34. Otonove privilegije

Njihova suština sastojala se u proširenju crkvenog imuniteta u dva pravca. Prvo imunitet 
je proširen teritorijalno; on se počeo prostirati ne samo na neposrednu površinu datog 
kompleksa mahom razbacanih zemljišnih posjeda crkve, nego i na čitavu okolinu u kojoj 
ti   zemljišni   posjedi   leže.   Tako   su   obrazovani  izolovani   crkveni   imunitetni   okruzi,   sa 
svojom posebnom jurisdikcijom. Drugo, imunitet je proširen i po samoj svojoj suštini, tj. 
po karakteru privilegija vezanih za taj pojam: imunist je dobijao ne samo pravo vršenja 
nižeg nego i pravo vršenja višeg pravosuđa u granicama svoga okruga. Imunitet je 
doveden   u   direktnu   vezu   sa   kraljevskom   vlašću   i   od   nje   dobijao   svoju   moć.   To   se 
postizalo prenošenjem sudskih funkcija u okrugu koji stoji pod imunitetom – specijalnom 
kraljevskom činovniku, crkvenom sudiji, koji je bio odgovoran direktno centralnoj vlasti. 
Tako su u granicama kneževskih teritorija izdvojeni samostalni crkveni okruzi, koji su 
sad stajali naporedo sa grofovijama i koji su bili neposredno povezani sa centralnom 
vlašću.

35. Oton I obnovitelj Rimskog carstva

Osvajanje Lombardije bilo je samo početak ostvarivanja zamašnih planova njemačkog 
kralja   u   Italiji.   On   je   težio   da   prodre   u   Rim,   da   bi   uzeo   u   svoje   ruke   kontrolu   nad 
papskom stolicom. Pritekli su mu u pomoć feudalni razdori u samom Rimu. 961 godine 
papa je potpuno nemoćan da izađe na kraj s buntovničkim feudalnim baronima, počeo 
da zove Otona u pomoć. Oton se odmah odazvao, došao u Rim i tu ga je papa krunisao 
za   cara.   Tako   je   na   zapadu   obnovljeno   Rimsko   Carstvo   (962)   koje   je   međutim 
teritorijalno bilo manje od ranijeg carstva Karla Velikog: ono je ustvari obuhvatalo samo 
Njemačku i jedan dio Italije. Od vremena krunisanja Otona I za cara počinju čuveni 
“italijanski pohodi”, u kojima njemački carevi, oslanjajući se uglavnom na sitne njemačke 
ritere,   sistematski   pljačkaju   bogatu   Italiju   i   drže   u   potčinjenosti   poglavara   katoličkog 
sveštenstva – papu. Istina, u teoriji car i papa bili su ravnopravni: obojica su stajali na 
čelu   Svetog   Rimskog   Carstva.   Ali   pošto   je   papska   vlast   bila   vanredno   oslabljena 
procesom feudalizacije, to je faktički vladao njemački car. Papska je oblast bila ustvari 
sasvim opljačkana od feudalaca, i kao svetovni gospodar papa nad njima nije imao 
nikakve   vlasti.   U   isto   vrijeme   papa   je   i   kao   poglavar   crkve   izgubio   svoj   nekadašnji 
značaj, jer je svaki episkop i svaki opat težio da postane nezavistan od njega. Car je 
neograničeno vladao kako u carstvu tako i u crkvu, tim prije što su pape toga vremena 
bili ništavni ljudi puni poroka. Dovoljno je istaći da je papa Jovan XII koji je Otona I 
proglasio   za   cara,   bio   osuđen   od   crkvenog   sabora   iz   963   za   ubistvo,skrnavljenje 
svetinje i nemoralan život i odmah zatim svrgnut s papskog prestola. Na jugu Italije 
vladali su u to vrijeme Vizantinci,čiji su se posjedi prostirali sjeverno od Napulja. Oton je 
naumio da osvoji i vizantijske posjede, ali su ga vizantijske trupe odbile, tako da je 
počeo da dejstvuje pomoću oprezne diplomatije. On je uspio da svoga sina – budućeg 

cara   Otona   II   –   oženi   vizantijskom   princezom   Teofanom,   i   taj   je   brak   imao   da   u 
budućnosti posluži kao osnovica za nova osvajanja Saksonske dinastije u Italiji.

36. Oton II i Oton III

Stupivši na presto 973 Oton II je kao svoju prvu dužnost smatrao da izvrši ono što nije 
uspjeo njegov otac tj. da osvoji južni dio poluostrva. Ali je tu pretrpio žestok poraz od 
Arabljana, koji su stajali u službi Vizantije, i umro je usred energičnih pripema za novu 
borbu  na   jugu  Italije  983.   Carem   je  postao  njegov  trogodišnji  sin  Oton  III.   Postavši 
punoljetan,   on   je   kovao   planove   o   velikoj   državi   koja   bi   obuhvatila   čitav   hrišćanski 
zapad,   i   sve   je   vrijeme   živjeo   u   budućoj   prestonici   te   države   –   Rimu,   malo   se 
interesujući za stvari u Njemačkoj. On je postavio za papu (pod imenom Silvestra II) 
svoga učitelja – Francuza Gerberta, najobrazovanijeg čovjeka toga vremena. Međutim 
na   istočnoj   periferiji   carstva,   kojoj   su   carevi   posle   početka   italijanskih   pohoda 
posvećivali   manje   pažnje,   desile   su   se   pod   Otonom   III   veoma   važni   događaji.   983 
odmah posle smrti Otona II, Danci su zbacili njemačku vlast i odrekli se hrišćanstva.

Želiš da pročitaš svih 2 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti