Odgovori na pitanja iz crkvenog prava
MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO
1.Pojam MJP
Međunarodno pravo je sistem pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata tog prava.
Glavni subjekti međunarodnog prava su države i međuvladine organizacije. Izvori međunarodnog prava
su ugovori, običaj, opća načela prava i neke vrste jednostranih akata država. Za razliku od unutrašnjeg
prava, koje je pravo subordinacije, međunarodno pravo je pravo koordinacije, jer se ono stvara, mijenja,
dokida i primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata koji su mu u načelu potčinjeni
slobodnom voljom. Suverene države u međunarodnom pravnom poretku su udvostrukoj ulozi: u ulozi
nosilaca prava i obaveza i u ulozi stvaralaca međunarodnog prava. Za razliku od unutrašnjeg prava,
međunarodno pravo ne poznaje centralizirane organe za osiguranje i izvršenje njegovih pravila, kao ni
sudske organe sa obaveznom nadležnošću za sve njegove subjekte. Nadležnost za rješavanje sporova
putem stalnih i arbitražnih međunarodnih sudova uvijek se zasniva na obostranom pristanku stranaka u
sporu. Sankcije u međunarodnom pravnom poretku postoje, ali su specifične i decentralizirane. U
slučajevima kršenja prava dolazi do povremenih individualnih ili kolektivnih osuda, pa i ekonomskih
sankcija. Te mjere mogu se sastojati u:
kolektivnom nepriznavanju protivpravnog stanja;
osudi ponašanja putem rezolucija Generalne skupštine UN i političkih tijela drugih
međunarodnihorganizacija;
oduzimanju prava glasa predstavniku države kršiteljice u nekoj organizaciji;
isključenju države iz jedne ili više organizacija;
u najtežim slučajevima Vijeće sigurnosti na osnovu poglavlja VII Povelje UN nalaže ekonomske i
druge sankcije protiv države-kršiteljice, a koje obavezuju sve države članice UN.
2.Odnos unutrašnjeg i međunarodnog prava
Dualističko i monističko shvatanje. Postoje 2 osnovna shvatanja kad je u pitanju odnos međunarodnog i
unutrašnjeg prava – dualističko i monističko shvatanje.
Prema dualističkom shvatanju, međunarodno i unutrašnje pravo su 2 odvojena, ravnopravna i
međusobno neovisna pravna poretka. Ako se u nekoj državi usvoji zakon koji je suprotan njenoj
međunarodnoj obavezi, njeni sudovi i drugi organi primjenjivaće samo taj zakon, ali to ne isključuje
međunarodnu odgovornost te države zbog kršenja njene međunarodne obaveze. Zbog toga se
međunarodna pravila moraju prethodno transformirati u zakone i druge akte, koji potom obavezuju
državne organe samo po toj osnovi. S druge strane, ako ta država prihvati nadležnost nekog
međunarodnog sudskog ili arbitražnog tijela da riješi spor u kome je ona stranka, prema dualističkom
shvatanju međunarodni organ će voditi računa samo o njenim međunarodnim obavezama, a ne i o
njenim unutrašnjim propisima.
Prema monističkom shvatanju, međunarodno i unutrašnje pravo su dijelovi jedinstvenog pravnog
poretka, ali se pristalice tog gledišta sukobljavaju o pitanju da li se međunarodno pravo zasniva na
unutrašnjem (primat unutrašnjeg prava) ili je obrnuto (primat međunarodnog prava). Pristalice primata
unutrašnjeg prava svode međunarodno pravo na vanjsko državno pravo. Njihovi argumenti su slijedeći:
nepostojanje naddržavne vlasti – svaka država slobodno odlučuje o svojim međunarodnim
obavezama i o načinu njihovog izvršenja;
nadležnost za zaključenje ugovora u ime države i za njeno obavezivanje zasnovano je na ustavu
države, dakle na unutrašnjem pravu.
Pristalice primata međunarodnog prava smatraju da obaveze države po međunarodnom pravu imaju
prednost nad njenim unutrašnjim propisima, pa i u odnosu na njen ustav. Iz takvog shvatanja proizilazi
da bi sudije u nekoj državi kada primjenjuju unutrašnje propise, morali neprekidno voditi računa da
njihove odluke ne budu u suprotnosti sa međunarodnim obavezama njihove zemlje.
Međunarodna stvarnost se ne može u cjelini uklopiti ni u jedno od navedenih shvatanja. Imajući u vidu
da je interes svake države da bude prihvaćena u općim i regionalnim međunarodnim organizacijama,
stavo primatu unutrašnjeg prava nad međunarodnim je u savremenim uslovima neprihvatljiv, tako da
državama preostaje izbor između dualizma i primata međunarodnog prava. Osim toga, dualističko-
monistička rasprava sve više gubi na značaju jer su granice i razlike između unutrašnjeg i međunarodnog
prava sve manje jasne, a njihovi odnosi postaju sve složeniji.
3.Značaj i funkcije MJP
Uvažavajući razlike u pogledu izvora, sankcija i subjekata, sistem pravila međunarodnog prava
normativni je odraz društvenih odnosa u međunarodnoj zajednici, te je podložan promjenama koje
međunarodni odnosi diktiraju. Te promjene intenzivirane su sa uvođenjem multilaterizma početkom
20.vijeka. Primjena naučno-tehnoloških dostignuća u privredi, saobraćaju, ali i drugim oblastima
društvenih aktivnosti, rezultirala je razvojem i specijalizacijom postojećih i stvaranjem i širenjem novih
oblika međunarodnih odnosa. Period poslije Drugog svjetskog rata odlikuje kodifikacija ugovornog,
diplomatskog i konzularnog prava, saobraćajnog (pomorsko, željezničko, riječno, poštansko,
vazduhoplovno), krivičnog, administrativnog, medicinskog, humanitarnog, kosmičkog itd. Do toga
perioda klasično međunarodno pravo, koje je kao subjekte priznavalo isključivo države, dijelilo se na:
međunarodno ratno i međunarodno mirnodopsko pravo. Doprinos međunarodnog javnog prava u
očuvanju mira i bezbjednosti kroz regulisanje spornih međudržavnih odnosa kroz utvrđivanje pravnih
pravila i djelatnost međunarodnih organizacija je veoma značajan. Proces sistematizacije, sakupljanja i
sređivanja običajnih pravnih pravila, koji je započet krajem 19.vijeka, nastavljen je u okviru društva
naroda, da bi puni zamah doživio kroz djelatnost Organizacije Ujedinjenih Nacija. Historija
međunarodnog prava bilježi prvu kodifikaciju na Bečkom kongresu 1815.godine, kada je donijeta
Deklaracija protiv trgovine crncima, Završnim aktom utvrđena su načela o slobodi plovidbe na
međunarodnim rijekama, Švajcarska proglašena za stalno neutralnu državu, a u domenu diplomatskog
prava odnosno diplomatskog prezeansa, donijet je Pravilnik o rangu diplomatskih predstavniika.
Pariški kongres održan 1856.godine izvršio je kodifikaciju pravila međunarodnog pomorskog prava, a
1864.godine u Ženevi je donijeta Konvencija o sudbini ranjenika i bolesnika u suhozemnom ratu, koje su
revidirane 1906, 1929. I 1949.godine. Za najpotpuniju kodifikaciju u tzv. Prvoj fazi međunarodnog prava,

neophodna je pravna svijest o obaveznosti običaja (opinio iuris sive necessitatis). Međunarodna običajna
pravila nastaju u praksi država, međunarodnih organizacija i drugih subjekata međunarodnog prava,
kada oni steknu opinio iuris obaveznosti, a s ciljem da pravno urede konkretne međunarodne odnose.
Ovakav stav o međunarodnom običajnom pravnom pravilu, prihvatio je i Statut Međunarodnog suda
pravde sa ne baš najsrećnijom jezičkom formulacijom da se međunarodni običaj određuje „kao dokaz
opšte prakse prihvaćene kao pravo“. Ovaj opšteusvojeni pojam međunarodnih običajnih pravila sadrži i
objektivni ili materijalni i subjektivni ili psihički supstrat. Praksa država i međunarodnih organizacija
ispoljava se krpz djelatnost i ponašanja državnih odnosno organa međunarodnih organizacija. Da bi ta
ponašanja subjekata međunarodnog prava dobila epitet „opšta“, ona moraju da budu prihvaćena od
većine članica međunarodne zajednice. S aspekta važenja običajnih pravnih pravila, razlikuju se opšti ili
univerzalni običaji i partikularni međunarodni običaji. Dok univerzalni međunarodni običaji imaju
globalni domen primjene i važe za cijelu međunarodnu zajednicu, partikularni običaji se dijele na
regionalne i lokalne. Regionalno međunarodno običajno pravo vezano je samo za praksu ograničenog
broja država koje imaju za cilj ostvarivanje određene zajedničke interese i, po pravilu, za određeni
geografski region. Za razliku od regionalnih, lokalna običajna pravila primjenjuju se u odnosima između
dvije države. Značaj i važnost međunarodnih običajnih pravila srazmjerna je broju subjekata primjene, a
u procesnom smislu pretpostavka je da Međunarodni sud pravde, univerzalne međunarodne običaje
poznaje, dok strane u postupku partikularne običaje na koje se pozivaju, moraju i da dokazuju.
Međunarodni običaji moraju da imaju jednoobraznost, kontinuitet i učestalost primjene. I dok su
jednoobraznost i kontinuitet primjene prakse međunarodnih običaja nesporni za njihovu primjenu,
učestalost ponavljanja običaja direktno je uslovljena učestalošću međunarodnih odnosa iz koji proizilaze.
Vrijeme stvaranja međunarodnog običajnog pravila takođe je promjenljiva kategorija, uslovljena
učestalošću međunarodnih odnosa. Nije međutim svako ustaljeno i kontinuirano ponašanje
međunarodnih subjekata međunarodno običajno pravilo. Da bi opšta praksa postala međunarodni običaj
potrebna je, pored materijalnih pretpostavki, i svijest o pravnoj obaveznosti na odgovarajuće ponašanje.
6.Opšta pravna načela
U klasifikaciji glavnih formalnih izvora međunarodnog prava treće mjesto, iza ugovornog prava i
međunarodnih običajnih pravila, zauzimaju opšta pravna načela. Stanovišta pravnih teoretičara u
pogledu određivanja pojma opštih pravnih načela nisu jedinstvena. Jedni prihvataju veoma široku
formulaciju i pod opštim pravnim načelima podrazumijevaju najopštije pravne principe koji su zajednički
svim vrstama prava (međunarodnom, transnacionalnom i supranacionalnom), kao i razvijenim pravnim
sistemima država bez obzira na oblik civilizacije kojoj pripadaju. Poklonici drugog mišljenja, koje je u
našoj teoriji preovlađujuće, smatraju da su „opšta pravna načela apstraktne norme, izvedene iz niza
pravila koja se primjenjuju u unutrašnjim porecima država, koje ulaze u sastav međunarodne zajednice“.
Načela međunarodnog prava treba da budu rezultat volje međunarodne zajednice koja se izražava kroz
ugovorno ili, pak običajno pravo. Svrha primjene opštih pravnih načela iz unutrašnjeg pravnog sistema
(in foro domestico) je u ppunjavanju pravnih praznina, kojih je međunarodno pravo, ali i praksa, u
momentu donošenja Statuta Međunarodnog suda pravde bilo prepuno, s obzirom da se radi o
savremenoj grani sa veoma kratkom tradicijom. Prilikom primjene opštih pravnih načela Međunarodni
sud pravde će, od strane u sporu koj je njihovu primjenu tražila, zahtijevati da taj pravni princip važi kao
opšte pravno načelo u pretežnom broju država koje pripadaju različitim pravnim sistemima (evropskom
ili kontinentalnom, muslimanskom, anglosaksonskom). U opšta pravna načela ugrađene su univerzalne
društvene i pravne vrijednosti i principi, koji su sadržani u svim pravnim sistemima u svijetu.
7.Sudska praksa i doktrina
Sudska praksa i doktrina najpozvanijih stručnjaka javnog prava raznih naroda predstavljaju pomoćni
izvor međunarodnog prava, odnosno pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila. Pod sudskom
praksom u međunarodnom pravu podrazumijevaju se odluke Međunarodnog suda pravde, arbitražnih
sudova, a u novije vrijeme i drugih regionalnih ili specijalizovanih međunarodnih, pa čak i nacionalnih
sudova po međunarodnim pitanjima. Generalno, kao formalni supsidijarni izvor međunarodnog prava,
najveći značaj imaju odluke Međunarodnog suda pravde, koji je svoju sudsku praksu nastavio na svom
prethodniku Stalnom sudu međunarodne pravde. Iako je Statut Međunarodnog suda pravde prihvatio
stav kontinentalnog prava da Sud nije legislativni, već organ koji primjenjuje apstraktna pravna pravila
na konkretni slučaj, značaj sudskih odluka, kao izvora prava, je zanačajno veći nego u evropskom pravu.
Osnovni razlog za to leži u činjenici da Sud često presuđuje na osnovu neodređenih običajnih pravnih
pravila, pa zauzimanje stava u tumačenju običaja predstavlja putokaz za buduće slučajeve. Eventualno
nepozivanje na pozvanu sudsku praksu Međunarodnog suda pravde od strane drugih sudova ili arbitraža
bilo bi izraz nepoštovanja vodeće međunarodne pravosudne instance, ali i postupak koji doprinosi
izgrađivanju nekonzistentne međunarodne jurisprudencije. Uloga teorije u tumačenju pravnih propisa
kao izvora međunarodnog prava daleko je manja nego sudske prakse.
8.Suđenje po pravdi
Načelno, međunarodni sud sporove, koji su perd njim pokrenuti rješava saglasno međunarodnom pravu.
Ipak, Statut Međunarodnog suda pravde predviđa da ta „odredba ne prejudicira pravo Suda da jedan
spor rješava ex aequo et bono, ako stranke na to pristanu“. Pravičnost se kao pojam definiše kao
„siguran i spontan osjećaj pravednog i nepravednog, naročito kada se sagledava kroz presuđivanje
nekog konkretnog i posebnog slučaja“. Pravda i pravičnost se ne smiju zanemariti u postupku primjene
pravnih pravila na pojedinačne slučajeve, a služe i kao osnova za nastanak pravnih pravila. U postupku
primjene međunarodnog prava o pravičnosti se raspravlja infra legem, praeter legem i contra legem.
Pravičnost infra legem odlikuje svaku primjenu prava od strane suda, kako unutar državnog teritorija,
tako i u okvirima međunarodne zajednice, kada primjenjuje međunarodno pravo. Načelo pravičnosti
obavezuje sudiju i bez zahtjeva stranaka, a posebno je ispoljeno kroz domen slobode diskrecionog
odlučivanja (pri procjeni štete, kod odmjeravanja visine štete, kod ocjene dokaza, kod raspodjele
troškova postupka...).
Odlučivanje po pravičnosti praeter legem vezano je za one slučajeve u međunarodnom pravu koji nisu
obuhvaćeni pravom, već postoje pravne praznine. U tim situacijama odgovornost i ovlašćenja sudija su
posebno naglašena, ali i povjerenje stranaka u njihove stručne kompetencije i moralne vrijednosti u
primjeni načela pravičnosti, s obzirom da nedostaju primenjive pravne norme pozitivnog prava.

očitovanja te namjere, te da se stečeno pravo neprekidno uživa u granicama tog prava. Ako su ti
uvjeti ispunjeni, za takav akt po pravilu nije potrebno ovlaštenje ili pristanak bilo kojeg drugog
subjekta.
Glavni primjeri jednostranih akata su:
Okupacija ničijeg područja.
Efektivno i vidljivo zaposjedanje nekog područja koje u trenutku
zaposjedanja ne pripada ni jednoj drugoj državi je uvjet za legitimno sticanje. Danas gotovo da i
nema takvih područja na Zemlji.
Zastara i historijska prava.
Neka država može čak i bez valjanog pravnog osnova steći izvjesna
prava. Uvjet za to je da na miroljubiv način u dužem periodu izvršava vlast na nekom području ili
dijelu otvorenog mora, a da pritom ne naiđe na otpore i proteste bilo koje druge države.
10.Pojam i vrste međunarodnih ugovora
Međunarodni ugovor sastoji se od saglasnosti volja dvaju ili više subjekata međunarodnog prava, s
ciljem da postigne određeni učinak po međunarodnom pravu, stvarajući odnos prava i dužnosti između
njegovih stranaka. Da bi ugovor mogao ostvariti namjeravani pravni učinak, potrebno je ispuniti više
uvjeta:
a) Sve ugovorne strane moraju biti subjekti međunarodnog prava, tj. države, međuvladine
organizacije ili priznati ustanici;
b) Da bi ugovor mogao biti valjan, njegov predmet ne smije biti pravno nedopustiv. Pravno
nedopustiv je ugovor koji je materijalno nemoguće izvršiti, ili ugovor koji je u sukobu sa nekom
imperativnom normom općeg međunarodnog prava.
c) Izražena volja ugovornih strana mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji. Zbog toga su, prema
općim načelima, ništavi ugovori koji sadrže mane u očitovanju volje neke od strana. Neke od tih
mana su uzrok apsolutne ništavosti – sukob sa ius cogens, prisila izvršena nad predstavnikom
neke države ili prisila izvršena na samu državu. Ostale mane su uzroci relativne ništavosti
(zabluda, prevara,korupcija predstavnika države, te druge mane koje predviđa Konvencija)
d) Opće međunarodno pravo ne propisuje nikakvu određenu formu ugovora. Ugovori koji nisu
sklopljeni u pisanoj formi ne gube zbog toga na svom pravnom značaju.
Ugovori se mogu podijeliti po različitim kriterijima:
Ugovori sklopljeni u pisanom ili nekom drugom obliku.
Kriterij za podjelu je forma ugovora. Mada su
danas izuzetno rijetki, ugovori sklopljeni npr. u usmenom obliku, pravno jednako obavezuju sve njihove
stranke kao i pisani sporazumi.
Dvostrani i mnogostrani ugovori.
Kriterij je broj ugovornih strana. Postoje značajne razlike kad je u
pitanju primjena i prestanak dvostranih u odnosu na višestrane ugovore. Dvostrani ugovor okončava se
otkazom jedne strane, dok se kod višestranih ugovora radi samo o jednostranom povlačenju jer govor
po pravilu ostaje na snazi između preostalih stranaka. Bitna povreda dvostranog ugovora jedne strane
ovlašćuje drugu stranu da se na tu povredu pozove kao na razlog prestanka ugovora ili suspenzije
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti