Obrad Samardžić - Vrli novi svijet i ideja progresa

Apstrakt: Kada kažemo da ideje vladaju svijetom ili pak imaju odlučujuću moć u 

istoriji, obično mislimo na one ideje koje izražavaju osnovne težnje ljudskih stremljenja, 
kao što su ideje slobode, dijaloga i tolerancije, jednakih mogućnosti itd. Ove su ideje 
shvatane kao ideali, ali i kao realne težnje i mogućnosti društvenog života, te bez obzira 
na   činjenicu   da   su   kroz   istoriju   odobravane   ili   povremeno   osporavane,   tretirane   kao 
„dobre“ ili „loše“, „istinite“ ili „neistinite“, one predstavljaju panteon univerzalnih ideja 
koje se „provlače“ kroz cijelu istoriju. Težnja da se ove ideje „udome“ u jednu „vrhovnu 
idejnu moć“ koja pronalazi svoje utočište u realnom društvenom životu bila je temeljna 
misao brojnih mislilaca, utopista, ali i brojnih društvenih pokreta i ideologija koji su kroz 
različite smisaone forme nastojali da sublimiraju ove univerzalne težnje u jedinstven 
kolektivni kredo. Jedna od ideja koja je u vremenu svog nastajanja težila da sadržajno 
sublimira   kompleks   ovih   univerzalnih   stremljenja   i   tom   vrijednosnom   kategorijom 
predstavi cjelokupni istorijski tok u razvoju ljudskog društva jeste ideja o progresu, iako 
ona sama kao ideja ne pripada riznici univerzalnih ideja koje su u različitim periodima u 
razvoju ljudskog društva izražavale dominantna shvatanja istorijskog toka društvenog 
razvoja. Osnovna težnja ovog rada usmjerena je na predstavljanje različitih istorijskih 
predstava i značenja koje su različiti periodi u razvoju ljudskog društva imali prema ideji 
progresa,   te   ukazivanje   na   nastanak,   osnovni   smisao   i   krah   ove   ideje,   na   kojoj   se 
utemeljila moderna civilizacija i savremeni pogled na tok istorijskog razvoja ljudskog 
društva.

Ključne   riječi:   vrijeme,   progres,   društvo,   Grčka,   hrišćanstvo,   renesansa, 

prosvjetiteljstvo, modernost, evolucija, ciklus. 

Uvod – Tempus versus progressus

Promišljanja o progresu i vremenu kao tijesno povezanim misaonim pojmovima i 

društveno-istorijskim problemima uvijek su podložna provjeri promišljanja, jer dublje 
promišljanje pokazuje da su predstave o vremenu i njegovom vrijednosnom korelatu – 
progresu u tumačenju vremenskog toka istorije bile različite u različitim „vremenima“. 
Naše predstave o vremenu, koje smo često skloni bez rezerve da prihvatimo kao jedine 
ispravne predstave, imaju svoju dugu i vrlo burnu predistoriju. U modernoj civilizaciji 
predstava   o   vremenu   utemeljena   je   na   ideji   da   vrijeme   predstavlja   nepovratno 
pravolinijsko   kretanje,   u   kome   sati,   dani,   nedjelje,   mjeseci,   godine,   vijekovi,   epohe 
obrazuju linearni niz. U osnovi tih promišljanja stoji shvatanje istorije kao jedinstvenog, 
kontinuiranog   razvoja,   koji   implicira   linearnu   progresiju   baziranu   na   koncepciji   o 
usmjerenosti istorijskog toka vremena prema „naprijed“, „ka boljem“. Ova predstava o 
vremenu toliko je utemeljena u svijesti savremenog čovjeka da nam naprosto izgleda kao 
neumitna nužnost mišljenja i polazna osnova svih promišljanja vremenskog horizonta. 
Ali daleko je od istine. Ne samo da rane ljudske zajednice imaju sasvim neodređene 
predstave   o   vremenu   već   je   i   većina   civilizacija   prije   naše   smatrala   da   je   priroda 
istorijskog   toka   društva   –   ciklična.   Linearno   shvatanje   vremena   kao   neprekidno 
napredovanje   kroz   istoriju   bez   kružnog   ponavljanja   ima   svoje   daleke   korijene,   prije 

svega, u zoroastrijanskoj, jevrejskoj i hrišćanskoj koncepciji vremena, ali kao dominantna 
predstava kolektivnog kreda utemeljuje se kroz postepeni razvoj savremenog društva, a 
svoju   konačnu   prevagu   ostvaruje   zahvaljujući   uticaju   prosvjetiteljske   misli   i 
evolucionista   krajem   XVIII   i   u   XIX   vijeku,   te   otuda   ona   isključivo   predstavlja 
dominantno svojstvo savremenog pogleda na svijet. To znači da je nepovratnost vremena, 
koja je našoj svijesti prirodna i podrazumijeva se sama po sebi kao nešto bez čega se ne 
može uopšte zamisliti vrijeme, sasvim drugačija kada se prevaziđu granice vremenski 
uslovljenih,   te   prema   tome,   neizbježno   ograničenih   pogleda   na   određene   fenomene 
promišljanja. Linearno vrijeme jeste jedna od mogućih formi shvatanja vremena, koja 
vlada kao jedinstven sistem odbrojavanja vremena u savremenom kulturnom kontekstu, 
ali je ono kao predstava rezultat dugotrajnog i složenog razvitka.

Linearno shvatanje vremena polazna je vodilja za razvijanje ideje o progresu, koja 

je, počevši od kraja osamnaestog vijeka, predstavljala središnju ideju moderne misli, jer 
linearno shvatanje vremena bilo je neophodan uslov za razvijanje ideja o evoluciji i 
progresu. Ukoliko se vrijeme ne bi shvatilo kao linearno kretanje, ideje o evoluciji i 
progresu ne bi bile uopšte moguće, jer ako se vrijeme shvata ciklično, ako se društvena 
zbivanja „vrte u krug“ ili vraćaju na polaznu tačku, umjesto da se kreću ka određenom 
budućem cilju, to znači da se istorija ponavlja, a evolucija i progres nisu ništa drugo do 
iluzije   –   sjenke   na   zidu   vremena.   Otuda   linearno   shvatanje   vremena   predstavlja 
neophodan   uslov   pogleda  na   svijet   čovjeka  savremenog   doba,   na   kome   je  izgrađena 
predstava o razvoju društva kao linearnog procesa, koji se nalazi na jednoj vremenskoj 
osi usmjerenoj ka napretku. O tome Đ. Šušnjić piše: 

Bilo da je napredak shvaćen kao stalan proces postizanja ljudske sreće, bilo kao put 

spasenja, bilo kao kretanje prema moralnom idealu, bilo kao stalno umanjivanje zla u 
svetu i poboljšanje uslova života, bilo kao proces uspešnijeg upoznavanja i ovladavanja 
prirodnim silama, bilo kao proces razotuđenja i stvaranja komunističke zajednice, bilo 
kao pokret prema svesti o slobodi ili razvoju svetskog duha, bilo kao borba za priznanje – 
bitno   je   da   se   napredak   može   misliti   samo   pod   pretpostavkom   linearnog   shvatanja 
vremena, odnosno kontinuiteta u istoriji. [Šušnjić 2008: 212]

Upravo na toj predstavi o vremenu, u kojoj se vrijeme posmatra kao „velika rijeka“ 

koja teče od daleke prošlosti u sadašnjost i nepovratno otiče ka budućnosti utemeljila se i 
bezgranična   vjera   u   rast   društvenog   blagostanja   s   protokom   vremena,   vjera   koju 
nazivamo optimističkom vizijom istorije, koja je svoj najpotpuniji izraz našla u „ideji 
progresa“. Ova ideja je zasnovana na uvjerenju, da u istoriji čovječanstva postoji jedan 
osnovni model toka društvenih promjena po kome se one odvijaju samo u jednom smjeru, 
a taj smjer je smjer poboljšanja. 

Ciklus antinon pravac

Jedna od ideja na kojoj je sagrađena slika savremene stvarnosti i koja zauzima 

središnje mjesto moderne civilizacije jeste i ideja o progresu čovječanstva. Ideja progresa 
kao   dogma   kolektivnog   kreda   suštinski   je   moderna   ideja,   jer   ona   kao   dominantna 
društvena predstava dobija izuzetan značaj tek u savremenoj društvenoj misli i klimi, pri 
tome   se   kao   kolektivno   uvjerenje   oblikovala   u   pokretačku   i   dominirajuću   doktrinu 
zapadne   civilizacije.   Naime,   ideja   progresa   predstavlja   par   exellence   ideju   moderne 

background image

„zabranjenog   znanja“,   što   je   u   grčkom   slučaju   uključivalo   otkriće   vatre.   Ovakvom 
shvatanju vremena bila je strana ideja progresa, jer iako je mit o Prometeju označavao 
tehnološki napredak, on je prema značenju i snazi „božije odmazde“ zbog prekomjerne 
želje   da   se   transformiše   društveni   život   simbolizovao   moralni   pad.   Narušavanje 
harmonije između tehnološkog i moralnog progresa za Stare Grke bilo je snažna prepreka 
za pozitivno vjerovanje u ljudski napredak iz prošlosti ka budućnosti. Protološka misao 
antičkog   svijeta   zamišljala   je   početak   kao   savršen   oblik,   a   kretanje   u   vremenu   kao 
udaljavanje od tog uzornog oblika. To je zlatno vrijeme, iza kojeg slijedi opadanje u 
vremenu. Po predstavama Starih Grka, „zlatno doba“ je iza njih, u prošlosti, te otuda 
svijet ne prolazi kroz kvalitativne promjene, niti ima progresivnu liniju razvoja. Stari nam 
Grci, kako A. J. Gurevič kaže: „izgledaju kao ljudi koji ’natraške idu u budućnost’, koji 
joj ’leđima’ idu u susret“ [Gurevič 1994: 53]. 

Dakle, ideja koja implicira kontinuirani progres od prošlosti ka budućnosti nikada 

nije bila dominantna kod Starih Grka jer je ta ideja suprotna ideji njihovog cikličnog 
shvatanja   vremena.   U   tom   shvatanju   istorija   se   ne   shvata   kao   kumulativni   napredak 
prema savršenstvu, već kao ciklus koji se neprestano ponavlja. Takvo poimanje istorije 
kao cikličnog procesa snažno je uticalo na predstavu koju su Grci imali o tome kako treba 
biti uređeno društvo. Platon i Aristotel su vjerovali da je najbolje društveno uređenje ono 
u kojem se događa što manje promjena. Grci, kako ističe Dž. Rifkin: „povezuju veću 
promjenu i razvoj s bržim propadanjem i haosom. Njihov je cilj, dakle, bio da idućoj 
generaciji ostave u baštinu svijet onoliko sačuvan od promjene koliko god je to bilo 
moguće“, jer promjena je značila „neprestano narušavanje prvobitno savršenog stanja i 
trošenje iskonski danih blagodeti“, tako da je „idealna država  ona koja usporava proces 
propadanja koliko je god moguće“ [Rifkin 1986: 18].

Stari Grci ne shvataju i ne doživljavaju svijet u kategorijama stalnih promjena i 

razvoja nego kao mirovanje ili kretanje u krugu. „Događaji koji se odvijaju u svetu nisu 
unikatni: ponavljaju se doba koja se smenjuju, ljudi i pojave koji su jednom postojali 
ponovo će se vratiti po isteku ’Velike Godine’ – pitagorejske ere“ [Gurevič 1994: 52–53]. 
Ako se sve ponavlja, onda ništa neočekivano i novo ne može da se pojavi: sva bića će 
iznova da se ponove i ponovo žive svoje živote. To znači da sve što se zbiva već se 
jednom   zbivalo,   i   zbivaće   se   u   budućnosti,   jer   ciklusi   teku   bez   kraja,   uvijek   se 
ponavljajući.   Kroz   ideju   o   palingeneziji,   koja   počiva   na   vjerovanju   o   vječnom 
ponavljanju stvari, kasnija helenska predstava vremena formirala je sliku o univerzalnoj 
cikličnoj harmoniji, prema kojoj se sve stvari vraćaju sebi samima, a vremenska bića 
stiču trajnost stalnim ponavljanjem. „’Nema, očevidno ničeg nemogućeg’, kaže Hrizip, 
jer   posle   naše   smrti,   posle   mnogih   perioda   proteklog   vremena,   mi   bivamo   ponovo 
uspostavljeni   u   istoj   formi   koju   sada   imamo“   [prema:   Tartalja   1998:   31–32]. 
Objašnjavajući stoičku misao helenskog perioda, ovo shvatanje toka društvenih promjena 
potvrđuje i Nemezijus, biskup iz Emeze, koji u IV vijeku kaže: 

Stoici su verovali da će Sokrat, Platon i ostali pojedinci živeti ponovo sa istim 

prijateljima i sugrađanima. Doživeće ista iskustva i obavljaće iste delatnosti. Svaki grad, 
selo ili polje biće ponovo vaspostavljeni, baš kao i ranije. [prema: Vitrou 1985: 18]. 

Ova se obnova neće ostvarivati jednom, već mnogo puta; ili, tačnije, sve će stvari 

vječno biti obnavljane. H. L. Borhes, sažimajući stoičku misao o vremenu, ističe da je 
ona oblikovana na ideji vječnog ciklusa, u kome se ponavlja, „kombinovanje osnovnih 
čestica, oblikovanje stena, nastanak drveća i ljudi – pa čak vrlina i mana. Ponavlja se 

svaki mač i svaki junak i svaka pojedinačna besana noć“ [Borhes 1999: 58]. Dakle, kod 
Starih Grka, za razliku od judeohrišćanske kulture, nije postojala ideja o napredovanju u 
vremenu ka određenom cilju, nego vjerovanje u cikličnost pojava. Otuda u tom pogledu 
na svijet novo nije interesantno: tu se nalazi samo ponavljanje bivšeg; progres i promjena 
ovdje ne mogu biti norma, već prije izuzetak. 

Korijeni naše moderne linearne predstave o vremenu, koja svoj potpuniji oblik 

zadobija u hrišćanskom pogledu na svijet, javljaju se u judaističkoj predstavi vremena 
drevnog   Izrailja   i   persijsko-zoroastrijanskoj   mitologiji,   gdje   se   borba   dobra   i   zla   u 
vremenu,   borba   Ormazda   i   Arimana,   završava   pobjedom   dobra.   Dugo   je   vremena 
prevladava ideja da su prije pojave hrišćanstva Jevreji bili jedinstveni među drevnim 
narodima po važnosti koju su pridavali vremenu i neponovljivosti zbivanja. Međutim, 
savremeni mislioci smatraju da se korijeni savremene linearne predstave vremena nalaze 
u   zoroastrijanstvu,   te   da   je   sagledavanje   unaprijed   usmjerenog   kretanja   vremena   i 
odbacivanje ideje o beskrajnom ponavljanju nastalo upravo unutar zoroastrijanstva kroz 
Zaratustrino učenje da se ciklusi promjena ne ponavljaju i preko učenja da je svaki čovjek 
uključen u kosmičku borbu dobra i zla i da svojim ponašanjem mora da se opredijeli za 
jednu ili drugu stranu. Ovo je značilo da čovjek ima neizbježnu odgovornost za svoje 
postupke, jer oni opredjeljuju njegovu sudbinu pred božijim sudom poslije njegove smrti, 
a upravo je ovo shvatanje u tumačenju smisla istorijskog toka vremena je snažno istaklo 
hrišćansko učenje.

Hrišćanstvo predstavlja veliku prekretnicu u razvojnom hodu ljudskog društva, koja 

je označila temeljne promjene u načinu vjerovanja, mišljenja i vrednovanja, a time i 
promjene u poimanju vremena. Sa judaizmom i hrišćanstvom vrijeme je bilo definisano 
kao linearno napredovanje bez kružnog ponavljanja pojava i događaja, a na tok vremena 
gleda   se   kao   na   pravu   liniju   koja   ima   svoj   početak,   tok   i   kraj.   U   odnosu   na   grčku 
predstavu prema vremenu, koja je bila dominantno okrenuta na vremenske dimenzije 
sadašnjosti i prošlosti, hrišćansko poimanje vremena pažnju usmjerava na budućnost. 
Prve   standarde   hrišćanskog   shvatanja   vremena   i   istorije   postavio   je   A.   Avgustin   u 
trenutku   koji   se   poklapao   sa   jednom   od   najvećih   istorijskih   katastrofa   –   kolapsom 
antičkog   svijeta   i   padom   Rimskog   carstva.   U   odnosu   na   njegovu   teoriju   stajala   je 
Platonova ciklična teorija, po kojoj će svijet: 

[...] trajati samo 72.000 godina. Prvih 36.000 godina svetskog ciklusa predstavljalo 

je Zlatno doba, ali je drugih 36.000, kada je Stvoritelj popustio u svom nadziranju sveta, 
predstavljalo   razdoblje   nereda   koje   se   završavalo   sa   haosom.   Tada   će   se   Božanstvo 
umešati i iznova započeti ciklus“ [prema: Borstin 2008: 578]. 

Nasuprot   tome,   Avgustin,   vidjevši   čovječanstvo   kao   jedinstveno   stado   koje 

nepovratno napreduje kroz vrijeme, definitivno je odbacio ciklično shvatanje vremena. A. 
Avgustin napada „pagansku“ viziju ciklusa zato što ona isključuje smjer vremena i ne zna 
za njegov krajnji cilj, jer kružno shvatanje vremena, kako primjećuje Đ. Šušnjić: 

[...] logički zahteva ’večno vraćanje istog’, a ovo isključuje svaki konačni cilj. Ako 

ciklično vreme isključuje smer i cilj kretanja, onda to znači da ono poriče neponovljivu i 
jedinstvenu pojavu spasitelja“ [Šušnjić, 1998a: 332]. 

Isus Hristos je, kako tvrdi D. Dž. Borstin: „izbavio čovečanstvo sa ’točka istorije’“ 

[Borstin 2008: 580]. U hrišćanskoj viziji istorija svijeta poima se kao linearno kretanje ka 
kulminaciji krajnjeg događaja, a u sadržajnoj stvarnosti društvenog života predstavlja 

Želiš da pročitaš svih 17 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti