OСНОВНА ШКОЛА
„
ВУК СТЕФАНОВИЋ КАРАЏИЋ“
БАЊА ЛУКА
СТРУЧНО УСАВРШАВАЊЕ НАСТАВНИКА
TEMA: „PLIŠANA“ PEDAGOIJA U ŠKOLI I PORODICI
NASTAVNIK: ĐURAĐ KUŠLJIĆ
„PLIŠANA“ PEDAGOGIJA U ŠKOLI I PORODICI
Pitanje vaspitanja je najuže vezano za porodicu i školu, kad kažem porodicu mislim i na
školu, kad kažem škola mislim i na porodicu.
U ovoj temi će biti malo riječi o obrazovanju.
Pitanje, porodičnog vaspitanja, školskog vaspitanja, tj. njihovog pojedinačnog i
zajedničkog odnosa prema djeci najosjetljivije je moguće pitanje. Zašto?
Svi smo svjedoci mnogih reformi školstva, promjena u društvu, gdje se uloga škole i
porodice mijenjala u odnosu na tzv. Patrijahalno vrijeme koje lagano nestaje.
O metodama vaspitanja u svijetu i kod nas mnogo je pisano. Jedni autori mahom
pedagozi, psiholozi, ljekari zadržavaju se na opravdanom kritikovanju konzervativne
strane patrijahalnog vaspitanja (A. Kardiner), drugi autori naglašavaju, takođe
opravdano, odlučujući značaj vaspitanja dijeteta do navršene pete godine života (Marija
Montesori), treći pisci predlažu nove načine boljeg i uspješnijeg budućeg vaspitanja u
porodici i školi, uglavnom je to koncept
stvaralačkog vaspitanja.
Imao sam čast da kao mlad nastavnik učim i vaspitavam dijecu koja su dolazila iz
tradicionalne porodice u pravu tradicionalnu školu. I u kući i u školi primjenjivana su,
vidno dva autoritativna vaspitna modela,
prinuda i verbalizam
.
Silom ili milom, kaznom ili lijepom pričom, prijateljskim ubjeđivanjem, dijeca su
vaspitana da rade, uče, poštuju, vole... uvijek u skladu sa viječnim vrijednostima.
Isto tako imao sam mogućnost kao mlad da posmatram, a sa ove distance i procijenim
kako su vršene pripreme i uništavanje tih viječnih vrijednosti. Još kao mlad postao sam
direktor škole i učestvovao u tzv. „reformi školstva“.
Najprije je počelo sa agresivnom režimskom štampom da se krene u obračun sa
tradicionalnom školom pod izgovorom treba „inovirati“ nastavni proces, a kako je to
činjeno i šta se iza toga valjalo malo koji pedagog je mogao u tom trenutku da shvati, a
sad znaju svi i roditelji i nastavnici i pedagozi i ministri, što onda nisu znali.
„ da dijeca postaju sve nemirnija, da slabije pamte, ne povezavši da od vizuelnih slika sa TV,
poslije pokretnih slika, mozak teško čita slova, knjigu, primjetiše svi gore nabrojani da roditelji
sve više traže za svoju dijecu ocjene bez truda i rada. Nestadoše dobri đaci, a namnožiše se
odlikaši“!
Pripremali su nas neprestanom pričom o tome kako su tradicionalna porodica i škola
prevaziđeni, a pristup vaspitanju i učenju konzervativan. Gradivo koje je bilo namjenjeno
dijeci proglašavano je zaostalim i preobimnim u odnosu onog što čini napredni svijet.
Zagovornici „plišane pedagogije“ agresivno nameću tezu po kojoj se blaga prinuda,
(kazna bez batine) i kupovina dijeteta, sa nagradom protežira kao civilizacijska tekovina
bez koje nema života, ni budućnosti. Dobili su novac za propagandu, dobili medije sa
kojih svakodnevno ubjeđuju roditelje i nastavnike da se moraju odreći prinude u
vaspitanju. Iako ni sami ne znaju da nije problem u odricanju od prinude, jer se od
prinude nije nikad ni odreklo, ona je samo zamijenjena „ plišanom“ prinudom koja
napreduje i curi sa medija, dodavajući tri vaspitna modela koja su mnogo opasnija u
odnosu na ova dva tradicionalna modela. Ta tri metoda su:
-
Pozitivno uslovljavanje sa nagradoma
kao spoljašnjo motivaciono sredstvo
-
Prezaštićavanje djeteta
od rada, reda i života
-
Imitatorski oblik učenja,
koje se danas najjače provodi putem virtuelnih i
auditivnih negativnih sadržaja, gdje se od djeteta zahtjeva da bude nečovječan u
čovječnom.
Šta donose ova tri metoda i šta je na sceni
U školi i porodici se lagano stvara pravi haos. Nasilje u porodici narasta, koje dijeca
prenose u učionice u školska dvorišta na ulici. Ni raspusti ne pomažu, nastavnici se
umoriše od svojih đaka, od porodice. Zašto?
Upravo što su ovi vaspitni modeli napali posljednje zdravo tkivo porodice. Kao posledicu
dobiše i roditelji i škola pohlepno, lijeno, agresivno, nezainteresovano dijete. Dobiše
dijete koje gluvari noću, spava danju, drema na času, čak i djecu koja su u kockarnici,
kafićima, preranom seksu, dijete u zamračenim sobama, sa očima uprtim u kompjuter iz
kojeg je zasuto pucačinama i golotinjom.
Posljednjih godina posmatram kako autoritarni vaspitni modeli djeluju na emocionalnu
inteligenciju, a kako na emocionalnu inteligenciju djeluju uslovi bez i jednog autoritarnog
vaspitnog modela. Bilo je dovoljno da posmatram reakcije mojih učenika i ljudi koji su mi
dozvoljavali da prenesem znanje stvaralačkog vaspitanja. Kad bih pred sobom vidio
učenike koji rade i uče sa zadovoljstvom, ne misleći na nagradu,kaznu,ocjenu,moj cilj je
bio ostvaren. Nikad ih nisam potkupio bilo čime kako bi se pokrenuli na rad.
Oduševljavalo me je saznanje da je odsustvo autoritarnosti donosilo nevjerovatan
uspjeh u učenju, u odnosima između učenika međusobno,učenika i nastavnika.
Autoritaran čovjek, opasnost za sebe i ljude oko sebe
Najozbiljniji negativni uticaji koje čovjek vrši nad čovjekom postižu se upotrebom
autoritarnih vaspitnih modela,koji narušavaju emocionalnu ravnotežu i sve ostale
strukture u čovjeku. Primitivan čovjek nije mogao da pronađe grešku u svom
ponašanju,a grešku ne vidi ni danas. Materijalno se razvio, a duhovno zaostao. U svojoj
gordosti ne vidi da je njegovo biće savršeno i da dresura, ne smije biti upotrebljena nad
savršenom unutrašnjom prirodom čovjeka.
Stiže vrijeme vječnih, univerzalnih, ontoloških vrijednosti
U odsustvu autoritarnosti emocije će biti u harmoniji. Harmonizovane emocije, nisu ništa
drugo nego stanje emocionalne inteligencije. Čovjeku je danas u okviru porodice
potrebno znanje iz stvaralačkog vaspitanja kako bi razumio da su autoritarni modeli
najjača prepreka koja ugrožava emocionalnu harmoniju svakog člana porodice.Roditelji
ne treba da žive u zabludi misleći da je ljubav da svojoj djeci kupuju najnovija
tehnološka čuda,markiranu garderobu,da im dopuštaju ono sto je prirodno
nedopustivo.To ljubav nije. Ko vam brani da kupite vašem djetetu sve što je potrebno-
kupite,ali to ne vezujte za njegov rad.Danas je prodao svoj rad,sutra će prodati svoje
tijelo.Ne podvodite svoju djecu dragi roditelji.
Praksa mi je dala odgovore
Bezbroj puta sam u praksi vidio kako potpuno nezainteresovani učenici,koji su bili
proglašeni za učenike sa ograničenim sposobnostima, dožive potpuno buđenje svih
uspavanih potencijala. Uzajamno smo vršili jak emocionalni uticaj jedni na druge i uvijek
u odsustvu autoritarnosti. Nikada, ni jedan učenik nije uzvraćao, ni meni, ni drugovima
prinudom ili verbalizmom. U tim uslovima rasli su ljubav prema učenju i radu, ljubav
prema drugovima,prema meni kao nastavniku i obrnuto, prema školi kao prema dragoj
instituciji.
Potkupljivanjem djeteta do pohlepe
Kada kupujemo čovjeka da bi nešto uradio, čovjek ima prirodno povećanu radost od
dobijanja. Ako roditelj koristi kupovinu djeteta u funkciji uslovljavanja da dijete uradi sve
što čovjek želi, ako se to upražnjava često, radost, odnosno želje se krive,
naslojavaju,potiskuju i na kraju dobijaju svoj nakazni oblik pohlepe. Mnogo je jače
virtuelno uslovljavanje od realnog koje praktikuje roditelj, nastavnik. Analizirajte igrice.
Svaka igrica je na bazi usljovljavanja. Ako dijete uradi ovo dobija ovoliko poena, ako
načini grešku, biva kažnjeno, vraćeno na početak ili se kazni na gori način. Nije problem
u igrici već u kazni i nagradi kao spoljašnjim motivacionim sredstvima. Igrica može imati
pozitivan sadržaj, ali upotreba kazne i nagrade učiniće svoje. Kada dijete bude graditelj
realnog svijeta, bez spoljašnjih motivacionih sredstava neće htjeti ništa da radi.
Prezaštićavanjem djeteta do proždrljivosti smeća i lijenosti tijela
Ako prezaštićujemo dijete od rada, reda i života, ono vremenom postaje lijeno, postaje
parazit. Najjače prezaštićavanje se vrši kada dijete igrajući igrice počinje da vjeruje da
je sposobno za sve to i u realnom životu. Dijete ulazi u lijenost tijela kada treba da obavi
bilo kakav realni zadatak,ali zato počinje da proždire sve virtuelne i auditivne sadržaje.
Gutanje tih gotovih sadržaja ne traži napor tijela,realni rad. Dijete ima iluziju da radi
nešto vrijedno i naporno. Takav um prezaštićen je od problema realnog života jer se u
taj realni život i ne uključuje. Njegov život se odvija u virtuelnom svijetu koji se danas
nudi u izobilju. Posegnuće za kockom, zato je u kladionicama, igraonicama, uz stalno
