I dio: UVOD

Pojam i narav međunarodnog prava

Međunarodno pravo je sistem pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata
toga prava. Dakle, osnovni elementi su:

a.)

međunarodno pravo je

sistem

pravnih

pravila

u smislu da se

pretpostavlja

ono u svojoj cjelini nema praznina.
Ako stranke međunarodnog spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili
arbitražnom tijelu, vrlo je mala mogućnost da se sudija/arbitar suoči sa problemom pravne
praznine, mada se i to u rijetkim slučajevima dešava. (

ili je pravilo previše uopštene, te time ne

nudi rješenje, ili ne postoji pravilo općeg međunarodnog prava, koje neku materiju reguliše, jer ne postoji
konsenzus država o nekom pitanju ili pravilo u praksi nije moguće primjeniti

)

b.)

međunarodno pravo

na pravni način uređuje odnose

između svojih subjekata

c.)

pojam

subjekt

a međunarodnog prava se kroz historiju mijenjao:

i. vladari država

ii. nosioci prava i obveza

iii. suverene države

iv. danas i «međuvladine» međunarodne organizacije

v. priznati ustanici i oslobodilački pokreti koji se bore za državnost (

oni su

privremeni subjekti s ograničenom pravnom i poslovnom sposobnošću

)

Iako međunarodno pravo nije zaštićeno djelotvornom državnom sankcijom, ipak se radi o
pravu! (

iako se ta pravila često krše

) U mnogo čemu se razlikuje od unutarnjeg prava:

UNUTRAŠNJE

MEĐUNARODNO

Subjekti

pojedinci

pravna lica

suverene države

međuvladine organizacije

Izvori



ustav



zakon



podzakonski akti



ugovori



običaj



opća načela prava



neke vrste jednostranih akata

država

Sistematizacija

subordinacija (subjekti podčinjeni
pravu koje propisuje državna vlast)

koordinacija (

stvara se, mijenja,

dokida i primjenjuje u odnosima
jednakih država i dr. subjekata –
podčinjavanje počiva na slobodnoj
volji

)

Provođenje



centralizirani organi za osiguranje i
izvršenje pravila unutrašnjeg prava



sudski organi koji su nadležni za
rješavanje sporova između svih
subjekata unutr. prava



nema centraliziranih organa za

sprovođenje



nema stalnih sudskih organa, već

se sporovi rješavaju putem
arbitražnih međunarodnih sudova
koji se temelje na obostranom
pristanku stranaka u sporu.

Sankcije

sistematizirane

specifične i decentralizirane –

najteže su svakako ekonomske
sankcije

II dio: IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA

Običaj u međunarodnom pravu:

Dva elementa običajnog prava

(praksa i opinio iuris)

Opća načela prava su zajednička svim pravnim porecima. Za razliku od toga,

međunarodna običajna pravila su specifična samo za međunarodno pravo. Ona nastaju u
praksi država i drugih subjekata međun. prava, a svrha im je

uređenje konkretnih

međunarodnih odnosa

. Dva elementa su bitna za nastanak običajnog pravnog pravila:

(a) materijalni i objektivni element



OPĆA PRAKSA (ponavljano vršenje)

(b) subjektivni i psihološki element, tj. da je ta praksa «prihvaćena kao pravo»



OPINIO

IURIS SIVE NECESSITATIS

Dakle, subjekti međunarodnog prava ponavljaju određenu praksu u uvjerenju da ta praksa
predstavlja pravnu obavezu, i da bi praksa suprotna njoj bila odstupanje od međunarodnog
prava (kršenje).

a.)

PRAKSA

– (ponavljano vršenje) – obično prethodi uvjerenju o pravnoj obveznosti.

Takva praksa se najčešće odvija u odnosima između država.



Najveći broj običajnih

pravnih pravila se odnosi na države i njihove međusobne odnose. Za međunarodno
pravo je bitna praksa sljedećih državnih organa:



Državni organi nadležni za

vanjsko zastupanje

, predsjednik, vlada, MIP,

diplomatski predstavnici



Praksa

zakonodavnih organa

(u pogledu sadržaja pr. propisa koje donose)



Praksa

sudova

države



Praksa

vojnih organa

(ako se oružane snage po bilo kom osnovu nalaze na

području druge države)

Međunarodni sud je u jednoj od svojih presuda dao svoje mišljenje da ta praksa mora
biti jednoobrazna (istovjetna) i kontinuirana (bez značajnih prekida).
Nije propisano nikakvo vremensko razdoblje da bi se takva praksa transformirala u
običajno pravilo.

b.)

OPINIO IURIS

– Međunarodni sud je u jednoj od svojih presuda istaknuo sljedeće:

«Postoje mnogi međunarodni akti u području ceremonijala i protokola, koji se vrše gotovo bez odstupanja,

ali su motivirani razlozima učtivosti, oportunosti i tradicije, a ne osjećajem pravne obaveze»

To je

prosti ili puki običaj

(custom) ili socijalni običaj! Njihovo kršenje može dovesti

do političkih posljedica, ali samo po sebi ne povlači odgovornost po međunarodnom
pravu.
Ono po čemu se puki običaj razlikuje od običajnog pravnog pravila jeste uvjerenje ili
svijest država da se vladaju prema načelu koje predstavlja pravnu obavezu.

Običaj je složen i kontinuiran proces u kojem redovno učestvuje veći broj država i drugih
subjekata međunarodnog prava. Teško je utvrditi tren kada je tačno nastalo uvjerenje da
praksa u pitanju predstavlja pravnu obvezu.

TERET DOKAZIVANJA postojanja pravila općeg običajnog međun. prava:

U tom smislu postoji paradoks u pogledu pravila

ius cogens

: što je neko imperativno pravilo

važnije za održanje međunarodnog mira, sigurnosti i miroljubive saradnje država, opada
osjećaj dužnosti Međunarodnog suda da dokazuje njegovu opću narav.
Kad je u pitanju opće običajno

pravilo manje političke važnosti

, teret dokazivanja pada na

državu koja se na njega poziva. Pri tomu je najvažnije dokazati da se suprotna stranka nije
oduprla ili izuzela od te prakse putem protesta ili konkludentnih radnji koje imaju značaj
protesta.
Od sudbenog tijela koje po tom pitanju odlučuje se očekuje da na temelju dokazane prakse
ustanovi opinio iuris!

4. Kodifikacija, progresivni razvoj i «legislacija» u običajnom pravu:

Običajni proces države nastoje različitim aktima svjesno pospješivati ili usmjeravati u
željenom pravcu razvoja.
Najvažniji način utjecanja na običajni proces jeste

pripremanje i usvajanje konvencija o

kodifikaciji i progresivnom razvoju

neke grane međunarodnog prava. Ta praksa se

masovno primjenjivala nakon završetka II svj. rata.

Progresivni razvoj je u Povelji UN-a spomenut ispred kodifikacije! Ove 2 funkcije nisu jasno
razdvoljene. Tako su u većini konvencija te vrste izmiješani propisi koji očituju već postojeća
pravila općeg običajnog prava s prijedlozima

de lege ferenda

. U tekstovima konvencija te

vrste moguće je razlikovati 4 vrste pravila:

Ugovorni propisi o čistoj kodifikaciji

– to su pravila koja očituju već postojeće pravo.

To su propisi koji su još ranije prerasli u opće običajno pravilo



samo odražavaju

postojeća pravila na snazi. (

tzv. «konverzija» običajnih pravila u pisana pravila

)

Propisi koji čine progresivni razvoj međ. prava

– ova pravila kristaliziraju postojeću

praksu u novo običajno pravilo. Prije usvajanja konvencije praksa država još nije
postala jednoobrazna, a dotična pravila nisu bila prihvaćena kao pravo od potrebne
većine država u svijetu. Donošenje konvencije može utjecati na okončanje tog
procesa.

«Legislacija» međunarodnog prava putem konvencije

– ovdje spadaju propisi koji

predviđaju potpuno nova rješenja za nove odnose i novonastale objektivne situacije.
Taj običajni proces nije još ni otpočeo, a ova pravila se ne mogu potkrijepiti
postojećom praksom.



ona su neophodna kada se za konferencijskim stolom žele

uskladiti oprečni i posebni interesi velikog broja država.
Ta pravila ne smiju biti podložna bilo kakvim rezervama stranaka konvencije.

d. Konvencije «o kodifikaciji» ne mogu biti bez

kontraktualni

propis



iz samog

njihovog teksta proizilazi namjera stvaranja prava i dužnosti isključivo za njihove
stranke.

Gore navedena podjela je samo uslovna i podložna je razvoju u vremenu!

ovdje spadaju uobičajene završne odredbe o potpisivanju, ratifikaciji, pristupu i stupanju na snagu konvencije,

o dozvoljenosti ili zabrani rezervi na konvenciju.

Pravo međunarodnih ugovora:

Značajke (karakteristike) ugovora kao izvora međunarodnog prava:

Međunarodni ugovori su najvažniji način spostavljanja uzajamnih prava i dužnosti

država i drugih subjekata međunarodnog prava u njihovim partikularnim (posebnim)
odnosima.

Odnosi između suverenih i jednakih subjekata u biti se zasnivaju na ravnoteži i

uzajamnosti (reciprocitetu), mada je u prošlosti oduvijek bilo neravnopravnih i nametnutih
ugovora.

Neki oblici međunarodne saradnje mogu se urediti samo u obliku pisanog ugovora.

(

Npr.: osnivanje nove međunarodne organizacije i predviđanje broja, sastava i nadležnosti njehizin organa;

ugovori o trgovini; ograničenje oružanja itd

Najveći broj ugovora sklapa se u pismenom obliku



za razliku od običajnih pravila,

pravne obaveze iz ugovora nije potrebno posebno dokazivati jer o njima postoji pismeni akt.
Ipak, to ne otklanja sporove o tumačenju.

Pravo međunarodnih ugovora kao grana općeg međunarodnog prava se zasniva na nekim
općim načelima prava (zajedničkim svim vrstama ugovora), definisanim u sljedećim
dokumentima:

BEČKA KONVENCIJA O PRAVU UGOVORA

(potpisana 1969.; stupila na snagu 1980.)



«Konvencija iz 1969.»
Pravila ove Konvencije se danas primjenjuju na stranke svih ugovora koji se sklapaju.

BEČKA KONVENCIJA O SUKCESIJI DRŽAVA GLEDE MEĐ. UGOVORA

(1978; 1996.)

BEČKA KONVENCIJA O PRAVU UGOVORA IZMEĐU DRŽAVA I MEĐUNARODNIH
ORGANIZACIJA ILI IZMEĐU MEĐUN. ORGANIZACIJA

(1986; nije još stupila na snagu)

Pojam i vrste ugovora:

Međun. ugovor se sastoji u saglasnosti volja 2 ili više subjekata međunarodnog prava! Cilj je
postizanje određenog učinka po međunarodnom pravu.



Ugovori mogu biti:

a. dvostrani

mnogostrani

b. sastavljeni u jednoj ispravi

više imeđusobno povezanih isprava

(note)

c. pisani

u drugom obliku

Da bi ugovor ostvarivao namjeravani učinak, mora ispunjavati sljedeće uvjete:

(1) ugovorne stranke moraju biti

subjekti međunarodnog prava

(2)

predmet ne smije biti nedopustiv

– Pravno nedopustiv je onaj ugovor:

kojeg je materijalno nemoguće izvršiti

ii.

koji je u sukobu s nekom imperativnom normom (

ius cogens

)

(3)

Izražena volja odgovara stvarnoj volji

(u suprotnom mane volje



nevaljanost)

(4)

Posebna forma nije propisana

Sposobnost sklapanja ugovora:

(A) Sve

suverene (neovisne) države

su subjekti međunarodnog prava i to njihovo

svojstvo ne ovisi o njihovom priznanju od drugih država. Njihova sposobnost
sklapanja svih vrsta ugovora nije ničim ograničena.

(B) Sposobnost

federalnih jedinica

– Federalne jedinice mogu imati sposobnost

sklapanja ugovora ako se na tu sposobnost pristaje u saveznom ustavu i u njemu
propisanim granicama.

(C)

Vatikan

– Država Vatikanskog Grada/Sveta Stolica je danas općenito priznata kao

poseban subjekt međunarodnog prava

(D)

Međuvladine organizacije

– Nema sumnje da gotovo sve međuvladine organizacije

imaju objektivni međunarodni subjektivitet. One su subjekti međun. prava, ali za
razliku od država ne uživaju opću, već specijalnu nadležnost. Izvan povjerenih
ovlasti, i izvan njeezinih funkcija, nijedna organizacija nema pravo sklapati ugovore
s bilo kojim drugim subjektom međun. prava.

(E)

Ustanici u nekom oružanom sukobu

– nemaju svojstvo subjekta međunardonog

prava

erga omnes

. Imaju ograničeno međunarodno svojstvo subjekta, te time i

ograničenu sposobnost sklapanja ugovora



tu ograničenu sposobnost stiču tek

aktom priznanja, i to samo u odnosu na državu koja ih je priznala.

Postupci sklapanja ugovora:

(1) Pojednostavljeni postupak – razmjenjuju se isprave (note, pisma), a onda se ugovor

sastoji od dvije ili više povezanih isprava. Ali, te isprave moraju predvidjeti da će
njihova razmjena imati za rezultat izražavanje pristanka na ugovor.

(2) Složeni postupak – može se satojati od više odvojenih radnji:

pregovori

(uključujući usvajanje i ovjeravanje/autentifikaciju)

davanje pristanka

stranaka da budu vezane ugovorom



ratifikacijom



pristupanjem



potpisom



razmjenom pisama koja čine ugovor

razmjena ili polaganje isprava o ratifikaciji

registracija ugovora

kod Glavnog tajnika UN-a

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

1.) Pregovori i usvajanje teksta ugovora:

Pregovore, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora obavljaju ovlašteni predstavnici država.
Predstavnik države određuje se punomoćjem od strane nadležnog organa.

Punomoć nije

potrebna:
-

državni poglavar, šef vlade, ministar vanjskih poslova

šef diplomatske misije

(za pregovore i usvajanje teksta ugovora s državom u kojoj je akreditiran)

akreditirani predstanik države:



na međunarodnoj konferenciji



u međunarodnoj organizaciji ili njenom organu