1
SADRŽAJ:
1.UVOD
2
2.ODNOS INSTITUCIJA BIH I ENTITETA
3
3. PODJELA NADLEŽNOSTI IZMEĐU INSTITUCIJA BIH I ENTITETA
7
4.PODJELA NADLEŽNOSTI IZMEĐU FEDERACIJE BIH I KANTONA
12
5.ZAKLJUČAK
16
6.LITERATURA
17
2
1. UVOD
Odnosi između institucija BiH i entiteta zasnivaju se na principima kooperativnog
federalizma. Ustav BiH je nadređen ustavima entiteta, zakonima BiH i entiteta i drugim
propisima. Zakoni BiH provode se na cijeloj teritoriji zemlje i nadređeni su zakonima i
drugim propisima entiteta. Ustav BiH izričito ne uspostavlja institucije i mehanizme za
izvršavanje zakona i drugih državnih propisa, ali ostavlja mogućnost da se preuzimanjem
dodatnih nadležnosti ili saglasnošću entiteta uspostave takve institucije i mehanizmi. To se,
prvenstveno, odnosi na nadležnosti u vezi sa ostvarivanjem i zaštitaom suvereniteta i
teritorijalnog integriteta zemlje kao što su: odbrana, obavještajne službe, institucije
provođenja zakona, granična i carinska služba, organi za borbu protiv međunarodnog i
međuentitetskog kriminala i sl.
1
Najosjetljivije pitanje u složenoj državi je podjela
nadležnosti. Ne određuje jedan faktor ovo pitanje nego više njih. Kako su se događale
društvene promjene u našoj zemlji tako se i mjenjala nadležnost institucija u BiH. Također
cjelokupno stanje u zemlji doprinosi raspodjeli nadelžnoti, a isto tako i međunarodni položaj
odnos sa susjednim državama, struktura stanovništva, teritorijalna rasporstranjenost,
komunikacije kao i mnogi drugi faktorii koji će biti spomenuti u ovom seminarskom radu.
1
Trnka Kasim,
Ustavno pravo,
Fakultet za javnu upravu
,
Sarajevo, 2006., str. 271.
4
zakonitosti. To znači obavezu po kojoj entitetski ustavi ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavom
Bosne i Hercegovine kao i da kantonalni ustavi ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavima Bosne
i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. Norme Ustava Bosne i Hercegovine važe na
cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, norme entiteskih ustava na teritorijama entiteta, norme
kantonalnih ustava na teritorijama kantona. Primjena načela zakonitosti znači da sve niže
norme, sadržane u entiteskim i kantonalnim zakonskim i podzakonskim aktima, moraju
izvirati iz ustava. Takve norme u skaldu sa formalnim načelom zakonitosti, mogu donositi
samo nadležni organi (državni, entitetski, kantonalni i opštinski) po propisanoj proceduri i u
odgovarajućoj formi. Materijalna zakonitost obavezuje da sve niže, zakonske i podzakonske
norme ( državne, entiteske, kantonalne i opštinske ) moraju sadržinski biti usklađene sa
ustavnim normama i regulirati materiju na isti način kako je regulirana u ustavu. U Ustavu
Bosne i Hercegovine, član II je u cijelosti posvećen problematici ljudskih prava i propisuje
obavezu i državi Bosni i Hercegovine i njenim entitetima punu primjenu i osiguranje najvišeg
standarda ljudskih prava kako u miru tako i ratu. Osim taksativnog nabrajanja ljudskih prava,
propisivanja načela nediskriminacije u njihom priznavanju, uživanju i zaštiti. Ustav u Aneksu
I nabraja međunarodni instrumentarij iz oblasti ljudskih prava koji čini sastavni dio Ustava:
1. Konvencija o sprječavanju i kažnjavanjuzločina genocida
2. Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata i Dopunski protokoli I-II (1977.)
3. Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951.) i Protokol (1966.)
4. Konvencija o državljanstvu udatih žena ( 1957.)
5. Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva ( 1961.)
6. Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije ( 1965.)
7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966. i
1989.)
8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.)
9. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene (1979.)
10. Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih postupanja ili
kažnjavanja (1984.)
11. Evropska konvencija o sprječavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili
kažnjavanja (1987.)
12. Konvencija o pravima djeteta (1989.)
13. Međunarodna o zaštiti prava svih radnika- migranata i članova njihovih porodica (1990.)
14. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992.)
15. Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994.)
5
Ustav daje Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima veću snagu u odnosu na ostale ustavne
norme. U slučaju konflikta normi jaču pravnu snagu imaju norme Evropske konvencije:
« Prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i ostalih
sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosi i Hercegovini. Ovi akti imaju
prioritet nad ostalim zakonima.» ( Član II stav 2. Ustava BiH)
b) Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 5 /98
S obzirom na karakter Dejtonskog sporazuma, kao izraza političkog kompromisa, pojavilo se
niz pitanja i pojmova koje je Dejtonski mi rovni sporazum i Ustav ( Aneks IV) ostavio
otvorenim kao
- pitanje suvereniteta,
- pitanja prava naroda na samoopredjeljenje
- pitanje državnosti entiteta
- pitanje paralelnih odnosa sa drugim državama
- nadležnosti predsjednika Republike Srpske, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine,
- pitanje konstitutivnosti naroda
- pitanje jezika i pisma u upotebi u Bosni i Hercegovini
- položaja vjerskih zajednica
Odnosno, sva ova pitanja mogu se podvesti pod odnos Ustava Bosne i Hercegovine i
entitetskih ustava , odnosno usaglašenosti državnog sa entitetskim ustavima. Polazeći od
nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine : u postupku davanja ocjene o usklađenosti
entitetskih ustava , odnosno Ustava Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine , sa
Ustavom Bosne i Hercegovine, donesena je odluka 5/98 koja razrješava mnoge dileme. U
stručnim i političkim krugovima ovaj premet Ustavnog suda Bosne i Hercegovine naziva se
još „predmetom svih predmeta“ po složenosti i obimnosti pitanja o kojima je Ustavni sud
odlučivao. Na ovom mjestu biće izdvojena samo neka pitanja od značaja za razumijevanje
važnosti ove Odluke: Pitanje koje se odnosi na nadležnost Ustavnog suda. Alija Izetbegović,
tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine , pokrenuo je postupak pred
Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine (12.februar 1988) radi ocjenjivanja saglasnosti Ustava
Republike Srpske ( u daljem tekstu Ustav RS) i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu Ustav FBiH) sa ustavom Bosne i Hercegovine. Zahtjev je dopunjen 30.marta
1998 podneskom u kojem je podnosilac specifizirao odredbe entitetskih ustava koje smatra
neustavnim. I Federacija BiH i Republika Srpka osporavale su nadležnost Ustavnog suda sa
argumentacijom da su pitanja koja su predmet ocjene ustavnosti ustavotvorna pitanja a ne
pitanja koja podliježu sudskoj kontroli, da se radi o reviziji Wašingtonskog i Dejtonskog
