Osnove obligacionog prava
UNIVERZITET U TRAVNIKU
FAKULTET ZA MENADŽMENT I POSLOVNU EKONOMIJU
SMJER POSLOVNA PSIHOLOGIJA
Seminarski rad iz predmeta međunarodno poslovno pravo
TEMA: Osnove obligacionog prava
Student: Mentor:
Ajla Čengić II-688/18-XII Doc. dr. Kenan Ademović
Kiseljak, april 2019. godina
2
Sadržaj
2.1. Pravne osobine obligacija.................................................................................................... 3
2.2. Subjekti obligacije................................................................................................................4
3. VRSTE OBLIGACIJA................................................................................................................ 5
4. IZVORI OBLIGACIJA...............................................................................................................9
5. UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJA.....................................................................................9

4
Obligacija je imovinsko pravni odnos,
to je obligaciona radnja koja najčešće ima
imovinski
karakter. Obligacija predstavlja angažiranje imovine subjekta, tj. obligacija služi ostvarenju
imovinskog interesa povjerioca ili dužnika. Ovakav vid obligacije praćen je sankcijom, te
ovlašteno lice može putem suda tražiti prinudno ostvarenje svoga prava.
Sadržina obligacije
nije isto što i predmet obligacije. Sadržaj obligacije mogao bi se
izraziti kao pravo povjerioca da traži od dužnika izvršenje radnje i obaveza dužnika da tu radnju
izvrši.
Da bi obligacija bila punovažna zahtevaju se određeni uslovi.
a)
Predmet obligacije može biti samo ono što je moguće ispuniti
. Obligacija ne nastaje bez
obzira na to da li je nemogućnost pravna ili faktička. Međutim, nemogućnost mora da bude
inicijalna (da postoji u trenutku zaključenja ugovora). Ako nemogućnost uslijedi nakon toga
obligacija je nastala.
b)
Predmet obligacije mora biti dovoljno određen
, mora se znati na šta se obligacija odnosi. Nije
neophodno da bude tačno određen već u trenutku nastanka obligacije, dovoljno je da bude
odrediv.
c).
Predmet obligacije mora biti došupten sa gledišta pravnog i moralnog poretka.
2.2. Subjekti obligacije
Subjekti obligacije mogu biti fizička i pravna lica. Obligacija kao dvostrani pravi odnos
između dva lica koji su subjekti tog odnosa. Jedan subjekt je nosilac prava ( povjerilac ), a drugi
je nosilac obaveze ( dužnik ). Dakle, subjekti obligacije su uvijek tačno određena lica. U samom
odnosu, na strani povjerioca, odnosno dužnika, ne mora biti samo jedno lice. Moguće je da se na
povjerilačkoj ili dužničkoj strani pojavi više lica i u tom slučaju govorimo o množini subjekata
obligacije.
Obligacioni odnos može biti i takav da svaki od subjekata obligacije u isto vrijeme i nešto
potražuje i duguje, tj. da je svaki od subjekata i nosilac ovlašćenja i nosilac obaveze. Takav je
ugovorni odnos kupoprodaje, gdje obje strane istovremeno i potražuju i duguju. Takve obligacije
nazivaju se dvostranim ili dvostrano obaveznim.
Subjekti obligacije u pravilu su poznati od samog nastanka obligacionog odnosa. Postoje i
izuzeci gdje se na početku odnosa zna samo jedna strana, a drzga će biti poznata kasnije. U času
izdavanja vrijednosnih hartija poznata je samo jedna strana, a druga strana biće poznata tek
pristupom sticaoca vrijednosne hartije. U ovom slučaju obligacija će proizvesti dejstvo tek kada
se pojavi drugi subjekt obligacije, a ukoliko se ne pojavi smatrat će se da obligacija nije ni
nastala.
U pravnom odnosu strane koje u njemu učestvuju mogu se mijenjati, odnosno može doćo
do promjene subjekta obligacije, izuzev ako se radi o strogo ličnom odnosu. Dakle, prava i
5
obaveze iz obligacionog odnosa mogu se prenositi na druga lica, samo predmet obligacije ostaje
isti. Sadržaj obligacije se ne mijenja, već samo lica koja u njoj učestvuju. Ako se u istoj
obligaciji mijenja povjerilac, to se naziva ustupanjem tražbine ili cesijom. Ako se u istoj
obligaciji mijenja dužnik radi se o preuzimanju duga ili o prijemu, primanju duga, odnosno
intercesiji.
3. VRSTE OBLIGACIJA
U pravnoj teoriji ne postoji jednistven kriterij prema kojem bi se mogla izvršiti podjela
obligacija pa ćemo u ovom slučaju izvršiti podjelu prema više kriterija:
1. Vrste obligacija s obzirom na obavezu dužnika
2. Vrste obligacija s obzirom na izvor nastanka obaveza
3. Vrste obligacija s obzirom na broj lica i djeljivost predmeta
4. Vrste obligacija s obzirom na ličnost dužnika
5. Vrste obligacija prema dužini trajanja
6. Vrste obligacija s obzirom na određenost radnje
7. Vrste obligacija s obzirom na dužinu predmeta
8. Potpune i prirodne obligacije
9. Novčane obligacije
Vrste obligacija s obzirom na obavezu dužnika
- mogu biti pozitivne ( aktivne ) i negativne
( pasivne ) obligacije. Pozitivne obligacije postoje u slučaju kada je dužnik obavezan na aktivno
činjenje ( davanje ili činjenje ), a negativne kada se od dužnika ne očekuje nikakva radnja, već
samo njegovo pasivno držanje. Činjenje podrazumijeva da je dužnik obavezan svojim radom,
fizičkim ili intelektualnim izvršiti određeni posao za račun ili u korist povjerioca. U negativne
obligacije spadaju propuštanje i trpljenje. Propuštanje znači neizvršavanje određenik radnji od
strane dužnika na koje bi inače dužnik bio ovlašten da se bije obavezao povjeriocu na
propuštanje. Moguće je propuštati vlastitu ali ne i tuđu radnju. Trpljenje je slično kao i
propuštanje, sastoji se u njegovom nečinjenju. Za razliku od propuštanja, trpjeti se može samo
tuđa radnja. Pozitivne obligacije su u praksi češće. Radnja propuštena povredom pozitivne
obligacije se može naknadno izvršiti. S druge strane, postupanje suprotno negativnoj obligaciji
odmah dovodi do povrede prava, a ove obligacije se ne mogu naknadno izvršiti. Podjela
obligacija na pozitivne i negativne značajna je i za početak toka zastare. Kod pozitivnih
obligacija zastarijevanje po pravilu počinje teći prvog narednog dana od dana kad je povjerilac
imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Kod negativnih obligacija zastara počinje teći prvog
narednog dana od dana kad je dužnik postupio protivno svojoj obavezi.
Vrste obligacija s obzirom na izvor nastanka obaveze
- po ovom kriteriju obligacije se dijele na
ugovorne i vanugovorne. Ugovorne nastaju izjavom volje, a vanugovorne na temelju radnji,
svojstava ili stanja. Ugovorne obligacije najčešće su regulisane dispozitivnim normama, pa je za
njih dispozitivnost primarna karakteristika. Kod vanugovornih obligacija dispozitivnost je
sekundarnog značaja. Ugovorne obligacije su najčešće. Ugovor je saglasna izjava volje najmanje
2 ugovorne strane, kojom one žele postići pravno dejstvo. Da bi ugovor bio temelj nastanka
obaveze, ugovorne strane se moraju saglasiti najmanje o bitnim sastojcima pravnog posla
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti