PITANJA I ODGOVORI IZ OBLGACIJA I KOLOKVIJ
1. Obligaciono Pravo u objektivnom i subjektivnom smislu!
Obligaciono pravo u objektivnom smislu
predstavlja skup pravnih normi kojima se
reguliraju obligacioni odnosi između određenih subjekata, odnosno prijelaz dobara iz imovine
jednog u imovinu drugog lica.
Obligaciono pravo u objektivnom smislu postoji nezavisno od volje subjekata prava.
Obligaciono pravo u subjektivnom smislu
je ovlaštenje ili pravo određenog pojedinca
(povjerilac,vjerovnik–creditor) da od drugog lica(dužnik–debitor) zahtjeva određeno
ponašanje. Povjerilac svoje pravo može ostvariti i prinudnim putem, ako je to potrebno.
Subjekat obligacionog prava je slobodan da se služi svojim pravom.
2. Šta je to obligacija?
Obligacija
je pravni odnos između dvije određene strane na osnovu kojeg je jedna strana
(povjerilac,kreditor) ovlaštena od druge strane (dužnik,debitor) zahtijevati određeno davanje,
činjenje, uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo činiti ili trpljenje,a druga strana je
obavezna to ispuniti.
3. Pravne karakteristike obligacije!
Za obligaciju se može reći da je to relativan odnos imovinskog karaktera, zaštićen zakonom,
sa tačno određenim sadržajem i subjektima.
Obligacija je relativan odnos
-između dvije određene strane (povjerioca i dužnika), gdje se
tačno zna koje lice je ovlašteno od drugog licaza htjevati određeno ponašanje, a koje je liceo
bavezno to ponašanje izvršiti. (titularobaveze).
Obligacija je
odnos koji djeluje inter partes (između tačno određenih lica)
. Povjerilac
može izvršavanje obaveze zahtjevati samo od dužnika, ali ne i od trećih lica.
Obligacija je imovinskopravni odnos
-obligaciona radnja najčešće ima neposredno
imovinski karakter.Ona služi ostvarenju interesa povjerioca i dužnika.
Obligaciju prati sankcija
. Ovlašteno lice može putem suda zahtijevati prinudno ostvarivanje
svog prava.
4. Vrste obligacija(sigurno pitanje)
Vrste obligacija s obzirom naobavezu dužnika:
pozitivna i negativna.
Obaveze dužnika su iskazane kao:
davanje
(
dare
)–dužnik povjeriocu predaje određenu stvar,
činjenje
(
facere
)-dužnik je svojim radom obavezan izvršiti određeni posao,
propuštanje
(
nonfacere
)–neizvršavanje određenih radnji od strane dužnika kojebi inače bio
ovlašten da radi i
trpljenje
(
pati
)–dužnik mora dopustiti povjeriocu poduzimanje određene radnje koju bi inače
mogao da spriječi.
Kad je dužnik obavezan na aktivno činjenje, tj.davanje ili činjenje, govorimoo
pozitivnim
obligacijama
, a kad se od dužnika očekuje njegovo pasivno držanje (propuštanje ili trpljenje),
radi se o
negativnim obligacijama.
Vrste obligacija s obzirom na izvor nastanka obaveze:
ugovorne i vanugovorne.
Dok ugovorne obligacije
nastaju izjavom volje
, vanugovorne obligacije
nastaju na temelju
radnji, svojstava i stanja
.
Ugovorne obligacije
Najčešći izvor obligacije je ugovor. Ugovor je saglasna izjava volje najmanje dvije ugovorne
strane, kojom one žele postići određeno pravno dejstvo.
Vanugovorne obligacije
Vanugovorni izvori obligacije su: prouzorkovanje štete, stjecanje bez osnova, poslovodstvo
bez naloga i jednostrana izjava volje.
Vrste obligacija s obzirom na broj lica i djeljivost predmeta:
solidarne,djeljive i nedjeljive.
Solidarne obligacije
Kod ovih obaveza imamo množinu subjekata na strani dužnika ili povjerioca i svaki je dužnik
obavezan ispuniti činidbu u potpunosti, odnosno svaki povjerilac može zahtjevati ispunjenje
obaveze u cjelosti, s tim da obaveza prestaje kad je ispun i jedan od dužnika ili kad ispunjenje
primi bilo neko od povjerilaca. Može biti pasivna i aktivna solidarna obligacija.
Djeljive i nedjeljive obligacije
Ova podjela je izvršena s obzirom na to može li se predmet dužnikove obaveze ispuniti u
alikvotnim djelovima ili ne.
Ukoliko se obaveza može ispuniti u više dijelova, radi se o djeljivoj obligaciji, a ako ne može,
tada imamo nedjeljivu obligaciju.
Vrste obligacija s obzirom na ličnost dužnika:
lične i nelične.
Lične obligacije
–obavezu treba ispuniti tačno određeni dužnik.
Obaveza ne prestaje ako je izvrši neko treći ili neko po ovlaštenju dužnika.
Nelične obligacije
–su one obligacije koje ne sadrže uslov da ih mora ispuniti tačno određeni
dužnik, niti da ih mora primiti tačno određeni povjerilac.
Vrste obligacija prema dužini trajanja:
trenutne i trajne.
Trenutne obligacije
Kod trenutnih obligacija dužnikova radnja se sastoji u jednokratnom postupku (
predaja
stvari, poklon
).Pod njima se podrazumjevaju samo
one obligacije čije ispunjenje traje
veoma kratko.
Trenutne obligacije se još nazivaju prolazne ili prosteo bligacije.
Trajne obligacije
Trajne obligacije su one obligacije čije
ispunjenje traje duži vremenski period
, ponekad te
obligacije nisu uopšte vremenski ograničene (doživotno izdržavanje).
5. Načela obligacionog prava!
Sloboda ugovaranja
u obligacionom pravu prihvaća se kao jedno od osnovnih načela
(prncipa) ugovora i ugovornog prava. To znači da ugovorene strane svojim izjavama volja
mogu zasnivati, mijenjati ili ukidati obligacione odnose. Navedeno pravo daje mogućnost
stranci da zaključi ili ne zaključi neki određeni ugovor, kao i da odredi i mijenja sadržaj ili
formu ugovora.
Savjesnost i poštenje
potiče još iz rimskog doba, gdje je glasilo bona fides ili u prevodu
dobra vjera.
Pojam
bona fide
u pravu označuje da je određena osoba pri sklapanju kakva
pravnog posla ili u obavljanju pravnih čina uvjerena da postupa pošteno i u skladu s pravnim
poretkom, ili da barem nije svjesna protupravnosti svojih postupaka.
Ravnopravnost strana
Obje strane ili više njih, bili oni pravna ili fizička lica, u
obligacionom odnosu moraju biti ravnopravni. Što znači, za slučaj da je jedna strana iz nekog
razloga jača, ista bi imala mogućnost da slabijoj ili potčinjenoj strani putem prisile nametne
određene obaveze.
Zabrana zloupotrebe prava
je vršenje prava u namjeri da se drugome naškodi ili vršenje
prava protivno njegovom cilju. Postoje dvije varijante shvatanja o zloupotrebi prava, a to su
subjektivna i objektivna. Gdje bi subjektivna teorija bila, zloupotreba prava je vršenje prava u
namjeri da se dugome naškodi i objektivna, zloupotreba prava je svako vršenje prava protivno
njegovom cilju zbog kojeg je ustanovljeno.
Načelo ekvivalentnosti, ili jednake vrijednosti uzajamnih davanja
, znači da za ono što
jedan ugovarač treba da dobije jednaku protuvrijednost. Ovo načelo se vrlo često
zloupotrebljava u praksi.
Primjena ovog načela vezana je za dvostrane teretne ugovore, dakle ugovore iz kojih nastaju
uzajamne obveze kao izvor saglasnosti volja stranaka. Ovo načelo se izuzima u slučajevima
besplatnih ugovora, ugovora na sreću ili kod kupovine stvari na javnoj dražbi.
Zabrana prouzrokovanja štete,
načelo je poznato kao i etičko pravilo: ne nanosi štetu
drugome (neminem laedere). Zabrana prouzrokovanja štete se odnosi potencijalne (buduće)
štetnike, a ne na one koji su već štetu prouzrokovali.
Dužnost ispunjenja obaveza
Načelo ''pacta sunt servanda” jedno je od temeljnih, ali ujedno i
jedno od najstarijih načela ugovornog pa općenito i obveznog prava. U doslovnom prijevodu,
„pacta sunt servanda” znači: dogovori se moraju ispunjavati. Načelo je stvoreno još u
rimskom pravu.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava-
Dužnik u obligacionom odnosu
mora postupiti sa pažnjom koja se zahtjeva od njega u odgovarajućoj vrstiobli gacionog
odnosa.
Ova se pažnja dijelina:
pažnju
dobrog
domaćina(
građansko-pravniodnos
)
i
pažnju dobrog privrednika
(privredno-pravniodnos).
