UNIVERZITET U BIHAĆU
ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET
ODSJEK ZA ISLAMSKU VJERONAUKU
Predmet: Opća pedagogija
Seminarski rad
Tema: Odgoj djece s posebnim potrebama
Student: Zijad Ašić Profesor: prof. dr. Esed Karić
Bihać, januar 2014.
2
SADRŽAJ
NASLOVNA STRANICA 1
SADRŽAJ 2
SAŽETAK 3
UVOD 4
POJAM DJECE S POSEBNIM POTREBAMA 5
HABILITACIJA, REHABILITACIJA I PREODGOJ 6
ZADACI SPECIJALNOG ODGOJA 7
INKLUZIJA 11
ZAKLJUČAK 12
LITERATURA 13
4
UVOD
Odnos prema djeci s posebnim potrebama stoljećima je bio segregirajući. U prvobitnim
zajednicama su djecu sa smetnjama u razvoju smatrali nekorisnim, te ih ostavljali sa strane jer
su prestavljali teret kojeg se trebalo riješiti. U Antici je uglavnom dominantan bio netolerantni
stav i nije postojala želja za organizovanim obrazovanjem. Segregacija je bila zakonski
regulisana. Dominantnu ulogu u tom procesu imali su stručnjaci iz područja zdravstva,
socijalne skrbi i specijalnog školstva. Glavni razlozi izdvajanja djece s intelektualnim i
drugim teškoćama od svojih vršnjaka iz redovne škole i najbliže lokalne zajednice bila su
njihova oštećenja, nedostaci i poteškoće.
Humanizam i renesansa su prvi periodi u historiji u kojima se pogledi na svijet usmjeravaju
prema čovjeku i njegovim potrebama. 1784. godine je otvorena prva javna škola za slijepe i
mentalno retardirane u Parizu. Kada je u pitanju naša bliža okolina, 1895. godine otvorena je
prva škola za slijepe u Zagrebu. Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, u svijetu se
intenzivnije počela preispitivati etička opravdanost izdvajanja djece s intelektualnim, i
općenito osoba s teškoćama u razvoju, od ostatka populacije. Termin “posebne potrebe“
uveden je 1993. godine u dokumentu koji je potvrđen na Simpoziju o djeci s posebnim
potrebama u Salamanki (Španjolska). Nakon toga, razvijeni su i drugi termini poput „djeca s
teškoćama u razvoju“ ili “djeca s posebnim edukacijskim potrebama“.
Specijalna pedagogija bavi se proučavanjem odgojno – obrazovnog rada, te određivanjem
ciljeva, zadataka, metoda i oblika rada s djecom sa smetnjama u razvoju. Ova grana
pedagogije se može podijeliti na: tiflopedagogiju (odgoj slijepih), surdopedagogiju (odgoj
gluhih i nagluhih), oligofrenopedagogiju (odgoj djece s intelektualnim poremećajem),
logopediju (proučavanje govornih poremećaja i metoda njihovog otklanjanja), somatopediju
(odgoj djece s tjelesnim oštećenjima, i proučavanje metoda, oblika i principa u radu s njima) i
sociopediju (odgoj djece sa poremećajima u ponašanju).
Predmet specijalnog odgoja tradicionalno pokriva populaciju djece sa smetnjama u razvoju, a
posljednjih godina se nastoji afirmirati i u odnosu na djecu natprosječnih sposobnosti, te one
sa specifičnim teškoćama u učenju koja zbog školskog neuspjeha nerijetko napuštaju školu.
Cilj tog odgoja je da u granicama individualnih potencijala djece osigura njihov maksimalni
razvoj.
Školski sistem Bosne i Hercegovine u poslijeratnom periodu je okarakterisan procesom
transformacije specijalnog odgoja i obrazovanja. U neke škole se uvodi i djelimična
