PRONALAZAČKO PRAVO

UVOD

Prvi zakonski tekst kojim je uređena materija pronalazačkog prava bio je francuski zakon iz 1791.godine.
Ovaj primjer slijedile su SAD 1792, a zatim i druge industrijski razvijene zemlje. Monopolsko pravo koje
se daje pronalazaču, odnosno proizvođaču uglavnom dobija oblik patenta, mada postoje i drugi oblici
zaštite pronalazačkog prava: tzv.mali patenti, tehnička unapređenja itd.

Prvi zakon iz ove oblasti u našoj zemlji bio je Zakon o zaštiti industrijske svojine od 17.02. 1922.godine,
koji   je,   uz   izmjene   učinjene   1928.godine,   bio   na   snazi   sve   do   kraja   II   sv.rata.   Nakon   II   sv.rata,
1948.godine   donesen   je   Zakon   o   pronalascima   i   tehničkim   usavršavanjima,   koji   je   kao   osnovni
instrument zaštite pronalazaka  usvojio tzv.pronalazačko svjedočanstvo, po uzoru na SSSR. Zakon je
predvidio   i   patent,   koji   je   bio   namijenjen   zaštiti   inostranih   pronalazača.   Po   sistemu   pronalazačkih
svjedočanstava država je bila nosilac prava na pronalazak i prava iz pronalaska, a pronalazaču su bila
garantovana pronalazačka moralna prava i određena imovinska prava (pravo na naknadu).

Prelaskom na samoupravljanje 1952.godine, u praksi se počinju izdavati patenti, čak i za domaće
pronalazače. Takvo stanje sankcionirano je odlukom Glavne državne arbitraže iz 1954, a posebno
Zakonom o patentima i tehničkim unapređenjima iz 1960, koji je bio na snazi sve do 1981.godine kad je
donesen novi Zakon o zaštiti pronalazaka, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja.

Danas je u BiH na snazi Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini iz januara 2002.godine
(Sl.glasnik BiH br.2/03).

Međunarodna zaštita pronalazačkog prava ostvarena je potpisivanjem Konvencije Pariske unije za zaštitu
industrijske svojine iz 1883.godine, kao i posebnim užim konvencijama, aranžmanima i sporazumima
usvojenim u okviru Pariske unije, kao i drugim regionalnim ugovorima.

I – PREDMET ZAŠTITE PRONALAZAČKOG PRAVA

Predmet zaštite pronalazačkog prava je pronalazački rad, odnosno sam pronalazak kao njegov produkt.

1. PRONALAZAK

Pronalazak je određeno rješenje rješenje definisanog tehničkog problema koje je novo, ima inventivnu
razinu i može se industrijski primijeniti.

Dakle, da bi bio podoban za zaštitu, pronalazak mora ispuniti 3

uslova:
1. da je nov;
2. da ima inventivni nivo;
3. da se može industrijski primijeniti.

Da li je pronalazak

nov

ili ne cijeni se objektivno, tj. prema stanju tehnike u svijetu. Pod stanjem tehnike

se   podrazumijeva   sve   ono   što   je   na   bilo   koji   način   poznato   svjetskoj   javnosti.   Poznatim   se   smatra
tehničko rješenje koje je bilo opisano, izloženo ili upotrijebljeno na takav način da ga stručnjak na osnovu
toga može upotrijebiti. Trenutak u kome  se ocjenjuje «novost» pronalaska je trenutak isticanja zahtjeva
za pravnu zaštitu. Postoje 2 izuzetka od pravila po kome svako objavljivanje nanosi povredu novosti
pronalaska.   Prvi   se   odnosi   na   tzv.   sajamski   prioritet,   a   drugi   na   slučaj   kad   je   pronalazak   učinjen
dostupnim javnosti bez pristanka pronalazača. Dodatni uslov koji Zakon postavlja u oba slučaja jeste da
je do objavljivanja došlo 6 mjeseci prije podnošenja prijave patenta.

www.usp.ba

Smatra se da pronalazak ima

inventivni nivo

ako rješenje određenog problema za stručnjaka ne proizilazi

na očigledan način iz postojećeg stanja tehnike.

Pronalazak je

industrijski primjenljiv

ako je tehnički izvodljiv i ako se može proizvesti ili upotrijebiti u

bilo kojoj oblasti industrije i u poljoprivredi.

Pronalascima u smislu podobnosti za pravnu zaštitu se ne smatraju:

a) otkrića, naučne teorije i matematičke metode;

b) estetske tvorevine;

c) planovi, pravila i metode za izvođenje umnih aktivnosti, igara ili privrednih aktivnosti;

d) programi računara;

e) prikazivanje informacija definisano samim sadržajem tih informacija.

2. TEHNIČKA UNAPREĐENJA

Tehničkim unapređenjem smatra se svaka racionalizacija rada nastala primjenom poznatih tehničkih
sredstava i tehnoloških postupaka, kojom se postiže povećanje dohotka, produktivnosti rada, poboljšanje
kvaliteta ili tehničke kontrole proizvoda, ušteda materijala ili energije, bolje iskorištavanje sredstava za
rad, poboljšanje zaštite na radu ili zaštite čovjekove okoline.

Tehničkim unapređenjem smatra se i

rješenje tehničkog problema kome nije priznata zaštita patentom, ako ispunjava navedene uslove.

Iz navedene definicije uočljive su karakteristike tehničkog unapređenja i njegove razlike u odnosu na
pronalaske:

1. Tehnička unapređenja moraju biti tehničke prirode, tj. da predstavljaju tehnička rješenja;

2. Ona ne predstavljaju novo rješenje problema, već svako rješenje ostvareno racionalnijom primjenom

poznatih sredstava i postupaka. Ona su relativno nova, tj. predstavljaju nova rješenja u granicama
preduzeća u kojima trebaju biti primijenjena;

3. Za razliku od pronalazaka, kod kojih korisnost nije uslov pravne zaštite, tehnička unapređenja moraju

biti korisna;

4. Tehnička rješenja trebaju biti originalna, tj. predstavljati rezultat kreativnog rada, a ne rutinsko

prenošenje poznatih tehničkih iskustava iz drugih preduzeća ili iz stručne literature.

3. KNOW HOW

Know how obuhvata sve vrste tehničkih znanja i iskustava koja predstavljaju tajnu, a služe za primjenu
pronalaska u procesu proizvodnje. Pod pojmom know how podrazumijevaju se i sve vrste tehnoloških
postupaka, recepture, tehničkih opita i proizvodnih i fabričkih tajni, uključujući i nepatentirane
pronalaske. Smatra se da predmet industrijske svojine po svojoj prirodi može biti samo tzv.tehnički know
how, a ne i komercijalni know how, mada ima i drugačijih mišljenja.

Bitni element know how-a predstavlja njegova

tajnost

, jer on svoju vrijednost ima samo dok se čuva u

tajnosti. Tajnost se posmatra relativno, tj. kao znanja i iskustva poznata samo uskom krugu lica. Danas
postoje određene tendencije u teoriji i gledištima međunarodnih organizacija i udruženja, da se element
tajnosti eliminiše iz definicije know how-a.

II – OBLIK PRAVNE ZAŠTITE

1. PATENT

Patent je pravo kojim se štiti pronalazak koji ispunjava uslove zaštite. U formalnom smislu, patent je
isprava koju na zahtjev ovlaštenog lica izdaje nadležni organ uprave i predstavlja dokaz da je lice

www.usp.ba

Unionistički prioritet

– pripadniku zemlje Pariske unije ili WTO, koji je u nekoj zemlji podnio urednu

patentnu prijavu, priznaje se pravo da u roku od 12 mjeseci zatraži sa prioritetom zaštitu i u drugoj zemlji
članici.

Ispitivanje patentne prijave.

Po prijemu prijave, Zavod za patente ispituje da li je uredna. Ako nije,

Zavod poziva podnosioca da otkloni nedostatke u roku od 90 dana. Ovaj rok se može na zahtjev
podnosioca prijave produžiti za još najviše 90 dana. Ako se nedostaci ne otklone u roku, prijava se
odbacuje zaključkom. Ako se nedostaci otklone u roku, priznaje se prioritet prve prijave. Prijava će se
odbaciti zaključkom i u slučaju da se podnosilac u toku postupka pismeno izjasni da odustaje od zahtjeva.

Ako je prijava uredna, ispituje se da li su ispunjeni uslovi za priznanje traženog prava. Ovo ispitivanje
nije potpuno, jer se novost pronalaska ispituje samo ako je pokrenut postupak za

potpuno ispitivanje

uslova

za priznanje patenta.

Prijava se objavljuje i postaje dostupna javnosti po isteku 18 mjeseci od dana podnošenja. Na zahtjev
podnosioca prijava se može objaviti i ranije, ali najmanje 90 dana nakon podnošenja. Neobjavljena
prijava može se razgledati samo na osnovu pismene saglasnosti podnosioca prijave. Ako se utvrdi da
pronalazak ne ispunjava uslove za patentiranje, prijava se objavljuje i zahtjev odbija rješenjem.

Svako lice može podnijeti zahtjev da se izvrši potpuno ispitivanje uslova za priznanje patenta, tj. da se
izvrši i ispitivanje novosti pronalaska, s tim da je dužan platiti taksu i troškove potpunog ispitivanja.
Potpunim ispitivanjem se utvrđuje da li je pronalazak u trenutku podnošenja zahtjeva ispunjavao uslove
podobnosti za patentiranje i da li opis patenta ispunjava zakonske uslove. Podnosilac prijave može zahtjev
za potpuno ispitivanje podnijeti od dana podnošenja prijave, a ostala lica od dana njenog objavljivanja.
Zahtjev se u svakom slučaju mora podnijeti u roku od 4 godine od dana objavljivanja prijave. Istekom
ovog roka prestaju patentna prava koja se priznaju bez potpunog ispitivanja.

Na navedeni način naše pravo usvaja sistem tzv.

odloženog ispitivanja patentne prijave.

Na ovaj način se

rasterećuje aparat za ispitivanje patentnih prijava, jer je praksa pokazala da se u samo oko 10% slučajeva
patentni pronalasci iskorištavaju, tj. podnose zahtjevi za potpunim ispitivanjem.

Pored opisanog, u praksi postoje još 2 sistema:

1. Sistem strogog prethodnog administrativnog ispitivanja patentnih prijava, po kome svaka prijava

podliježe potpunom prethodnom ispitivanju na osnovu kojeg se donosi odluka o izdavanju patenta ili
odbijanju zahtjeva.

2. Sistem prijave, prema kome se na osnovu podnesene prijave automatski izdaje patent, a zainteresirana

lica upućuju na sud da ospore punovažnost tako izdatog patenta.

Prijave za priznanje patenta za povjerljive pronalaske.

Povjerljivi pronalasci

odnose se na odbranu

države ili su od značaja za sigurnost države. Prijave za te pronalaske smatraju se povjerljivim. Prijave za
pronalaske koji se odnose na odbranu države podnose se nadležnim ministarstvima odbrane, a prijave za
pronalaske koji su od značaja za sigurnost države ponose se nadležnim MUP-ovima. Protiv rješenja koja
po ovim prijavama donesu nadležna ministarstva žalba nije dozvoljena. Patent za povjerljivi pronalazak
se ne objavljuje.

Isključivo pravo na korištenje i raspolaganje povjerljivim patentima pripada nadležnim ministarstvima
odbrane, a pronalazaču pripada samo jednokratna naknada. Visina naknade utvrđuje se sporazumno, a
ako se sporazum ne postigne naknadu utvrđuje sud u vanparničnom postupku.

U slučaju da nadležna ministarstva utvrde da prijavljeni pronalazak nije povjerljiv, dostavljaju prijavu
Institutu koji nastavlja postupak. Ako ministarstva tek nakon priznanja patenta utvrde da pronalazak nije
povjerljiv, kompletan spis se dostavlja Institutu i dalji postupak je isti kao kod “običnog” patenta.

S druge strane, ako Institut primi prijavu za koju ocijeni da se odnosi na povjerljivi pronalazak, pozvaće
podnosioca da se o tome izjasni. U daljem toku postupka moguće su 3 situacije::

www.usp.ba

1. Ako se podnosilac prijave saglasi sa ocjenom Instituta, Institut će prijavu dostaviti nadležnom

ministarstvu na dalji postupak;

2. Ako se podnosilac prijave ne saglasi, a svoje mišljenje potkrijepi dokazima koje Institut prihvati,

Institut će nastaviti redovni postupak za dodjelu “običnog” patenta.

3. Ako se podnosilac prijave ne saglasi, a svoje mišljenje ne potkrijepi ili ga ne potkrijepi dovoljnim

dokazima, Institut će donijeti zaključak o svojoj nenadležnosti i ustupit će prijavu nadležnim
ministarstvima.

Izdavanje patenta.

O urednoj prijavi odlučuje se rješenjem. Rješenje se donosi u granicama podnesenog

zahtjeva, a Institut može donijeti jedno od slijedećih rješenja:

a) rješenje kojim će utvrditi da pronalazak ispunjava sve zakonske uvjete;

b) rješenje kojim se utvrđuje da pronalazak samo djelimično ispunjava zakonske uvjete. Tim rješenjem

se u odgovarajućem obimu sužava dalje važenje patentnog zahtjeva;

c) rješenje o oglašavanju ništavnim, ako pronalazak danom podnošenja patentne prijave nije ispunjavao

zakonske uvjete za patentnu zaštitu.

Prije izdavanja rješenja iz stava kojim se sužava obim prava ili se prijava odbija, Institut će prethodno
pismeno obavijestiti imaoca patenta o razlozima zbog kojih ne može priznati pravo ili ga ne može priznati
u traženom obimu i pozvati ga da se u roku od 90 dana izjasni o tim razlozima i eventualno otkloni
nedostatke. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke, odnosno ne saglasi se sa promjenom zahtjeva koju
predlaže Institut, patent će se oglastiti ništavim u cjelini ili djelimično i to sa dejstvom od dana dodjele
patenta (

ex tunc

Upis patenta u registar

. Patenti se upisuju u registar patenata koji ima svojstvo javnih knjiga. Podaci

uneseni u registar smatraju se tačnim. Po izvršenom upisu, nosiocu patenta se izdaje patentna isprava.

Osporavanje patenta

vrši se tužbom. Spor može pokrenuti samo zainteresirano lice: pronalazač ili njegov

pravni nasljednik. Tužba se može podnijeti za svo vrijeme trajanja patentne zaštite. U tužbenom zahtjevu
tužilac ističe i zahtjev da on bude oglašen za nosioca patenta. On je dužan da u roku od 90 dana od dana
pravosnažnosti presude kojom se usvaja tužbeni zahtjev, zatražiti da na osnovu presude bude upisan u
registar patenata, a pod prijetnjom brisanja patenta iz registra patenata.

Teret dokazivanja je na tužiocu. Sudska presuda je deklarativnog dejstva prema tužiocu, a nema dejstva
prema savjesnim trećim licima. Eventualne naknade koje su treća lica plaćala ranijem nosiocu patenta,
nakon pravosnažnosti presude plaćaju se novom nosiocu patenta.

4. Sadržaj i pravna priroda subjektivnog patentnog prava

Sadržaj subjektivnog patentnog prava

je imovinsko-pravno ovlaštenje nosioca patenta da iskorištava i

raspolaže pronalaskom koji je zaštićen tim patentom. Prava pronalazača ne čine sadržinu subjektivnog
patentnog prava, već predstavljaju posebna moralna (autorsko-pravna) ovlaštenja pronalazača. Dakle,
pravi se razlika između imovinskog ovlaštenja na iskorištavanje pronalaska (patentno pravo) čiji je
nosilac titular patenta, i lično-pravnog ovlaštenja na zaštitu ličnosti pronalazača (pronalazačko pravo), čiji
je nosilac pronalazač. Ovo važi čak i u slučaju kad se ta dva subjekta stiču u jednoj osobi.

Pravna priroda.

Subjektivno patentno pravo je isključivo (monopolsko) pravo apsolutnog karaktera

(djeluje

erga omnes

), koje je vremenski, prostorno i stvarno ograničeno.

Monopolsko (isključivo) pravo ima privremeni karakter. Zakonom je ograničeno na određeni rok trajaja
patenta, koji znatno varira od zemlje do zemlje.

Subjektivno patentno pravo je i

prostorno ograničeno

na teritoriju države u kojoj je izdat patent. Zbog

toga se privredno značajni pronalasci patentiraju u velikom broju zemalja.

www.usp.ba

III – NOSIOCI PRONALAZAČKOG PRAVA

Nosilac pronalazačkog prava je načelno sam pronalazač, odnosno njegov pravni nasljednik. Izuzetno,
zbog pomoći koje je pružilo u ostvarivanju pronalaska, pravno lice u kome je pronalazak ostvaren ima
pravo biti nosilac određenih pronalazačkih prava.

1. PRONALAZAČ

Širom svijeta usvojeno je načelo po kome pronalazak pripada pronalazaču. On je u načelu i jedini
ovlašten na dobivanje patenta. Pravo na pronalazak je prenosivo i nasljedivo.

U evropskom pravu postoji oboriva pretpostavka da je podnosilac patentne prijave pronalazač, odnosno
njegov pravni nasljednik. U anglosaksonskim zemljama podnosilac prijave pod zakletvom izjavljuje da je
baš on pravi pronalazač, jer je po anglosaksonskom pravu pronalazak strogo lično i neprenosivo pravo, a
prenosiva su samo prava iz patenta.

Pored sistema prvog i pravog pronalazača, postoji i sistem prijavioca, čiji predstavnik je bila Francuska, a
po kome pravo na zaštitu pripada prvom podnosiocu prijave. Oštećeno lice upućuje se na sudski spor.

Ako se u ulozi pronalazača javi više lica, patent se izdaje na ime svih podnosilaca prijave, a njihovi
međusobni odnosi regulišu se po pravilima građanskog prava.

Lica koja su pronalazaču pružila samo tehničku pomoć pri ostvarenju pronalaska ne smatraju se
pronalazačem.

2. PRONALASCI PREDUZEĆA

Pod pronalascima preduzeća podrazumijevaju se pronalasci stvoreni zajedničkim radom, praksom i
iskustvom u preduzeću (organizaciji), tako da nije moguće utvrditi određeno lice kao pronalazača. Broj
zemalja koje prihvataju instituciju pronalaska preduzeća je veoma mali, jer je uvijek moguće utvrditi
fizičko lice koje se može smatrati pronalazačem.

IV – PRAVNI PROMET PRONALAZAČKIH PRAVA

Vrši se nasljeđivanjem i pravnim poslovima – cesijom i licencom.

1. NASLJEĐIVANJE PRONALAZAČKIH PRAVA

Nasljeđivanje pronalazačkih

imovinskih

prava vrši se po općim pravilima nasljednog prava. Pronalazačka

moralna

prava nisu nasljediva, jer su to prava strogo vezana za ličnost pronalazača.

2. CESIJA PRONALAZAČKIH PRAVA

Cesijom se ostvaruje potpuni prenos pronalazačkih prava. Može se vršiti samo u pogledu pronalazaka i
know   how-a.   Cesija   može   biti   potpuna   i   djelimična   (parcijalna).   Parcijalna   se   vrši   tako   što   se
pronalazačko   pravo   ustupa   samo   za   određeno   vrijeme,   teritoriju,   ili   određeni   način   iskorištavanja.
Parcijalna cesija je vrlo rijetka u praksi. Ugovor o cesiji mora biti zaključen u pisanoj formi i upisan u
odgovarajući registar. U suprotnom ne proizvodi dejstvo prema trećim licima.

3. UGOVOR O LICENCI

Vrste ugovora o licenci

Ugovor o licenci (licenca) je najvažniji vid prometa pronalazačkih prava. Ugovorom se prenosi pravo
upotrebe (iskorištavanja) predmeta ugovora (patenta, pronalaska, know how-a). Ugovor o licenci je