1. ZAJEDNIČKO VALUTNO PODRUČJE
Monetarna unija predstavlja područje u kojem ne postoje nikakva ograničenja plaćanja, a
tečajevi valuta članica su trajno fiksirani . Poseban slučaj monetarne unije je valutna unija u
kojoj zemlje članice svoje različite nacionalne valute zamjenjuju jednom zajedničkom za sve
članice. Sinonimi za valutnu uniju su potpuna monetarna unija i zajedničko valutno područje.
Ako promatramo s aspekta "jedna zemlja – jedna valuta", onda se svaka zemlja može smatrati
valutnim područjem. Monetarna se unija sastoji od dviju vrlo važnih komponenata: prvu
bismo komponentu mogli zvati unijom deviznih tečajeva, tj. trajno fiksno vezivanje tečajeva
zemalja članica1 , a drugu komponentu konvertibilnost. Ona predstavlja trajnu odsutnost svih
kontrola konverzije za tekuće ili kapitalne transakcije unutar područja unije. Konvertibilnost
kapitalnih transakcija, uključujući kamate i dividende, glavni je element u tzv. integraciji
tržišta kapitala gdje nema nikakvih ograničenja na kretanja kapitala unutar određenog
područja. Može se reći da se monetarna unija sastoji od unije deviznih tečajeva i integracije
tržišta kapitala. Moguće je imati jedno, a da drugo ne postoji. Postoje zemlje koje imaju
međusobno vezane (fiksne) devizne tečajeve, ali ne dozvoljavaju potpunu slobodu kretanja
privatnog kapitala, i zemlje koje dozvoljavaju potpuno slobodno kretanje kapitala u
kombinaciji s fluktuirajućim deviznim tečajevima (npr. SAD – Kanada). Možemo razlikovati
pseudouniju deviznih tečajeva i potpunu uniju deviznih tečajeva . Pod pseudounijom
razumijeva se sustav potpuno fiksnih deviznih tečajeva i takav dogovor zemalja gdje ne
postoji eksplicitna integracija ekonomske politike, zajedničke devizne rezerve ni zajednička
centralna banka. Ovaj sustav ne dozvoljava mogućnost relativnog fluktuiranja deviznog tečaja
prema valutama zemalja nečlanica unije. Zemlje se mogu dogovoriti za uvođenje zajedničke
valute, međutim ovaj oblik unije ne osigurava trajnost veza među valutama članicama. Uvijek
postoji mogućnost da se predstavnici zemalja ne dogovore, da deficitarna zemlja jednostavno
ne odluči deflacionirati ili suficitarna zemlja inflacionirati da bi se uspostavio zadovoljavajući
paritet tečajeva. Potpuna unija deviznih tečajeva predstavlja takvu uniju zemalja u kojoj
postoje zajedničke devizne rezerve i zajednička centralna banka. Ovo je već sustav koji je
puno bliži uvođenju zajedničke valute. Zajednička centralna banka djeluje na tržištu tako da
čuva trajne odnose deviznih tečajeva među valutama zemalja članica i dopušta relativno
fluktuiranje tečaja prema valutama zemalja nečlanica. S obzirom na činjenicu da sve zemlje
neće biti istodobno u suficitu ili deficitu, zajedničke rezerve omogućuju da suficitarne zemlje
automatski pomažu deficitarnim. To znači da vlada nijedne zemlje članice ne može više imati
deficit koji financira njezina vlastita centralna banka. Automatsko pomaganje suficitarnih
zemalja deficitarnima bilo je jedan od motiva stvaranja Europske monetarne unije kao i
mogućnost smanjenja vodeće uloge dolara u svijetu, odnosno smanjenja ovisnosti Europe o
njemu stvaranjem jedne jake valute. Teorija optimalnog valutnog područja može se razmatrati
kao dio problematike vezane uz izbor optimalnog deviznog režima. Ona se uglavnom bavi
izborom između režima čistog fluktuirajućeg i fiksnog deviznog tečaja, ne uzima u obzir
moguća rješenja između
tih dviju krajnosti. Uzima u obzir makroekonomski model i procjenjuje koji devizni režim
može olakšati odgovor ekonomije na različite turbulencije. Tako bi zemlja izložena eksternim
nominalnim šokovima trebala koristiti fleksibilni tečaj, dok bi za zemlju izloženu domaćim
nominalnim šokovima bio bolji fiksni devizni tečaj, a u slučaju domaćih realnih šokova
fleksibilni. Područje zajedničke valute predstavlja dakle u biti svojevrstan režim fiksnog
deviznog tečaja s postojanjem zajedničke centralne banke kao vrhovne monetarne vlasti.
Preporuke o izboru deviznog režima su različite. Na osnovu istih čimbenika jedni ekonomisti
preporu- čuju režim fiksnog deviznog tečaja, dok drugi fleksibilnog. Mnogi se trude
determinirati čimbenike koji utječu na izbor deviznog režima pa neki navode sljedeće: priroda
šokova u gospodarstvu, kredibilnost naspram fleksibilnosti monetarne politike u mirnim i
kriznim vremenima, efekti bilance plaćanja i financijska ranjivost, postojanje financijskih i
makroekonomskih uvjeta za primjenu određenog deviznog režima, financijska otvorenost,
očekivana visina priljeva kapitala, povijest deviznih režima u nekoj zemlji te sama monetarna
politika. Tečajni režim u zemljama koje teže priključenju EU trebao bi osigurati i olakšati put
k monetarnoj integraciji koja je u njima jasno postavljena kao cilj. Zemlje koje provode režim
fiksnog deviznog tečaja moraju voditi računa o tome da prilagode svoje tečajeve prije
priključenja EU kako bi se osigurale da uđu u uniju s ravnotežnom razinom deviznog tečaja.
kretanje deviznog tečaja, mogući su veliki financijski gubici za sudionike tržišta. Ulaskom u
uniju taj rizik nestaje, poslovnim subjektima se omogućuje ulazak na strana tržišta, a to se sve
može odraziti na pojačanu konkurenciju te efikasniju proizvodnju i distribuciju jer su
nacionalna tržišta u uniji mnogo više povezana. Ako monetarna unija predstavlja područje s
niskim stopama inflacije, pojedinačnoj zemlji može biti vrlo korisno pridružiti se jednoj
takvoj uniji kako bi i sama postigla niske stope inflacije. Unutar monetarne unije također su
niži troškovi transakcija kada više zemalja koristi zajedničku valutu nego kada svaka od njih
koristi vlastitu nacionalnu valutu. Ako je to slučaj, onda ekonomski agenti moraju mijenjati
jednu valutu za drugu, osim ako one nisu savršeni supstituti što nije vrlo vjerojatno jer se
obično dominantna valuta prihvaća u drugim zemljama, ali ne postoji simetrija, odnosno
zemlja posjednica dominantne valute neće na isti način prihvatiti valute drugih zemalja.
Korištenjem zajedničke valute postaju više transparentne relativne cijene i smanjuju se
troškovi procjene stanja gospodarstva. Nadalje, usvajanjem zajedničke valute poboljšava se
funkcioniranje financijskih tržišta. Manja je vjerojatnost da će velike transakcije uzrokovati
šokove cijena na velikom tržištu unije nego na manjim nacionalnim tržištima. U valutnoj uniji
povećava se likvidnost financijskih sredstava.
2. TEORIJA OPTIMALNOG VALUTNOG PODRUČJA
Debata vezana uz optimalno valutno područje ili skupinu zemalja za koje je optimalno
međusobno fiksiranje tečaja ili uvođenje zajedničke valute počela je s Miltonom Friedmanom
1953. godine i tada su u prvoj tzv. "pionirskoj fazi" (/14/) razvoja teorije optimalnog valutnog
područja nastala tri ključna rada vezana uz tu problematiku: Mundellov 1961., McKinnonov
1963. i Kennenov 1969. godine. Zemlje koje su međusobno visoko integrirane trgovinom i
ekonomskom povezanošću mogu ostvariti korist od uvođenja zajedničke valute i monetarne
politike. Općenito se navodi kako će se regionalne jedinice više okoristiti ujedinjenjem u
monetarnu uniju ako
1. postoji visok stupanj međusobne trgovine
2. postoji visok stupanj pokretljivosti radne snage između njih
3. su ekonomski udari s kojima se suočavaju jako povezani
4. postoji fiskalni sustav za prijenos sredstava u regije koje su pretrpjele udar.
Robert Mundell je 1961. godine dao teoriju optimalnog valutnog područja postavljajući
pitanje: Trebaju li zemlje koje sudjeluju u zajedničkom tržištu i planiraju jednog dana i
ekonomsku uniju, imati vlastite nacionalne valute koje međusobno fluktuiraju ili je bolje da
uvedu zajedničku valutu? Na početku rasprave Mundell se pita kako se zemlje mogu najbolje
prilagoditi šokovima potražnje. U svome radu navodi više primjera iz stvarnog života i neka
hipotetska stanja i na temelju njih nastoji doći do odgovora na pitanja vezana uz optimalna
valutna područja. Tako navodi primjer više zemalja s vlastitim nacionalnim valutama gdje
zaposlenost u deficitarnim zemljama, odnosno zemljama sa deficitom u bilanci plaćanja, ovisi
o spremnosti suficitnih zemalja, odnosno zemalja sa suficitom u bilanci plaćanja, da
inflacioniraju, dok na području u kojem je više zemalja prihvatilo jedinstvenu valutu, inflacija
ovisi o volji centralne banke da se dozvoli nezaposlenost u deficitarnim regijama. Ističe da bi
se nezaposlenost u svjetskoj ekonomiji mogla izbjeći kada bi se centralne banke dogovorile da
teret međunarodne prilagodbe padne na suficitarne zemlje koje bi inflacionirale dok nestane
nezaposlenost u deficitarnim zemljama. Zatim dalje navodi primjer pomicanja potražnje s
proizvoda zemlje B na proizvode zemlje A gdje bi deprecijacija u B ili aprecijacija u A
ispravila vanjsku neravnotežu, smanjila nezaposlenost u B i obuzdala inflaciju u A te
zaključuje kako je fluktuirajući devizni tečaj baziran na nacionalnim valutama uspješan u
svojim stabilizacijskim djelovanjima među zemljama sa svojim nacionalnim valutama.
Razvijajući dalje svoja razmišljanja, navodi probleme zlatnog standarda kojeg su vodeći
svjetski ekonomisti okrivili za svjetsku depresiju nakon 1929. godine te otvara jedno vrlo
logično pitanje: Ako su ti argumenti točni, zašto se slični argumenti ne bi naveli protiv
uvođenja zajedničke valute? U zlatnom standardu depresija u jednoj zemlji prenošena je na
druge putem vanjskotrgovinskog multiplikatora što bi isto mogao biti problem i sa
zajedničkom valutom. Smatrao je da je optimalno valutno područje vrlo visoke mobilnosti
faktora proizvodnje, osobito rada. Neki njegovi argumenti za uvođenje zajedničke valute: •
uloga novca kao obračunske jedinice je manje adekvatno ispunjena što je veći broj valuta • s
velikim brojem valuta, strano devizno tržište za neku valutu bi vrlo vjerojatno postalo usko •
što je manje valutno područje, veći je udio uvozne robe i usluga u potrošnji. Ako su šokovi
unutar valutnog područja učestali i veliki, normalno je da će doći do migracije faktora
proizvodnje unutar područja. Jedna je stvar s kapitalom, ali s radom je potpuno druga. Visoka
mobilnost rada može nositi visoke troškove, kako socijalne, tako i u smislu građenja novih
domova i odgovarajuće infrastrukture u prosperirajućim dijelovima valutnog područja te
narušavanje životnih uvjeta u dijelovima gdje je nastupila kriza. Pojam područja u
Mundellovom smislu odnosi se na područje gdje dominira jedna valuta i gdje je monetarnom
