Fakultet političkih znanosti Zagreb
Poslijediplomski studij «Hrvatska i Europa»
student: Emerik Pišl
ODNOS KULTURE I NACIJE - KRITIKA POLITIZIRANJA KULTURE
Predmet: Postmoderna metodologija društvenih znanosti
Prof. dr. sc. Z. Kurelić
Nema sumnje da je pojam kulture već odavno dobio obilježja izrazito višeznačnog i,
stoga, veoma prijepornog pojma. Dovoljno je prisjetiti se da su A. L. Kroeber i Clyde
Kluckhohn u svojoj poznatoj kolekciji definicija kulture naveli 164 različite definicije kojima
su se služili različiti relevantni autori. Oni su istodobno opisali ili samo naznačili niz
prijepornih točaka oko kojih su se vodili veliki sporovi u raspravama o kulturi: od spora o
odnosu kulture i prirode te kulture i civilizacije preko spora između duhovnog i materijalnog,
subjektivnog i objektivnog, organskog, cjelovitog i svrhovitog te na kraju i odnosa kulture i
nacije. U najnovije vrijeme na to je ukazao i Terry Eagleton, prikazujući povijest razlika u
shvaćanju kulture, pa i sporova oko kulture koji su povijesno prevladavali ponajprije u
modernoj evropskoj misli. I to prepoznajući sadržajno tri glavne tradicionalne struje u
definiranju kulture: prvu koja kulturu shvaća i određuje kao vrijednosno obojenu civilnost, te
je vezuje za napredak u civilnosti, odnosno kultiviranosti, drugu koja prividno vrijednosno
neutralno definira kulturu kao način života i treću koja kulturu reducira u osnovi na umjetnost
s nizom spornih točaka u njihovu međusobnom odnosu. Ono što, međutim, karakterizira
suvremene prijepore oko kulture jest to što se pomaknulo žarište takvih sporova. Taj pomak je
nastupio početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se kultura ponajprije počinje
vezivati za osobite identitete, te se rabi za afirmaciju specifičnih identiteta nacionalnih,
etničkih, spolnih, regionalnih itd. Kultura tada sama postaje društveno polje oštrih
suprotstavljanja. Od tada u žarištu sporova nije više pitanje o većem ili manjem stupnju
preciznosti i dosljednosti u definiranju kulture nego su izravno posrijedi društveni učinci
određenih shvaćanja kulture kad se ona pretoči u politički relevantne i politički djelatne ideje.
A to znači da već na teorijskoj razini počnu služiti određenim političkim strategijama i
akcijama koje se ponajviše pozivaju u svom političkom djelovanju i na osobita, ali lako
prepoznatljiva shvaćanja kulture. Pri tome takvim shvaćanjima daju status navodne društvene
prirodnosti i normalnosti. Na iskustvenoj i djelatnoj razini upravo takva shvaćanja kulture
služe određenim političkim strategijama kao podloga za političke mobilizacije i njihove
izravne političke legitimizacije. I to u znaku jednostrane političke legitimizacije, a ne
legitimizacije na temelju sklada kulturalnih različitosti jednog društva. Ni to nije, naravno,
apsolutna novina u općenitom pogledu na kulturu: dovoljno je prisjetiti se činjenice da je
primjerice Thomas Mann pokušao Prvi svjetski rat, dok je još trajao, protumačiti kao sukob
između zaraćenih strana koje su navodno otjelovljivale dva suprotna shvaćanja kulture - jedno
mehanicističko i artificijelno, a drugo organsko i prirodno.
