okolinske politike prema kojoj se ekonomski rast mora ostvariti zajedno s poboljšanom
kvalitetom života i standardom, pa do danas, u Evropskoj Uniji (EU) je u ovih trideset devet
godina izgradnje politike zaštite okoliša stvoren složen sistem nadzora nad okolišem.

Peti akcioni program za razdoblje 1992-1999. godine uveo je nove mjere i naglasio

potrebu   za   integriranjem   politike   okoliša   i   drugih   sektorskih   politika.   Nakon   ocjene   ovog
programa na nivou EU prepoznata su četiri prioritetna područja: klimatske promjene, zaštita
prirode  i   biološke   raznolikosti,   okoliš   i   zdravlje,   te   održivo  upravljanje  prirodnim  resursima  i
otpad.   Šesti   akcioni   program2   utvrđuje   ciljeve   za   razdoblje   2000-2010.   godina.   Kako   bi   se
problemi   u   prioritetnim   područjima   što   učinkovitije   riješili,   ovaj   program   naglašava   slijedeće
elemente,   odnosno   predlaže   “strateške   pristupe”:   unaprijediti   provedbu,   integrirati   okoliš   u
ostale sektorske politike, te osnažiti uticaj i sudjelovanje javnosti.

Postizanje integralnog pristupa sprječavanja i kontrole zagađivanja koje potiče od

širokog spektra industrijskih i poljoprivrednih aktivnosti u EU, definisano je prvobitno zvanom
Direktivom o integralnoj prevenciji i kontroli zagađivanja, odnosno IPPC3 Direktivom
(2008/1/EC). IPPC Direktiva donijeta je 24. septembra 1996. godine (96/61/EEC), djelimično se
počela primjenjivati 2001. godine, a za članice EU stupila je na snagu 2007. godine. 15 januara
2008. godine, Komisija je objavila novokodificiranu IPPC Direktivu (2008/1/EC).

2007. godine Evropska komisija je sastavila prijedlog o spajanju sedam direktiva u

jedan zakonodavni instrument tj. Direktivu o industrijskim emisijama 2010/75/EU (IED). Prijedlog
preinačava sedam postojećih direktiva koje se odnose na industrijske emisije u jedan jasan i
koherentan pravni instrument. Preinačenje uključuje i IPPC Direktivu.

Usvojeni set entitetskih okolinskih zakona zasnovan je na principima održivog razvoja i

djelimično   harmoniziran   sa   EU   zakonodavstvom.   Prema   zadnjem   izvještaju   ,   zahtjevi   IPPC
Direktive transponovani su u propise u Federeacije BiH (FBiH) sa 60%. Zakon o zaštiti okoliša,
predviđa “poseban režim kontrole” za “aktivnosti ili pogone i postrojenja koja ugrožavaju ili mogu
ugroziti okoliš ili koja imaju ili mogu imati negativan uticaj na okoliš”, te također nalaže “načelo
integralnog pristupa”, čija je svrha “sprječavanje ili svođenje na najmanju moguću mjeru rizika
štete   po   okoliš   u   cjelini”.   Zakon   time   nameće   uključivanje   okolinske   komponente   u   politiku
svakog oblika poslovanja. Načelo “zagađivač plaća” i načelo “prevencije”, predstavljaju osnovu
Zakona o okolišu i predpostavljaju da su industrijska preduzeća pravno i finansijski odgovorna
za   sigurno   odlaganje   otpada   i   kontrolu   emisija   otpadnih   materija   u   skladu   sa   zahtjevima,
stvaranje   preduslova   za   izbjegavanje   nastanka   emisija   i   njihovo   minimiziranje   na   mjestu
nastanka, te efikasno i racionalno korištenje energije i prirodnih resursa.

Opis mjera planiranih monitoring emisija unutar područija

INTEGRALNA PREVENCIJA I KONTROLA ZAGAĐIVANJA
(IPPC)

Šta je to IPPC i šta je njen cilj?

Industrijska postrojenja su jedan od glavnih izvora zagađivanja. Ispuštanje otpadnih materija
u vodu, zrak i zemljište predstavlja značajan gubitak sirovina, kao i potencijalnu prijetnju
ljudskom zdravlju i okolišu. Većina razloga za stvaranje velikih količina otpada može se naći
u   proizvodnim   procesima.   Stara   tehnologija   i   oprema,   slabo   poznavanje   procesa,   te
nedostatak   obuke  radnika  doprinose  i  ekonomskoj  i  ekološkoj   šteti  i  za  preduzeća  i   za
društvo   u   cjelini.   Sadašnja   situacija   u   svijetu   je   dovela   do   promjena   u   tradicionalnim
pristupima   upravljanju   okolišom,   tj.   do   nove   hijerarhijske   strukture   akcije   koja   favorizira
princip prevencije zagađivanja.

Prevencija zagađenja je svaka praktična radnja unutar pogona kojom se smanjuje ili uklanja
količina i/ili toksičnost zagađivača koji bi ušli u neki tok otpada ili bi inače bili ispušteni u
okolicu. Prevencija obuhvata osmišljavanje proizvoda i procesa koji će dovesti do toga da se
smanji nivo otpada koji se stvara od strane proizvođača ili krajnjeg korisnika.

Koncept prevencije zagađivanja od industrijskih aktivnosti uključuje

: 1)

smanjenje količine

i/ili toksičnosti zagađivača nastalih u procesu proizvodnje putem smanjenja na mjestu
nastanka, minimizacije otpada, i izmjena u procesu;

eliminaciju zagađivača uvođenjem

hemikalija ili proizvoda koji ne zagađuju okoliš (npr. zamjena materijala, izmjene na
proizvodu); i

recikliranje otpadnih materijala (npr.ponovna upotreba ili dorada).

Cilj integralne prevencije i kontrole zagađivanja jeste da spriječi, ili ako to nije moguće, da
smanji na najmanju moguću mjeru:



emisije zagađujućih materija u zrak, vodu ili tlo i



odlaganje otpada i ostale negativne uticaje na okoliš uzrokovane industrijskim
postrojenjima, kako bi njihove aktivnosti bile u skladu sa visokim nivoom zaštite
okoliša u cjelini.

Osnovno načelo IPPC Direktive je da i onaj koji donosi propise i nadzire njihovu provedbu,
kao i onaj koji ih provodi, moraju, zajedno s predmetnom industrijom, sagledati svaku
industriju kao cjelinu i njen sveukupni uticaj na okoliš (zrak, voda, tlo), prije preduzimanja
bilo kakvih tehnoloških mjera, koje su nužne da bi se postigao traženi nivo zaštite okoliša.

Integralni pristup (spriječavanje i kontrola zagađivanja) podrazumijeva i promjenu sistema
izdavanja dozvola za rad industrijskih preduzeća. Za rad industrijskih postrojenja potrebno je
dobiti dozvolu koja uključuje cjelokupno istraživanje stanja okoliša za svako od njih, a mora
se zasnivati na “najboljim raspoloživim tehnikama” u različitim industrijskim sektorima. Cilj
takve dozvole je da se izbjegne selidba zagađenja iz jednog medija u drugi, te da se
potaknu preventivne mjere sprječavanja nastajanja otpadnih tokova i primjenom najboljih
raspoloživih tehnika (BAT).

Opis mjera planiranih monitoring emisija unutar područija

Direktiva o industrijskim emisijama

Tokom perioda od preko 10 godina primjene IPPC Direktive u zemljama EU, uočeni su
značajni problemi i poteškoće koji su bili različiti od zemlje do zemlje, te se pojavila i potreba
za razmatranjem izmjena i revizije ove direktive. Evropska Komisija (EC) provela je
dvogodišnje konsultacije i razmatranje sa zainteresiranim stranama u EU da bi ispitala kako
se postojeća legislativa o industrijskim emisijama može unaprijediti u cilju obezbijeđenja
najvišeg nivoa zaštite okoliša i ljudskog zdravlja.

Tokom  ovoga  perioda,   Komisija je došla  do rezultata koji  su  obezbijedili  jasan  dokaz  o
potrebi za konkretnim djelovanjem, a koje se trebalo poduzeti na nivou Zajednice. 2007.
godine Evropska komisija je sastavila prijedlog o spajanju direktiva u jedan zakonodavni
instrument tj. Direktivu o industrijskim emisijama 2010/75/EU (IED). Direktiva o industrijskim
emisijama integriše: IPPC direktivu, Direktivu o spaljivanju otpada (200/76/EC), Direktivu o
velikim postrojenjima za sagorijevanje - LCP direktiva (2001/80/EC), Direktivu o hlapljivim
organskim   spojevima   nastalim   upotrebom   organskih   otapala   -   VOC   Solvents   direktiva
(1999/13/EC)   i   Direktiva   o   titan-dioksidu.   Ova   nova   Direktiva   je   usvojena   24   Novembra
2010. godine a publikovana je zvanično 17 Decembra 2010. u službenom glasilu EU. Ova
Direktiva   stupila   je   na   snagu   6   januara   2011.   godine   i   ista   mora   biti   transponovana   u
nacionalno zakonodavstvo zemalja članica EU do 7 januara 2013. godine.