Pneumonije
INFEKTIVNE PNEUMONIJE-UKLJUČUJUĆI ASPIRACIONA
STANJA
Pneumonije su i dalje peti uzrok smrti u SAD, uprkos značajnim poboljšanjima u
dijagnostici AIDS-a i unapredjenju antimikrobnih lekova. Među faktorima odgovornim
za održavanje ovako visokog mortaliteta su: (1) sve veći broj starih ljudi, (2) veći broj
imunokompromitovanih pacijenata, (3) novi uzročnici pneumonija, (4) organizmi
rezistentni na antibiotike i (5) neuobičajni organizmi stečeni na međunarodnim
putovanjima.
Bez obzira na uzročnika, bilo da je to tipična bakterija ili netipičan organizam,
infekcije se prenose u pluća na jedan od pet glavnih načina: 1- inhalacija infektivnih
agenasa iz vazduha, 2- aspiracija nazofaringealnih organizama, 3- hematogeno širenje u
pluća sa udaljenih mesta infekcije, 4- direktno širenje sa blizu lokalizovanih žarišta
infekcije ili 5- spoljašnja penetracija grudnog koša i usled toga lokalna kontaminacija
plućnog parenhima. Postoje razni mehanizmi odbrane domaćina da spreče i suzbiju
plućnu infekciju. Detaljan opis ovih mehanizama, bili oni mehanički ili imunološki, je
izvan razmatranja ovog poglavlja. Ukratko, refleksi vazdušnih puteva su (svaki zasebno)
najvažniji činioci sprečavanja zadržavanja mikroorganizama u donjim vazdušnim
putevima. Kašalj ostaje najefikasnije sredstvo za uklanjanje viška sekreta ili stranog
materijala iz traheobronhijalnog stabla. Takođe, sposobnost epitela orofarinksa da spreči
adherenciju patogenih bakterija je krucijalna kako u normalnog tako i u
kompromitovanog pacijenta. Bilo kakva promena u orofaringealnoj flori, posebno
kolonizacija od strane gram (-) bacila, povećava rizik od plućne infekcije, bilo direktnom
inhalacijom ili što je specifičnije, aspiracijom. Od najproksimalnijih vazdušnih puteva do
terminalnih bronhiola, respiratorni epitel obezbeđuje efikasan mehanizam zamke (hvata)
čestične I infektivne materijale. Ova mukocilijarna barijera je nepromenjena u normalnog
domaćina, ali toksični agensi, čak i pušenje cigareta, mogu smanjiti njenu funkciju, i ona
je značajno izmenena u pacijenata sa hroničnom obstruktivnom bolesti pluća (HOBP).
Plućno alveolarni makrofag je glavna odbrana plućnog parenhima. Alveolarni makrofagi
i bakterije koje su fagocitovali,se uklanjaju iz pluća putem mukocilijarnog transportnog
sistema ili mogu migrirati kroz intersticijum pluća u plućne limfatike ili eventualno u
plućne limfne čvorove. Ovo je uobičajan put za infekcije kao što su granulomatozne
bolesti i atipični organizmi kao što je virus influence i Mycoplasma pneumoniae.
Alveolarni makrofagi sadrže brojne enzime, od kojih mnogi imaju antimikrobnu i
specifičnu digestivnu funkciju. Imunološka funkcija u plućima je veoma složen fenomen
koji još uvek ne razumemo u potpunosti. Ne sumnja se da IgG i IgA antitela lokalno
proizvode plućni limfociti. Ovi imunoglobulini, zajedno sa T-limfocitima i B-
limfocitima, ubrzavaju mukocilijarni klirens (funkciju tih aparata) i direktno izazivaju
lokalnu odbranu protiv kolonizacije bakterijama. Antigeni iz izvora infekcije koji dospeju
u donje delove respiratornog sistema izazivaju humoralni IgG odgovor praćen
proliferacijom neutrofila. Ova višestruka odbrana respiratornog trakta je takva da se bori
sa infektivnim agensima koji su inhalacijom došli u vazdušne puteve, ali bez sumnje
imaju sinergistički odnos sa sistemskim mehanizmima odbrane koji su aktivni u
hematogenim infekcijama. Bilo kakva promena ovih mehanizama odbrane, od strane
stečenih ili kongenitalnih uzročnika, može omogućiti običnim i neuobičajnim
organizmima da izazovu teško oboljenje pluća. Da zaključimo, ovi raznoliki odbrambeni
mehanizmi gornjih i donjih respiratornih puteva mogu biti izmenjeni ili neaktivni od
strane okoline, infekcije, pa čak i farmakološkog agensa (leka).
Očigledno da dijagnostičar, uključujući radiologa, mora poznavati osnovne
patofiziološke mehanizme koji mogu vladati kod svakog pacijenta kod koga se sumnja na
pneumoniju. Samo uz ovo fundamentalno znanje interpretacija radiologa će imati uticaja
na odluke o vrsti terapije i preciznije će davati odgovarajuće diferencijalne dijagnoze za
svaku radiografiju ponaosob.
Radiografija pluća ostaje osnovni dijagnostički pristup u definisanju prisustva i
proširenosti pneumonije. Nažalost,radiografija pluća može biti zloupotrebljena u ovakvim
kliničkim uslovima. Mora se napomenuti da prisustvo zasenčenja kod pacijenta koji je
febrilan i ima bol u grudima ne znači obavezno da on ima neku infekciju. Atelektaza,
neoplazma, plućna embolija ili infarkt i atipični plućni edem svi oni mogu imitirati
pneumoniju kako klinički tako i radiografski. Uz normalnu radiografiju pluća takođe
može se izolovati patogen iz pluća. Ovo se naročito dešava u atipičnih pneumonija i
imunokompromitovanih pacijenata sa pneumonijom. Zato negativna radiografija ne znači
prekid dijagnostičkih pretraga, uključujući traheobronhijalnu aspiraciju, fiberoptičku
bronhoskopiju sa biopsijom i u nekim slučajevima, biopsiju otvorenih pluća
(torakotomija). Od većeg značaja je radiografija pluća kada treba da se dijagnostikuju
potencijalne komplikacije kao što je empijem pluća, velika atelektaza i fokalna ili difuzna
diseminacija primarne infekcije.
U najvećem broju pneumonija, simptomi se pre pojavljuju od radiografskih
promena, i obično nestaju iako se radiografske promene ne promene ili su još prisutne. U
normalnoj populaciji, česta snimanja pluća koja prate akutne pneumonije su ne samo
trošenje novca već i bespotrebno izlaganje pacijenta suvišnom zračenju. Nekim
infekcijama, naročito abscesu pluća, je potrebno 6 meseci da se radiografski povuče, i
ukoliko ne postoji neka druga indikacija (zahtev) da se načine serijske radiografije,
ovakva praksa se ne sme zaboraviti (oprostiti). U kompromitovanog pacijenta kod koga
su kliničke manifestacije slabo izražene, radiografija pluća može biti jedino sredstvo
kojim se može pratiti delotvornost terapije; zato su ponavljana snimanja (veoma)
opravdana.
Sledeća diskusija će napraviti presek najčešćih kao i ređih pneumonija koje se
viđaju u kliničkoj praksi, sa naglaskom na radiografske manifestacije istih. Uloga
bronhografije, konvencionalne tomografije, kompjuterizovane tomografije, ultrazvuka i
nuklearne medicine će biti naglašena kada njihova upotreba može razjasniti oboljenje ili
preciznije definisati proširenost date infekcije i sledstvenih joj komplikacija.
PNEUMONIJE UZROKOVANE GRAM + ORGANIZMIMA
1.
Streptococcus pneumoniae
Pneumokok je Gram(+) inkapsulirana bakterija koja raste u parovima ili kratkim
lancima. Obično nekoliko dana pre pneumonije nastaje kijavica i klasične početne

Stafilokokna pneumonija kod beba je nešto češća i obično je povezana sa
generalizovanom stafilokoknom bolešću u novorođenčadi. Radiografije u beba obično
otkrivaju jednostrana ili obostrana zasenčenja, takođe zahvatajući donje delove pluća.
Pneumatocele, tankozidne ciste ispunjene vazduhom ili delimično ispunjene tečnošću,
razvijaju se vrlo brzo posle inicijalnih znakova i simptoma pneumonije. One mogu pući
u pleuralni prostor dajući piopneumotoraks, ali češće se povuku bez težih komplikacija u
roku od 6 nedelja.
Kod starije dece, stafilokokna pneumonija često prati bolesti kolektiva kao što su
male i ovčje boginje. Zasenčenja su obično nehomogena i subsegmentna. Simptomi
mogu biti naglašeniji nego što ukazuju znaci na radiografiji.
U odraslih, bolest je bilateralna uglavnom, i skoro uvek ide uz atipičnu
pneumoniju kao što je gripozna. Početak je nagao sa jezom, visokom temperaturom,
dispnejom,kašljem i pleuralnim bolom. Sputum može biti krvav ili purulentan. Za razliku
od pneumokokne pneumonije, jedna ili više raznolikih kavitacija su česte. Visoka
incidenca velikih pleuralnih izliva je svojevrstan nalaz koji se retko viđa u drugim
bakterijskim pneumonijama.
Pojava multiplih nodularnih masa na radiografiji sa ili bez kavitacija kod
septičnog pacijenta treba da nas navede da sumnjamo na stafilokoknu infekciju. Ovi
septički embolusi obično potiču sa udaljenog mesta kao što su pelvične vene ili sa
kontaminiranih intravenskih katetera.
Jedinstvene komplikacije stafilokokne pneumonije podrazumevaju metastatske
abscese, posebno u CNS i sekundarni akutni endokarditis. Perzistentni pleuralni izliv u
pacijenta sa stafilokoknom pneumonijom treba razmatrati kao da je empijem i odmah
započeti dalju dijagnostiku uključujući radiografski vođenu torakocentezu. U nekim
slučajevima CT može razlikovati pleuralnu efuziju od međusobno bliskih parenhimskih
zasenčenja.
3.
Streptococcus pyogenes
Streptokoke su Gram(+) organizmi koji se pojavljuju u parovima ili lancima. Ovi
se organizmi normalno nalaze na koži i u nosu i grlu. Ova pneumonija se povremeno
pojavljuje u vidu epidemija unutar vojnih postrojenja ili internata. Obično joj prethodi
grip ili se razvija kod pacijenata koji se smatraju da su slabog imuniteta. Klinički
simptomi podsećaju na one kod pneumokokne pneumonije.
Obično zahvata donje režnjeve sa segmentnom distribucijom. Konsolidacija
režnjeva i pleuralno trenje ekstremno su retki. Pleuralni izlivi pojavljuju se kao i u
stafilokoknoj pneumoniji, ali incidenca sistemskih komplikacija, osim lokalnog razvoja
empijema, je manja.
4.
Bacillus anthracis
Bacil antraksa je Gram(+) bacil koji formira spore u podlozi za uzgajanje i
životinjskom domaćinu.Primarna lezija inhaliranog antraksa nalazi se u medijastinumu,
ali sekundarno pneumonija direktnim širenjem iz medijastinuma se retko javlja. Klinički
bolest počinje podmuklim javljanjem subfebrilnog stanja i osrednjeg neproduktivnog
kašlja u pojedinaca zaraženih u industriji ili poljoprivredi. Inicijalni stadijum bolesti traje
2-4 dana, praćen akutnom toksičnošću sa naglašenom dispnejom, tahipnejom i
dijaforezom. Stridor zbog spoljašnje kompresije traheje medijastinalnim limfnim
čvorovima je takođe prepoznatljiva komplikacija.
Najupečatljiviji radiografski nalaz je simetrično proširenje zbog difuznog
uvećanja limfnih čvorova. Neoštro ograničene nehomogene senke u plućnim poljima
obično su posledica hemoragijskog edema. Pleuralni izlivi koji se mogu pojaviti mogu
sadržati krv i svi simptomi zajedno mogu podsećati na infekciju mikobakterijama ili na
plućnu emboliju.
5.
Listeria monocytogenes
Listerija je Gram(+) štapić koji može uzrokovati pneumoniju nastalu inhalacijom
(kapljičnim putem) ili unosom zaražene hrane ili životinjskih namirnica. Retko se javlja
plućna i pleuralna infekcija, ali je opisana i češće se javlja posebno u pacijenata sa
AIDS-om. Pleuralni izliv može da se pojavi bez pratećih promena u plućnom parenhimu-
konsolidacija. Nema sigurnih radiografskih pokazatelja da se ovo oboljenje razlikuje od
drugih pneumonija uzrokovanih gram-pozitivnim organizmima.
PNEUMONIJE
UZROKOVANE
GRAM-NEGATIVNIM
AEROBNIM ORGANIZMIMA
Nedavne serije sugerišu da incidenca Gram(-)negativnih pneumonija stečenih u
zajednici, a koje zahtevaju hospitalizaciju se povećala značajno tokom prethodne
decenije. Češća upotreba antibiotika širokog spektra dejstva je omogućila razvoj sve
rezistentnijih organizama, kao i njihovo sve veće prisustvo u bolnicama a koje je
povezano sa upotrebom aparata za veštačku ventilaciju, intravenskih katetera i raznim
drugim pomoćnim sistemima.Endotoksini gram-negativnih bakterija daju često sistemske
manifestacije, kao i produžene simptome plućne bolesti i njihove sekundarne
komplikacije.
Ovi se organizmi retko mogu izolovati iz nazofarinksa i u normalnih osoba.
Hronični ili teško oboleli pacijenti mogu biti kolonizovani ovim gram-negativnim
organizmima, uz eventualni razvoj pneumonije. Treba naglasiti da ovi organizmi mogu
biti izolovani iz sputuma teško obolelih pacijenata koji nemaju klinički izraženu
pneumoniju. Radiografski prikaz novog ili progresivnog plućnog zasenčenja u takvih
pacijenata mora sugerisati gram-negativnu infekciju. Takođe, višestruko radiografisanje
je opravdano kod ovih pacijenata, pošto radiografija može predstavljati jedino sredstvo
kojim se mogu detektovati pleuro-parenhimske komplikacije – koje su veoma česte kod
ovih organizama.

U nekim slučajevima pneumonija može biti ograničena na jedan režanj i nije
retkost da se razvije jedna velika kavitacija. Infekcija može i ne mora da se širi na drugo
plućno krilo, ali kavitacija/e sporo odgovaraju na terapiju i tegobe se mogu održavati kao
i radiografske promene 6-9 meseci. Takođe, kao u stafilokoknoj pneumoniji, multipla
nejednaka kružna zasenčenja mogu se razviti i obično su povezana sa pojavom
bakterijemije. Ove kružne senke mogu i ne moraju kavitirati, zato podsećaju na metastaze
ili infekciju gljivicama.
4.
Proteus
Proteus daje veoma sličnu kliničku sliku kao E.coli, a radiografski je sličniji
Klebsieli. Proteus pneumonija obično zahvata gornje lobuse uz konsolidaciju i često
stvaranje šupljina. Takođe može biti zahvaćen apikalni segment donjih lobusa,
distribucija poput one u anaerobnim pneumonijama. Zabeležen je i oblik hronične
Proteus pneumonije- takođe sličan onoj koju izazivaju Klebsiella ili Mycobacterium, uz
konsolidaciju, atelektazu i stvaranje šupljina u gornjem lobusu(lobusima).Redak je
pleuralni izliv u čisto proteusnoj pneumoniji.
5.
Haemophilus influenzae
H.influenzae je najčešće izolovana bakterija iz purulentnog sekreta pacijenata sa
hroničnom plućnom bolesti, ali definitivna patogenost zavisi od izolovanja
mikroorganizma iz krvi, pleuralne tečnosti ili plućnog tkiva.Teška H.influenza
pneumonija razvija se kod pacijenata za koje se zna da su imunokompronitovani ili kod
pacijenata sa nekim specifičnim defektima imunoglobulina.Radiografski, nehomogene
segmentne senke javljaju se obično u donjim režnjevima i mogu biti bilateralne. Lobarna
konsolidacija koja podseća na pneumokoknu pneumoniju može se retko javiti i u
nekompromitovanih pacijenata. Kod dece, na hemofilusnu pneumoniju jako sugeriše
sferična senka perihilarne distribucije. Pojava šupljina i značajnog pleuralnog izliva je
toliko retka da ako se javi treba da sugeriše na drugog uzročnika.
6.
Melioidosis
Uzročnik ovog plućnog oboljenja je Pseudomonas pseudomallei, Gram (-)
bipolarni bacil. Može biti u vidu akutne pneumonije ili kao hronično oboljenje. Približno
5% osoba koje su boravile u Vijetnamu imaju značajnu rezidualnu serološku reakciju
(titre antitela) na melioidozu.Klinički oboljenje se može javiti mesecima ili godinama
posle ekspozicije u endemskom području. Javlja se u vidu hroničnog kašlja, gubitka u
težini i pleuralnog bola u grudima.Uobičajan nalaz je konsolidacija gornjeg lobusa sa
supljinama tankog zida.
U akutnom sindromu, simptomi počinju žestoko u vidu jezu drhtavicu visoku
temperaturu i otupelost tj malaksalost.Česte su hemoptizije i diseminacija bakterija u
retikuloendotelijalni sistem, limfne čvorove i potkožna tkiva. Radiografski nalaz može
biti sličan onom kod Pseudomonas aeruginosa pneumonije, sa multiplim iregularnim
nodulima razbacanim po plućima obostrano. Ovi nodusi mogu se stapati a u nekim
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti