Nasciturus.com

OPĆENITO O EUROPSKOM PRAVU

tko je 1. kritički pisao o eu pravu i kada?

Francis Snyder

1987

. (O novim pravcima Prava Europske zajednice)

što predstavlja

stabilno podrucje istrazivanja europskog prava

? (str 26)

Pravna regulacija ekonomskih poslova

trgovine

razmjene unutar EU

preko njenih granica

liČnosti koje razvijaju teorijske dosega EU prava (str 28.)

Eric Stein
Joseph Weiler
Neil MacCormick
Neil Walker
Graine de Burce
Ignolf Pernice
Christian Joerges

Miguel Poiares Maduro
Francis Synder
Hans Peter Ipsen
Claus-Dieter Ehlerman
Guy Isaac
Koen Lenaerts

u čemu leži

prednost pravnog sustava EU

? (str. 37)

pr. sustav EU je postao najdjelotvorniji postojeći međunar.pravni sustav s jasnom razlikom u odnosu na
tipične slabosti mp-a i međunar. sudova

za razliku od većine međunar. pr. sustava (najveći broj povreda međunar. pravila od str. drž. ne rješava pr.
sredstvima, pr. soprovi se rješavaju izvan suda) u Europi je pr.proces ključni element indukcije slaganja s
europskim pravom

u Europi postoji djelatno mp koje u najvećem dijelu djeluje kao vladavina prava u okvirima matične
države, gdje se pr. povrede rješavaju pred sudom, a sud. odluke poštuju i gdje se autonomni utjecaj prava i
pr. odluka širi i na politički proces

sustav koji je osmišljen u trenutku osivanja EZ 1957. bio je inherentno ograničen i slab → sustav u kojemu
je Sud odlučivao samo o nekoliko slučajeva

transformaciju europ. pr. sustava orkestrirao je ECJ čvrstim pravnim tumačenjima

kritična je promjena bila uvođenje mehanizma prethodnog odlučivanja koji je dopuštao da nacionalni sud
zaustavi domaći pr. post. i zatraži od ECJ-a tumačenje pravnog pitanja

u ključnim odlukama ECJ je preuzeo relativno opskurni pr. mehanizam i pretvorio ga u sredstvo temeljem
kojega osigurava da države poštuju svoje europ. pravne obveze

O NASTANKU I RAZVITKU EU

koje

integracije

obilježavaju razdoblje

nakon 2. svj. rata

(str. 43.)

Regionalne ekonomske integracije :

Europ. zajednica za ugljen i čelik ECSC

EEZ

EURATOM

EFTA 1960.

LAFTA 1960.(Latinskoam. sporazum o
slobodnoj trgovini)

Srednjeam. ekonomska integracija 1960.

Sporazum Australije i N. Zelanda o slobodnoj trgovini
1965.

Carinska i ek. unija Središnje Afrike 1964.

Sporazum o slobodnoj trgovinskoj zoni Kariba 1968.

Europska unija

što u shvacanju integracije

razlikuje

funkcionalizam

federalizma

? (str. 43.)

Bit

funkcionalnog

integriranja suvremenih država je INTEGRACIJA PO SEKTORIMA, tj. različitim

područjima zajedničkog djelovanja i interesa.
Proces funkc. integracije se odvija postupno, s krajnjim ciljem povezivanja svih sektora zajedničkih aktivnosti
u 1 cjelinu.
Ideje

federalizma

podrazumijevaju stvaranje integracije država u takvoj formi međunar. udruživanja koja

zahtijeva njihoe goleme ustupke na planu nacionalne suerenosti, a u korist 1 međunar. tvorevine federalistikog
karaktera / paradrž. uređenja na međunar. razini

Ugovor iz Maastrichta

Ugovor o Europskoj uniji

potpisan

7.2.1992.

, stupio na snagu

1.11.1993.

drž. članice uspostavile su EU i time označile novu etapu u integriranju naroda Europe u sve čvršću uniju, u
kojoj se odluke donose što je bliže moguće građanima

Nasciturus.com

postavljeni su ciljevi ek. i monetarne unije, jedinstvene valute, zajedničke vanjske i sigurnosne pol., zajedničke
obrambene pol., obrane, uvođenja građanstva Unije, uske suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima

UEU ova je europska integracija iz pretežno gosp. integracije prerasla i u političku uniju

koje je

bitne promjene

uveo

Amsterdamski ugovor

? (str. 57.)

potpisan

2.10.1997.,

stupio na snagu

1.5.1999.

rezultat rada međuvladine konferencije započete u Torinu 1996. godine.

Ministri vanjskih poslova drž. članica potpisali su ga u 10. 1997. godine, a stupio je na snagu 1999.

pravno, Ug. sadrži neke dodatke Ugovoru o EU i kao takav ne zamjenjuje 2. ugovore, nego ravnopravno ulazi
u pravne akte Unije

najvažnije izmjene:



jačanje uloge Europskoga parlamenta (veći broj odluka koje se donose postupkom suodlučivanja)



uvođenje ﬂeksibilnosti



mogućnost suspenzije države članice iz postupka donošenja odluka



prenošenje dijela odredaba koje se odnose na suradnju u području pravosuđa i unutarnjih poslova (3. stup)
u 1. stup EU-a (vizni režim, azil, suradnja među sudovima u civilnim pitanjima)



uvrštavanje Schengenskoga sporazuma u pravnu stečevinu EU



izmjene odredaba o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici



uključivanje socijalnoga protokola u tekst Ugovora



isticanje borbe za većom zaposlenošću kao cilja Unije

uvedene su promjene u Maastrichtski UEU te u osnivačke ugovore triju zajednica, čime su njihove odredbe
zadobile novu numeraciju i doživjele tehničke prilagodbe i pojednostavljenja

kad je dogovoren

Ugovor iz Nice

i kad je stupio na snagu? (str. 61.)

potpisan

26.2.2001.

, stupio na snagu

1.2.2003.

rezultat je međuvladine konferencije koja je započela u veljači 2000., a završila u prosincu 200.

na konferenciji se raspravljalo o sastavu i djelovanju institucija Unije nakon idućih valova proširenja

stupanjem na snagu i proširenjem na nove države članice promijenjen je sastav i način djelovanja Europskoga
parlamenta, Vijeća Europske unije, Europske komisije, Suda Europskih zajednica, Revizorskoga suda,
Gospodarskoga i socijalnoga odbora i Odbora regija

osnovna mu je svrha –

institucionalna reforma

radi predstojećeg proširenja EU/ osiguranje funkcioniranja EU

s gotovo dvostruko većim brojem drž. članica

sadrži izmjene UEU i UEZ uz 7 aneksa



OGRANIČENJE VELIČINE i SASTAVA KOMISIJE

do 27 povjerenila

rotacija radi jednakopravnosti svih drž. članica



RASPODJELA GLASOVA u VIJEĆU PO JAČINI



PROŠIRENJE PODRUČJA u kojima se ODLUKE DONOSE KVALIFICIRANOM VEČINOM



LEFT-OVERS iz AMSTERDAMSKOG UG. (pitanja koja nisu rješena Amst. ug., a potrebno je nj. hitno
rješavanje; pitanja o primjeni i provedbi Amst. ug. u praksi)



PROMJENA BROJA ČLANOVA EP – novom podjelom je neuravnoteženost (velike drž. bile nerazmjerno
reprezentirane u dnosu na broj stanovništva) u raspodjeli mjesta izjednačena + ograničen broj zastupnika na
max 732



POJAČANA SURADNJA – manje prepreka u budućnosti, izbjegavanje blokada u pojedinačnim područjima

10.

o cemu govori

element pojacane

suradnje

Ug. iz Nice

? (str. 65.)

omogućavanje daljnjeg produbljivanja integracija zainteresiranim zemljama članicama (što Amst. ug. nije bilo
predviđeno) unatoč ograničenim mogućnostima djelovanja u pojedinačnim područjima politike



koncept koji dopušta drž. članicama da međusobno, u cilju produbljene međunar. suradnje (u okviru 2.i
3.stupa) ili posebno intenzivne integracije (u okviru UEZ), koriste tijela, postupke i mehanizme u okviru
ugovornih ciljeva, kada su na to ovlaštene od strane Vijeća. Takva suradnja među državama je otvoreni proces
kojem se kasnije mogu pridružiti i druge drž. članice.

Ug. iz Nice vezuje "pojačanu suradnju" uz najmanje 8 drž.članica

11.

zašto su

Ug. iz Nice

stvoreni uvjeti za proširenje EU

? (str. 68.)

preduvjeti za proširenje su formalno ispunjeni odredbama koje se tiču veličine, sastava i podjele mjesta unutar
Komisije, Vijeća i EP

Nasciturus.com

Radi se o sluč. "konkurirajućih" nadležnosti.
Na postupovnoj razini, to znači da tijela Zajednice moraju opravdati uvođenje neke mjere. Načelo je korigirano
zahtjevom za nužnošću (minimalne intervencije) korištenja ovlasti Zajednice u odnosu na drž.članice.
Ovo se načelo razlikuje od svih drugih po tome što nije tvorevina Suda, nego drž.članica



temelj načela su

ugovori (ne sudska praksa)

15.

sto je

opća

, a sto

politička

bit

načela

supsidijarnosti

(str. 90)

bit

nač. supsidijarnosti, uvedenog u Ug. o EU, vuče porijeklo iz njemačke ustavne prakse tzv. kooperativnog

federalizma

prednost imaju niže razine odlučivanja u odnosu na središnju razinu;
tako federalna, središnja vlast dijeli suradnju s regijama određ. ovlasti

na. sups. je ovdje sredstvo proširenja nadležnosti komunitarnih /federalnih organa prema nacionalnim organima
drž. članica

politička bit

potječe iz njegova definiranja u Preambuli i zajedničkim odredbama Ug. o EU (čl.A –donošenje

odluka na razini što je moguće bližoj građanima)

odatle proizlazi da nač. sups. nije vezano isključivo za raspodjelu nadl. između organa EU i drž. članica

politička ideja demokratskog odlučivanja u EU na odgovarajućoj razini donošenja odluka ukazuje na EU kao
višedimenzionalnu i višestupanjsku zajednicu s brojnim akterima (drž. članice, pol. stranke, organi EU, regije,
javno mnijenje...)

na polju primjene supsidijarnosti prelama se nacionalni i međuvladin koncept suradnje u okviru EU

16.

na što se odnosi

autoritativno tumačenje načela supsidijarnosti

(str. 91)

poslije donošenja Ug. iz Maastrichta (1992.)u EU su nastojali utvrditi

autoritativna

, tj.

javna

tumačenja nač.

sups.

Europsko vijeće je prihvatilo koncept primjene nač. sups. i čl. 3B Ug. o EU

3 elementa za primjenu sups.:
1) nač. dodjele nadl. organima EU
2) pravni izraz supsidijarnosti : trebaju li komunitarni organi djelovati u područjima koja nisu u nj. isključivoj

nadl.

3) ako trebaju djelovati, na koji način i u kojoj mjeri – nač. razmjernosti tj. proporcionalnosti



odatle proistječe necentralistički karakter EU ili višestupanjski sustav upravljanja

17.

sastav Vijeća ministara (Vijeće EU)

(str. 96)

u VM su drž. članice neposredno zastupljene

sastoji se od predstavnika svake drž. članice na ministarskoj razini



čine ga nadležni resorni ministri, koji su

ovlašteni obvezivati vladu te drž. članice

funkcionira kao 1 organ za sve 3 europ. zajednice (od 1965., Ug. o spajanju institucija, Merger Treaty)

sastav se mijenja ovisno o pitanjima o kojima ovo tijelo odlučuje

ako zasjedaju ministri vanjskih poslova



Vijeće za opće poslove, čija je zadaća usklađivanje drž. članica u

području vanjske politike i koordinacija rada ostalih resornih zasjedanja Vijeća

posebna zasjedanja VM vezana su uz resore, tj. sektore poljoprivrede, financija, industrije, trgovine, prometa
itd

18.

nadleznost Vijeća ministara

(str. 98)

obuhvaća donošenje :



relevantnog komunitarnog zakonodavstav u obliku uredaba, naputaka i odluka



neobavezujućih preporuka i mišljenja

te su ovlasti sadržane u Ug. o EZ, gdje je utvrđeno da VM donosi odluke → pr. odnošenja odluka se tumači
kao opće pravo odlučivanja



VM je vrhovni zakonodavni organ EU

usklađuje opće ekonomske politike drž. članica

objedinjuje zakonodavnu, izvršnu i diplomatsku funkciju

ima značajna organizacijska pitanja :



donošenje odluke o raspisivanju izbora za EP, koje se zatim preporučuju drž. članicama na usvajanje
sukladno njihovim ustavnim pravilima



povećanje broja sudaca i pravobranitelja



izmjena broja članova Komisije



imenovanje sudaca Financijskog suda

Nasciturus.com



imenovanje članova Ek. i soc. odbora i članove Odbora regija

19.

dvostruka uloga Vijeća ministara

(str. 98)

djeluje kao:
a.

tijelo u kojem su predstavljene drž. članice i istodobno

b. vodeći zakonodavni organ EU

20.

odnos

VM prema Europskom parlamentu

(str. 98)

u odnosu na EP razvio se običaj da predsjedavatelja Vijeća predstavlj aprogram aktivnosti za idućih 6 mjeseci,
radi rasprave u EP

ako Vijeće propusti djelovati u granicama svoje nadl., može se pokrenuti pitanje njegove odgovornosti pred
Europskim sudom

21.

zadaće Europske komisije

(str 101)

glavne zadaće Komisije:
1) pravo iniciranja – svakoj odluci Vijeća mora prethoditi prijedlog Komisije
2) nadzor nad provođenjem ugovora i odluka koje su donijela tijela EU; utvrdi li kršenje, ima pr. pozvati

Europski sud

3) provodi zajedniku politiku (kao izvršno tijelo)- upravljanje financijama, provođenje politika Ezajednice,

provođenja dogovora i nadzor drž. članica

4) zastupa EU prema van

22.

koja je

uloga pravobranitelja

(str. 115)

sporazumno ih imenuju drž. članice na razdoblje od 6 god.

opći pravobranitelj je dužan da, postupajući nepristrano i nezavisno, javno izloži obrazložene završne
prijedloge o pokrenutim predmetima pred Sudom (nakon završetka usmneog saslušanja stranaka, a prije
izricanja presude Suda)

cilj je da pomogne Sudu u izvršavanju nadzora nad poštivanjem prava prilikom tumačenja i primjene
osnivačkog Ug.

imaju trostruku funkciju :

predlažu rješenja za predmete koje raspravlja Sud

b. predložena rješenja podvode pod opći model postojeće sud. prakse
c.

ako je moguće, naznačuju obrise daljnjeg razvoja sud. prakse

23.

u čemu je

specifičnost donošenja odluke o prethodnom pitanju

(str. 117)

posebnost donošenja odluke o prethodnim pitanjima je u tome što Sud ne donosi presudu o meritumu
spora, nego samo o prethodnom pitanju, dok se osnovni postupak o konkretnom predmetu vodi pred
nacionalnim sudom drž. članice

24.

sto je

punktualna suradnja

(str 128)

proširenje nadležnost EU u područjima prava i unutarnje politike (u 3. stupu)

rzlog je u činjenici da razvoj slobodnog tržišta uvjetuje suradnju drž. članica i u nekim dr. područjima te ne
dopušta izolirano djelovanje drž. članica u području pr. i unutranje pol.

25.

promjene

Amsterdamskog ug

.(str 128)

A. dijelovi dosadašnjeg 3. stupa



politika azila



propisi o prelasku vanjskih granica



useljenička politika



plitika prema građanima 3. država



pravna suradnja u građ. i kaznenim procesima

prešli su u područje nadležnosti prava EZ (u 1. stup)
B. preostali dijelovi 3. stupa nazvani su „odedbama o policijskoj i pravnoj suradnji u pitanjima kaznenog

postupka“
→ odredbe dijelom podliježu jurisdikciji Europskog suda

C. potpisan je i Shengenski protokol koji regulira vanjsku granicu EU, odnosno Europske zajednice

iz protokola su izuzete Irska, Velika Britanija i Danska

Nasciturus.com

27.

karakteristike uredbe

kao sekundarnog izvora prava (str. 138)

4 karakteristike :

1) opća primjenjivost

odredba se ne primjenuje samo na individualan slučaj/situaciju, ograničeni broj definiranih ili nedef. osoba već
i na objektivno određ. situacije, uključujući neposredne pravne posljedice u svim drž. članicama za kategorije
osoba koje su definirane na općenit i apstraktan način

2) obvezatnost u cijelosti

drž. članica mora uredbi dati efekt u njegovoj cjelini



uredba nije (kao smjernica) ograničena izborom

metoda za ostvarenje rezultata

3) izravna primjenjivost – ima 3 aspekta :

a) propisi se automatski inkorporiraju u pravo svake drž. članice
b) uredbe se implementiraju automatski, pa bi pokušaj njihove implementacije predstavljao kršenje prava

Zajednice jer bi mjere implementacije mogle uništiti uniformnost koja se traži radi primjene uredbe

c) uredbe mogu stvoriti individualna pr. i obveze koja se mogu braniti pred nacionalnim sudovima

4) primjenjivost u svim drž. članicama

pravo Zajednice traži simultanu i uniformnu aplikaciju uredbi u svim drž. članicama, pa im je zabranjeno
usvaja bilo koju metodu implementacije koja može ugrozizi takvu primjenu i što bi shodno nonlnom kriteriju
rezultiralo različitim ili diskriminirajućim tretmanom građana EZ

izravno primjenjive uredbe osim ove 4 karakteristike moraju uživati isti prioritet nad nacionalnim zakonom drž.
članica i izvorno primjenjive odredbe Ugovora
→ uredbe (zajedno sa smjernicama i odlukama) moraju sadržavati razloge na kojima se temelje i upućivati na

sve prijedloge ili mišljenja koja su bila potrebna na temelju UEZ

→ propust usuglašavanja s tim zahtjevom može dovesti do poništenja radnje

28.

tercijalni izvori

eu prava (str. 141)

pravni autoritet koji ne počiva na Ugovorima Zajednice, već u jurisprudenciji ES

takvi izvori mogu popuniti pravne vakuume koje su stvorili propusti u Ugovorima

1) akti (odluke i sporazumi)* koje su usvojili predstavnici vlada drž. članica okupljenih u Vijeću

Vijeće obnaša 2 različita tipa funkcija:

ono je institucija/organ Zajednice ustanovljena UEZ i zadužena specif. ovlastima i nadležnostima

→ tada mjere potpadaju pod koncept sekundarne legislative
b. ono je mjesto u kojem predstavnici vlada drž. članica koncentriraju svoje aktivnosti i odlučuju o principima i

metodama zajedničkog djelovanja →sastanak predstavnika vlada drž. članica

→ * pr. narav takvih akata je dvosmislen, jer spadaju pod pravo Zajednice (čine njegov izvor) i pod mp

prednost ovog oblika odlučivanja – omogućuje brzi i jednostavna način djelovanja drž. članica u
područjima izvan EZ

mana – omogućuje Vijeću da djeluje i neovisno od uvjeta i postupaka o kojima Ugovori govore

2) odluke (

case law

) Europskog suda

ECJ u generalnom smislu nije vezan svojim ranijim odlukama, no u sluč. kad je donosio neku važnu
odluku nije od nje odstupao ako za to nije bilo ozbiljnog razloga

procedura prethodnog pitanja omogućuje da odluke Suda imaju efekte kojji idu iznad individualnog
slučaja



ECJ je stvorio 1 neformalnu doktrinupresedana na koju se naslanjaju i nacionalni sudovi

3) nacionalni zakoni drž. članica

podjela ovlasti i nadl. između nacionalnih država i Zajednice nužno onemogućava da nacionalni zakoni
drž.članica formiraju poseban izvor prava Zajednice

postoje 2 specif. situacije u kojima se ECJ poziva na pravila i koncepte državnog prava :

situacija u kojoj se pr. Zajednice izričito poziva na zakone drž. članica
(kad se radi o državljanstvu, osobnom ili legalnom statusu pojedinaca ili statusu, pr. spos. ili
predstavljanju pr. osobe ili entiteta bez pr. spos.- o tome jesu li ispunjeni uvjeti će se odlučivati na
temelju relativnog državnog pr.)

II.

situacija u kojoj se pr. Zajednice razvijalo u pr. sustavima drž. članica, aECJ traži oriijentir u zakonima
tih država, posebno kad u pr. Zajednice postoji praznina

4) opća načela prava

5) principi međunarodnog javnog prava

6) nač. supsidijarnosti

29.

opća pravna načela

(str. 143)