4
1.UVOD
U ovom seminarskom radu fokusirat ćemo se na odnose sa vršnjacima u srednjem
djetinjstvu i adolescenciji.
Razvoj djeteta obuhvaća sposobnost prilagodbe pravilima života u njegovoj okolini te
prihvaćenost među drugom djecom, odnosno vršnjacima.
Socijalne interakcije s vršnjacima osnova su za razvoj i socijalizaciju djeteta jer socijalni
odnosi s vršnjacima imaju utjecaj na razvoj socijalnih vještina, vrijednosti i stavova,
mentalnog zdravlja, kontrolu emocija, razvoj spolnog identiteta, samosvijesnosti i
samopouzdanja, tolerancije, vještina komunikacije, što podrazumijeva i širi pogled na svijet
pojedinca. Sve nam to govori da se kod sagledavanja socijalnog konteksta razvoja djeteta i
njihovih prijateljstava mora uzeti u obzir cijeli niz razvojnih aspekata vezanih za cjelovit
razvoj djeteta i njegove emocionalne potrebe kao što su: osjećaj sigurnosti, doživljavanje
ljubavi i pripadanja, dobivanje priznanja te stjecanje raznolikog iskustva.
Kada djeca opisuju nekog svog vršnjaka kao ''dobrog'' , pretpostavljamo da se to odnosi na
njegove prijateljske postupke, empatiju i čitav niz drugih vidova prosocijalnog ponašanja.
Pridjev dobar prijatelj/prijateljica, koji djeca, ali i odrasli često koriste, povezan je s
omiljenošću određenih osoba koje postupaju prijateljski, zapažene su u društvu, otvorene i
kooperativne u svom ponašanju te potkrepljuju ponašanja drugih.
Prijateljstva obično nastaju među djecom slične dobi, među vršnjacima. Nadalje, znakovito
je da se iste teze kao u slučaju dječijih prijateljstava, mogu pretpostaviti i za dječije bliske
veze, odnosno zaljubljenost, koja se pojavljuje između djece slične dobi i sličnih interesa, što
je i karakteristika prijateljskih veza. Vjerovatno je, isto kao i kod prijateljstva, da će djeca u
koju se druga djeca zaljubljuju biti ona koja su prihvaćenija, popularnija i omiljenija u društvu
druge djece. Skladno tome, može se pretpostaviti značajan stepen podudarnosti karakteristika
dječijih prijateljstava i dječije zaljubljenosti.
Odnos grupe prema djetetu, kao mjera popularnosti, može se opisati pomoću dvije
dimenzije: prihvaćanje i odbijanje. Stepen sviđanja i atraktivnosti određuje dimenziju
prihvaćanja, dok je odbijanje određeno stepenom nesimaptije i nesviđanja.
Potrebu za pripadanjem dijete zadovoljava putem prihvaćenosti i poželjnosti, dok potrebu za
bliskošću i intimnošću zadovoljava u odnosu s jednim prijateljem.
6
slijeđenje i lojalnost kolektivnim ciljevima. Kroz za iskustva djeca eksperimentiraju
socijalnim organizacijama i o njima uče.
Početak grupnih veza također je i vrijeme kada se i neka od ''najbolje djece počinju
ponašati na najgori način'' (Redl,1966). Od trećeg razreda nadalje, među djevojčicama raste
odnosna agresivnost – tračanje, širenje glasina i isključivanje – jer one (zbog očekivanja
vezanih uz rodnu ulogu) izražavaju nasilnost na prikrivene, indirektne načine (Crick i
Grotpeter,1995). Dječaci su puno izravniji u svojem nasilju prema osobama iz ''vanjskih
grupa''. Među malim skupinama dječaka, koji jedni drugima pružaju privremenu socijalnu
podršku za ta blaga antisocijalna ponašanja, pojavljuje se otvorena agresivnost u obliku
verbalnih uvreda i psina – razvlačenja toaletnog papira po tuđem dvorištu ili zvonjenje na
vrata i bježanje.
Nažalost, vršnjačke grupe često usmjeravaju svoje neprijateljstvo prema vlastitim
članovima, uključujući djecu koja više ''ne cijene''. Ti odbačeni članovi su duboko ranjeni i
mnogi od njih imaju problema s uspostavljanjem novih grupnih veza. Njihova ranija
ponašanja, uključujući i izraženi prezir prema autsajderima, smanjuju njihove izglede da
budu uključeni u neku drugu grupu. Da bi našli svoju grupnu pripadnost, isključena djeca se
često okreću drugim vršnjacima niskog statusa (Bagwell i sur., 2001).
Pridružujući se grupama djece s lošim socijalnim vještinama, ta djeca smanjuju svoje prilike
da nauče socijalno kompetento ponašanje.
Želja školskog djeteta za grupnom pripadnošću može se zadovoljiti i kroz formalne grupne
veze – izviđačke organizacije, omladinske organizacije mladih iz ruralnih sredina, vjerske
grupe i druge udruge. Uključenost odraslih u te skupine drži na uzdi negativna ponašanja
povezana s dječijim neformalnim vršnjačkim skupinama. Također, dok djeca rade na
zajedničkim projektima i pomažu svojoj zajednici, ona napreduju u socijalnoj i moralnoj
zrelosti (Killen i Nucci, 1995, Vandell i Shumow, 1999).
2.2 Prijateljstvo
Dok vršnjačke grupe djeci pružaju uvid u veće društvene strukture, prijateljstvo jedan-na-
jedan doprinosi razvoju povjerenja i osjetljivosti. Tijekom školske dobi prijateljstvo postaje
kompleksnije i psihološki utemeljeno. Razmotrimo razmišljanja jedne osmogodišnjakinje:
Zašto je Shelly tvoja najbolja prijateljica?
Zato što mi pomaže kada sam tužna i dijeli sa
mnom stvari..
7
Što čini Shelly tako posebnom?
Znam je dugo, sjedim kraj nje i dobro sam je upoznala...
Kako to da Shelly voliš više od svih drugih?
Ona je najviše učinila za mene. Nikad se ne
sukobljava sa mnom, nikad me ne napušta kada plačem i pomaže mi sa zadaćama..
Kako postižeš da se ti nekome svidiš?
Ako si ti dobar (prema svojim prijateljima) i oni će biti
dobri prema tebi (Damon, 1988).
Kako pokazuju ovi odgovori, prijateljstvo više nije samo stvar bavljenja istim
aktivnostima. Umjesto toga ono postaje odnos uzajamnog sporazumijevanja u kojem se djeci
sviđaju njihove osobne kvalitete i uzajamno si zadovoljavaju potrebe i želje. Kada se
prijateljstvo jednom uspostavi, povjerenje postaje njegova definirajuća značajka. Djeca
školske dobi izjavljuju kako se dobro prijateljstvo temelji na dobrohotnim postupcima koji
označavaju da osobe mogu računati na uzajamnu podršku. Zato starija djeca drže kako kršenje
povjerenja, primjerice, nepomaganjem kada prijatelj treba pomoć, kršenjem obećanja i
ogovaranjem iza leđa, znače ozbiljno ugrožavanje prijateljstva.
Zbog pomenutih značajki prijateljstva školske djece su selektivnija. Dok predškolci kažu
kako imaju mnogo prijatelja, u dobi od 8 ili 9 godina djeca navode samo nekoliko dobrih
prijatelja. Budući da djevojčice zahtijevaju veću bliskost nego dječaci, one su osobito
isključive u svojim prijateljstvima. Nadalje, djeca su sklona birati prijatelje slične sebi po
dobi, spolu, rasi, etničkoj pripadnosti i SES-u.
Prijatelji se međusobno sliče i prema osobinama ličnosti (socijabilnost,agresivnost),
popularnosti među vršnjacima, školskom postignuću i prosocijalnom ponašanju. Međutim,
treba imati na umu kako i značajke škole i susjedstva utječu na izbor prijatelja. Npr, u
integriranim školama 50% učenika izvještava kako ima barem jednog bliskog prijatelja druge
rase.
Tijekom srednjeg djetinjstva prijateljstva ostaju dosta stabilna i većina traje nekoliko
godina. Djeca kroz njih uče o važnosti emocionalnog obvezivanja. Počinju shvaćati kako
bliski odnosi mogu preživjeti nesuglasice ako su prijatelji sigurni u to da jedan drugoga vole.
Posljedica toga je da prijateljstvo pruža važan kontekst u kojem djeca uče tolerisati kritiku i
razriješavati razmirice.
Pa ipak, utjecaj koji prijateljstvo ima na djetetov razvoj ovisi o naravi tih prijatelja. Djeca
koja u svoje prijateljstvo unose dobrotu i suosjećanje jačaju uzajamno svoje prosocijalne
sklonosti. Međutim, kada se sprijatelje agresivna djeca, njihov odnos često pojačava
antisocijalna ponašanja. Prijateljstva agresivnih djevojčica sadrže mnogo razmjene osobnih
osjećaja, ali su puna ljubomore, sukoba i izdaje. Agresivni dječaci koji su prijatelji u
razgovoru često spominju prisilu i napade. Spomenuti nalazi indiciraju kako društveni
