PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

OBLIGACIONO

PRAVO – OPĆI DIO

SKRIPTA

SKRIPTA: FARE WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

POJAM OBLIGACIONOG PRAVA

Obligaciono pravo u objektivnom smislu

je dio grañanskog prava kojim se regulišu obligacioni odnosi

izmeñu odreñenih subjekata. Njime se reguliše prelaz dobara iz imovine jednog u imovinu drugog lica.

Obligaciono pravo u subjektivnom smislu

je ovlaštenje ili pravo odreñenog pojedinca (povjerioca) da od

drugog lica (dužnika) zahtijeva odreñeno ponašanje. Kad je to potrebno, povjerilac svoje pravo može i
prinudno ostvariti.

I – IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA

Izvori obligacionog prava u formalnom smislu su: zakoni, običaji, sudska praksa i pravna nauka.

Zakon

je najčešći izvor obligacionog prava. Zakon o obligacionim odnosima koji je na snazi u BiH

donesen je 30.03.1978.godine, a u pravni sistem BiH preuzet je 1992.godine. Ima ukupno 1109 članova i
podijeljen je na opći i posebni dio. Prema ZOO, obaveze nastaju iz:
-

ugovora;

prouzrokovanja štete;

sticanja bez osnova (neosnovanog bogaćenja);

poslovodstva bez naloga;

jednostrane izjave volje (javno obećanje nagrade, hartije od vrijednosti).

Osim  ZOO,  i  drugi  zakoni  sadrže  odredbe  koje  predstavljaju izvor  obligacionog  prava.  To su:  Zakon  o
osiguranju  imovine  i  lica,  Zakon  o  prometu  nekretnina,  Zakon  o  nasljeñivanju,  Zakon  o  vrijednosnim
papirima, Zakon o mjenici, Zakon o čeku itd.

Običaji.

Pod običajem se podrazumijeva nepisano pravilo nastalo dugotrajnim ponavljanjem. Naš ZOO

propisuje  da  su  učesnici  u  obligacionim  odnosima  dužni  postupati  u  skladu  sa  poslovnim  običajima.
Trgovački  običaji  (uzanse)  primjenjuju  se  u  slučajevima  kad  su  ih  ugovorne  strane  ugovorile  ili  kad  iz
okolnosti proizilazi da su strane htjele njihovu primjenu.

Sudska praksa

je posredan izvor obligacionog prava. Javlja se kao bitan faktor tumačenja pojedinih

zakonskih odredbi, kao i u popunjavanju pravnih praznina.

Pravna nauka

formalno takoñe nije izvor obligacionog prava. Sudovi se na naučna djela ne mogu

pozivati prilikom rješavanja konkretnih slučajeva, ali pravna nauka ipak ima značajnu ulogu kao
pomoćno sredstvo za kreiranje i tumačenje pojedinih zakonskih odredaba.

II – POJAM OBLIGACIJE

UOPĆE O OBLIGACIJI

Obligacija je pravni odnos izmeñu dvije odreñene strane na osnovi kojeg je jedna strana (povjerilac,
vjerovnik, kreditor) ovlaštena da od druge strane (dužnik, debitor) zahtijeva odreñeno davanje, činjenje ili
uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo činiti,a druga strana je obavezna to ispuniti. U tom smislu,
obligacija sa stanovišta povjerioca predstavlja potraživanje, a sa stanovišta dužnika dug. Dakle, obligacija
je odnos izmeñu

najmanje 2 lica

, od kojih je jedno ovlašteno da od drugog zahtijeva da nešto čini ili ne

čini.

HISTORIJSKI RAZVOJ OBLIGACIJE

Pravno regulisanje prvih obligacionih pojmova javlja se sa pojavom razmjene, odnosno trgovine. U
razvijenijem rimskom pravu obaveze su se dijelile na obaveze iz kontrakta (

obligationes ex contractus

) i

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Titular  stvarnog  prava  ima  negativan  zahtjev  prema  svima.  To  znači  da  ga  niko  nema  pravo  ometati  u
njegovom pravu. Titular obligacionog prava ima negativan ili pozitivan zahtjev. Pozitivan zahtjev odnosi
se  na  neko  davanje  ili  činjenje  dužnika,  a  negativan  zahtjev  na  neko  uzdržavanje  ili  trpljenje  od  strane
dužnika.

Broj stvarnih prava (

numerus clausus

) je unaprijed tačno odreñen, a njihov sadržaj je regulisan prinudnim

normama (

ius cogens

). Dakle, broj stvarnih prava je mali i tačno odreñen zakonom. Broj subjektivnih

obligacionih prava je znatno veći, sadržaj različit, a njihov broj nije odreñen zakonom. U obligacionom
pravu ugovorne strane mogu svoja prava i obaveze slobodno regulirati u okviru dispozitivnih normi.

III – VRSTE OBLIGACIJA

VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA OBAVEZU DUŽNIKA

Pozitivne (aktivne) i negativne (pasivne) obligacije.

Pozitivne obligacije postoje u slučaju kad je dužnik

obavezan na aktivno činjenje (tj.davanje ili činjenje), a negativne kad se od dužnika ne očekuje nikakva
radnje,  već  samo  njegovo  pasivno  držanje.  U  negativne  obligacije  spadaju  propuštanje  i  trpljenje.
Pozitivne obligacije su u praksi češće.

Radnja propuštena povredom pozitivne obligacije se može naknadno izvršiti. S druge strane, postupanje
suprotno  negativnoj  obligaciji  odmah  dovodi  do  povrede  prava,  a  ove  obligacije  se  ne  mogu  naknadno
izvršiti.

Podjela obligacija na pozitivne i negativne značajna je i za početak toka zastare. Kod pozitivnih obligacija
zastarijevanje  po  pravilu  počinje  teći  prvog  narednog  dana  od  dana  kad  je  povjerilac  imao  pravo
zahtijevati  ispunjenje  obaveze.  Kod  negativnih  obligacija  zastara  počinje  teći  prvog  narednog  dana  od
dana kad je dužnik postupio protivno svojoj obavezi.

VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA IZVOR NASTANKA OBAVEZE

Po  ovom  kriteriju  obligacije  se  dijele  na  ugovorne  i  vanugovorne.  Ugovorne  nastaju  izjavom  volje,  a
vanugovorne  na  temelju  radnji,  svojstava  ili  stanja.  Ugovorne  obligacije  najčešće  su  regulisane
dispozitivnim normama, pa je za njih dispozitivnost primarna karakteristika. Kod vanugovornih obligacija
dispozitivnost je sekundarnog značaja.

Ugovorne obligacije

su najčešće. Ugovor je saglasna izjava volje najmanje 2 ugovorne strane, kojom one

žele postići pravno dejstvo. Da bi ugovor bio temelj nastanka obaveze, ugovorne strane se moraju
saglasiti najmanje o bitnim sastojcima pravnog posla (ugovora).

Vanugovorne obligacije.

Vanugovorni izvori obligacije su: prouzrokovanje štete (delikt), sticanje bez

osnova (neosnovano obogaćenje), poslovodstvo bez naloga (nezvano vršenje tuñeg posla) ili jednostrana
izjava volje.

VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA BROJ LICA I DJELJIVOST PREDMETA

Solidarne obligacije

Solidarne ili obligacije sa množinom subjekata postoje u slučaju kad se na strani povjerioca ili dužnika u
obligacionom odnosu javi više lica. Ako je više lica na strani povjerioca, radi se o

aktivnoj solidarnoj

obligaciji

. U suprotnom se radi o

pasivnoj solidarnoj obligaciji

Aktivna solidarna obligacija

je slučaj kad je na strani povjerioca više lica, koja se nazivaju

sapovjerioci

Svaki sapovjerilac ima pravo od dužnika tražiti da u cjelosti ispuni obligaciju. Dužnik je obavezan
ispuniti dug samo jednom od sapovjerilaca, a ako nije drugačije precizirano, dužnik može svoju obavezu
ispuniti bilo kojem od sapovjerilaca. Ako jedan od sapovjerilaca podigne tužbu i postupak se okonča u

WWW.BH-PRAVNICI.COM

njegovu  korist,  dužnik  više  nema  pravo  izbora  u  pogledu  osobe  povjerioca,  već  svoju  obavezu  mora
ispuniti upravo prema tužiocu.

Aktivna solidarnost se ne prezumira. Najčešće nastaje ugovorom, a rjeñe na osnovu zakona.

Sapovjerilac koji je primio cjelokupno ispunjenje dužan je ostalim sapovjeriocima predati njihov dio. Ako
drugačije nije precizirano, svi ti dijelovi su jednaki.

Pasivna solidarna obligacija

postoji u slučaju postojanja više dužnika od kojih je svaki obavezan u

cjelosti ispuniti obavezu prema povjeriocu. Povjerilac je ovlašten da po vlastitom izboru traži ispunjenje
obaveze  od  bilo  kojeg  dužnika,  ili  od  više  njih.  Ako  jedan  od  sadužnika  isplati  dug,  obaveza  svih
sadužnika  se  gasi.  Sadužnik  koji  je  ispunio  obavezu  ima  pravo  regresa  od  ostalih  sadužnika.  Ako
drugačije nije odreñeno, dijelovi sadužnika su jednaki.

Djeljive i nedjeljive obligacije

Ukoliko  se  obaveza  može  ispuniti  u  više  dijelova  radi  se  o  djeljivoj  obligaciji.  Kao  djeljive  obligacije
najčešće se javljaju novčane obaveze.

Nedjeljive  obligacije  nije  moguće  ispuniti  u  dijelovima,  a  da  se  pritom  ne  izmijeni  suština  predmeta
obaveze ili ne umanji njegova vrijednost. Nedjeljivost obligacije može nastati iz 2 razloga: zbog samog
svojstva stvari koja je predmet obaveze (npr.predaja životinje, predaja knjige i sl) ili zbog pravnog posla
na  osnovu  kojeg  je  nastala  obaveza  (npr.obaveza  da  se  odjednom  preda  odreñena  količina  brašna).  U
prvom slučaju govori se o faktičkoj, a u drugom o pravnoj nedjeljivosti obligacije.

Kad se kod djeljivih obligacija više lica javi na strani povjerioca ili na strani dužnika, tada imamo  više
samostalnih  (razdijeljenih)  obligacija,  tj.  imamo  onoliko  obligacija  koliko  ima  povjerilaca  ili  dužnika.
Druga  mogućnost  je  da  iz  tih  djeljivih  obligacija  dobijemo  aktivnu  ili  pasivnu  solidarnu  obligaciju.  S
druge  strane,  kad je  nedjeljiva  obligacija  sa  više  subjekata,  ona je  uvijek  solidarna.  Dakle, iz  nedjeljive
obligacije ne može nastati zajednička obligacija.

VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA LIČNOST DUŽNIKA

S obzirom na to da li je obligacionu radnju obavezno ispuniti tačno odreñeno lice, obligacije dijelimo na
lične  i  nelične.  Lične  obligacije  se  ugovaraju  obzirom  na  odreñena  svojstva  koja  posjeduje  dužnik
(npr.poznati muzičar) ili s obzirom na odnos povjerenja izmeñu subjekata obligacije (npr. pacijent želi da
mu zube popravlja glavni zubar, a ne pripravnik).

Nelične  obligacije  su  češće  od  ličnih.  Ukoliko  ništa  nije  posebno  odreñeno,  niti  proizilazi  iz  prirode
obaveze, pretpostavka je da se radi o neličnim obligacijama.

Nelične  obligacije  su  prenosive,  a  lične  nisu.  Prava  i  obaveze  kod  neličnih  obligacija  prelaze  i  na
nasljednike.

5. VRSTE OBLIGACIJA PREMA DUŽINI TRAJANJA

Trenutne i trajne obligacije.

Ova podjela je izvršena prema tome da li se ispunjenje obligacije sastoji iz

jednog  akta  ili  zahtijeva  dugotrajnije  ponašanje  dužnika.  Kod  trenutnih  obligacija  dužnikova  radnja  se
sastoji  od  jednokratnog  postupka  (npr.isplata  cjelokupne  cijene  ili  predaja  stvari).  Meñutim,  ponekad  i
trenutne obligacije po vremenu izvršenja radnje traju duže, npr.kad se odreñena stvar povjeri na čuvanje –
radi se o trenutnoj obligaciji, ali njeno izvršenje traje duže vremena. Obligacije sa trenutnim izvršenjem
nazivaju se još i prolazne ili proste obligacije.

Trajne su one obligacije čije izvršenje traje duže vremena, a ponekad uopće nisu vremenski ograničene
(npr.zakup poslovnih prostorija na neodreñeno vrijeme).

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Ako je za nemogućnost kriv povjerilac, a pravo izbora pripada dužniku, dužnik može izabrati upravo
tu obavezu za čiju nemogućnost ispunjenja je kriv povjerilac i na taj način obligacija prestaje. Druga
mogućnost dužnika je da ispuni neku od preostalih obaveza (predmeta), a od povjerioca zahtijevati
naknadu štete za propalu obavezu (predmet).

Ako bi se desilo da svi predmeti alternativne obligacije postanu nemogući za izvršenje, primjenjivala bi
se opća pravila o dejstvu naknadne nemogućnosti.

7.2.

Fakultativne obligacije (facultas alternativa)

Kod fakultativnih obligacija postoji mogućnost da se umjesto dugovane radnje (predmeta) izvrši druga
radnja. Ovlaštenje može biti na strani dužnika ili povjerioca, a po pravilu je na strani dužnika.

a. Fakultativno ovlaštenje na strani dužnika.

U ovom slučaju dužnik duguje jedan predmet, ali se svoje

obaveze može osloboditi na način da umjesto dugovanog predmeta povjeriocu preda drugi predmet.
Povjerilac može zahtijevati samo predmet koji dužnik duguje, a ne i predmet koji dužniku stoji kao
alternativa. Ako dugovani predmet propadne iz razloga za koji dužnik ne odgovara, obligacija se gasi, tj.
dužnik se oslobaña svoje obaveze.

b. Fakultativno ovlaštenje na strani povjerioca.

U ovom slučaju dužnik duguje povjeriocu jedan

predmet,  ali  povjerilac  umjesto  tog  predmeta  može  zahtijevati  neki  drugi  predmet.  Meñutim,  ukoliko
povjerilac  ne  saopšti  dužniku  da  želi  drugi  predmet,  obaveza  dužnika  koncentrisana  je  samo  na  glavni
predmet. Ako glavni predmet postane nemoguć prije nego što povjerilac saopšti da želi drugi predmet, a
do nemogućnosti je došlo bez dužnikove krivice, dužnik se oslobaña obaveze.

7.3.

Kumulativne obligacije

Kod kumulativnih obligacija dužnik duguje 2 ili više predmeta i sve te predmete mora predati povjeriocu
da bi se oslobodio svoje obaveze. Ukoliko bi dužnik predao samo neke od predmeta koje duguje, smatralo
bi se da on svoju obavezu nije uredno ispunio.

NOVČANE OBLIGACIJE (OBAVEZE)

Novčane obligacije imaju svoje specifičnosti:

Njihovo ispunjenje ne može postati nemoguće, jer se radi o vrsti generičkih obligacija.

U slučaju kašnjenja dužnik pored glavnice duguje i zatezne kamate, koje mogu biti ugovorne i
zakonske. Pravo na kamatu konstituira se samim kašnjenjem, odnosno povjerilac ne mora dokazivati
da je pretrpio štetu.

Ako mjesto ispunjenja nije odreñeno pravnim poslom niti zakonom, novčane obaveze se ispunjavaju
u mjestu prebivališta odnosno boravišta povjerioca. Nenovčane se ispunjavaju u mjestu prebivališta,
odnosno boravišta dužnika.

Kod novčanih obligacija dužnik je obavezan platiti odreñenu svotu novca, i to onaj broj novčanih
jedinica na koji obaveza glasi, osim ako zakon odredi nešto drugo. Ovo pravilo poznato je kao

načelo

monetarnog nominalizma.

IV – UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJE

POJAM OBLIGACIONIH UGOVORA

Obligacioni ugovor je

dvostrani pravni posao

u kome se jedna strana obavezuje da će nešto odreñeno

izvršiti drugoj strani (dati, učiniti ili dozvoliti) ili nešto odreñeno propustiti, a druga strana sve to prihvata.
Obligacioni ugovori su najčešći izvor obligacionih odnosa. Svaki obligacioni ugovor pretpostavlja učešće
najmanje 2 ugovorne strane (kontrahenti, ugovornici ili stranke).