FAKULTET – OSNOVNE STUDIJE
Učiteljski fakultet
Smijer: Psihologija
Seminarski rad
Predmet: Osnovi psihoterapije i savjetovanja
Tema: Definicije psihoterapije i savjetovanja
Student: Profesor:
Adelisa Džonlić
Brčko, 2018.
Šta je psihoterapija?
Psihoterapija je strukturisan proces postepene i ciljane promjene individue
zarad rješavanje problema, rješavanja neke psihičke tegobe ili razvoja
sopstvene ličnosti, na kome zajednički rade klijent i posebno obučeni
stručnjak- psihoterapeut.
Ovo znači da je ona uvijek proces koji se odvija po nekim
pravilima, koji
ima
jasan cilj i strukturu
(dakle, ne radi se o bilo kakvom razgovoru).
Ciljevi
psihoterapije mogu biti različiti, od podrške u
prevazilaženju
trenutnih problema
u oblasti psihičkog života (npr. povećanje motivacije,
upravljanje stresom), preko
liječenja
ozbiljnijih psihičkih problema (npr.
fobije, depresija, panični napadi, nesanica...) pa sve do
ličnog rasta i
razvoja otkrivanjem novih potencijala i uvida o sebi i drugima.
Psihoterapija nam može pomoći čak i u slučajevima kada
nismo sigurni šta
nam se dešava, ali shvatamo da smo dugo nezadovoljni svojim životom,
odnosima sa drugima, kada shvatamo da nešto nije kao što bi trebalo ili
bismo voljeli da bude.
Od rješavanja konkretnih tegoba iz oblasti psihičkog zdravlja, sve do
promjena koje će nam omogućiti da vodimo srećniji i ispunjeniji život,
psihoterapija se pokazuje veoma uspješnom metodom kojoj se danas mnogi
u nekom trenutku svog života obraćaju.
Šta je dakle psihoterapija? Na ovo pitanje nije tako jednostavno dati odgovor
zato što je psihoterapija oblast koja se intenzivno razvija i još uvijek mijenja.
Ona je nastala kao skup metoda, procedura i tehnika kojima je cilj liječenje
psihičkih tegoba psihološkim sredstvima - tj. razgovorom.
Danas, međutim, najveći broj klijenata čine zdrave, stabilne osobe koje
se suočavaju sa nekim trenutnim teškoćama i problemima, te se ne može
reći da im je potrebno liječenje, već neki vid stručne podrške u
prevazilaženju aktuelnih problema.
Kasnije je utvrđeno da od psihoterapije mogu imati koristi i pojedinci koji
nemaju neke konkretne tegobe u datom trenutku, već, prosto, žele da rade na
sebi, da otkriju svoje potencijale, nove izvore motivacije, nove uvide o sebi i
drugima. Zbog toga se, danas, psihoterapija definiše kao
strukturisani
proces
u kome posebno osposobljeni stručnjak- psihoterapeut, pomaže
osobi da
dođe do željene promjene.
Bilo da se ona svodi na rješavanje
trenutnih ili tegoba koje traju duže vrijeme, bilo da je ona usmjerena na
usavršavanje i unapređenje sopstvenih potencijala, psihoterapija uvijek
podrazumijeva neki vid promjene.
Kako “radi” psihoterapija?
Prvo, ona zaista "radi". Ne samo subjektivno, već dovodi do
objektivno
mjerljivih rezultata i promjena.
Jedan dio tih promjena je vezan za
novo
učenje i iskustva, prihvatajući i empatičan
odnos terapeuta prema nama
čime učimo da isto tako
prihvatimo sebe, prepoznavanje osjećanje,
ventiliranje
, postizanje novih
uvida o sebi i drugima, validiranje i
verbalizovanje
osjećanja i različitih doživljaja,
preokviravanje
načih priča u
neke nove, pozitivnije kontekste, te
rekonstrukciju
načina na
koji smo do
tada doživljavali sebe i svijet oko nas.
Ali najvažniji faktor terapijske
promjene je poseban odnos koji se uspostavlja između terapeuta i klijenta,
tzv. terapijska alijansa, koji je striktno definisan profesionalnim standardima,
a ujedno blizak i protkan povjerenjem, empatijom i prihvatanjem.
Opskrbljeni svim ovim, na kraju procesa, mi postajemo osnaženi da
prvobitni problem riješimo sami i iste strategije primjenimo u budućnosti.
Psihoterapija zaista "radi". Ne radi se o placebu efektu (da nam pomaže
samo zato što smo uvjereni da nam pomaže iako ništa zapravo ne radi) ili
prostoj venitlaciji (neko nas sluša i prihvata, a mi izbacimo sve što nam je
"na duši" i zbog toga nam je samo lakše). Ne radi se ni o tome da se prosto
osjećamo bolje i sigurnije jer nas terapeut prihvata i ne osuđuje. Niti o tome
da je terapeut neki autoreitet od koga prosto naučimo šta treba da radimo da
bi nam bolje. Pa čak ni o tome da nam terpeut, postavljajući pitanja koja se
ne bismo sjetili da postavimo sami, pomaže da bolje upoznamo sebe i
steknemo neke nove uvide. Sve ovo pomaže i koristi se u psihoterapiji, ali ne
objašnjava kako ona dovodi do izlečenja čak i ozbiljnih psihičkih
poremaćaja.
Pitanje toga kako tačno- je malo komplikovanije. Naime, istraživanja su
pokazala da
nema velike razlike u rezultatima različitih terapijskih
modaliteta.
A svaki od njih koristi različite tehnike i ima sopstvenu
filozofiju o tome kako ona "radi" i šta ljudima pomaže (novo učenje, uvidi o
sebi i drugima, prepoznavanje i ventiliranje osjećanja itd.) Iako se ove
tehnike razlikuju, svi modaliteti rade jednako efikasno kada je u pitanju
izliječenje, postizanje promjene. Šta to, onda, oni imaju zajedničko?
