www.nasciturus.com

I DIO:    UVOD

1. POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA

Međunarodno pravo je sustav pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata 

toga prava. Dakle, osnovni elementi su:

a.)

međunarodno pravo je 

sustav 

pravnih 

pravila 

u smislu da se 

pretpostavlja 

da 

ono u svojoj cjelini nema praznina. Pravila pozitivnog međunarodnog prava koja proizlaze 

iz svih njegovih izvora, mogu se obuhvatiti zajedničkim nazivom 

međunarodnog pravnog 

poretka

, u najširem značenju te riječi.

Ako stranke međunarodnog spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili 

arbitražnom   tijelu   na   odlučivanje   na   toj   osnovi,   najmanja   je   mogućnost   da   će   se   pri 

odlučivanju sudac ili arbitar suočiti  s problemom praznina u međunarodnom pravu.

Ipak, u nekim posebnim, mada rijetkim slučajevima, praznine u tome  međunarodnom 

pravnom   poretku   postoje   –   ponekad   je   neko   pravilo   najopćenitije   naravi   pa   ne   daje 

zadovoljavajuće rješenje za sve konkretne slučajeve na koje se ima primijeniti. U nekim 

slučajevima unaprijed određeno pravilo međunarodng prava ne postoji jer se sve države 

zbog svojih sukobljenih interesa nisu o njemu mogle složiti.

b.)

međunarodno   pravo  

na   pravni   način   uređuje   odnose

  između   svojih 

subjekata, čime se želi istaknuti razlika između istinskih pravila međuarodnog prava čije 

kršenje   povlači odgovornost po tom pravu, od različitih pravila učtivosti (kurtoazije), 

pukog običaja ili pravila nastalih tradicijom, koja nemaju pravni značaj. Kršenje i takvih 

pravila ponašanja može izazvati nesuglasice i sporove, i najčešće dovodi do recipročnog 

ponašanja povrjeđene strane, ali ne povlači odgovornsot po međunarodnom pravu.

c.)

pojam 

subjekt

a međunarodnog prava u povijesti je bio podložan promjenama. 

U   17.   stoljeću   Grotius   «subjektima»   nazivao   podanike   njihova   vladara.   Kasnije   se 

«subjektima» smatraju nosioci prava i obveza.

U 19. stoljeću kada se vlast vladara počela ograničavati, prevladalo je gledište da su subjekti 

međunarodnog prava isključivo neovisne, tj

. suverene države

. To su uz države danas još i 

«međuvladine» međunarodne organizacije

. Priznati  

ustanici i oslobodilački pokreti

  koji se 

bore za  državnost privremeni  su subjekti  međunarodnog  prava  s ograničenom  pravnom i 

djelatnom   sposobnošću.   Prije   su   subjekti   s   ograničenom   sposobnošću   bila   i   neka 

1

www.nasciturus.com

internacionalizirana   područja

,   npr.   Slobodni   grad   Danzig.   Danas   takvih   subjekata 

međunarodnog prava nema.

Iako međunarodno pravo nije zaštićeno djelotvornom državnom sankcijom, ipak se radi o 

pravu! (iako se ta pravila često krše).

S tim u vezi ponajprije treba naglasiti da se smatraju nepostojećima pravna pravila koja bi 

uređivala   međunarodne   odnose   u   nekim   prostorima   nedostupnima   čovječanstvu   (npr.   u 

samom središtu planeta) te sva druga pravila koja je fizički nemoguće izvršiti.

Slično tome, gdje god fizički postoji samo jedno moguće ponašanje, pravna pravila koja bi ga 

nalagala također ne psotoje jer su nepotrebna.

Pravna   pravila   postoje   samo   tamo   gdje   je   moguć   izbor   ljudskog   ponašanja   i   gdje   je 

neophodno ta ponašanja regulirati na način da se neka od njih bilo dopuste ili zabrane ili 

ograniče.

Ipak, međunarodno pravo se u mnogo čemu razlikuje od unutarnjeg prava pojedinih država.

SUBJEKTI   unutarnjeg   prava   su   čovjek   pojedinac   i   pravne   osobe,   a   glavni   subjekti 

međunarodnog prava su neovisne (suverene) države i međuvladine organizacije.

GLAVNI IZVORI unutarnjeg prava su ustav, zakoni i podzakonski akti koje donosi središnja 

državna vlast, a izvori međunarodnog prava su ugovori, običaj, opća načela prava i neke vrste 

jednostranih akata država.

Unutarnje pravo je pretežito PRAVO SUBORDINACIJE, jer su njegovi subjekti podčinjeni 

tom pravu koje propisuje državna vlast. Međunarodno pravo je PRAVO KOORDINACIJE jer 

se ono stvara, mijenja, dokida i primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata 

koji su mu u načelu podčinjenji slobodnom voljom.

Za razliku od unutarnjeg prava, međunarodno pravo NE POZNAJE CENTRALIZIRANIH 

ORGANA   za   osiguranje   i   izvršenje   njegovih   pravila.   Međunarodno   pravo   ne   poznaje   ni 

sudske   organe   s   obvezatnom   nadležnošću   za   sve   njegove   subjekte.   Nadležnost   glede 

rješavanja sporova putem stalnih i arbitražnih međunarodnih sudova uvijek se zasniva na 

obostranom pristanku stranaka u sporu.

SANKCIJE   postoje   ali   su   specifine   i   decentralizirane.   Država   žrtva   oružanog   napada 

(agresije) ima prema čl. 51. Povelje UN-a pravo pribjeći «prirodnom pravu» indivudualne ili 

kolektivne samoobrane. To pravo je najavažniji izuzetak od općeg pravila koje zabranjuje 

prijetnju ili uoptrebu oružane sile.

2

background image

www.nasciturus.com

međunarodnom pravu međunarodni zločini. Zatim, tu spada i načelo zabrane diskriminacije 

ljudi po bilo kojoj osnovi.

Jus   dispositivum

  su   mnoga   pravila   općeg   i   bez   izuzetaka   sva   pravila   partikularnog 

međunarodnog   prava.   Partikularna   pravila   koja   su   stipulirana   u   nekom   ugovoru   njihove 

stranke mogu novim zajedničkim sporazumom u svakom trenutku mijenjati ili dokidati.

I od ostalih dispozitivnih pravila međunarodnog prava, države mogu odstupati sklapanjem 

suprotnog   ugovora   ili   nastankom   novih   partikularnih   običajnih   pravila   u   njihovim 

međusobnim odnosima.

Ukoliko nema posebnog pravnog odnosa koji primjenom načela lex specialis derogat legi 

generali isključuje primjenu dispozitivnog općeg pravila, svaka država ima pravo od drugih 

zahtijevati poštivanje općeg pravila te naravi.

III. S OBZIROM NA OBLIK (FORMU) u kojem se očituju, djele se na pravila u pisanom 

obliku i na pravila koja se očituju u nekom drugom najčešće usmenom obliku.

Pravila   koja   nisu   u   pisanom   obliku  

mogu   biti   običajna   pravila,   mada   se   najčešće   i   ona 

potrđuju nekim pisanim aktom poput konvencije o kodifikaciji, deklaracije Opće skupštine 

UN-a ili presude Međunarodnog suda. Mogući su i ugovori sklopljeni u usmenom obliku ali 

se o njima najčešće sastavlja pisani dokument. I jednostrane akte, obvezujuće za odnosnu 

državu,   moguće   je   očitovati   u   usmenom   obliku   poput   izjave   odgovornog   državnog 

dužnosnika na konferenciji za novinare, na televiziji i sl.

Pravna   pravila   u   pisanom   obliku

  mogu   se   stipulirati   u   ugovoru   ili   izraziti   u   drugom 

međunarodnom   instrumentu   kao   što   je   rezolucija   Opće   skupštine   UN-a   i   presuda 

međunarodnog sudskog tijela.

Opće   konvencije   o   kodifikaciji   međunarodnog   prava   sadrže   načela   kojima   se   potvrđuju 

pravila općeg međunarodnog prava, ili se očekuje da njihove odredbe u ta pravila prerastu. 

Mnogi   ugovori   propisuju  prava   i   dužnosti   samo   za   njihove   stranke,   ali   sasvim   jednakog 

sadržaja za sve njih. Pogodbeni propisi predviđaju jednostrane obveze samo za jednu stranku 

ili za svaku od njih različite činidbe.

Pravila   općeg   međunarodnog   prava   temelj   su   subjektivnim   pravima   i   odgovarajućim 

dužnostima država i drugih njegovih subjekata koja iz njiih proizlaze. Uz to, države i drugi 

subjekti stipuliraju svoja parava i obveze u dvostranim i višestranim ugovorima te u drugim 

pravnim poslovima.

4

www.nasciturus.com

3. ODNOS MEĐUNARODNOG I UNUTARNJEG PRAVA

I. DUALISTIČKO I MONISTIČKO SHVAĆANJE

Prema 

dualističkom

 shvaćanju međunarodno i unutarnje pravo su 2 odvojena, ali ravnopravna 

i međusobno neovisna pravna poretka. Ukoliko se u nekoj državi usvoji zakon koji je suprotan 

njezinom međunarodnoj obvezi, njezini sudovi i drugi unutarnji organi primjenjivat će samo 

zakon.   Pri   tom   se   ne   isključuje   međunarodna   odgovornost   te   države   kao   subjekta 

međunarodnog prava zbog kršenja njezine međunarodne obveze.

Stoga   se   prema   tom   učenju   ugovorna   i   druga   međunarodna   pravila   moraju   prethodno 

transformirati  u zakone i druge akte,  i ona potom obvezuju državne organe samo  po toj 

osnovi.

S   druge   strane,   ako   ta   država   prihvati   nadležnost   nekog   međunarodnog   sudbenog   ili 

arbitražnog tijela da riješi spor u kojemu je ona strana, tada će prema dualističkom shvaćanju 

međunarodni   organ   voditi   računa   o   njezinim   međunarodnim   obvezama,   a   ne   o   njezinim 

unutarnjim propisima.

Prema  

monističkom

  shvaćanju   međunarodno   i   unutanje   pravo   su   dijelovi   jedinstvenog 

pravnog poretka koji pruža i načela o rješavanju sukoba između propisa unutarnjeg prava 

neke   države   i   međunarodnog   prava.     Propisi   međunarodnog   prava   utječu   na   propise 

unutarnjeg, i obratno. Međutim, pristaše tog gledišta, oštro se sukobljavaju o pitanju da li se 

međunarodno   pravo   temelji   na   unutarnjem   (primat   unutarnjeg   prava)   ili   obratno   (primat 

međunarodnog prava).

Pristaše   primata   unutarnjeg   prava  svode   međunarodno   pravo   na   vanjsko   državno   pravo. 

Njihovi argumenti su:

-

nepostojanje naddržavne vlasti, te stoga svaka država slobodno odlučuje o tome koje 

su njezine međunarodno obveze, i ona u načelu sama određuje način njihova izvršenja;

-

nadležnost za zaključenje ugovora u ime države i za njezino obvezivanje leži u njezinu 

ustavu, dakle unutarnjem pravu.

Ekstremni pristaše tog učenja, kakve se danas  gotovo ne može naći, priznavali  su svojoj 

državi   pravo   da   se,   kada   to   nađe   potrebnim,   jednostrano   razriješi   svojih   prije   preuzetih 

međunarodnih obveza.

Obvezujuća osnova svakog sporazuma leži u općem načelu prava pacta sunt servanda koje 

pretpostavlja postojanje i djelovanje nekakvog pravnog poretka, međunarodnog ili unutarnjeg.

5

background image

www.nasciturus.com

III. PRIMJENA MEĐUNARODNIH UGOVORA PO ORGANIMA DRŽAVA NJIHOVIH 

STRANAKA

S obzirom na podjelu nadležnosti u svakoj od država za sklapanje i ratifikaciju ugovora, 

pitanje odnosa ugovora i zakona nije manje složeno od pitanja primjene nepisanih običajnih 

pravila općeg međunarodnog prava u tim državama.

U   Ujedinjenjom   Kraljevstvu   vlast   skapanja   i   ratifikacije   međunarodnih   ugovora   pripada 

Kraljici, ali tek na savjet prvog ministra, ministra Krune, veleposlanika ili drugih dužnosnika.

U SAD-u Ustav zemlje predviđa da će predsjednik imati vlast, da na savjet i uz suglasnost 

Senata,   sklapa   ugovore,   uz   uvjet   da   2/3     prisutnih   senatora   sudjeluje   u   usvajanju. 

Međunarodni ugovori imaju manju pravnu snagu od ustavnih amandmana. Načelno, prema 

pravnom sustavu SAD-a, ugovori imaju jednak položaj kao i zakoni a to znači da bi kasniji 

zakon   Kongresa   mogao   derogirati   ranije   sklopljeni   ugovor   (prema   načelu   lex   posterior 

derogat legi priori).

U   državama   kontinentalne   Europe   nadležnost   za   sklapanje   i   ratifikaciju   međunarodnih 

ugovora, te njihov odnos prema zakonima, često su uređeni ustavom zemlje.

Prema ustavu Nizozemske  iz 1953. i 1956. propisi iz ugovora i rezolucija međunarodnih 

ustanova   (kojih   je   Nizozemska   članica),   a   koji   obzirom   na   njihov   sadržaj   mogu   biti 

obvezujući za sve osobe, imat će pravni učinak nakon što budu objavljeni.Također prema 

Ustavu, nizozemski sudovi dobili su ovlast da ne primjene zakone, i to ne zato što bi bili 

protuustavni, nego ako utvrde da nisu u skladu s ugovorima i rezolucijama.

U Francuskoj članak 53. Ustava Pete Republike iz 1958. zahtijeva da se neke kategorije 

ugovora (npr. o trgovini, koji zahtijevaju financijske troškove države, koji mijenjaju zakone ili 

se odnose na položaj pojedinaca), moraju ratifiicrati ili prihvatiti zakonom Narodne skupštine.

Bivše socijalističke  države srednje i istočne Europe, nekoć su u odnosu na ugovore kojima su 

bile stranke zastupale kruto dualističko stajalište, pa na taj način pojedinci nisu nikad mogli 

pred sudovima tih zemalja ishoditi pravdu temeljem neke od konvencija o ljudskih pravima. 

Nakon političkih promjena početkom 90-ih godina mijenja se odnos prema međunarodnom 

pravu i prema samim ugovorima. Ugovori se uzimaju kao sastavni dio svog prava, a neke im 

pridaju snagu jaču i od kasnijih zakona.

Ustav   RH   iz   1990.,   a   dopunjen   1997.   predviđa   propise   o   međunarodnim   ugovorima   u 

člancima 132-134. U ima RH ugovore sklapa predsjednik Republike, a može ih u skladu sa 

zakonom sklapati i Vlada. Hrvatski sabor 2/3 većinom svih zastupnika, potvrđuje (ratificira) 

samo one ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne i 

političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju RH.

7

www.nasciturus.com

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su 

na snazi, čine dio unutarnje pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove 

odredbe se mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili 

suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

IV. UNUTARNJE PRAVO DRŽAVA PRED MEĐUNARODNIM TIJELIMA

Neke   međunarodne   organizacije   postavljaju   posebne   uvjete   za   primanje   novih   država   u 

njihovo  članstvo te  potom  stalno provjeravaju da li  su pravni  poredak njihovih  članica  i 

njihova unutarnja praksa u skladu s njihovim ugovornim obvezama  koje proizlaze  iz tog 

članstva. To je slučaj s Vijećem Europe, Europskom unijom, Organizacijom za europsku 

sigurnost i suradnju (OESS) te sa Sjeveroatlantskim paktom.

Sud   Europskih   zajednica   u   Luxemburgu   i   Europski   sud   za   ljudska   praa   u   Strasbourgu 

nadležni su za oređene vrste sporova država članica EU, odnosno Vijeća Europe.

Posebno je zanimljiv odnos međunarodnih sudbenih i arbitražnih tijela prema unutarnjem 

pravu država u nekim od izrečenih odluka.

Praksa dvaju haških sudova dosljedna je u tome da se međunarodnim ugovornih i drugim 

obvezama država uvijek daje prvenstvo pred njihovim zakonima pa i ustavu.

Predratni Stalni sud međunarodne pravde u jednoj presudi iz 1926. priklonio se dualističkom 

stajalištu, izjednačujući zakone stranaku u sporu s običnim činjenicama. Jednak je bio pristup 

Arbitražne komisije Konferencije o bivšoj Jugoslaviji pod predsjedanjem Roberta Badintera.

U Mišljenju br. 1. Komisija je izrekla da u svrhu primjene kriterija o postojanju ili nestanku 

neke   države,   kako   su   oblik   unutarnje   političke   organizacije   i   ustavne   odredbe   obične 

činjenice. Komisija je ipak uzela u obzir neke od unutarnjih propisa bivše države. Tako je u 

Mišljenju br. 3 naprije utvrdila pravilo da, osim u slučaju suprotnog sporazuma, prijašnje 

granice između  federalnih  jedinica postaju granice  zaštićene  međunarodnim  pravom.  Kao 

argument  poslužio   je  čl.  5. Ustava  SFRJ   koji  u stavcima  2.  i  4. određuju da  se teritorij 

republike i njezine granice ne mogu mijenjati bez njezina pristanka.

Dualističko polazište te Arbitražne komisije jedino je moguće obzirom da se koncem 1991. 

bivša   jugoslavenska   Federacija   već   nalazila   u   procesu   raspada,   da   u   njezinim   saveznim 

organima već tada nisu bile adekvatno zastupljene sve federalne jedinice te da s obzirom da 

Federacije više nije imala efektivnu vlast nad čitavim teritorijem bivše države.

Bez obzira na to mogu li se ustav i zakoni neke od strana u sporu izjednačiti s običnim 

činjenicama, ili im uvijek treba pridati odgovarajući pravni učinak, veoma je često neki spor 

8

background image

www.nasciturus.com

trgovačkim sporovima između rimskih građana i peregrina tj. pripadnika pokorenih naroda 

pod rimskom vlašću, ili u sporovima između samih peregrina.

Rimski građani bili su podvrgnuti njihovom vlastitom pravu: jus civile ili jus Quiritum, koje 

je   bilo   formalističko   i   djelomično   sakralne   naravi.   Jus   gentium   se   naprotiv,   sastojao   od 

pravnih pravila za koja se vjerovalo da imaju univerzalnu (općenitu) primjenu i da ih priznaju 

svi narodi i svi ljudi bez obzira na državnu pripadnost ili oblik civilizacije.

Rimski pravnih Gaj u svojim Institucijama izvršio je podjelu cjelokupnog prava na jus civile, 

koje svaki narod stvara za svoje potrebe, te na jus gentium koje je zasnovano na prirodnom 

razumu   (naturalis   ratio)   i  koje  je  zajedničko  svim  narodima.   Rimski  narod,   prema  Gaju, 

djelomično primjenjuje svoje vlastito pravo (jus civile), a djelomično pravo zajedničko svih 

narodima (jus gentioum).

Mnogi rimski pravnici nisu činili razliku između jus gentium i jus naturale tj. prirodnog prava 

čija su pravila zasnovana na naravi čovjeka kao razumnog, društvenog i prirodnog stvorenja i 

da ta pravila nužno uređuju ljudsko ponašanje. Prema klasičnom pravilu Ulpianu prirodno 

pravo je čak ono koje priroda uči sve životinje, koje nije ograničeno samo na ljudsku vrstu.

Načela   jus   gentium   kao   dijela   pozitivnog   rimskog   prava   imala   su   snažan   utjecaj   na 

kodifikaciju sveukupnog rimskog prava u doba cara Justinijana. Na taj način pravila iz jus 

gentium nadživjela su rimsku državu i Bizant. Ona su se stoljećima neposredno primjenjivala 

u mnogim društvima, sve do kodifikacije građanskog prava u 19. st.

b)   BOŽANSKO,   PRIRODNO   I   POZITIVNO   PRAVU   U   DJELU   SV.   TOME 

AKVINSKOG

U   Europi   u   srednjem   vijeku,   prije   Reformacije   početkom   16.   stoljeća,   karakteristična   za 

međunarodne   odnose   bila   je   odsutnost   suverenih   država   u   modernom   značenju.   Umjesto 

nacionalnih i teritorijalnih država postojala je feudalna organizacija društva zasnovana na 

uzajamnim pravima i dužnostima sizerena i vazala s obzirom na držanje i uživanje zemlje. 

Crkva je u tom razdoblju bila gotovo jedini ujedinjujući faktor društva te je čak imala jaču 

kohezivnu snagu od slabe vlasti cara i Svetog Rimskog Carstva.

U 13. stoljeću zbog gospodarskog razvoja i proširenja trgovine posebno u sjevernoj Italiji, 

oživljava se rimsko pravo. Nastaje i škola glosatora. Iz rimskog prava obnovljena je ideja 

čovjeka kao građanina a ne kao podanika više vlasti. Aristotelova filozofija sadržavala je 

ideju o državi kao tijelu građana dovoljnome za svrhe života, dakle kao proizvodu prirodu.

Crkva se potrudila kanalizirati ogromno zanimanje za Aristotelom prilagođavajući njegovu 

filozofiju kršćanskoj kozmologiji. Tu «veliku sintezu» na uspješan način i s trajnim učincima 

10

www.nasciturus.com

obavio   je   dominikanski   redovnik   Toma   Akvinski.   Time   je   unutar   Crkve   napravio 

nepopravljivu napuklinu u hijerokratskoj doktrini papinske vlasti.

U njegovim djelima 

Summa Theologiae

 i komentaru Aristotelove Politike, može se nazrijeti 

podjela prava na Vječno, Božansko pozitivno, prirodno te na ljudsko pozitivno pravo.

Prema Tomi Akvinskom, postoji  

Vječno pravo

  ili vječiti koncept Božanskog prava, koje je 

Božja zapovijed za upravljanjem stvarima koje on predviđa. Cilj Božanskog vladanja je Bog 

sam,   a   njegovo   pravo   nije   ništa   drugo   nego   on   sam.   Stoga   Vječno   pravo   nije   podložno 

nikakvom   vanjskom   cilju.   Tako,   Vječno   pravo   nije   ništa   durgo   nego   primjer   božanske 

mudrosti u upravljanju kretanjima i činima svega.

Međutim, za Tomu ne znači da Vječno pravo ovisi o Božjoj samovolji. Božja mudrost je 

mjera stvari, i ona je sama po sebi istinita. Upravo zato što je Bog, on ne može djelovati 

nerazumno  i biti  sa sobom u kontradikciji.  Ljudski razum ne može  u potpunosti shvatiti 

smisao Božje vlasti, nego je poima djelomice i na svoj način.

Dio Vječnog prava otkriven je ljudima u obliku  

Božanskog (pozitivnog) prava

, u Svetom 

pismu. Pravila tog Božanskog prava su 10 Božjih zapovijedi datih Mojsiju na Sinaju.

Osim otkrivenja, postoji i drugi način kojim ljudi spoznaju dijelove Vječnog prava. To je 

putem 

prirodnog prava

 koje je participacija razumnim stvorenja u Vječnom pravu. Ali samo 

čovjek,   s  obzirom  da   je  «razumna  životinja»  može  uhvatiti   neka  ozračja   Vječnog  prava, 

makar glede nekih općenitih načela prirodnog prava.

Po Tomi svjetovna vlast postoji da bi očuvala unutarnji mir građana koliko se to može postići 

putem zakonodavstva potkrijepljenog sankcijama.

Time smo došli do 

ljudskog (pozitivnog) prava

. Neke njegove zapovijesti izvedene su poput 

zaključaka neposredno iz prirodnog prava. Npr. zapovijed «ne ubij» može se izveti iz one «ne 

učini nikomu zlo». Druge se zasnivaju na tumačenju prirodnog prava. Npr. prirodno pravo 

propisuje da se zločin mora kazniti, a da ništa ne navodi hoće li ovo ili ono biti kazna. Glavna 

svrha   ljudskog   prava   je   da   jasno   definira   prirodno   pravo   i   da   ga   podvrgne   vremeskim 

sankcijama. 

Božansko pravo ne poništava ljudsko pozitivno pravo ako je ono zasnovano na prirodnom 

razumu i na prirodnom pravu.

c) HUGO GROTIUS O PRIRODNOM PRAVU I O VOLJNOM PRAVU

Renesansa   je   oslobodila   silne   intelektualne   mogućnosti   ljudi.   Potaknula   je   znanstvena 

istraživanja   čiji   su   se   rezultati   odrazili   u   naoružanju,   u   brodogradnji   i   u   navigacijskim 

instrumentima.

11

background image

www.nasciturus.com

d) PRIRODNO PRAVO U DJELU VATTELA

Vattel se zalago za jednakost svih država. Za Vattela međunarodno pravo (droit des gens) po 

porijeklu nije ništa drugo nego prirodno pravo primijenjeno na narode. Ono je nepromjenljivo 

i   narodi   ga   ne   mogu   mijenjati   svojim   ugovorima,   ne   mogu   ga   se   osloboditi   svojim 

ponašanjem niti se uzajamno mogu oslobotiti od njegova poštivanja.

Pozitivno međunarodno pravo koje proizlazi iz volje naroda, Vattel je podijelio u 3 vrste: 

voljno pravo (droit volontaire) koje proizlazi iz pretpostavljenog pristanka, ugovorno pravo 

koje proizlazi iz izričitog pristanka te običajno pravo koje proizlazi iz prešutnog pristanka. Ta 

podjelana   veoma   općenit   način   odgovara   trima   glavnim   izvorima   međunarodnog   prava 

propisanima u čl. 38. Statuta međunarodnog suda: općim načelima prava, ugovoru i običaju.

e) GLAVNE ZNAČAJKE POZITIVIZMA OD 19. ST. DO DANAS

Prijelaz iz 18. u 19. st. je razdoblje plodne sublimacije prirodnog prava i njegove genijalne 

transformacije u pisane pravne tekstove, temeljene na ljudskom razumu i na prirodnom stanju 

čovjeka.

Tu možemo ubrojiti američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i Ustav SAD-a iz1789., te 

francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789.

Pozitivistička   ili   voluntaristička   doktrina   19.   stoljeća   je   bila   posljedica   afirmacije   ničim 

ograničene   suverenosti   država.   Budući   da   se   država   smatrala   jedinim   subjektom 

međunarodnog prava i budući da je suverena, smatralo se da je neovisna u odnosu na sve 

druge   države.   Pošto   se   smatrala   neovisnom,   nije   bila   podložna   nikakvim   višim   pravnim 

pravilima, dakle bilo kojoj vrsti prirodnog prava koje bi joj nalagalo kako se treba ponašati u 

odnosima sa sebi jednakim državama.

Iz toga je proizašao koncept prava kao isključivog proizvoda volje država, po kojem niti jedna 

država ne može biti obvezana nikakvim pravom na koje nije dala svoj pristanak. Moguća su 

samo 2 izvora prava: ugobor koji države prihvaćaju izričito, te običaj na koji one daju svoju 

prešutnu suglasnost (tacitus consensus).

Takav pozitivizam, koji se svodio na voluntarizam, bio je ustvari odraz potreba građanskog 

društva od početka 19. st. narasli trgovački i politički odnosi država nisu se više mogli upirati 

na   izrazito   subjektivne   iskaze   pravila   prirodnog   prava.   Novi   međunarodni   odnosi   bili   su 

mogući  jedino na temelju preciznih  pravila  pozitivnog  prava. Iz toga  je proizašao pokret 

kodifikacije građanskog prava.

13

www.nasciturus.com

Negativni aspekt tog razvoja ugledao se u prenaglašenom pridavanju važnosti suverene volje 

država koja nije ograničena nikakvim višim pravom. Pravo je moglo biti sasvim nehumano, i 

to kako u njegovu sadržaju tako i u primjeni.

Tek je ishod II. svjetskog rata u punoj mjeri ukazao na neadekvatnost voluntarističke doktrine 

u praksi. Suci u Nürnbergu i u Tokiju nisu bili u stanju u cijelosti obrazložiti svoje presude 

pravilima međunarodnog prava na koje su prije toga izričito pristale bilo Njemačka ili Japan, 

pa ni bilo koja druga država u svijetu.

Više   od   tih   dviju   presuda,   na   neadekvatnost   voluntarizma   ukazalo   nam   je   savjetodavno 

mišljenje Međunarodnog suda izrečeno 1951. glede  

Rezervi na Konvenciju o genocidu iz 

1948

. Tako su nacistički i japanski zločini iz II. svjetskog rata, koje Konvencija iz 1948. treba 

spriječiti i kazniti, dokazali političarima i teoretičarima da iznad pozitivnog prava na koje su 

države pristale postoje i neka viša načela moralnog prava.

5. RAZVOJ POLITIČKIH ZBIVANJA I PRAVILA MEĐUNARODNOG 

PRAVA IZMEĐU 17. ST. I DRUGOG SVJETSKOG RATA

17. stoljeće

  bilo je obilježeno 30-godišnjim vjerskim ratom koji je okončan Westphalskim 

mirom iz 1648. Njime je bila utemeljena ravnoteža snaga između država kršćanske Europe. Iz 

te   ravnoteže   proizašla   je   apsolutna   jednakost   svih   država   u   pravima,   bez   razlika   vjerske 

pripadnosti   (katoličke   ili   protestantske)   ili   političkog   poretka   (monarhija   ili   aristokratska 

republika).

Tim mirom Nizozemska i Švicarska konačno su bile priznate kao neovisne države.

U tijeku 

18. stoljeća

 uslijedili su ratovi iz sudjelovanje većeg broja europskih država s malim 

plaćeničkim   vojskama.   Najavažniji   su   bili:   Rat   za   španjolsku   baštinu,   Rat   za   austrijsku 

baštinu   te   7-godišnji   rat.   Za   razliku   od   30-godišnjeg   rata,   ti   ratovi   nisu  mnogo   pogađali 

civilno   pučanstvo.   7-godišnji   rat   doveo   je   do   poraza   i   degradacije   Francuske   u   korist 

Engleske, koja postaje prva pomorska sila svijeta.

Krajem 18. st. nakon Deklaracije o neovisnosti (1776.) 13 britanskih kolonija stvaraju SAD. 

Ta država dobija međunarodno priznanjeu 1783. Britansko-američkim ugovorom (Jay Treaty) 

iz1794. o rješavanju sporova proizašlih iz minulog rata počinje moderno arbitražno rješavanje 

međudržavnih sporova.

14

background image

www.nasciturus.com

I. svjetski rat trajao je od 28. srpnaj 1914. do potpisivanja primirja 11. studenog 1918., a 

rezultat tog rata bila su srušana 4 carstva (rusko, njemačko, austrougarsko i otomansko).

Oktobarska revolucija (7.11. 1917.) dovela je sovjetsku vlast u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji i 

na Kavkazu, koja će trajati sve do 1991.

Versajska   mirovna   konferencija   održava   se   1919.   i   završava   potpisivanjem   (Versajskog) 

Mirovnog ugovora s Njemačkom (28.06.1919.). Potom se potpisuju posebni mirovni ugovori 

s   Austrijom,   Bugarskom   i   Mađarskom.   Svi   ti   ugovori   bili   su   nametnuti   pobijeđenim 

državama.

Liga naroda (1920-1946)

, djelovala je nakon I. svjetskog rata ali nije bila u stanju prevenirati 

nove   sukobe   pa   tako   ni   izbijanje   II.   svjetskog   rata.   Glavni   početni   udarac   Ligi   bilo   je 

odbijanje Senata SAD-a da ratificira Versajski i druge mirovne ugovore. Odlučujući udarac 

povjerenju  u  sustav  Lige   naroda  bila  je  agresija  fašističke  Italije  protiv   Abesinije   (danas 

Etiopije) u listopadu 1935. S obzirom da je Njemačka još 1933. po dolasku nacista na vlast 

napustila Ligu, ona je bez smetnji otkazivala i kršila svoje obveze iz Versajskog mirovnog 

ugovora.

Među   postignutim   uspjesima   Lige   naroda   je   izrada   i   usvajanje   Statuta   Stalnog   suda 

međunarodne pravde u haagu 1920. Vjerorajno najveći uspjeh bio je Ženevski protokol od 

17.06.1925.   o   zabrani   upotrebe   zagušljivih,   otrovnih   ili   sličnih   plinova   i   bakterioloških 

sredstava u ratu. Značajan uspjeh predstavljala je i Ženevska konvencija od 27.07.1929. o 

postupanju s ratnim zarobljenicima.

1928. sklopljen je  Briand-Kelloggov pakt, koji je po prvi put u povijesti apsolutno zabranio 

rat. Države potpisnice tog Pakta osuđuju rat i odriču ga se kao sredstva nacionalne politike te 

obvezuju se da će sve svoje međusobne sporove rješavati isključiveo mirnim sredstvima.

Od sustava Lige naroda jedino je ostala Međunarodna organizacija rada, koja u kontinuitetu 

uspješno djeluje sve do danas.

Drugi svjetski rat

  započeo je njemačkom  agresijom na Poljsku 01.09.1939. a završio je 

potpisivanjem   kapitulacije   Japana   na   američkom   ratnom   brodu   Missouri   02.09.1945.   u 

Tokijskom zaljevu.

Sile Osovine (Njemačka, Italija i Japan uz Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku te satelitske 

režime u Slovačkoj NDH i «Carstvu Mandžukuo», a kasnije i Španjoska i Finska) htjele su 

srušiti sustav ustanovljen u Versaillesu 1919.

16

www.nasciturus.com

Toj osvajačkoj politici antifašistička koalicija suprostavila je program u  

Atlantskoj povelji

koju su 1941. prvobitno potpisali britanski prvi ministar Churchill i američki predsjednik 

Roosevelt. U njoj je između ostalog navedeno:

-

prvo, njihove zemlje ne traže nikakvo teritorijalno ili bilo kakvo drugo uvećanje;

-

drugo, njihova je želja da se ne provode nikakve teritorijalne promjene koje ne bi 

odgovarale slobodno izraženoj volji zainteresiranih naroda;

-

treće, one poštuju pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine pod kojim hoće živjeti, 

i žele da suverena prava, kao i pravo upravljanja samim sobom, budu vraćena onima 

koji su ih silom lišeni.

Uz Britaniku i SAD na čelu te koalicije našao se i Sovjetski Savez nakon Njemačke agresije 

22.06.1941. Do proljeća 1945. većina država u svijetu pristupila je toj antifašističkoj koalici.

Po bezuvjetnoj kapitulaciji fašističkih sila, u Parizu je 1946. održana mirovna konferencija 

koja je 10.02.1947. okončana sklapanjem mirovih ugovora s Italijom, Finskom, Mađarskom, 

Rumunjskom i Bugarskom. Mirovni ugovor nikad nije sklopljen sa Sovjetskim Savezom. 

Zbog izbijanja hladnog rata i uspostave dviju njemačkih država 1949. ni s tom zemljom nikad 

nije sklopljen mirovni ugovor.

6. POJAM IZVORA (NAČIN STVARANJA) MEĐUNARODNOG 

PRAVA. PRAVIČNOST U MEĐUNARODNOM PRAVU

Izvori međunarodnog prava su izvori prava i obveza za stranke nekog akta. U tom smislu 

ugovor  je  izvor   uzajamnih   prava   i   obveza   njegovih   stranaka.   Jednostrani   akt   je   ili   izvor 

obveza koje je neka država njime jednostrano preuzela,  ili prava koja je njime  stekla, te 

odgovarajućih prava i dužnosti drugih subjekata.

Izvorima   međunarodnog   prava,   međutim,   treba   dakođer   razumijevati   i   složene   postupke 

(procese) stvaranja, izmjene i prestanka pravnih pravila.

Najautoritativnija  ugovorna odredba koja propisuje izvore međunarodnog  prava je čl. 38. 

Statuta Međunarodnog suda u Haagu, koji glasi:

1.

Sud, kojem je zadaća da njemu podnesene sporove rješava po međunarodnom pravu, 

primjenjuje: 

a) međunarodne   konvencije   bilo   opće   ili   posebne,   koje   ustanovljuju   pravila 

izrijekom priznata od država u sporu;

b)

međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo;

c) opća načela prava priznata od civiliziranih naroda,

17

background image

www.nasciturus.com

okolnosti datog slučaja. Ta pravičnost, međutim ne ovlašćuje suca da prekorači jasan smisao 

nekog   praavnog   teksta   koga   ima   primijeniti,   niti   on   smije   putem   pravičnosti   otklanjati 

nedostatke u prau ili ispravljati njegove nepravedne posljedice.

Pravičnost praeter legem

  vezana je za odlučivanje u slučaju praznina u pravu. Naročito u 

rješavanju sporova između država o razgraničenju njihovih kopnenih ili morskih prostora, 

međunarodni sudac i arbitar imaju široku vlast u odlučivanju po pravičnosti praeter legem ali i 

veliku  odgovornost  u izricanju  pravde. Kompromis  kojim stranke  od suda traže  konačnu 

presudu u takvim sporovima valja tumačiti kao njihovu neizravnu ovlast da sud odlučuje po 

pravičnosti u nedostatku primjenljivih pravila pozitivnog prava.

Pravičnost contra legem

  može se vezivati za posebno ovlaštenje dato od stranaka sudu da 

njihov spor odluči ex aequo et bono. Pri tome valja naglasiti da sud ne smije nikad otkloniti 

primjenu pravila pozitivnog prava ako ono postoji, da bi izbjegao nepravednu odluku, osim 

ako ga na to obje stranke izričito ovlaste.

U   dosadašnjoj   praksi   predratnog   Stalnog   suda   međunarodne   pravde   i   sadašnjeg 

Međunarodnog suda nema ni jedne presude izrečene temeljem st. 2. čl. 38. Statuta Suda. 

Moguće je i za takve slučajeve utvrditi širinu slobode sudačkog odlučivanja. Ona je mnogo 

veća od presuđivanja po pravu, ali nije neograničena.

Talva   vrst   sudačkog   odlučivanja   najsličnija   je   izravnim   pregovorima   stranaka   u   svrhu 

zaključenja ugovora. Stranke mogu sklopiti nagodbu (trasakciju) i na temelju oportunosti ali 

sud i u tim okolnostima mora izreći pravdu i ne smije se voditi razlozima političke ili druge 

oportunosti.

Ako je ovlašten presuditi spor ex aequo et bono, da bi postigao pravdu, sud moće ali i ne 

mora, svojom presudom u okviru predmeta spora djelomično ili potpuno izmijeniti stečena 

subjektivna   prava   stranaka,   ili   može   veoma   slobodno   tumačiti   ili   čak   dokidati   njihove 

međusobne ugovore.

Presuda ne smije prekoračiti ni jedno imperativno pravilo općeg međunarodnog prava (jus 

cogens) jer bi to i ugovor činilo ništavim. Niti kao sredstvo niti kao cilj pravičnost ne smije 

biti zamjena za pravna pravila, niti može biti izvorom međunarodnog prava.

19

www.nasciturus.com

II DIO:     IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA

A. OPĆA NAČELA PRAVA

7. POJAM I BIT

Opća načela prava su pravna načela najopćenitije naravi. Oni su zajednički svim pravnim 

porecima,   dakle   svim   razvijenim   unutarnjim   pravnim   porecima,   dakle   svim   razvijenim 

unutarnjim pravnim sustavima država, potom međunarodnom pravu, ali i transnacionalnim i 

supranacionalnom  pravu. Za razliku od ugovora i običajnih pravila, ona nisu neposredno 

nastala da bi uredila neki konkretni odnos bilo u međunarodnom ili nekom drugom pravu.

U opća načela prava spada 

načelo pacta sunt servanda

 tj. da se slobodno preuzete ugovorne 

obveze moraju u dobroj vjeri (bona fide) izvršavati. Među njih spada i načelo dobre vjere 

(bona fides) koje se ne odnosi samo na izvršavanje ugovornih obveza, nego i na izvršavanje 

pravomoćnih sudskih presuda, tumačenje pravnih propisa i na druge pravne odnose.

Među općim načelima prava je i ono po kojem 

svako protupravno djelo povlači odgovornost 

po pravu i dužnost počinitelja da nadoknadi počinjenu štetu

. Ali ta načela podrazumijevaju i 

neke okolnosti koje isključuju protupravnost djela. To su:

a)

pristanak subjekta protiv kojeg je djelo upravljeno, pod uvjetom da je dat slobodno i 

bez prisile,

b)

dopuštene represalije kao odgovor na protupravni čin druge osobe,

c) samoobrana na fizički napad u kojoj je kao odgovor iznimno dopuštena upotreba i 

fizičke sile

d) viša sila

e) krajnja opasnost i 

f) nužda.

Među općim načelima prava vjerojatno su najbrojnija ona koja se odnose na pravo ugovora. 

Osim spomenutih tu spada i 

načelo pacta tertiis nec nocent nec prosunt 

tj. da ugovor ne stvara 

ni obveze a niti prava za treće države bez njihova prstanka. Tu spada i 

načelo inadimplendi 

non est adimplendum

 tj. da ukoliko jedna od stranaka prestane izvršavati neki ugovor, druga 

ili ostale stranke imaju također pravo suspendirati njegovo djelovanje, pa čak i okončati u 

odnosu na državu kršiteljicu.

Nadalje, tu spadaju  

načela  koja poništavaju pristanak dat na ugovornu ili  drugu pravnu  

obvezu (mane kod očitovanja volje)

. To su bludnja, prijevara, korupcija pregovarača, prisila 

20

background image

www.nasciturus.com

taj   Sud,   u   praksi   se   često   tumači   i   kao   ovlast   dana   Sudu   da   u   slučaju   praznina   u 

međunarodnom pravu pribjegava analogiji s unutarnjim porecima države.

Na taj su način neka veoma općenita načela iz rimskog prava poslužila kao inspiracija za 

razvoj   običajnih   i   ugovornih   pravnih   pravila   u   prostorima   koji   su   razvojem   tehničkih 

sredstava tek odnedavna postali dopstupni čovječanstvu. Tako je pravilo iz rimskog prava: da 

more, morska obala, voda koja teče i zrak ne mo biti predmetom privatnog vlasništva (rex 

extra commercium), poslužilo kao inspiracija za običajna i ugovorna pravila međunarodnog 

prava – da se istraživanje i iskorištavanje svemira, uključivši Mjesec i druga nebeska tijela, 

moraju   obavljati   za   dobrobit   i   u   interesu   svih   zemalja   i   moraju   biti   dobro   čitavog 

čovječanstva.

Slično tome, neki međunarodni instrumenti proglasili su morsko dno i podzemlje koje je 

izvan   granica   nacionalne   jurisdikcije   država,   kao   i   bogatstva   te   tzv.   Međunarodne   zone, 

zajedničkom baštinom (općim dobrom) čovječanstva.

Ali nije sasvim sigurno da su tako primjenljiva opća načela prava sama po sebi obvezatna u 

novim   prostorima,   koja   postaju   dostupna   čovječanstvu   i   du   kao   takva   neposredan   izvor 

međunarodnog prava bez dopuštenog odstupanja.

Čl.   38.   Statuta   Međunarodnog   suda   kaže   da   opća   načela   priznata   od   civilizarnih   naroda 

nipošto   ne   treba   tumačiti   kao   osnovu   za   podjelu   različitih   naroda   na   civilizirane   i   na 

necivilizirane. Pravo podrazumijeva civilizaciju. Stoga se svi narodi koji su organizirani u 

države moraju smatrati civiliziranim i ravnopravnima, jer su i sve države među sobom pravno 

jednake.

Opća načela prava su ustvari ona pravna načela općenite  naravi koja su zajednička svim 

vrstama prava (međunarodnom, transnacionalnom i supranacionalnom) kao i svim razvijenim 

pravnim sustavima bez obzira na oblik civilizacije kojemu pripadaju.

22

www.nasciturus.com

B. OBIČAJ U MEĐUNARODNOM PRAVU

8. DVA ELEMENTA OBIČAJNOG PRAVILA: PRAKSA I OPINIO 

JURIS

Opća načela prava su zajednička svim pravnim porecima. Za razliku od toga, međunarodna 

običajna pravila su specifična samo za međunarodno pravo. Ona nastaju u praksi država i 

drugih subjekata međun. prava, a svrha im je 

uređenje konkretnih međunarodnih odnosa

Dva elementa su bitna za nastanak običajnog pravnog pravila. To su:

a) materijalni i objektivni element tj. opća praksa (ponavljano vršenje), te

b) subjektivni i psihološki element, da je ta praksa prihvaćena kao pravo tj. opinio juris 

sive necessitatis. 

Dakle, subjekti međunarodnog prava ponavljaju određenu praksu u uvjerenju da ta praksa 

predstavlja pravnu obavezu, i da bi praksa suprotna njoj bila odstupanje od međunarodnog 

prava ili čak njegovo kršenje.

1. PRAKSA

  ili ponavljano vršenje obično prethodi uvjerenju o pravnoj obveznosti. Takva 

praksa     se   najčešće   odvija   u   odnosima   između   država.   Nije   isključeno   da   međuvladine 

organizacije i drugi subjekti međunarodnog prava sudjeluju u relativnoj običajnoj praksi, ali je 

praksa država u tom pogledu najučestalija i najznačajnija. 

U   običajnom   procesu   važna   je   ne   samo   praksa   državnih   organa   nadležnih   za   vanjsko 

zastupanje: glavara države, vlade ministra vanjskih poslova i diplomatskih predstavnika, koji 

su ovlašteni pregovarati s drugim državama bez punomoći, a njihove izjave mogu neposredno 

obvezivati njihovu drćavu. Pravno je relevantna i praksa zakonodavnih organa koja se očituje 

u ustvanim, zakonskim i drugim propisima države u pitanju.

Praksu neke međuvladine organizacije čini u običajnom procesu u prvom redu praksa njezinih 

administrativnih organa, kada u okviru njihovih nadležnosti djeluju u ime organizacije kao 

posebnom subjekta međunarodnog prava.

Treće   je   pitanje   učestalosti   prakse   organa   subjekata   međunarodnog   prava,   relevatne   u 

običajnom   pravu.   Međunarodni   sud   je   u   presudi   iz   1969.   o   Epikontintskom   pojasu   u 

Sjevernom moru raspravljao u tom smislu o stalnoj praksi. Osim što je stalna, ta praksa treba 

biti jednoobrazna (istovjetna) i kontinuirana, tj. da nema značajnijih prekida u njezinu vršenju 

u kojima bi prevladala praksa njoj suprotna.

23

background image

www.nasciturus.com

Odstupanje   većeg   i   značajnijeg   broja   država,   od   nekog   običajnog   pravnog   pravila   nosi 

redovito veoma oštu dilemu: radi li se o kršenju pravne obveze koja povlači međunarodnu 

odgovornost, ili je to, naprotiv, suprotna praksa koja stvara novo običajno pravilo.

Ako na temelju suprotne prakse država zaista nastane novo običajno pravilo, ostaje pitanje 

trenutka   njegove   kristalizaije,   tj.   otkada   je   prvobitno   pravno   nedopuštena   praksa   postala 

pravno osnoovana i time dopuštena.

U stvarnosti, međutim, mada niti običajni proces nije isključen, on više nije prevladavajući, 

osobito u dijelovima međunarodnog prava u kojima se sukobljavaju važni interesi država.

Danas   je   veoma   malo   priznatih   običajnih   pravila,   naročito   onih   imperativne   naravi   (jus 

cogens), koja su u praksi država nastala sasvim spontano i za koja se doslovno može zaključiti 

su su ostala u nepisanom obliku. U većini slučajeva običaj je artikuliran nekim međunarodnim 

aktima u pisanom obliku.

9. MATERIJALNA I DOKUMENTARNA SREDSTVA OBIČAJNOG 

PROCESA

1. UVOD

Statut   Međunarodnog   suda   navodi   sudske   rješidbe   i   znanost   kao   pomoćno   sredstvo   za 

utvrđivanje pravnih pravila. To pomoćno sredstvo pretežito se odnosi na običajni proces.

U običajnom procesu krug tih sredstava nije ograničen samo na sudsku praksu i na znanost 

nego obuhvaća i mnoge druge akte koji su od još većeg značaja. U običajnom procesu ne radi 

se   isključivo   o   pomoćnom   sredstvu,   dakle   o   dokumentarnim   sredstvima   ili   dokaznim 

sredstvima o već postojećim običajnim pravnim pravilima.

Sve akte u pismenom obliku ne valja označiti jedino pomoćnim sredstvima za utvrđivanje 

pravnih pravila, mada oni mogu biti i to. Oni mogu također činiti materijalna sredstva koja 

predstavljaju  dijelove   običajnog   procesa.   A   ako   se  taj   proces   uspješno   okončka   i   ako   je 

rezultirao u novo običajno pravilo pozitivnog međunarodnog prava, tada ti akti i dalje ostaju 

pismenim dokumentarnim izvorima o sadržaju tog pravila. Stoga ih je preciznije nazvati – 

materijalnim i dokumetnarnim sredstvima običajnog procesa.

2. UGOVORI

Svaki međunarodni ugovor za sebe je izvor prava i dužnosti njegovih stranaka, i stoga je u 

prvom redu najznačajniji izvor partikularnog međunarodnog prava. Uz to, ugovori su i veoma 

25

www.nasciturus.com

važna   materijalna   i   dokumentarna   sredstva   običajnog   procesa,   i   to   u   procesu   nastanka, 

izmjene i prestanka običajnih pravila kako općeg tako i partikularnog međunarodnog prava.

Konvencije   o   kodifikaciji   neke   grane   međunarodnog   prava   pretežito   propisuju   pravila   u 

obliku imersonalnih (bezličnih) normi koja se ne odnose samo na njihove stranke nego i na 

sve države. I otvorene opće konvencije koje propisuju jednaka prava i dužnosti, ali jedino za 

njihove stranke mogu se također transformirati u pravila općeg međunarodnog prava ako im 

pristupi najveći broj država u svijetu. Primjer za to je Briand-Kelloggov pakt iz 1928. Njime 

su se njegove stranke odrekle rata kao instrumenta njihove nacionalne politike i obvezale su 

se da će sve svoje uzajamne sprorove ubuduće rješavati jediono miroljubivim sredstvima. Do 

početka II svjetskog rata strankama tog Pakta postale su sve neovisne države svijeta osim 

Argentine, Bolivije, Čilea i El Salvadora. Njegov sadržaj već tada je prerastao u opće običajno 

pravo i po toj osnovi obvezivao je sve države svijeta uključivši i te 4 neugovornice.

U općem običajnom procesu nisu od jedine važnosti mnogostrane konvencije poput Povelje 

UN-a,   ili   one   o   kodifikaciji   neke   grane   međunarodnog   prava.   I   niz   dvostranih   ugovora 

posebice ako se zasnivaju na nekim jednakim načelima, ili ako izričito potvrđuju neka načela, 

mogu biti dokazom određene prakse njihovih stranaka, ili čak njihov sadržaj može biti dokaz 

uvjerenja njihovih stranaka o postojanju nekog određenog običajnog pravila koje ih obvezuje.

3. ZAKLJUČCI MEĐUNARODNIH KONFERENCIJA

Završni  ili  finalni   akt  neke   diplomatske  konferencije   većeg   broja  država  sudionica   može 

predstavljati sam za sebe ugoovr, ili može obuhvaćati sve ugovore sklopljene i potpisane na 

toj   konferenciji,   koji   se   pottom   podvrgavaju   postupku   ratifikacije   u   njihovim   državama 

potpisnicama.

Ti   akti   mogu   činiti   i   službene   sažetke   rada   konferencije   i   sadržavati   zaključke   država 

sudionica   koji   nisu   usvojeni   jednoglasno.   Takvi   završni   akti   čine   neku   sredinu   između 

ugovora i prostih preporuka koje usvajaju politički organi međunarodnih organizacija u obliku 

rezolucija i deklaracija. Oni mogu dati poticaj za stvaranje novih običajnih pravnih pravila ili 

mogu značiti potvrdu već postojećih pravila, što ovisi o svakom posebnom slučaju. Općenito 

uzevši važnost  i kvaliteta  tih  dokumenata  varira  ovisno o njihovu sadržaju, broju država 

sudionica konferencije i preciznosti očitovanja volje u njima.

Završni   akt   Konferencije   o   sigurnosti   i   suradnji   u   Europi,   koji   su   jednoglasno   usvojili   i 

potpisali   najodgovorniji   dužnosnici   (uključivši   najviše   partijske   funkcionere)   država 

sudionica u Helsinkiju 1975., ima u tom pogledu veliku važnost. Mada nije usvojen u obliku 

ugovora, nije bio ratificiran ni registriran u Tajništvu UN-a, taj Završni akt predstavlja izraz 

26

background image

www.nasciturus.com

opće i u regionalne konvencije o ljudskim pravima, koja po ugovornoj osnovi danas obvezuju 

ogromana broj država u svijetu.

Deklaracije, nadalje, mogu predstavljati akte kristalizacije nekih političkih načela i postojeće 

običajne   prakse   u   običajna   pravila.   Primjer   za   to   je   Deklaracija   o   davanju   neovisnosti 

kolonijalnim zemljama i narodima iz 1960.

Sličnu   snagu   u   kristalizaciji   običajnog   pravila   imala   je   Deklaracija   o   zabrani   upotrebe 

nuklearnog i termonuklearnog oružja iz 1961., te Deklaracija o stalnoj suverenosti država nad 

njihovim prirodnim bogatstvima iz 1962.

Deklaracije mogu potvrđivati načela i pravila međunarodnog prava prethodno stipulirana u 

nekom ugovornom tekstu, kako bi stekla značaj pravila općeg međunarodngo prava. Kao 

primjer   uzima   se   jednoglasno   usvojena   rezolucija   Opće   skupštine   iz   1946.   kojom   su 

potvrđena načela međunarodnog prava sadržana u u Statutu Međunarodnog vojnog tribunala 

iz Nürnberga (tzv. Nürnberška načela ). Riječ je o zločinima protiv mira, ratnim zločinima i 

zločinima protiv čovječnosti.

Jednoglasno   ili   golemom   većinom   usvojene   deklaracije   mogu   biti   akti   tumačenja   nekih 

običajnih pravnih pravila na snazi. Primjer za to je Deklaracija o načelima međunarodnog 

prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a usvojena 

konsenzusom 1970.

5. ZAKLJUČCI SASTANAKA GLAVARA DRŽAVA I ŠEFOVA VLADA

Ti zaključci mogu imati ulogu sličnu ili veću od deklaracija usvojenih u Općoj skupštini UN-

a. Oni mogu  sami  predstavljati  praksu država u pitanju, mogu  biti  dokazom njihove već 

postojeće prakse, a ponekad mogu biti i osnova za buduću praksu.

Posebna vrijednost tih zaključaka leži u tome što izjave državnih poglavara i šefova vlada, 

prema   propisima   općeg   međunarodnog   prava   obvezuju   njihove   države   kad   su   date   s 

namjerom da stvore pravnu obvezu.

6. JEDNOSTRANI AKTI DRŽAVA

Jednostrani akti država mogu se sastojati od neke prakse, tj. od ponašanja ili od uzdržavanja 

od ponašanja. Oni se mogu očitovati i u usmenom obliku, npr. kao izjave za novinare, na 

televiziji, i sl. Oni mogu biti instrumenti u pisanom obliku poput zakona, dekreta, deklaracija, 

sudskih presuda i dr. Dakle, ti akti mogu potjecati od zakonodavne, izvršne, sudske, vojne ili 

druge nadležne vlasti države u pitanju.

28

www.nasciturus.com

Poput ugovora, neki jednostrani akti država samostalan su izvor međunarodnog prava. Oni po 

sebi ustanovljuju dužnosti ili prava za državu u pitanju, te odgovrjuća prava i dužnosti za 

druge države.

Jednostrani akti oduvijek su igrali značajnu ulogu   u običajnom procesu. Običajna pravila 

mnogih   grana   međunarodnog   prava,   poput   prava   mora,   razvijala   su   se   najprije   putem 

jednostranih akata država, prije nego što je dolazilo do sklapanja dvostranih i mnogostranih 

ugovora.

S gledišta postojećeg običajnog prava neki akti država prvobitno mogu biti protupravni i 

povlačiti   međunarodnu   odgovornost   njihovih   počinitelja.   Ali   kumulacija   takvih   akata   od 

strane većeg borja država, pod uvjetom da ne nailazi na proteste i protivljenja ostalih, može 

dovesti do izmjene postojećeg običajnog prava, ili do njegova ukidanja i zamjene novim.

7. MEĐUNARODNA SUDSKA I ARBITRAŽNA PRAKSA

Statut Međunarodnog suda navodi sudske rješidbe, uz znanost, kao pomoćno sredstvo za 

utvrđivanje   pravnih   pravila.   Izraz   «sudske   rješidbe»   obuhvaća   presude   i   savjetodavna 

mišljenja   predratnog   Stalnog   suda   međunarodne   pravde   i   sadašnjeg   Međunarodnog   suda, 

potom presude drugih stalnih međunarodnih sudova, zatim međunarodne arbitražne presude, 

ali i presude sudova država. Spomenute sudske rješidbe mogu poslužiti i kao dokaz da neko 

načelo ili određeno ponašanje nekih država nije steklo svojstvo pravnog pravila na snazi.

Neke presude i savjetodavna mišljenja Međunarodnog suda u Haagu, i to naročito one koje su 

usvojene   znatnom   većinom   glasova   u   sudačkom   zboru,   i   koe   su   obrazložene   uvjerljivim 

pravnim razlozima, imaju velik autoritet kao dokazno sredstvo o postojanju ili nepostojanja 

određenih pravnih pravila.

Neke presude i savjetodavna mišljenja su tako značile samo za sebe akt kristalizacije dotada 

nesigurne,   nedosljedne   i   neujednačene   prakse   država   u   običajna   pravna   pravila,   koja   se 

pototm više nisu dovodila u pitanje. Primjeri:

-

U savjetodavnom mišljenju iz 1949. o 

Naknadi štete u službi UN-a

, Sud je ustanovio 

da   je   OrganizacijaUN-a   subjekt   međunarodnog   prava,   sposobna   da   bude   nosilac 

međunarodnih prava i dužnosti i da štiti svoja prava isticanjem međunarodnih zahjeva. 

Taj   međunarodni   subjektivitet,   po   mišljenju   Suda,   ne   proteže   se   samo   na   države 

članice te Organizacije, nego je objektivnog značaja. To znači da ga moraju uzeti u 

obzir   i   države   nečlanice   te   svi   drugi   subjekti   međunarodnog   prava.   Nakon   tog 

savjetodavnog mišljenja veoma se rijetko osporavao subjektivitet UN-a, ali i drugih 

međuvladinih organizacija. Danas takvih gledišta uopće nema.

29

background image

www.nasciturus.com

Vrijednost   nekog   znanstvenog   djela   ovisi   o   međunarodnom   ugledu   pisca   i   o   njegovoj 

sposobnosti da uvjerljivim pravnim razlozima obrazloži stavove koje zastupa i zaključke do 

kojih je došao.

Osobina mnogih pisaca je da ne opisuju pravo kakvo je u danom trenutku zaista na snazi (lex 

lata), ne go pravo kakvo bi po njihovim željama ili u interesu njihovih država trebalo biti (lex 

ferenda). I što su više iskazi jedne i druge vrste izmiješani i nerazgraničeni, opada dokazna 

vrijednost znanstvenih djela o običajnom pravu na snazi.

U   moderno   doba,   od   pojedinačnih   djela   pisaca   znatno   su   utjecajniji   rezultati   i   zaključci 

vijećanja nekih međunarodnih tijela:

a)

Komisija za međunarodno pravo

 

 

  je organ Opće skupštine UN-a, koja i bira njezine 

članove.   Članove   te   Komisije   bira   taj   politički   organ   UN-a   u   njihovu   osobnom 

svojstvu, a na kao predstavnike država. Ipak pretežito broj članova Komisije su pravni 

savjetnici svojih vlada. Glavna djelatnost Komisije za međunarodno pravo sastoji se u 

pripremanju   nacrta   konvencija   o   kodifikaciji   i   progresivnom   razvoju   određenih 

područja međunarodnog prava.

b)

Institut za međunarodno pravo  

 

 

je nevladino tijelo, sastavljeno od ograničenog broja 

najuglednijih sturčnjaka koji djeluju  u osobnom svojstvu, i koji na upražnjena mjesta 

biraju svoje nove članove u postupku tajnog glasovanja. U okviru djelatnosti Instituta 

pripremaju se nacrti rezolucija o važnim pitanjima međunarodnog prava na temelju 

opširnih prethodnih izvješća pojedinih članova koji se temeljito razmatraju, naprije u 

užem odboru, a potom na plenarnim sjednicama instituta.

c)

International Law Association 

 

 

(Ddruštvo za međunarodno pravo) je također nevladino 

tijelo   koje   okuplja   nacionalna   društva   za   međunarodno   pravo   (među   kojima   je   i 

Hrvatsko   društvo   za   međunarodno   pravo),   ali   i   članove   pojedince.   Ono   putem 

djelatnosti   svojih   izvještača   i   odbora   te   vijećanjima   na   konferencijama   koje   se 

održavaju   svake   druge   godine,   priprema   i   usvaja   rezolucije   o   važnim   pitanjima 

međunarodnog prava.

31

www.nasciturus.com

10.

 UVJETI NASTANKA I DOMAŠAJ OPĆIH OBIČAJNIH 

PRAVILA

U vezi s nastankom i djelovanje općih običajnih pravnih pravila nameće se pitanje, koje je 

postavila   pozitivistička   škola,   a   koje   je   i   danas   aktualno.  Prema   pozitivističkom,   tj. 

voluntarističkom   učenju,   nijedna   država   ne   može   biti   obavezana   nikakvim   pravilom 

međunarodnog prava, bilo općim ili partikularnim,  na koje nije dala svoj pristanak. Pristanak 

može dati:

a.

izričito 

 putem ugovora

b.

prećutno 

 nastankom običajnog pravnog pravila

Dakle, prema ovom učenju, običajno međunarodno pravo zasniva se na prećutnom pristanku 

(tacitus consensus). Jedan sovjetski pisac izjednačio je običaj čak s prešutnim sporazumom 

(pactum tacitum).

Kad bi pozitivističko učenje bilo ispravno u njegovoj cjelini, teško da bi uopće bila moguća 

pravila općeg međunarodnog prava, ili bi ta pravila bila toliko malobrojna i nedovoljna da ne 

bi mogla činiti cjeloviti sustav prava. Teško se može zamisliti da bi se za svako običajno 

pravilo trebalo prikupljati dokaze o izričitom ili prešutnom pristanku na njega više od 180 

neovisnih država koliko ih danas ima, i još većeg broja međuvladinih organizacija. Kod nekih 

pisaca koji zastupaju pozitivističko učenje prešutni se pristanak ipak svodi na pravnu fikciju.

Pri razmatranju uvjeta nastanka pravila općeg običajnog prava, treba uzeti u obzir da se sva 

ona   ne   mogu   doslovno   primjenjivati   na   sve   subjekte   međunarodnog   prava   i   na   njihove 

uzajamne odnose.

Kao ektreman primjer za to može se uzeti pravilo prema kojem se morski prostori država sa 

stalno zaleđenom obalom mjere od ruba stalno zaleđene  morske površine, koja se u tom 

pogledu izjednačava s kopnom. U postupku nastanka tog općeg običajnog pravila, koje se 

odnosi na sve države s takvom obalom mogla je sudjelovati samo nekolicina država koje 

imaju obalu u arktičkom prostoru. I u svemirskim istraživanjima može sudjelovati vrlo mali 

broj država.

Pasivnost i nezainteresiranost čak i većine država svijeta ne smeta stvaranju općeg običajnog 

prava   ako   postoje   svi   drugi   uvjeti   njegova   nastanka.   Stoga,   u   stalnoj,   jednoobraznoj 

(istovjetnoj)   i   kontinuiranoj   praksi   može   sudjelovati   manji   broj   država   koje   su   posebno 

zainteresirane za neku oblast. Jednom nastalo opće uvjerenje o pravnoj obaveznosti te prakse 

32

background image

www.nasciturus.com

B) Glede druge skupine imperativnih normi, osobito onih o pravu mora, 

suprotno  ponašanje  zabranjuje se  za  ubuduće.  Ali  pravila  te  vrste 

poštuju sva već stečena prava obalnih država zasnovana na zastari, 

historijskom naslovu ili partikularnom običaju već na snazi.

C) Postoje   brojna   opća   običajna   pravila   dispozitivne   naravi   (jus 

dispositivum).   Nakon   što   ta   pravila   postanu   dijelom   pozitivnog 

međunarodnog   prava,   države   mogu   u   svakom   trenutku,   od   njih 

odstupiti sklapanjem posebnog ugovora za njihove uzajamne odnose, 

ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila.

Vrlo važno praktično pitanje je ono o teretu dokazivanja o postojanju pravila općeg običajnog 

prava. U praksi Međunarodnog suda zapažen je s tim u vezi jedan paradoks u pogledu pravila 

ius   cogens

:   što   je   neko   imperativno   pravilo   važnije   za   održanje   međunarodnog   mira, 

sigurnosti i miroljubive suradnje država, opada osjećaj dužnosti Suda da dokazuje njegovu 

opću običajnu narav.

Kad se radi o nekom općem običajnom 

pravilu manje od političke važnosti

, teret dokazivanja 

pada na državu koja se na njega poziva. Pri tomu je najvažnije dokazati da se suprotna stranka 

nije oduprla ili izuzela od te prakse putem protesta ili konkludentnih radnji koje imaju značaj 

protesta. Kad u tom sporu odlučuje neko međunarodno sudbeno tijelo, od njega se očekuje da 

na temelju dokazane prakse ustanovi opinio juris.

Stranci u postupku koja osporava postojanje običajnog pravila u pitanju dovoljno je dokazati 

da praksa niej bila općenita, stalna, jednoobrazna i kontinuirana. Ako za to ima argumenata, 

ona može dokazivati da države sudionice nisu tu praksu vršile iz uvjerenja da ona predstavlja 

njihovu pravnu obvezu (opinio juris), nego iz nekih izvanpravnih razloga.

34

www.nasciturus.com

11. KODIFIKACIJA, PROGRESIVNI RAZVOJ I «LEGISLACIJA» U 

OBIČAJNOM PRAVU

Budući da je običajni proces praktično jedini proces nastanka, kasnijih izmjena  i prestanka 

pravila općeg međunarodnog prava, države ga nastoje različitim aktima svjesno pospješivati 

ili usmjeravati u željenom pravcu razvoja.

Najvažniji način utjecanja na običajni proces i na usmjeravanje prakse država u određenim 

oblastima je pripremanje i usvajanje konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju neke 

grane međunarodnog prava.

Povelja UN-a u čl. 13. predviđa kao jednu od funkcija Opće skupštine poticanje progresivnog 

razvitka međunarodnog prava i njegove kodifikacije. U tu svrhu Opća skupština ustanovila je 

kao svoj pomoćni organ Komisiju za međunarodno pravo.

Ove dvije funkcije nisu jasno razdvojene i uzajamno se prožimlju. Ako se žele zabilježiti i 

sistematizirati već postojeća običajna pravila u nekom ugovornom tekstu, često je pri tome 

potrebno predvidjeti i izvjesna nova pravila i rješenja koja se još nisu ustalila u praksi država. 

I tako su u većini konvencija te vrste izmiješani propisi koji očituju već postojeća pravila 

općeg običajnog prava s prijedlozima 

de lege ferenda

, koji makar u početku obvezuju samo 

stranke usvojene konvencije i to kad ona stupi na snagu, ali ne i sve druge države.

U   tekstovima   konvencija   te   vrste   moguće   je   razlikovati   4   vrste   pravila.   Tri   prve   vrste 

stipuliraju se u obliku impersonalnih (bezličnih) normi kojima se predviđaju prava i dužnosti 

za   sve   države   bez   ograničenja.   Četvrta   vrsta   predviđa   prava   i   dužnosti   samo   za   stranke 

konvencije, i ne postoji namjera da se tim propisima utječe na opći običajni proces. Te  4 vrste 

pravila su:

a.

Ugovorni propisi o čistoj kodifikaciji

 

 

 – Postoje najprije bezlična pravila koja očituju 

već postojeće pravo. To su propisi koji su još prije prerasli u opće običajno pravo. Oni, 

dakle,   samo   odražavaju   postojeća   pravila   na   snazi.   Stranke   konvencije   takvim 

ugovornim odredbama ne preuzimaju nove pravne obveze, niti stječu nova prava u 

odnosu na prava koja uživaju sve druge države po običajnoj osnovi. Glede tih propisa 

ugovorni tekst služi samo kao dokaz o postojanju i o sadržaju općeg običajnog prava 

na   snazi.   To   je   konverzija   običajnih   pravila   u   sustav   pisanih,   koordiniranih   i 

sistematiziranih pravila.

b.

Propisi koji čine progresivni razvoj međ. prava

 

 

 – ova pravila kristaliziraju postojeću 

praksu   u   novo   običajno   pravo.   Prije   usvajanja   konvencije   praksa   država   još   nije 

postala jednoobrazna, a dotična pravila nisu bila prihvaćena kao pravo od potrebne 

35

background image

www.nasciturus.com

ugovorni propisi iz sve 4 skupine rijetko mogu obuhvatiti sve probleme pravne oblasti koja je 

predmetom pravnog uređenja.

12. PARTIKULARNA OBIČAJNA PRAVILA

Iako je ugovor najznačajniji način stvaranja i izmjene pravila partikularnog međunarodnog 

prava, u užim odnosima između određenih subjekata međunarodnog prava mogu nastajati i 

partikularna običajna pravna pravila.

Poput općeg običaja i partikularni običaj sastoji se iz dvaju konstitutivnih elemenata:

-

stalne,   jednoobrazne   i   kontinuirane   prakse   užeg   kruga   država   i   drugih   subjekata 

međunarodnog prava, te

-

njihova uvjerenja da je ta praksa pravno obvezatna (opinio juris).

Po svojoj biti partkikularno običajno pravo ipak je sličnije ugovorima nego općim običajnim 

pravilima. Pravila te vrste uvijek se odnose na određeni krug subjekata međunarodnog prava. 

Poput ugovora, niti ona ne mogu obvezivati države i druge subjekte koji na njih nisu dali neku 

vrstu pristanka, npr. ako su u procesu njihova nastanka bili pasivni i nezainteresirani, a još 

više ako su im se otvoreno suprostavili protestima ili sličnim postupcima. Stoga je partkularno 

običajno   pravilo   u   biti   prešutan   sporazum   (pactum   tacitum),   veoma   sličan   ugovorima   u 

nepisanom obliku.

U   svakom   slučaju  neko   novo  partikularno   običajno   pravilo   ne  smije   biti   u   suprotnosti   s 

postojećim imperativnim pravilom dok god se ono ne izmijeni.

Vrste partikularnog običajnog prava:

a)

LOKALNI OBIČAJ

 

  -  Postojale su sumnje u mogućnost nastanka običajnog pravila te 

vrste.   Te   sumnje   Međunarodni   sud   je   u   presudi   iz   1960.   o   Pravu   prolaska 

(Portugal/Indija), izričito otklonio navodeći da je teško vidjeti zašto bi broj država 

među kojima se neki lokalni običaj može ustanoviti na temelju dugotrajne prakse, 

nužno morao biti veći od dviju. Sud ne vidi razloga zašto dugotrajna i kontinuirana 

praksa između  dviju država, prihvaćena od njih da regulira njihove odnose, ne bi 

ustanovila   osnovu   za   uzajamna   prava   i   obveze   između   tih   dviju   država.   Iz   ovog 

slučaja   proizlazi   da   lokalna   običajna   pravila   mogu   biti   kontraktualne   naravi   koja 

predviđaju prava samo za jednu stranku, a dužnosti za drugu.

b)

REGIONALNI   OBIČAJ

 

   –   Nije   isključena   mogućnost   nastanka   ni   regionalnih 

običajnih pravila koja bi uređivala odnose između država iz određenog dijela svijeta 

koji se po nečemu odlikuju od drugih. Ali ni taposebna običajna pravila, poput svih 

37

www.nasciturus.com

drugih, ne smiju biti u suprotnosti s imperativnim normama  općeg međunarodnog 

prava (jus cogens) na snazi, niti ih mogu nadomjestiti. Prije II. svjetskog rata vladalo 

je   uvjerenje   da   postoji   regionalno   američko   međunarodno   pravo,   s   nekim 

posebnostima u odnosu na opće međunarodno pravo. Ali neka načela, poput onog o 

zabrani intervencije, nastala su u tom pravu prije nego što su se asimilirala u opće 

međunarodno   pravo   Poveljom   UN-a   iz   1945.   U   presudi   iz   1950.   o   Pravu   azila 

(Kolumbija/Peru), Međunarodni sud je uzeo u obzir činjenicu što Peru nije ratificirao 

dvije regionalne konvencije o političkom azilu iz 1933. i 1939., ako dokaz da je ta 

zemlja odbila priznati to partikularno običajno pravo, i da je stoga ona ne obvezuje.

c)

SPECIJALNI   OBIČAJ   U   UGOVORNOM   ODNOSU  

 

 –   Potoji   posebno   područje 

međunarodnog  prava u kojem partkukularni  običaj  može  biti  od većeg praktičkog 

značenja.   Radi   se   o   običaju   koji   nastaje   u   okviru   ugovornog   odnosa,   a   koji   smo 

nazvali «specijalnim» običajem. Države stranke nekog ugovora mogu u tijeku njegove 

primjene odstupiti od njegovih propisa, posebno ako se taj ugovor primjenjuje kroz 

dugačko vremensko razdoblje, a iz nekih razloga ne vrši se formalna revizija njegova 

teksta.   Tada   se   putem   običajnih   pravila   usaglašuje   tekst   takvog   ugovora   s 

izmijenjenim socijalnim i političkim uvjetima u kojima se on primjenjuje.

Ako je takva praksa stalna, kontinuirana i jednoobrazna između svih stranaka ugovora, 

ona može dovesti do njihova uvjerenja o obvezatnosti te prakse  (opinio juris). Time 

dolazi do stvaranja partikularnog običajnog pravila koje ima učina revizije de facto 

ugovornog teksta u pitanju.

Iz svega izloženog proizlazi da partikularni običaj ipak nije veoma pogodan način za pravno 

uređenje   međudržavnih   i   drugih   pravnih   odnosa   u   regionalnim   i   drugim   okvirima 

međunarodne suradnje užim od onih svjetskih. Unatoč tome, takva pravila su moguća, a kad 

nastanu   ona   imaju   jednak   pravni   učinak   poput   svih   drugih   pravila   partikularnog 

međunarodnog prava.

38

background image

www.nasciturus.com

Pravila ove Konvencije se danas primjenjuju ili se smatraju primjenljivima, na stranke svih 

ugovora koji se sklapaju. Stoga je upravo ta Konvencija do danas moćda najznačajniji ugovor 

o kodifikaciji međunarodnog prava.

Manje   je   uspjela  

BEČKA   KONVENCIJA   O   SUKCESIJI   DRŽAVA   GLEDE   MEĐ. 

UGOVORA 

 iz 1978., a koja je stupila na snagu 1996.. Među strankama se nalazi i Hrvatska.

Uz te dvije Bečke konvencije, do sada je još usvojena i potpisana ali nije stupila na snagu, 

BEČKA   KONVENCIJA   O   PRAVU   UGOVORA   IZMEĐU   DRŽAVA   I 

MEĐUNARODNIH   ORGANIZACIJA   ILI   IZMEĐU   MEĐUN.   ORGANIZACIJA  

iz 

1986. Hrvatska je njezina država ugovornica.

14. POJAM I VRSTE UGOVORA 

Međun. ugovor se sastoji u saglasnosti volja 2 ili više subjekata međunarodnog prava s ciljem 

postizanja   određenog   učinka   po   međunarodnom   pravu,   stvarajući   odnos   prava   i   dužnosti 

između njegoivh stranaka. Ugovori mogu biti:

-

dvostrani i mnogostrani

-

sastavljeni u jednoj ispravi  s mogućim dodacima tj aneksima ili u  više imeđusobno 

povezanih isprava (u razmijenjenim notama).

Oni mogu biti sklopljeni u pisanom ili u nekom drugom obliku.

Da   bi   ugovor   ostvarivao   namjeravani   pravni   učinak   po   međunarodnom   pravu,   mora 

ispunjavati više uvjeta:

a) Sve   stranke   ugovora   moraju   biti   subjekti   međunarodnog   prava,   tj.   države, 

međuvladine organizacije ili priznati ustanici.

b)

Da bi ugovor bio pravno valjan, njegov predmet  ne smije biti pravno nedopustiv. 

Pravno je nedopustiv onaj ugovor:

-

kojeg   je   materijalno   nemoguće   izvršiti   (npr.   ako   se   odnosi   na   svemirska   i   druga 

prostranstva koja su zasada nedostupna čovječanstvu) ili

-

koji je u sukobu s nekom imperativnom normom međunarodnog prava.

c)

Izražena volja stranaka u ugovoru mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji. Stoga su 

prema   nekim   općim   načelima   prava   ništavi   ugovori   glede   kojih  postoje  mane   pri 

očitovanju volje neke od stranaka. Ovdje samo valja istaknuti da su neke od tih mana 

uzrok apsolutne ništavosti i ugovor se tada ne može osnažiti (konvalidirati) naknadnim 

pristankom   svih   stranaka.   To   su   osim   sukoba   s   jus   cogens,   prisila   izvršena   nad 

predstavnikom neke države i prisila izvršena na samu državu ugovornicu. Osale mane 

40

www.nasciturus.com

uzroci su relativne  ništavosti (bludnja, prijevara, korupcija predstavnika  države, te 

druge mane koje predviđa Konvencija). One dovode do ništavosti jedino ukoliko se 

oštećena stranka na njih pozove.

d) Opće   međunarodno   pravo   ne   propisuje   nikakav   određeni   oblik   (formu)   ugovora. 

Najveći broj ugovora sklapa se u pismenom obliku.

**

 Svi ugovori na snazi u načelu jednako obvezuju sve njihove stranke čak i bez obzira na tijelo 

neke države koje ih je sklopilo, ili na akt kojim su ratificirani. U pravilu ne postoji hijerarhija 

između   ugovora   nalik   na   hijerarhiju   pravnih   normi   i   pravnih   akata   u   unutarnjem   pravu. 

Djelomični izuzetak od tog pravila je Povelja UN-a i to zbog derogatorne klauzule u čl. 103. 

koji propisuje da u slučaju sukoba između obveza članova UN-a prema ovoj Povelji i njihova 

obveza prema bilo kojem drugom međunarodnom sporazumu, prevlađuju njihove obveze iz 

ove Povelje.

Nemoguće   je   dosljedno   izvršiti   podjelu   svih   međunarodnih   ugovora   prema   njihovom 

sadržaju. Međutim, neke podjele ugovora/ugovornih propisa nisu bez osnove. 

1.)

UGOVORI

 

SKLOPLJENI

 

U

 

PISANOM

 

ILI

 

NEKOM

 

DRUGOM

 

OBLIKU

 – Prva podjela ugovora 

odnosi se na oblik (formu) u kojem su sklopljeni. Usmeni ugovori su danas vrlo rijetki, ali 

ukoliko   postoje,   onda   njihove   stranke   obvezuju   kao   i   pismeni   ugovori.   U   oružanom 

sukobi punopravni sporazumi  mogu  se sklapati  i znacima.  Sporazumi  se danas  mogu 

sklopiti izmjenom poruka putem telefona, radija ili telefaxa, pod uvjetom da je pristanak 

obiju stranaka na neku pravnu obvezu izražen na izričit i nedvojben način. Danas su ipak 

teško zamislivi (mada nisu nemogući) usmeni sporazumi koji ostaju u nepisanom obliku. 

Većinom   se   o   njima   sastavlja   zapisnik.   Ako   je   takav   zapisnik   ili   memorandum   o 

suglasnosti ovjeren od predstavnika svih stranaka, time on može zadobiti oblik pisanom 

sporazuma.

2.)

D

VOSTRANI

 

I

 

MNOGOSTRANI

 

UGOVORI

  –   Podjela   ugovora   s   obzirom   na   broj 

njihovih stranaka čini se na prvi pogled najmanje značajnom ali to nije tako. S Prvom 

haškom   mirovnom   konferencijom   održanom   1899.   otpočinje   prodor   mnogostrane 

diplomacije, mnogostranih ugovora i međunarodnih organizacija. Taj fenomen odrazio se 

na mnoga pravila prava ugovora.

Ukoliko je neki ugovor sklopljen na početno razdoblje od 5 ili više godina s mogućnošću 

njegova   jednostranog   otkaza   po   isteku   tog   roka,   takvim   otkazom   dvostrani   ugoovr 

41

background image

www.nasciturus.com

države članice  organizacije,  ne traži se jednoglasnost, nego neka kvalificirana  većina. 

Nezadovoljna   članica,   ako   ne   želi   pristati   na   takve   izmjene,   može   samo   napustiti 

organizaciju.

Jednoglasno   ili   konsenzusom   usvojene   rezolucije   u   glavnom   predstavničkom   tijelu 

organizacije (poput Opće skupštine UN-a) mogu se smatrati ustanovljenom praksom u 

postupku stvaranja partikularnih običajnih pravila u pravu te organizacije. Neki od tih 

rezolucija mogu biti akti autentičnog tumačenja samog ugovora-ustava.

5.)

P

OLITIČKI

 

SPORAZUMI

  (

GENTLEMEN

'

S

 

AGREEMENTS

)

 

–   Rašireno   je   mišljenje   o 

postojanju sproazuma posebne vrste  koje države sklapaju u pismenom ili drugom obliku s 

namjerom da ih obavežu samo moralno ili politički, ali  da tim putem ne preuzmu nikakve 

pravne   obaveze.   Takvo   oštro   razlikovanje   sporazuma   država   na   istinske   ugovre   i   na 

pravno neobvezujuće sporazume najčešće u praksi nije opravdano.

S druge strane, formalni ugovori poput Povelje UN-a, sadrže u nekim svojim odredbama 

umjesto prava i dužnosti njihovih stranaka obične želje ili program buduće suradnje za 

koji je nadležan organ tek treba donijeti odluke. Ipak, pretpostavka je da većina odredaba 

formalnog   ugovra   stvara   prava   i   dužnosti   za   njegove   stranke,   a   da   je   neugovorni 

instrument u načelu lišen takvih odredbi. Neovisno o obliku, uvijek je nužno u slučaju 

sumnje izvršiti sasvjesnu analizu sadržaja instrumenata i okolnosti njegova usvajanja.

15. SPOSOBNOST SKLAPANJA UGOVORA

1.   Sve  

suverene   (neovisne)   države

  su   subjekti   međunarodnog   prava   prema   općem 

međunarodnom pravu i to njihovo svojstvo ne ovisi o njihovom priznanju od drugih država. 

Sukladno tome, sve one imaju ničim ograničenu sposobnost sklapanja svih vrsta ugovora.

2. S obzirom  da je federalizam kao oblik složene države rasprostranjen na svim kontinentima, 

važno   je   pitanje   ugovorne   sposobnosti

  federalnih   jedinica.  

S   obzirom   da   nisu   neovisne 

države, postoji presumpcija da države članice federacije nisu ovlaštene da budu strankama 

međunarodnih ugovora. Pretpostavlja se da one nisu subjekti međunarodnog prava čak ni s 

ograničenom djelatnom sposobnošću. Ako ima ta sposobnost nije priznata ustavom federacije 

ili   ne   proizlazi   iz   ustavne   prakse   federacije   potvrđene   kao   pravo,   odredbe   ustava   neke 

federalne jedinice o njezinoj vlastitoj sposobnosti sklapanja ugoovra nisu relevantne za treće 

države.  Ukoliko  bi pod takvim uvjetima  neka  treća  država  sklopila  ugovor s federalnom 

jedinicom, to bi značilo nedopušteno miješanje u unutrašnje poslove te federacije.

43

www.nasciturus.com

  Države članice federalnog saveza mogu imati sposobnost sklapanja ugovora ako se na tu 

sposobnost pristaje u saveznom ustavu i u njemu  propisanim granicama.  U bivšoj  SFRJ, 

nakon ustavnih promjena iz 1971. republike i pokrajine imale su široku slobodu ostvarivanja 

suradnje s organima i organizacijama trećih država i s međunarodnim organizacijama, za što 

nisu trebale tražiti nikakav pristanak saveznih tijela. Unatoč tome, nije im bila izričito priznata 

sposobnost sklapanja ugovora po međunarodnom pravu.

 

3.   Premda   ima   sumnji   u   to   da

  Vatikan

  ispunjava   sve   uvjete   državnosti   po   općem 

međunarodnom pravu, Sveta Stolica, odnosno Država Vatikanskog Grada danas je općenito 

priznata kao poseban subjekt međunarodnog prava. Svi konkordati i drugi ugovori koje Sveta 

Stolica sklapa s trećim državama međunarodni su ugovori na koje se neposredno primjenjuju 

propisi iz Bečke konvencije iz 1969.

 

4. Nije jednak slučaj s ugovornom sposobnošću   

međuvladinih organizacija.  

  Nevladine 

organizacije tu sposobnost ne uživaju. Nema sumnje da gotovo sve međuvladine organizacije 

imaju   objektivni   međunarodni   subjektivitet,   dakle   ne   samo   u   odnosu   na   njihove   države 

članice nego i prema trećim državama. One su subjekti međun. prava, ali za razliku od država 

ne uživaju opću nadležnost. Međunarodne organizacije ravnaju se načelom sspecijalnosti, tj. 

države koje su ih osnovale daju im određene ovlasti čije su granice  određene funkcijom 

zajedničkih interesa, a promicanje kojih su im te države povjerile. 

Te granice mogu biti izričito određene u ugovoru ustavu organizacije. U nedostatku ali i izvan 

takvih   propisa,   smatra   se   da   svaka   organizacija   ima   implicirane   ovlasti   bitne   za   vršenje 

njezinih   dužnosti.   Izvan   takvih   impliciranih   ovlasti,   i   izvan   njezinih   funkcija,   niti   jedna 

organizacija   nema   pravo   sklapati   ugovore   bilo   s   državama   ili   s   ostalim   međunarodnim 

organizacijama u bilo kakvim drugim oblastima uzajamne suradnje.

Ugovori   kojih   je   stranka   neka   organizacija   izjednačeni   su   s   međudržavnim   ugoovrima   i 

jednako obvezuju sve njihove stranke.

5. 

Ustanici u nekom oružanom sukobu

 ne uživaju objektivnu međunarodnopravnu osobnost 

erga omnes

. Po njihovoj naravi ustanici su privremene i prijelazne cjeline. Bore se bilo za 

državnost na dijelu područja neke države, ili za vlast na čitavom državnom području. Ako 

pobijede tada ili stvaraju novu državu ili novu vladu. Ako budu poraženi oni nestaju. 

Ograničenu   međunarodnu  osobnost  (svojstvo  subjekta  međunarodnog   prava)  i   ograničenu 

sposobnost skapanja ugovora, ustanici stječu tek aktom priznanja, i to samo u odnosu na 

44

background image

www.nasciturus.com

(veleposlanik,   poslanik   ili   stalni   otpravnik   poslova)   ne   treba   punomoć   za   pregovore   i 

usvajanje teksta ugovora s državom u kojoj je akreditiran.

Neki akt koga u postupku sklapanja ugovora izvrši neovlaštena osoba nema pravni učinak, 

osim ako ga država u pitanju naknadno ne odobri.

Sami   pregovori   mogu   se   voditi   na   različite   načine:   pismenim   putem,   putem   redovitih 

diplomatskih kanala, ili na sastanku posebno opunomoćenih predstavnika, tj. na diplomatskoj 

konferenciji uz sudjelovanje većeg broja država. Pregovori se nadalje, mogu voditi u okviru 

djelatnosti   neke   međuvladine   organizacije   ili   takva   organizacija   može   organizirati 

diplomatsku konferenciju. 

Po trajanju pregovor mogu biti kratki, ali i veoma dugotrajni osobito ako neko stručno tijelo 

prethodno ne pripremi radni tekst, tj. nacrt ugoovra kao osnovu za raspravu. Kada pregovarači 

postignu sporazum o određenim pitanjima, oni stiliziraju dijelove teksta budućeg ugovora ili 

ugovor u cjelini.

Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio, u pravilu je potreban pristanak svih država sudionica 

pregovora. To vrijedi kad se radi o dvostranom ugovoru ili o ugovoru ograničenog značaja. 

Ali   ako   se   pregovori   vode   na   međunarodnoj   konferenciji   uz   sudjelovanje   velikog   broja 

država, i kad se ne očekuje da će ugovor odmah po svom stupanju na snagu obvezivati sve 

sudionice pregovora, tada se načelo jednoglasnosti napušta. Tekst ugovora na međunarodnoj 

konferenciji usvaja se 2/3 većinom država koje su nazočne i koje glasuju, osim ako te države, 

istom većinom odluče da se primijeni neko drugo pravilo.

Ovjeravanje (autentifikacija) teksta ugovora se vrši nakon što je on usvojen. Time pregovarači 

ustanovljuju i svjedoče da je  tekst vjerodostojan i konačan. Ovjeravanje se vrši na način i 

prema   postupku   predviđenom   u   samom   ugovoru   ako   su   se   stranke   o   takvim   odrdbama 

prethodno sporazumjele. U nedostatku takvih odredaba, ovjeravanje se može izvršiti:

-

potpisivanjem

-

potpisivanjem ad referendum ili

-

parafom   predstavnika   država   i   to   bilo   samog   teksta   ugovora,   ili   završnog   akta 

konferencije u kojem je tekst ugoovra sadržan.

Dakle,   usvajanjem   i   ovjeravanjem,   države   još   nisu   dale   svoj   pristanak   da   budu   vezane 

ugovorom u pitanju. Potpisivanje ad referendum izričito znači da opunomoćeni predstavnik 

izražava   svoju   suglasnost   s   uglavljenim   tekstom,   ali   smatra   da   nema   dovljno   ovlast   da 

obaveže svoju vladu, pa čak ako je potom nužna i ratifikacija.

Nakon što se neki tekst usvoji i ovjeri, prestaje biti nacrtom ugovora. On postaje ugovor koji 

još nije stupio na snagu. 

46

www.nasciturus.com

*P

RISTANAK

 

DRŽAVA

 

DA

 

BUDU

 

VEZANE

 

UGOVOROM

*

 

 

Tek tim pristankom države izražavaju svoju volju da postanu strankama ugovora u pitanju. 

Ali samim izražavanjem tog pristanka ugovor još ne mora stupiti na snagu. Kod dvostranog 

ugovora potrebno je da to isto učini i suprotna stranka, te ako je nužno da one potom razmjene 

instrumente o ratifikaciji. Kod mnogostranog ugovora  neophodno je da bilo sve ugovornice 

daju taj svoj pristanak, ili makar njihov minimalni broj propisan u samom ugovoru kao uvjet 

njegova stupanja na snagu.postoje 2 mogućnosti da ugovor stupi na snagu.

Taj   pristanak   se   može   dati   ratifikacijom,   prihvatom   ili   odobrenjem   ugovora,   njegovim 

potpisivanjem, razmjenom isprava koje čine ugovor, pristupom ugovoru, ili na bilo koji drugi 

ugovoreni način.

(i) Ratifikacija, prihvat, odobrenje

 – Pristanak država da budu vezane ugovorom ima za svrhu 

da se ugovor, prije njegova mogućeg stupanja na snagu, razmotri u nadležnim tijelima države 

prema njezinom unutrašnjem pravu. za svrhu ima da se ugovor razmotri u nadležnim tijelima 

države   prema   njenom   unutrašnjem   pravu.   Može   se   raditi   o   izvršnim   tijelima   (državni 

poglavar, vlada), ili o zakonodavnom tijelu, uključivši njegove odbore.

Taj pristanak se potom daje u svečanom obliku i obično se naziva ratifikacijom

.

  Prihvat i 

odobrenje, koje spominje Bečka konvencija također obuhvaćaju to naknadno preispitivanje i 

su   oni   u   biti   isto   što   i   ratifikacija.   Unutarnje   pravo   neke   države   može   predvidjeti   i   akt 

ratifikacije u slučaju njezina pristupanja nekom ugovoru koji je već na snazi.

(ii) Pristanak države da bude vezana ugovorom njegovim potpisivanjem

 – Neke države imaju 

stroge ustavne propise po kojima se za svaki ugovor traži ratifikacija zakonodavne vlasti, ili 

za   neke   vrste   ugovora   i   ratifikacija   izvršne   vlasti.   U   pravu   drugih   država   ratifikacija 

zakonodavne   vlasti   predviđa   se   samo   za   određene   vrste   ugovora,   dok   se   ostali   sklapaju 

potpisivanjem po odobrenju nadležne izvršne vlasti (to je slučaj i s Hrvatskom). 

Bečka   konvencija   propisuje   da   se   pristanak   države   da   bude   vezana   ugovorom   izražava 

potpisom predstavnika te države  u sljedećim slučajevima:

ako ugovor predviđa da će poptisivanje imati taj 

učinak

ako se na drugi način ustanovi da  su se države 

pregovarateljice sporazumjele da potpisivanje ima takav učiank ili

47

background image

www.nasciturus.com

Svaka država koja potpiše ugovor, ili da svoj pristanak da njime bude vezana ratifikacijom ili 

mu pristupi, isprave o tome pohranjuje kod depozitara. Dužnost depozitara da čuva originalni 

tekst   ugovora,   te   da   ovjereni   tekst   ugovora,   kao   i   ovjerene   prijepise   svih   isprava   o 

potpisivanju,   ratifikaciji   ili   pristupu   ugovoru   dostavi   svim   strankama   ugovora.   Depozitar 

registrira ugovor kod Glavnog tajnika UN-a (ukoliko sam depozitar nije Glavni tajnik). On 

također obavještava sve te države o stupanju na snagu ugovora kad se za to ispune uvjeti.

**

Ugovor   stupa   na   snagu

  na   način   i   na   dan   koji   su   utvrđeni   njegovim   odredbama,   ili 

sporazumno između država pregovarateljica.

Da  bi   stupile   na   snagu,   mnogostrane   otvorene   konvencije   u   svojim   završnim   odredbama 

predviđaju polaganje kod depozitara određenog broja isprava o ratifikaciji i pristupu a mogu 

propisati još i vremenski rok za njihovo stupanje na snago nakon što se taj uvjet ispuni.

U nedostatku odredaba ili sporazuma o stupanju na snagu, stupa na snagu čim sve države 

pregovarateljice izraze pristanak da budu vezane ugovorom.

Ali i prije stupanja na snagu ugovora, njegove države  potpisnice ili ugovornice preuzimaju 

prema njemu izvjesne obveze. To se dakle odnosi na države koje su potpisale ugovor a prije 

nego su dale svoj pristanak, te na države koje su dale svoj pristanak, ali prije nego što je 

ugovor stupio na snagu.

Te države nisu dužne izvršavati ugovor, ali imaju dužnost da se u međuvremenu uzdrže od 

čina koji bi osujetili predmet i svrhu ugovora. To pravilo zasniva se na načelu dobre vjere.

**

Sam   ugovor   može   predvidjeti,   ili   se   države   pregovarateljice   mogu   na   drugi   način 

sporazumjeti, da se čitav ugovor ili njegov dio  

privremeno primjenjuje

  dok ne stupi na 

snagu. Takav sporazum o privremenoj primjeni obvezuje sve države ugovornice.

**

Sve države članice UN imaju prema čl. 102. Povelje dužnost da sve svoje ugovore zaključene 

nakon njezina stupanja na snagu

 

registriraju

 

  u tajništvu te Organizacije. Tajništvo ih ima 

potom objaviti.

U   istom   članku   također   se   propisuje   da   se   nijedna   stranka   ugovorora   ili   međunarodnog 

sporazuma koji nije registriran ne može pozvati na taj ugovor ili sporazum pred nijednim 

organom UN-a. Povelja, međutim, nije predvidjela nikakav rok za registraciju ugovora.

49

www.nasciturus.com

17. REZERVE NA UGOVORE

Rezerva (ograda, priuzdržaj) je jednostrana izjava, bez obzira na to kako je sastavljena ili 

nazvana, kojom država želi u odnosu na sebe isključiti  ili izmijeniti pravni učinak nekih 

odredaba   ugovora.   Rezerva   se   može   očitovati   pri   potpisivanju   ugovora,   pri   njegovoj 

ratifikaciji (prihvatu ili odobrenju), ili pri pristupanju ugovoru.

Od rezerve se razlikuje interpretativna izjava (declaration of understanding), kojom država 

bez namjere da isključi ili preinači pravni učinak odredaba ugovora, pridaje nekima od tih 

odredaba svoje posebno tumačenje, ili izlaže politički stav prema ugovoru koji može bacati 

određenu svjetlost na tumačenje ugovora u cjelini. Ponekad se pod tim izjavama kriju istinske 

rezerve, naročito kada ih ugovor izričito zabranjuje.

U   načelu   rezervu   moraju   dopustiti   sve   ostale   stranke   ugovora.   To   dopuštenje   meže   biti 

predviđeno u samom tekstu ugovora, ili se glede nekih ugovora može izraziti naknadno.

Ne   može   se   uložiti   rezerva   na   ugovor   koji   je   izričito   zabranjuje.   Ako   ugovor   predviđa 

stavljanje rezervi samo na neke njegove odredbe ili dijelove, to podrazumijeva da su one 

zabranjene glede svih drugih odredbi.

Česti su ugovori koji ne predviđaju nikakve odredbe o rezervama. Do toga može doći ako su 

države   pregovarateljice   to   pitanje   zanemarile,   i   još   čeće   ako   se   o   tome   nisu   uspjele 

sporazumjeti. Glede tih ugovora nekoć je vrijedilo pravila da se rezerve mogu dopustiti samo 

naknadnim pristankom svih ostalih stranaka ugovora, prema tzv. načelu apsolutnog integriteta 

ugovora.

Prema Bečkoj konvenciji, ako sam ugovor ne sadrži odredbe o rezervama, u svakom slučaju 

nedopuštena je rezerva koja je inkompatibilna s predmetom i svrhom ugovora, a tu činjenicu 

ocjenjuju ostale stranke ugovora.

U pogledu uvjeta davanja pristanka na rezerve, kada ugovor o njima nema propisa, Bečka 

konvencija razlikuje 3 vrste ugovora:

a)   Takvu   rezervu   moraju   prihvatiti   sve   ostale   stranke   ako   iz   ograničenog   broja   država 

pregovarateljica kao i predmeta i svrhe ugovora proistječe da je primjena ugovora u cijelosti 

50

background image

www.nasciturus.com

b)

Tekstualna metoda

 

 , naprotiv, uzima tekst ugovora kao najpouzdaniji dokaz prvobitne 

namjere ugovornica, kojeg pri tumačenju treba iskoristiti koliko je to moguće. Tek ako 

je tekst ugovora dvosmislen ili nejasan, ili dovodi do besmislenog ili nerazumnog 

ishoda, dopušteno je istraživati namjeru stranaka temeljem drugih dokaza.

c)

Modernija  funkcionalna   (ili   teleološka)   metoda  tumačenja   ne   osvrće   se   niti   na 

prvobitnu namjeru, pa ponekad ni na tekst ugovora. Primjenom metode ugovor se 

tumači   s   obzirom   na   njegov   predmet   i   svrhu   u   vremenu   kad   se   vrši   tumačenje. 

Predmet i svrha mnogih mnogostranih ugovora mogu se protekom vremena izmijeniti.

O   izboru   metode   tumačenja   može   ovisiti   rezultat   samog   tumačenja.   Mada   se   tekstualna 

metoda drži temeljnom pri tumačenju svih vrsta ugovora, ukoliko ona ne dovede do rezultata, 

valja   pribjeći   drugih   metodama.   Pritom   je   subjektivna   metoda   svojstvena   ugovorima-

pogodbama,   a   izuzetno   i   uz   velik   oprez   ugovorima-zakonima.   Ona   nema   skoro   nikakve 

vrijednosti   pri   tumačenju   ugovora-ustava   međunarodnih   organizacija   kojima   je   u   nekim 

slučajevima svojstvena funkcionalna metoda tumačenja.

Najveću   slobodu   tumačenja   uživaju   same   stranke,   kada   zajednički   tumače   njihov   vlastiti 

ugovor. One vrše tzv. «autentično tumačenje», koje obvezuje sva druga tijela. Ne samo da one 

mogu pribjeći bilo kojoj metodi tumačenja, uključivši i funkcionalnu, nego ako žele, mogu 

zajedničkim sporazumom izvršiti izmjenu ugovora ili ga dokinuti neovisno o odredbama u 

njemu o njegovu prestanku. Ali uvjet za autentično tumačenje ugovora je jednoglasnost svih 

njegovih stranaka.

Iz navedenog proizlazi suprotno načelo, da jednostrano tumačenje nekog ugovora, ili ono na 

koga nisu pristale sve njegove stranke, pravno ne obvezuje stranke koje na njega nisu dale 

svoj pristanak.

I političko  tijelo neke međunarodne  organizacije, poput npr. Opće skupštine UN-a, može 

vršiti autentično tumačenje ugovora-ustava svoje organizacije, ukoliko s tom namjerom usvoji 

neku rezoluciju. Rezolucija u pitanju mora biti usvojena jednoglasno, gotovo jednoglasno ili 

konsenzusom.

Međunarodna sudska i arbitražna tijela u načelu nisu pozvana da stvaraju novo pravo, nego 

samo da primjenjuju postojeće. Ali u stvarnosti ta se njihova zadaća ne svodi samo   na to. 

Ako od parničnih stranaka nisu izričito ovlaštena da odlučuju ex aequo et bono (na temelju 

pravičnosti čak i preko postojećeg prava, tj. contra legem), ona su pri tumačenju ograničena 

tekstom ugovora i prvobitnom namjerom stranaka.

Bečka konvencija iz 1969

. u čl. 31. postavila je opće pravilo tumačenja ugovora, u kojem 

polazi od tekstualne metode kao osnovne glede svih ugovora. Ugovor se mora tumačiti u 

52

www.nasciturus.com

dobroj vjeri prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svijetlu 

predmeta i svrhe ugovora.

U svrhu tumačenja ugovora, osim teksta, uključujući preambulu (uvod) i priloge, kontekst 

obuhvaća:

-

svaki sporazum koji se odnosi na ugovor a kojeg su sve stranke sklopile u vezi s 

ugovorom,

-

svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u svezi s ugovorom a koju ostale 

stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor.

Dakle, naglasak je na tome da bi činili tekst ugoovra, svaki sporazum ili isprava u svezi s 

ugovorom moraju biti prihvaćeni od svih stranaka ugovora.

Nadalje, Bečka konvencija navodi da će se zajedno s kontekstom voditi računa:

-

o svakom naknadnom sporazumu između stranaka o tumačenju ugovora ili o primjeni 

njegovih odredaba,

-

o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se ustanovljuje sporazum između 

stranaka o tumačenju ugovora, te

-

o   svakom   mjerodavnom   pravilu   između   međunarodnog   prava   primjenljivom   na 

odnose između stranaka.

Također se izlaže i protupravilo onome o uobičajenom smislu izraza iz ugovora po kojem se 

poseban smisao pridaje nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka.

Čl. 32. Bečke konvencije izlaže dopunska sredstva tumačenja, kada je tumačenje na temelju 

općih   pravila   o   tumačenju   dvosmisleno   ili   nejasno,   ili   dovodi   do   ishoda   koji   je   očito 

besmislen (apsurdan) ili nerazuman, ili čak samo da bi se potvrdio smisao koji proistječe iz čl. 

31., tj. temeljem tekstualne metode tumačenja. Ta dopunska sredstva uključuju pripremne 

radove i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen.

Konvencija   posvećuje   jednu   opširnu   odredbu   (čl.   33.)   o   tumačenju   ugoovra   kojih   je 

vjerodostojnost teksta utvrđena na dva ili više jezika. Ako sam ugovor predviđa, ili se stranke 

sporazume, da je samo jedna jezična verzija vjerodostojna, ili da joj se mora davati prednost, 

to   se   pri   njegovu   tumačenju   mora   poštivati.   Ali   ako   je   vjerodostojnost   teksta   ugovora 

utvrđena na dva ili više jezika, smatra se da izrazi u ugovoru imaju isto značenje u svakom 

vjerodostojnom tekstu.

53

background image

www.nasciturus.com

na snazi, a u slučaju potrebe osigurati potrebna financijska sredstva da bi se načelo pacta sunt 

servanda poštivalo.

Glede tih obveza u mnogim državama nastaju problemi, pri čemu se često zanemaruje značajka 

uzajamnosti (reciprociteta) u pravima i dužnosti stranaka najvećeg broja ugovora. 

Ako je neki ugovor ratificiran podzakonskim aktom ili nije uopće ratificiran, sudovi i izvršna 

tijela skloni su u njemu gledati akt niže pravne snage od njezinih zakona, bilo onih koji su već na 

snazi bilo budućih.

Sudovi  i  organi   izvršne  vlasti  ponekad   se  upuštaju  u  ocjenu  ustavnosti   nekog  ugovora  koji 

obvezuje odnosnu državu, s obzirom da je ustav najviši pravni akt. Ali o ustavnim ograničenjima 

valja voditi računa u tijeku pregoovra i svakako prije nego što ta država da svoj pristanak da 

njime   bude   vezana,   a   ne   nakon   toga.   Bečka   konvencija   iz   1969.   predviđa   različite   načine 

izražavanja pristanka na ugovor (potpisivanje ad referendum, ratifikaciju, prihvat, odobrenje i 

pristup), upravo da bi vlada svake države pažljivo razmotrila sadržaj ugovora i da bi uzela u 

obzir  svoje ustavne ograde.

Ukoliko bi neka ugovorna obveza koja je veoma dugo na snazi postala suprotna naknadnim 

ustavnim promjenama, tada jedino preostaje otkazivanje tog ugovora, i to bi bilo u skladu s 

njegovim odredbama ili uz suglasnost s njegovim ostalim strankama. Ako je to nemoguće ta 

država treba pokrenuti postupak za njegovu izmjenu. Ali, ni tada ne smije kršiti ili odbaciti svoju 

ugovornu obvezu pod izgovorom da je neustavna, sve dok je ona na snazi.

Izvršni i sudski organi vlasti u nekim državama, čak i u ugovorima koji su transformirani 

(pretočeni) u zakone, gledaju neku vrst akata koji sasvim ne spadaju u njihov unutarnji pravni 

poredak, te su ponekad skloni iz razloga javnog poretka, restriktivno primijeniti ili otkloniti 

primjenu nekog međunarodnog ugovora.

Ranije je u mnogim državama bio jako istaknut  dualistički pristup  odnosa međunarodnog i 

unutrašnjeg prava. Prema tom gledištu iz sklopljenog ugovora proizlaze prava i dužnosti samo 

za državu njegovu stranku u svojstvu subjekta međunarodnog prava. Da bi ugovor dobio 

učinak na državne organe i na građane, neophodno je njegov sadržaj transformirati u zakon ili 

podzakonski akt države. U suprotnom, državni organi nisu dužni neposredno primjenjivati 

ugovor,   što   sukladno   tom   gledištu   ne   sprječava   odgovornost   njihove   države   za   kršenje 

preuzete ugovorne obveze.

**

55

www.nasciturus.com

Kad govorimo o učincima ugovora,  riječ je o učincima u vremenu i prostoru, te načinima 

osiguranja izvršenja ugovora. Ako sam ugovor ne rješava ta pitanja, Bečka konvencija iz 

1969. predviđa neka nužna i neosporna pravna pravila općenite naravi.

1.  

Opće   pravilo   međunarodnog   prava   podložno   je   mogućim   izuzecima,   da   ugovor   nema 

retroaktivnog učinka

. Ugovor u načelu obvezuje njegove stranke tek od dana njegova stupanja 

na   snagu,   ali   su   stranke   ugovora  slobodne   predvidjeti   retroaktivni   učinak,   bilo   u   samom 

ugovoru ili na drugi način.

2. 

Glede 

teritorijalnog učinka,

 čl. 28. Bečke konvencije predviđa da ako drugačija namjera ne 

proistječe iz ugovora ili ako nije na drugi način izražena, ugovor veže svaku stranku za čitavo 

njeno područje. «Čitavo područje» države u tom smislu obuhvaća njene kopnene i morske 

prostore, te zračni prostor iznad njih.

Gospodarski i epikontinentski pojas ne čine dijelove državnog područja, ali obalna država u 

njima uživa odgovarajuća suverena prava i jurisdikciju.

Ali, s obzirom na predmet i svrhu, neki se ugovori ne mogu primjenjivati na čitavom području 

njegovih država stranaka. Među ostalim to su ugovori o međunarodnim rijekama i morskim 

kanalima ili npr. Ženevnska konvencija iz 1958. o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu.

3.  

Što se tiče  

načina  osiguranja izvršenja ugovora

, u načelu, kršenje obveza iz bilo kojeg 

ugovora koji je na snazi povlači međunarodnu odgovornost države stranke u pitanju. Iz te 

odgovornosti proizlazi dužnost naknade štete. Država stranka koja je pretrpjela štetu se može 

pozvati na to kršenje kao na uzrok prestanka ili suspenzije ugovora u pitanju, ili pribjeći 

dozvoljenim mjerama  represalija kako bi državu kršiteljicu  natjerala  da nastavi izvršavati 

ugovor i naknadi štetu.

U   nekim   ugovorima   neke   od   njihovih   stranaka   preuzimaju   jamstvo   (garanciju)   njihova 

izvšenja. Time one preuzimaju obvezu da učine sve u svojoj moći da navedu drugu ili druge 

stranke da izvše ugovor.

Neki   ugovori   predviđaju   poseban   postupak   osiguranja   izvršenja   ugovora,   a   taj   postupak 

sastoji  se u podnošenju godišnjeg izvještaja Međunarodnom uredu rada o mjerama koje su 

poduzele u ostvarenju ugovora. Potom ovlaštena tijela razmatraju izvještaj i daju preporuke.

Međutim,   najčešći   način   osiguranja   izvršenja   ugovora   je   stipuliranje   odredbe   kojom   se 

predviđa obavezatna nadležnost nekog   stalnog sudskog ili arbitražnog tijela da odlučuje o 

svim sporovima o njihovu tumačenju i primjeni.

20. UGOVORI I TREĆE DRŽAVE

56

background image

www.nasciturus.com

Na tom izuzetku se zasnivaju sva nastojanja na progresivnom razvoju i na legislaciji 

općeg međunarodnog prava putem kodifikacijskih konvencija. Takvi propisi, stipulirani 

u   konvencijama   u   obliku   bezličnih   (impersonalnih)   normi,   imaju   za   cilj   da   se 

transformiraju u novo običajno pravo i da po običajnoj osnovi budu izvorom prava i 

dužnosti za sve subjekte međunarodnog praa na koje se mogu primijeniti, dakle i za 

države koje ne postanu strankama tih konvencija.

3.

UGOVORI  

KOJI

 

 

 STVARAJU

 

  

OBJEKTIVNE REŽIME 

 

 ERGA OMNES

 

 : Bečka konvencija izričito ne predviđa, ali i 

ne otklapnja tzv. ugovore kojima se ustanovljavaju objektivni režimi 

erga omnes

 (glede 

svih). Takvi ugovori čine posljednji i mođda najznačajniji izuzetak od općeg pravila da 

ugovor stvara prava i obveze samo za njegove stranke. 

U  19.  st.  takve  ugovore   je  sklapao   mali   broj  europskih   velesila.  Trajnu  neutralnost 

Švicarske potvrdilo je i zajamčilo na Bečkom kongresu 1815. samo 6 država. U 20. st. 

objektivni  režimi  uspostavljani  ugovorima  prestali  su biti  izrazom  volje oligarhijske 

manjine  europskih  velesila.  Takav  jedan  ugovor je npr. «Konvencija  o miroljubivoj 

suradnji   u   znanstvenom   istraživanju   Antarktika»   (1959).   Potpisalo   ju   je   samo   12 

zemalja, ali je propisala obveze za sve države svijeta.

Ugovori koji ustanovljuju objektivne režime predviđaju prava (i odgovarajuće dužnosti), 

ne   jedino   u   korist   trećih   država   ili   drugih   subjekata   međunarodnog   prava,   nego   i 

neposredno u korist svih fizičkih i pravnih osoba kojima je namjenjena. Dovoljna je 

namjera izvornih stranaka ugovora da stvore pravo za sve, tj. erga omnes, te da se taj 

objektivni režim u praksi ostvario.

4.

KLAUZULA

 

NAJVEĆEG

 

  

POVLAŠTENJA

 

 :    Ta klauzula, kada se izričito uglavi u nekom ugovoru, predviđa za 

svaku   od   stranaka   ugovora   prava   koja   je   druga   stranka   priznala   trećim   državama   i 

njihovim građanima. Odnosi se na prava iz već postojećih ugovora s trećim državama, 

kao i ona koja će se naknadno uglaviti u budućim takvim ugovorima. Dakle, u tim 

odnosima se razlikuju temeljni ugovor koji predviđa tu klauzulu, te ugovori svake od 

njegovih  stranaka  s trećim  državama.  Za  svaku  stranku temeljnog  ugovora, ugovori 

druge njegove stranke s trećima prestaju biti res inter alios acta.

Klauzula   najvećeg   povlaštenja   najćešće   se   stipulira   u   dvostranim   trgovinskim 

ugovorima i odnosi se na uvozne carinske pristojbe. Ali se ona ugovara i glede pravnog 

položaja   građana   jedne   države   u   drugoj   (osobito   u   pitanjima   prava   na   stjecanje   i 

nasljeđivanje nepokretne i pokretne imovine.

58

www.nasciturus.com

Svrha klauzule je da u svakoj od tih država stranci koju su građani druge države stranke 

tog ugovora ne budu diskriminirani u odnosu na strance iz bilo koje treće države za koje 

je ugovorom predviđen još bolji tretman.

Uvjeti   i   domašaj   primjene   klauzule   najvećeg   povlaštenja   predviđaju   se   temeljnim 

ugovorom. Tako se iz domašaja njezine primjene mogu isključiti povlastice koje neka 

od država stranaka temeljnog ugovora priznaje njoj susjednim državama, ili povlastice 

iz carinske unije ili zole slobodne trgovine, i dr.

U  dvostranim  ugovorima  ta   se  klauzula  najčešće   stipulira   pod  uvjetom  uzajamnosti 

(reciprociteta). Klauzula se može stipulirati i u mnogostranim ugovorima, a najznačajniji 

primjer u tom smislu je čl. 1. GATT-a (Općeg sporazuma o tarifama i trgovini).

21.IZMJENE I PREINAKA (REVIZIJA) UGOVORA

STABILNOST

 

I

 

PROMJENE

 

PRAVNOG

 

PORETKA

 

 

Stabilnost međunarodnog pravnog poretka može se postići i održavati jedino ukoliko je taj 

poredak otvoren  u njegovoj  cjelini  promjenama  i progresivnom  razvoju, te ukoliko  se te 

promjene   ostvaruju   na   miroljubiv   način.   Potreba   za   promjenama   ne   odnosi   se   samo   na 

impersonalne   norme   općeg   i   partikularnog   međunarodnog   prava.   Ona   se   odnosi   i   na 

subjektivne situacije i prije stečena prava država iz ugoovrnih odnosa. Međutim, svaki zahtjev 

za izmjenom (revizijom) ugovora ne mora biti opravdan. Takvi zahtjevi mogu se temeljiti na 

sili i promijenjenom odnosu snaga u odnosu na slabiju državu.

TEMELJNA

 

PRAVNA

 

PRAVILA

 

O

 

IZMJENAMA

 

MEĐUNARODNIH

 

UGOVORA

 

 

Bečka   konvencija  iz   1969.  čini   razliku   između   izmjene   ugovora  (amendment)   i  preinake 

(modification) nekog mnogostranog ugovora, i to sklapanjem novog sporazuma samo između 

njegovih stranaka. Međutim, nema bitnih razlika između izraza revizija, izmjena i preinaka 

nekog ugovora. Svi oni u pravu znače isto.

Postoji nekoliko pravila koja se prema hijerarhijskom redoslijedu primjenjuju na izmjene, tj. 

na reviziju ugovora.

I.

Prvo je pravilo da sve stranke bilo dvostranog ili mnogostranog ugovora 

mogu zajedničkim  sporazumom svoj ugovor izmijeniti ili preinačiti, i to iz 

bilo kojeg razloga i u bilo koje doba. Ako djeluju jednoglasno, one su 

domini   negotii

  svakog   sporazuma..   One   mogu   tim   putem,   ako   to   žele, 

okončati svoj postojeći ugovor i zamijeniti ga novim.

59

background image

www.nasciturus.com

Svaka država koja ima pravo da postane stranka ugovora ima također pravo 

postati strankom izmijenjenog ugovora. Izmijenjeni se ugovor primjenjuje 

samo između stranaka koje su te izmjene usvojile. Između tih stranaka i 

onih koje na izmjene nisu pristale, ugovor se primjenjuje u neizmjenjenom 

obliku.

PRAVILA

 

O

 

SUKOBU

 

UGOVORA

 

O

 

ISTOM

 

PREDMETU

 

 

Pod izmjenom ugovora u širem smislu spadale bi, ne samo izmjena odredaba ugovora na 

snazi, nego i sklapanje novog ili novih ugovora  o istom predmetu, bilo da se njima dokida 

postojeći ugovor, ili on i dalje ostaje na snazi.

Bečka  konvencija  iz  1969.  predviđa  više  propisa o  primjeni  uzastopnih  ugovora  o  istom 

predmetu.

Glavna načelo o tom pitanju po njihovu hijerarhijskom redoslijedu:

a)

Imperativne

 

norme 

općeg međunarodnog prava, kada su sadržane u nekog ugovoru, čine ništavim svaki drugi 

ugovor koji je snjima u sukobu u trenutku njegova sklapanja. Nova imperativna norma 

čini ništavim i okončava svaki postojeći ugovor koji je s njom u sukobu.

b)

Obveza država članica iz 

Povelje UN-a, prema njezinu čl. 103., prevladavaju nad njihovim       obvezama iz bilo 

kojeg   drugog   sporazuma.   To   je   jedina   derogatorna   klauzula   u   nekom   ugovoru   koja 

derogira obveze iz drugih (ostalih) ugovora, a koju Bečka konvencija priznaje.

c)

Ako   neki   ugovor 

određuje   da   je   podređen   prijašnjem   ili   kasnijem   ugovoru   ili   da   ga   treba   smatrati 

inkopaktibilnim s tim drugim ugovorom, odredbe tog drugog ugovora imaju prednost.

d)

Nakon ovih propisa koji 

se primjenjuju po hijerarhijskom redoslijedu, postoje različite situacije sukoba ugovora o 

istom predmetu gdje nema hijerarhijski postavljenih pravila.

1.

Sve stranke prijašnjeg ugovora stranke su i kasnije sklopljenog ugovora. Tu međutim, 

ne mora postojati apsolutni identitet stranaka. Kasniji ugovor može imati i veći broj 

stranaka od prijašnjeg, ali ne smije se dogoditi da bilo koja stranka prijašnjeg ugovora 

ne bude i stranka onog kasnijeg.

61

www.nasciturus.com

2.

Dvije  ili  više   stranaka  prijašnjeg  mnogostranog  ugovora   sklope   između  sebe  novi 

sporazum u namjeri da ga preinače samo u njihovim uzajamnim odnosima (inter se). 

U   toj   situaciji   namjere   stranaka   novog   užeg   sporazuma   nije   da   prijašnji   ugovor 

prestane važiti.

Bečka konvencija u čl. 41. predviđa veoma stroge i ograničavajuće uvjete da bi takav 

sporazum bio pravovaljan. Novi sporazum moguć je:

-

ako prijašnji ugovor predviđa takve preinake, ili

-

ako takva preinaka ugovorom nije zabranjena, i

-

nije na štetu uživanja prava što ih ostale stranke izvode iz prijašnjeg ugovora, niti 

izvršavanja njihovih obveza, i

-

ne   odnosi   se   na   odredbu   od   koje   bi   odstupanje   dovelo   do   inkompatibilnosti   s 

efektivnim ostvarenjem predmeta i svrhe prijašnjeg ugovora u cijelosti.

Adekvatno bi rješenje bilo, koje Bečka konvencija ne predviđa da temeljem načela pacta 

sunt  servanada  prvenstvo  u  primjeni   ima  prijašnji  ugovor,  i  to naročito  ako  je  druga 

stranka kasnijeg ugovora znala za postojanje onog prvog.

POSTUPAK

 

ZA

 

IZMJENU

 

POVELJE

 

UN

-

A

 

 

Predviđena su 3 načina postupka izmjene:

1. POSTUPAK NA OPĆOJ SKUPŠTINI UN-a: za vrijeme redovnog zasjedanja, naprije 

se daje prijedlog koji se usvaja 2/3 većinom glasova svih članica. Takav zaključak se 

ratificira 2/3 većinom svih država članica, a međju njima svih stalnih članica UN-a

2. POSTUPAK  NA  KONFERENCIJI  ZA  REVIZIJU:  najprije  se donosi  zaključak  o 

osnivanju takve konferencije – opća skupština 2/3 većinom, VS većinom glasova

3. OBAVEZNO STAVLJANJE PITANJA  O REVIZIJI NA  DNEVNI RED: u ovom 

postupku konačna faza stupanja na snagu izmjene uvjetovana je ratifikacija od strane 

2/3 većine + sve stalne članice VS.

Niti jedan od tih postupaka nije dosad primijenjen.

22. NIŠTAVOST UGOVORA

1. PRAVILA O POSTUPKU IZ BEČKE KONVENCIJE

Te odredbe obvezuju po ugovornoj osnovi samo stranke Bečke konvencije (1969.). Ali osim 

onih koje propisuju nadležnost Međunarodnog suda, arbitražu, te obvezatan postupak mirenja, 

62

background image

www.nasciturus.com

- o sukobu ugovora s jus cogens,

- o prisili izvršenoj na predstavnika države te

- o prisili na državu izvršenu prijetnjom ili upotrebom sile.

a)  U

GOVORI

 

KOJI

 

SU

 

SUPROTNI

 

IMPERATIVNOJ

 

NORMI

 

OPĆEG

 

MEĐUNARODNOG

 

PRAVA

  (

JUS

 

COGENS

)

 

 - 

Čl. 53. Konvencije predviđa ja je ništav svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja 

suprotan imperativnoj normi općeg međunarodnog prava. Imperativna norma općeg 

međunarodnog prava je norma što ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna 

zajednica država kao norma od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se 

može izmijeniti samo novom normom općeg međunarodnog prava iste prirode. Jus 

cogens, u svrhe Bečke konvencije, obuhvaća malen krug pravnih pravila koja sva 

nalažu poštivanje temeljnih prava čovjeka pojedinca i ljudskih skupina u doba mira i 

u doba oružanih sukoba. Stranke su dužne, koliko je moguće, otkloniti posljedice 

svakog   čina   izvršenog   na   temelju   odredbe   koja   je   suprotna   imperativnoj   normi 

općeg međunarodnog  prava  i uskladiti  svoje  međusobne  odnose s  imperativnom 

normom općeg međunarodnog prava.

b) P

RISILA

 

IZVRŠENA

 

NA

 

PREDSTAVNIKA

 

DRŽAVE

 

  – čl. 51. Konvencije određuje da je izraženi 

pristanak države da bude vezana ugovorom koji je posljedica prisile izvršene na 

njezina predstavnika činom ili prijetnjom upravljenima protiv njega, bez ikakvog 

pravnog učinka. Prema ovom propisu u tim se slučajevima čak ne radi ni o apsolutno 

ništavom, nego o nepostojećem ugovoru.

c)  P

RISILA

 

NA

 

DRŽAVU

 

IZVRŠENA

 

PRIJETNJOM

 

ILI

 

UPOTREBOM

 

SILE

 

  – po učincima je nešto blaži 

oblik ništavosti ugovora. Čl. 52. Konvencije određuje da je ništav svaki ugovor koji 

je   sklopljen   kao   posljedica   prijetnje   silom   ili   upotre   sile   protivno   načelima 

međunarodnog prava uglavljenima u Povelji UN-a.

4.   RELATIVNI   UZROCI   NIŠTAVOSTI  su   svi   ostali:   korupcija   predstavnika   države, 

prijevara, bludnja, odredbe unutrašnjeg prava o nadležnosti za sklapanje ugovora te posebna 

ograničenja ovlasti za izražavanje pristanka države.

Ukoliko se država koja na to ima pravo pozove na neki od tih uzroka ništavosti u nekom 

primjerenom roku, naročito ako ga bez protesta počen izvršavati, smatrat će se da je pristala 

na to da je ugovor u pitanju valjan.

a)

K

ORUPCIJA

 

PREDSTAVNIKA

 

DRŽAVE

 

   –  Prema   čl.  50.  Konvencije,   ako  je  izraženi 

pristanak   države   da   bude   vezana   ugovorom   posljedica   korupcije   njezina 

predstavnika   izravnim   ili   neizravnim   djelovanjem   druge   države   pregovarateljica, 

64

www.nasciturus.com

prva se država može pozvati na tu korupciju kao uzrok koji ništi njezin pristanak da 

bude vezana tim ugovorom.

b)

P

RIJEVARA

  (

DOLUS

)

 

   – je širi pojam od korupcije. U međunarodnim  odnosima 

valda   svake   države   dužna   je   pažljivo   ispitati   sve   činjenice   prije   davanja   svog 

pristanka da bude vezana ugovorom. Bečka konvencija u čl. 49. predviđa da ako je 

država prijevarnim ponašanjem druge države pregovarateljice navedena da sklopi 

ugoovr, može se pozvati na prijevaru kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude 

vezana tim ugovorm.

c)

B

LUDNJA

  (

ERROR

,  

ZABLUDA

)

 

   –   je   mana   pri   očitovanju   volje   i   u   unutrašnjim 

pravnim   sustavima   ali   su   se   takvi   slučajevi   događali   i   u   međunarodnoj   praksi. 

Bludnja je nepoznavanje ili pogrešna predstava o nekoj činjenici ili njenom stanju. 

Ako je u trenutku kada je ugovor bio sklopljen država bila u ispričivoj bludnji, ona 

se na nju može pozvati kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana 

ugovorm.

Ispričiva bludnja nastupa kada državni organ koji je dao očitovanje ne poznaje pravo 

stanje stvari, a ne moće mu se pripisati nemar. Ako je toj pogrešnoj predstavi o 

činjenicama pridonijela druga država pregovarateljica, radi se o prijevari. Ali ako je 

sama država koja se poziva na bludnju pridonijela bludnji svojim postupkom, ili ako 

su okolnosti bile takve da je morala znati za pravo stanje stvari, ona se na bludnju ne 

može pozvati kao na uzrok koji ništi njezin pristanak na ugovor.

Bečka konvencija u čl. 48. određuje da se država može pozvati na bludnju u ugovoru 

kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana ugovorom ako se bludnja 

odnosi na činjenicu ili situaciju za koju je ta država pretpostavljala da postoji u 

trenutku kad je ugovor sklopljen i koja je bitna osnova njezina pristanka.

d) O

DREDBE

 

UNUTARNJEG

 

PRAVA

 

O

 

NADLEŽNOSTI

 

ZA

 

SKLAPANJE

 

UGOVORA

 

  -  Uvjet koji bi ništio 

pristanak države da bude vezana ugovorom, je da kršenje takve odredbe mora biti 

očito, mora se ticati nekog bitnog pravila unutarnjeg prava na način da je to kršenje 

objektivno   jasno   svakoj   državi   koja   se   glede   tog   odnosa   ponaša   u   skladu   s 

uobičajenom praksom i u dobroj vjeri (čl. 46. Konvencije).

e)  P

OSEBNO

 

OGRANIČENJE

 

OVLASTI

 

ZA

 

IZRAŽAVANJE

 

PRISTANKA

 

DRŽAVE

 

 

 –   ako   je   ovlast 

predstavnika da izrazi pristanak svoje države da bude vezana određenim ugovorom 

bila predmetom posebnog ograničenja, a to je ograničenje prije davanja tog pristanka 

bilo   notificirano   ostalim   državama   pregovarateljicama,   tada   se   država   u   pitanju 

može pozvati na tu manu kao na uzrok ništavosti ugovora (čl. 47.).

65

background image

www.nasciturus.com

-

pod   posebnim   uvjetima   koje   propisuje   Bečka   konvencija,   kao   posljedica   njegova 

kršenja.

1.

Mutuus   dissensus

 

 

  –  Sporazumom  svih  njegovih  stranaka   svaki  se  ugovor  može   u 

svakom trenutku okončati (ili se njegov tekst može izmijeniti ili slobodno tumačiti), i 

to neovisno od njegovih vlastitih odredaba o njegovu trajanju, prestanku, otkazu ili 

izmjenama.

Bečka konvencija se ne izjašnjava o tome može li ugovor prestati zastarom. Tu se ne 

radi toliko o tome mogu li se sve stranke naknadno suglasiti o tome da je ugovor po toj 

osnovi prestao, nego pruža li zastara osnovu za jednostrani zahtjev neke stranke da je 

ugovor u pitanju prestao.

Čini se da je to moguće. Ako sve stranke kroz dugačko razdoblje ne izvršavaju svoje 

obveze iz ugovora, ili ga otvoreno krše, ili to čini neka od njegovih stranaka a ostale 

na to ne protestiraju, ugovor može na taj način prestati u cjelini, ili stranka kršiteljica 

može prestati biti njime vezana.

       2. 

 Prestanak ugovora primjenom njegovih vlastitih propisa

 – Čl. 54. Bečke konvencije 

propisuje da do prestanka ugovora ili povlačenja neke stranke moće doći u skladu s 

odredbama ugovora. Malobrojni ugovori se sklapaju na određeno vrijeme, koji se po 

njegovu isteku automatski gase.

Većina se ugovora sklapa na neko početno razdoblje od 5 ili više godina, po isteku 

kojeg oni ostaju na snazi sve dok ih neka stranka jednostrano ne otkaže ili se iz njega 

ne povuče. Pri tom se mogu propisati različiti uvjeti otkaza.

Otkaz   može   stupiti   na   snagu   6   ili   12   mjeseci   nakon   njegove   notifikacije   drugih 

strankama.   Ako   po   isteku   početnog   razdoblja   ugovor   ne   bude   otkazan,   može   se 

predvidjeti da on automatski ostaje na snazi za dalje unaprijed utvrđeno  razdoblje od 

5 ili više godina, a prije isteka kojeg se on ne može ponovno jednostrano otkazati. 

Međutim, neki ugovori ne predviđaju nikakve uvjete otkaza ili povlačenja po isteku 

tog početnog razdoblja. To znači da se oni potom mogu otkazati u svakom trenutku, 

bilo uz otkazni rok (ako je unaprijed utvrđen) ili bez njega.

U   ugovoru   se   može   predvidjeti   da   on   ostaje   na   snazi   sve   do   nastupanja   nekog 

događaja. Mnogostrani ugovor može predvidjeti da će prestati ukoliko broj njegovih 

stranaka zbog otkaza ili povlačenja padne ispd nekog predviđenog broja.

24. NAKNADNA NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA UGOVORA

67

www.nasciturus.com

Riječ je o nekim naknadnim događajima koje države pregovarateljice nisu predvidjele pri 

sklapanju   ugovora,   a   zbog   kojih   izvršenje   ugovora   postaje   nemoguće.   Uvjeti   mogućeg 

prestanaka (ili suspenzije) ugovora mogu biti:

-

nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora,

-

temeljna (bitna) promjena okolnosti,

-

prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa,

-

oružani sukob između stranaka ugovora, te

-

novi 

ius cogens.

I. Stalan ili privremen

 nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora

 – Može se raditi 

o npr. potonuću nekog otoka,  isušenju rijeke ili uništenju hidroelektričke centrale neophodnih 

za izvršenje ugovora. Ako su nestanak ili uništenje tog predmeta trajni, stranka u pitanju može 

samo pozvati na nemogućnost izvršenja ugovora kao na uzrok njegova prestanka. Ako je 

nemogućnost privremena, ona se može na nju pozvati samo kao na uzrok suspeznije primjene 

ugovora.

Stranka   se   ne   može   pozvati   na   nemogućnost   izvršenja   kao   na   uzrok   prestanka   ugovora, 

povlačenja iz njega ili suspenzije njegove primjene ako je ta nemogućnost posljedica kršenja 

od te stranke, obveze iz ugovora ili bilo koje druge preuzete međunarodne obveze prema 

svakoj drugoj stranci ugovora (čl. 62. Bečke konvencije).

II.  

Temeljna (bitna) promjena okolnosti

  –   Bečka konvencija propisala je to pravilo kao 

načelo   objektivnog   sadržaja.   Da   bi   spriječila   subjektivna   tumačenja   i   zloupotrebe   fikcije 

takvog prešutnog sporazuma stranaka u ugovorima, Konvencija nigdje ne spominje «klauzulu 

resbus sic santibus. Ukoliko je neki ugovor sklopljen na početno razdoblje od 5 godina, svaka 

stranka koja smatra da su se okolnosti izmijenile, može po isteku tog roka taj ugovor otkazati. 

Čl. 62. Bečke konvencije predviđa da na temeljnu promjenu okolnosti koja se zbila u odnosu 

na one koji su postojale u trenutku sklapanja ugovora, a koju stranke nisu predvidjele, ne 

može se pozivati kao na uzrok prestanka ugovora ili povlačenja iz njega osim:

-

ako je postojanje tih okolnosti bilo bitna osnova pristanka stranaka da budu vezane 

ugovorom, i  

-

ako je učinak te promjene korjenita promjena domašaja obveza koje prema ugovoru 

još treba izvršiti.

Bečka konvencija uz to, isključuje primjenu tog propisa u 2 slučaja i to:

-

ako se ugovorom ustanovljuje granica ili

68

background image

www.nasciturus.com

Glede ostalih ugovornih odnosa vano je pitanje je li VS UN-a temeljem glave 7. Povelje 

donijelo neku obvezujuću rezoluciju koja se odnosi na taj oružani sukob i da li je njome 

označila agresora ili ne. Ako takva rezolucija nije usvojena, pretpostavlja se da svaka od 

stranaka   sukoba   može   (ali   i   ne   mora)   suspendirati   primjenu   svakog   dvostranog   ili 

mnogostranog   ugovora   u   odnosu   na   drugu   stranku   tog   sukoga,   za   koji   drži   da   je 

inkompatibilan   s   nastalim   stanjem.   Ako   je   VS   donijelo   obvezujuću   rezoluciju   glede   tog 

sukoba,   tada     u   njezinu   izvršenju   svaka   država   može   otkazati   ili   suspendirati   primjenu 

ugovora inkompatibilnog s tom rezolucijom.

V.  

Novi j

us cogens

   –

  Ako nastane nova imperativna norma općeg međunarodnog prava, 

svaki ugovor koji je suprotan toj normi postaje ništav i prestaje. Ako ugovor postaje ništav i 

prestaje to:

oslobađa stranke obveze da nastave s izvršenjem ugovora

nije na štetu nikakvog prava, obveze ili pravnog položaja stranaka nastalih 

izvršenjem ugovora prije njegova prestanka.

Ugovor suprotan novom jus cogens, ne samo da prestaje, nego postaje ništav.

25. KRŠENJE UGOVORA KAO UZROK NJEGOVOG PRESTANKA

Kršenje  ugovora  povlači  i   međunarodnu   odgovornost   neke  od  njegovih  stranaka   po  istoj 

osnovi kao i svaki drugi međunarodno protupravni čin. Opće načelo prava jeste: 

inadimplendi 

non est adimplendum

2

. Ovo načelo ne rješava sva pitanja kršenja ugovora.

Prema općem međunarodnom pravu postoji tzv. «rezidualno pravo» svake države koja pretrpi 

štetu da protiv države kršiteljice poduzme nenasilne mjere represalija i da je na taj način 

natjera   da   naknadi   pričinjenu   štetu   i   da   nastavi   izvršavati   svoje   ugovorne   obveze.   Ali   u 

vršenju prava na dopuštene represalije nema nikakvih pravila postupka.

Pravo  na  represalije   je  ograničeno   Bečkom  konvencijom,   koja   u  čl.  60.  nalaže   da  se  ne 

primjenjuju na odredbe ugovora o zaštiti ljudskih prava što ih sadrže ugovori humanitarnog 

karaktera, osobito ne na odredbe koje zabranjuju svaki oblik represalija prema osobama koji 

su tim ugovorima zaštićene. 

Tu radi o pravilu koje je jus cogens. To znači da oštećena država ima pravo na nenasilne 

mjere represalija, ali ne na one koje pogađaju prava pojedinaca, koji najčešće nisu krivi za 

kršenje ugovornih obveza njihove države.  Ukoliko  sam ugovor koji je prekršen predviđa 

2

 ako jedna stranka prestane izvršavati neki ugovor, druga ili ostale stranke imaju pravo suspendovati njegovo 

djelovanje, pa čak ga i okončati u odnosu na stranku kršiteljicu 

70

www.nasciturus.com

posebne   odredbe   o   osiguranju   njegova   izvršenja,   te   se   odredbe   u   svakom   slučaju   mogu 

primijeniti.

Bitnu povredu ugovora čini: 

-

odbacivanje ugovora koje nije predviđeno Bečkom konvencijom, ili 

-

povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora.

Situacija je jednostavna ako je u pitanju dvostrani ugovor 

 bitna povreda ovlašćuje drugu 

stranku da se pozove na povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili njegove suspenzije!

Kad je u pitanju mnogostrani ugovor  ako jedna stranka bitno povrijedi ugovor, onda:

a.)

ostale   stranke

  imaju   pravo   da   jednoglasnim   sporazumom   suspendiraju   primjenu 

ugovora u cijelosti ili djelomice ili da ga dokinu:

u odnosima između njih i države povrediteljice ili

između svih stranaka.

b.)

Sama 

oštećena stranka

 može okončati ugovor ili suspendovati ugovor, ali poštujući za 

to propisani postupak, a ne samoinicijativno.

Osim države povrediteljice, svaka stranka ima pravo da se pozove na povredu kao na uzrok 

suspenzije primjene ugovora u cijelosti ili djelomice u osnosu na samu sebe, ako je taj ugovor 

takve naravi da bitna povreda odredaba od jedne stranke korjenito mijenja položaj svake 

stranke što se tiče budućeg izvršavanja njenih obveza na temelju ugovora.

26. SUKCESIJA DRŽAVA GLEDE MEĐUNARODNIH UGOVORA

Sukcesija država je stanje (ili  novo stanje), nastalo  teritorijalnim  promjenama  na koje se 

primjenjuju   sva   postojeća   pravila   međunarodnog   prava.   Pri   svakoj   teritorijalnoj   promjeni 

moguće   je   ustanoviti  

državu   prethodnicu

  (ili   više   njih)   –   koju   su   prilikom   sukcesije 

zamijenile jedna ili više 

država sljednica

te  jednu ili više  država sljednica koje us prilikom 

sukcesije zamijenile državu prethodnicu.

Pravilo pozitivnog međunarodnog prava, koje je potvrđeno u čl. 12. i 12. Bečke konvencije iz 

1978.,   je   da   sukcesija   država   kao   takva   ne   utječe   na   (teritorijalnu)   granicu   ustanovljenu 

ugovorom koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime.

U svrhe sukcesije država sve ostale međunarodne ugovore države prethodnice moguće je 

podijeliti u 3 skupine:

(1)

na   mnogostrane   ugovori

  otvorene   na   pristup   državama   iz   svih 

dijelova svijeta,

71

background image

www.nasciturus.com

D. JENOSTRANI AKT KAO IZVOR MEĐUNARODNOG PRAVA

27. ZNAČAJKE I VRSTE JEDNOSTRANIH AKATA

Čl. 38. Statuta Međuanrodnog suda ne predviđa jednostrane akte država i drugih subjekata 

međunarodnog prava kao izvor međunarodnog prava

Jednostrani   akti   su   od   pamtivijeka   bili   jedan   od   najzančajnijih   čimbenika   u   običajnom 

procesu.   Praksa   država   glede   jednostanih   obećanja   i   odreknuća   od   prva,   jedna   presuda 

Međunarodnog suda iz 1974., te mnogi propisi Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982., 

konačno svrstavaju jednostrane akte kao poseban izvor partikualnog međunarodnog prava.

Znanstvena djela koja obrađuju jednostrane akte, nabrajaju više njegovih vrsta: notifikaciju 

(priopćenje), priznanje, protest (prosvjed), odreknuće i tek u novije doba i obećanje.

Neki jednostrani akti koje ne možemo svrstati kao izvor međunarodnog prava:

Notifikacija

  je oblik izražavanja volje neke države. Radi se o formalnom priopćenju drugoj 

državi u pisanom obliku, neke činjenice, tvrdnje ili zahtjeva. Druga država može osporiti 

sadržaj notifikacije, i ako zahtjev izražen u njoj nema pravne osnove, ona će ostati bez učinka. 

Ali ako se država kojoj je priopćenje upućeno uzdrži od protesta na zahtjev ili tvrnju izražene 

u njemu, iz te njezine pasivnosti ponekad se može podrazumijevati njezin pristanak.

Osim notifikacije, neka država može očitovati svoju volju konkludentnim radnjama iz kojih 

nesumnjivo proizlazi neka njezina određena namjera, npr. iz čina ustanovljenja diplomatskih 

odnosa s novom državom proizlazi namjera njezina priznanja.

Budući   da   notifikacija   nema   jedinstven   cilj   ili   sadržaj   nego   može   sadržavati   različita 

očitovanja, ona se ne može smatrati izvorom međunarodnog prava.

Priznanje   i   protest

  imaju   u   međunarodnom   pravu   značajan   učinak   glede   nastanka   i 

sprječaanja nastanka tzv. suprostavljivih stanja. Ali budući da se tu radi o reakcijama na akte 

73

www.nasciturus.com

ili   ponašanje   neke   druge   države,   oni   se   teško   mogu   smatrati   samostalnim   jednostranim 

aktima, a još manje jednostanim aktima kao izvorom međunarodnog prava.

U jednostranke akte kao izvor partikularnog međunarodnog prava valja svrstati:

-

akte   kojima   neka   država   (ili   drugi   subjekt   međunarodnog   prava)   preuima   nove 

međunarodne obveze, tj. obećanje;

-

akte   kojima   neka   država   napušta   neko   svoje   postojeće   subjektivno   pravo,   tj. 

odreknuće; i

-

akte kojima država stječe nova prava i to: okupacijom ničijeg područja, stjecanjem 

područja putem zastare i historijskim naslovom;

-

 te neke jednostrane akte predviđene današnjim pravom mora.

Opći uvjeti da bi bilo koji jednostrani akt bio pravno valjan su:

1. Autor akta mora biti država ili drugi subjekt međunarodnog prava,

2. predmet jednostranog akta ne smije biti pravno nedopustiv,

3. volja izražena u jednostranom aktu, koja je očitovana bilo pismeno ili usmeno, mora 

odgovarati stvarnoj volji njegova autora,

4. opće međunarodno pravo ne propisuje jedinstven oblik (formu) svih vrsta jednostranih 

akata, ali za neke od vrsta tih akata međunarodno pravo meže predvidjeti posebne 

zahtjeve, npr. pisani oblik.

Obećanje

 je vrsta jednostranog akta kojim neka država ili drugi subjekt međunarodnog prava 

preuzima pravne obveze u korist druge države, skupine država ili prema svima (erga omnes). 

Da bi obećanje po međunarodnom pravu imalo učinka, ono mora potjecati od organa koji 

svojim   očitovanjem   i   u   okviru   svojih   nadležnosti   može   obvezivati   svoju   državu   (glavar 

države, predsjednik vlade, nadležni ministar, zakonodavno tijelo i dr.). Ono mora biti izraženo 

na jasan i određen način, s namjerom da obveže državu u pitanju u skladu s danim iskazom.

Obećanje se može očitovati u pisanom obliku ali i usmeno. Neophodno je da je očitovanje 

dano javno, na način da druge zainteresirane države saznaju za njegov sadržaj kako bi mu 

mogle pokloniti vjeru te tražiti njegovo izvršenje i poštivanje od onoga koji ga je dao.

Međuanrodni sud je u presudi iz 1974. o Nuklearnim pokusima u tom pogledu bio određen – 

obvezivanje ove vrste, ako je učinjeno javno i s namjerom da obvezuje, čako ako se i ne daju 

u okviru međunarodnih pregovora, ima obvezujući učinak.

74

background image

www.nasciturus.com

U slučaju da neki akt ne ispunjava neke uvjete, tada je on poduzet 

ultra vires

, tj. bez pravne 

osnove.

Glavni primjeri jednostranih akata kojima se stječu nova prava su:

1.

Okupacija ničijeg područja

 – efektivno i vidljivo zaposjednje nekog područja, koje u 

trenutku zaposjedanja ne pripada niti jednog drugoj državi (terra nullius), uvjet je za 

njegovo dopušteno (legitimno) stjecanje.

2.

Zastara i historijska prava

 – neka država može čak i bez vidljivog pravnog naslova, 

dakle   kršenjem   općeg   međunarodnog   prava   ili   subjektivnih   prava   drugih,   steći 

izvjesna prava. Uvjet za to je da na miroljubiv načih un duljem razdoblju obnaša vlast 

na nekom području ili na na dijelu otvorenog mora, a da u tome ne naiđe na otpore i 

proteste bilo koje druge države.

3.

Jednostrano stjecanje prava obalne države prema pravu mora

  – opće međunarodno 

pravo   mora   koje   je   danas   na   snazi,   ovlašćuje   obalne   države   da   u   skladu   s 

međunarodnim pravom, stječu obalne države da u skladu s međuanrodnim pravom, 

stječu   jednostranim   aktima   suverenost,   suverena   prava   ili   jurisdikciju   nad   nekim 

dijelovima mora u produžetku svoje obale.

Radi se o povlačenju ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora, 

o proglašenju  arhipelaških   voda, uključivši  zračni   prostor  iznad   njih,  povlačenjem 

ravnih arhipelaških crta, o proglađenju vanjskog morskog pojasa do granice od 24 

milje računajući od polazne crte, o proglašenju gospodarskog pojasa do granice od 200 

milja od polazne crte te o proglašenju epikontintskog pojasa preko te crte od 200 

milja.

Tim   jednostranim   aktima   obalna   država   zaista   stječe   prava   nad   odgovarajućim 

dijelovima mora, morskog dna, podzemlja, te zračnog prostora iznad mora, ovisno o 

pravnom režimu država u pitanju.

Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. u nekim propisima za koje se može smatrati 

da su također prerasli u opće običajno pravo, predviđa  i prava obalnih država da 

jednostrano donese i neke druge zakone i propise.

28. SUPROSTAVLJIVA STANJA (OPOZABILNOST)

«Suprostavljivost» i «nesuprostavljivost» tekovine su najnovijeg razvoja međunarodnog prava 

a odnose se na akte trećih. Budući da je ugovor izvor neposrednih prava i obveza za njegove 

76

www.nasciturus.com

stranke, nije uobičajeno govoriti da je on suprostavljiv u odnosu na neku od njih jer ugovor 

pravno obvezuje sve njegove stranke.

Ali pitanje je ima li treća država dužnost poštivati pravne posljedice ugovora koje nije stranka 

i koji za nju predviđa neka posebna prava i dužnosti po propisima prava ugovora.

Suprostavljivost je pojam koji ne implicira dužnost treće država na neku aktivnu činidbu. On 

podrazumijeva dužnost pasivnog poštivanja svih pravnih posljedica koje proizlaze iz nekog 

akta za trću državu u okolnostima kada ona ne osprava njegovu pravovaljanost, ali je pravno 

ovlaštena otkloniti sve njgove pravne posljedice u odnosu na samu sebe.

Oba pojma – suprostavljivost i nesuprostavljivost – od posebne su važnosti glede jednostranih 

akata država.

Suprostavljiva stanja najčešće nastaju nekom vrstom priznanja akta u pitanju od strane treće 

države. I obrnuto, treća država moće spriječiti suprostavljivo stanje ako na akt u pitanju uloži 

protest.

A)

PRIZNANJE može biti jednostrano, ali i kolektivni akt više država, 

kojim   prizanto   stanje,   zahtjev   ili   akt   drugog   postaju   suprostavljivi   u   odnosu   na 

državu koja ga je dala.

Priznanje   ima   učinak   odreknuća   ukoliko   neka   država   priznajući   zahtjev   druge, 

napusti vlastito subjektivno pravo. Jeino u tom slučaju priznanje je jednostrani akt 

koji   neposredno   rađa     prava   i   dužnosti   u   međunarodnom   pravu.   U   drugim 

slučajevima ono proizvodi suprostavljiva stanja.

Ako neka država prizna akt ili zahtjev druge države koji je bez pravne osnove, takav 

akt time ne postaje pravno utemeljen. Osim u slučaju odreknuća od vlastitog prava, 

druga se država svojim priznanjem tog akta jedino odriče od svog rpava da mu se 

suprostavlja i da protiv njega protestira. Priznati akt time postaje suprostavljiv u 

odnosu na državu koja je dala priznanje, i ona je otada dužna trpjeti i poštivati sve 

posljedice koje iz tog akta mog za nju proizaći.

Svojim   priznanjem,   država   u   isto   vrijeme   odustaje   od   svih   prijašnjih   protesta   i 

suprostavljanja druge vrste (ako ih je bilo), aktu ili stanju koje je postalo priznato.

Priznanje sa svim posljedicama prozilazi iz istovrsne protupravne prakse ili akta u 

pitanju. Ukoliko ne da država istakne u svoju korist zahtjev koji nije zasnovan na 

pravu, tvrdeći da se pravna norma s kojom je njezin akt u suprotnosti izmijenila, iz 

te njezine tvrdnje proizlazi njezino vlastito priznanje pravne utemeljenosti istovrsnih 

akata i zahtjeva svih drugih država.

77

background image

www.nasciturus.com

Ipak,   doktrina   podrazumijevanog   pristanka,   podrazumijeva   i   značajna   ograničenja. 

Nekoj državi se ne može imputirati pristanak ako ona nije znala za činjenice protiv 

kojih nije protestirala. To se naravno, ne može odnositi na činjenice koje su službeno 

notificirane.

III. DIO: MEĐUNARODNA ZAJEDNICA

 29. RAZLIČITA POIMANJA «MEĐUNARODNE ZAJEDNICE»

I POJAM SUBJEKTA MEĐUNARODNOG PRAVA

Subjekt međunarodnog prava je svatko tko u međunarodnom pravnom poretku ima pravnu i 

poslovnu sposobnost.

Pravna sposobnost

   znači da subjekt tog prava može biti nosilac prava i obaveza. 

Poslovna 

(djelatna) sposobnost

 je sposobnost subjekta međunarodnog prava da samostalno ističe svoje 

zahtjeve prema drugim subjektima, sklapa međunarodne ugovore i druge pravne poslove te 

općenito sudjelovati u stvaranju i izmjeni normi općeg i partikularnog međunarodnog prava. 

Ova   sposobnost   podrazumijeva   i   neposrednu   i   samostalnu   odgovornost   za   počinjena 

protuvpravna djela, tj. za kršenje obveza po međunarodnom pravu.

Do  19.st. se  smatralo   da su subjekti  međunarodnog  prava  vladari   država.  Tijekom  19.st. 

prevladalo je gledište da je država jedini subjekt međunarodnog prava. Danas prevladava 

gledište po kojem je krug subjekata međunarodnog prava širi od države. To su gotovo sve 

međuvladine   organizacije,   te   priznati   ustanici   kao   privremeni   subjekti   koji   se   bore   za 

državnost ili za vlast u nekoj državi. Međutim, isppravno je gledište da je svaka suverena 

država subjekt međunarodnog prava s ničim ograničenom pravnom i djelatnom sposobnošću. 

Međuvladine   organizacije   su   tvorevine   država,   a   subjektivitet   ustanika   ovisi   o   njihovu 

priznanju od država.

Na prijelazu iz 20. u 21. st. pojavilo se zanimljivo pitanje može li se i međunarodna zajednica 

smatrati subjektom međunarodnog prava. Još je preuranjeno za takvu klasifikaciju. Ona kao 

79

www.nasciturus.com

takva još uvijek ne može biti nosiocem prava i dužnosti po međunarodnom pravu, niti može 

isticati djelotvorne zahtjeve u vlastito ime. 

Važnija od toga je činjenica da se ta međunarodna zajednica, ako zaista i postoji sastoji od 

suverenih država. Međunarodno pravo je još uvijek sistem pravnih pravila koja se uglavnom 

primjenjuju u odnosima između država.

Uz izuzetak Međunarodnog odbora Crvenog križa i Lige društava Crvenog križa, sve druge 

međunarodne organizacije, koje su subjekti međunarodnog prava, međudržavne su naravi. 

Dakle   sve   međunarodne   organizacije   koje   imaju   to   svojstvo,   počevši   od   samih   UN-a, 

tvorevine su država, države su njihovi članovi i njihovi glavni politički organi sastavljeni su 

od predstavnika država članica koji u njima provode politiku svojih vlada.

A. DRŽAVA I DRUGE TERITORIJALNE CJELINE

30. DRŽAVA KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

NASTANAK DRŽAVE

Starija znanost razlikovala je 2 načina nastanka nove države: originaan i derivativan. Kada 

neka država nastane na području koje u trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj drugoj 

državnoj vlasti, tj. na ničijem području (

terra nullius

) radi se o 

ORIGINARNOM

 

 

 nastanku države. S 

obzirom da nema države prethodnice, nema ni sukcesije država. Posljednji primjeri ovako 

nastalih država datiraju iz 19.st. u Africi.

Svi ostali načini nastanka nove države su derivativni. U svim tim slučajevima postoji jedna ili 

više država prethodnica, te jedna ili više država sljednica, a nastanak nove države povlači 

pitanje sukcesije država. 

Takvi primjeri su: «novonastale neovisne države» kojes u neposredno prije datuma sukcesije 

država bile ovisna područja europskih metropola, države nastale ujedinjenjem više država 

prethodnica, države nastale odvajanjem (secesijom) od države prethodnice koja i dalje postoji, 

ili države nastale na području država prethodnica koje su se raspale i više ne postoje (SSSR, 

Jugoslavija, Čehoslovačka).

Nova država može nastati temeljem nekog pravnog akta, bili unutarnje, bilo međunarodne 

naravi.

To može biti unutarnji akt države prethodnice poput Indian Independence Act, usvojen 1947. 

Nova država može nastati ugovorom između bivše kolonijalne sile i narodnooslobodilačkog 

80

background image

www.nasciturus.com

teritorija nekih država od strane neprijatelja, nije imala te učinke, stoga što su njihove 

vlade s dijelovima oružanih snaga nastavile neprijateljstva u inozemstvu.

b. Stanovništvo

 – Država je u isto vrijeme i zajednica ljudi na njenom području. Država 

ne može postojati bez stalno naseljenog stanovništva. Stoga Antarktik nikad ne može 

postati država. Ta se zajednica najprije sastoji od građana (državljana) te države te od 

stranaca. Svi državljani ne moraju govoriti isti jezik, niti moraju biti istog etničkog 

porijekla.

c. Organizirana politička vlast (suverenost) 

– Svaka država mora imati organe vlasti, 

jednako kao što ni pravna osoba po unutarnjem pravu ne može djelovati bez svojih 

organa. 

Suverenost se u međunarodnom pravu definira kao vrhovna vlast države na njenom 

teritoriju, koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj višoj vlasti. U 

odnosu na inozemstvo, suverenost se očituje kao neovisnost.

Međutim, suverenost nije nikakva svemoć države u apsolutnom smislu. U suvremenoj 

međunarodnoj   zajednici,   državna   suverenost   je   pravni   pojam   i   podvrgnuta   je 

međunarodnom   pravu.   Tako   «Deklaracija   o   načelima   međunarodnog   praa   o 

prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a iz 1970.g. 

pod načelom suverene jednakosti država propisuje da su države pravno jednake

Glede Hrvatske i Slovenije, Komisija je ustanovila da su obje proglasile svoju neovisnost 

25.06.1991,   zatim   su   u   primjeni   odredaba   Brionske   deklaacije   7.7.1991.   suspendirale   te 

deklaracije  o neovisnosti  za 3 mjeseca.  U skladu  s njom učinak  te suspenzije prestao  je 

8.10.1991. Tog dana te su dvije Republike konačno prekinule sve svoje veze s organima SFRJ 

i stekle su u smislu međuanrodnog prava kvalitete suverenih država. Za njih je taj dan, datum 

sukcesije   država.   Po   mišljenu   Komisije   27.4.1992.   mora   se   smatrati   datumom   sukcesije 

država glede SRJ s obzirom da su tog dana Srbija i Crna Gora usvojile ustav nove cjeline.

NESTANAK DRŽAVE

 Država prestaje postojati nestankom nekog od triju elementa, koji je čine državom. Najčešće 

se smatra da se nestanak teritorija i stanovništva neke države događaju kao posljedica njihova 

prijelaza pod suverenost druge države sljednice ili više njih. Međutim, u praksi država nestaje 

samo nestankom trećeg elementa  –  suverenosti.

Deklaracija Opće skupštine iz 1970. istaknula je da osim stvaranja suverene i neovisne države 

slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom neovisnom državom ili prihvaćanje slobodnom 

odlukom naroda bilo kojeg drugog političkog statusa, predstavljaju za taj narod načine vršenja 

82

www.nasciturus.com

njegova prava na samoodređenje. Dakle moguće je da u vršenju prava na samoodređenje dođe 

do nestanka i dokidanja neke države. Na taj način je od 1991-1993. došlo do raspada triju 

mnogonacionalnih federacija: SSSR, SFRJ, Čehoslovačka.

Posljedica   nestanke   neke   države   je   da   se   cjelokupno   njezino   područje   sa   stanovništvom 

inkorporira u jednu ili više država sljednica. Politička vlast države prethodnice time prestaje 

postojati.

**

Arbitražna komisija Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (Badinterova komisija), u 

svom Mišljenju br.8. iz 1992.g. je naglasila da raspad neke države okončava njenu pravnu 

osobnost i duboko se odražava na djelovanje međunarodnog prava. Komisija je zaključila da 

je   postojanje   federalne   države,   sastavljene   od   više   različitih   federalnih   cjelina,   ozbiljno 

dovedeno u pitanje kada se većina tih cjelina koje obuhvaćaju većinu područja i stanovništva 

federacije, konstituiraju kao suverene države, na način da se savezna vlast tamo više ne može 

očitovati. Komisija je u tom Mišljenju zaključila da je proces raspada SFRJ okončan te da 

valja ustanoviti da SFRJ više ne postoji. 

U obrazloženju tog zaključka Komisija je kao ključne događaje uzela akte četriju država 

prethodnica   (svih   osim   Srbije   i   Crne   Gore)   o   proglašenju   njihove   neovisnosti   temeljem 

održanih referenduma (dakle u vršenju prava na samodređenje). Potom je istaknula njihovo 

uzajamno priznanje kao novih država, njihovo priznanje od trećih država i njihovo primanje u 

članstvo UN-a. Uzela je u obzir i novi ustav koji su usvojile Srbija i Crna Gora a kojim je 

ustanovljena SRJ.

 31. TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA

Ideja o temeljnim pravima i dužnostima država je prizvod prirodne škole prava. Po njenom 

učenju, kao što su sva ljudska bića svojim rođenjem nosioci nekih prirodnih i apsolutnih 

prava, tako po toj osnovi i  države članice međunarodne zajednice samim svojim nastankom i 

postojanjem stječu i uživaju neka neotuđiva, nedjeljiva i neprenosiva prava.

Prva  zadaća  

Lige  naroda

,  osnovane  nakon   I  svj.  rata,   bila   je  sprječavanje   svih  budućih 

ratova, i u tu svrhu organizacija kolektivnih sankcija protiv svake njene države članice koja 

prekrši   svoje   obaveze   iz   njenog   Pakta.   Taj   novi   cilj   –   održavanje   međunarodnog   mira   i 

sigurnosti – je zahtijevao nove dalekosežne pravne obaveze država.

83

background image

www.nasciturus.com

Povelja UN

 tu zabranu veoma proširuje. Kao jedno od načela UN-a ona u čl 2. propisuje 

da se članovi u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe 

sile,  koje  su  uperene  protiv  teritorijalne   cjelovitosti  ili  političke  neovisnosti   bilo  koje 

države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima UN-a.

Deklaracija iz 1970

. potom

 

dodaje da

 

takva prijetnja silom ili upotreba sile predstavlja 

kršenje   međunarodnog   prava   i   Povelje   UN-a   i  ne   smiju   se   nikada   upotrebljavati   kao 

sredstvo za rješavanje međunarodnih problema.»

Agresivni   rat   označava   se   kao   zločin   protiv   mira   koji   povlači   odgovornost   po 

međunarodnom pravu. Ističe se da su države dužne uzdržavati se od svake propagande u 

korist agresivnog rata. Države su se, nadalje, dužne uzdržavati od čina represalija koji 

uključuju upotrebu sile. Svaka država dužna je uzdržavati se od upotrebe bilo koje prisilne 

mjere koja lišava prava naroda na samoodređenje, slobodu i neovisnost.

Napokon, Deklaracija iz 1970. zabranjuje i neke oblike «posredne (indirektne) agresije». 

Svaka   država   je   dužna   uzdržavati   se   od   organiziranja   ili   poticanja   na   organiziranje 

dobrovoljačkih snaga ili oružanih skupina, uključujući plaćenike, radi njihova ubacivanja 

na područje neke druge države. Svaka država je dužna uzdržavati se od organiziranja, 

poticanja, pomaganja ili sudjelovanja u građanskom ratu ili terorističkim činima u nekoj 

drugoj državi i nedopustiti na svom području organizirano djelovanje u svrhu izvršenja tih 

čina.

Bitne odredbe definicije  agresije usvojene rezolucijom Opće skupštine UN-a iz 1974. 

dane su u čl. 1. : agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti, 

teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke druge držav ili upotreba oružane sile 

koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom UN-a.

U čl. 2. Rezolucije navodi se kao prima facie dokaz o činu agresije kada neka država prva 

upotrijebi oružanu silu, kršeći Povelju UN-a.

U čl. 3. navodi se da bez obzira na objavu rata, čin agresije uz rezervu iz čl. 2. predstavlja:

-

invazija ili napad oružanim snagama neke države na područje druge države

-

bombardiranje, ili upotreba ma koje vrste oružja, od strane oružanih snaga neke države 

protiv područja druge države

-

blokada luka i obale neke države oružanim snagama druge države

-

napad oružanih snaga neke države na kopnene, pomorske, ili zračne vojen snage druge 

države

85

www.nasciturus.com

-

upotreba oružanih snaga neke države koje su stacionirane na području druge države uz 

njezin pristanak, ali protivno uvjetima predviđenima sporazumom

-

postupak   neke   države   kojim   ona   dopušta   da   njeno   područje   koje   je   stavila   na 

raspolaganje drugoj državi, bude upotrebljeno od te druge države za izvršenje čina 

agresije protiv neke treće države.

Svaka   prijetnja   oružanom   silom   ili   njezina   upotreba   postala   je   prema   općem 

međunarodnom pravu zabranjena, uz značajan izuzetak samoobrane.

Brojni   su   slučajevi   zlouporabe   prava   na   individualnu,   a   posebice   na   kolektivnu 

samoobranu.   Prema   gledištu   državnog   tajnikaSAD-a   u   povodu   sprora   Caroline   s 

Britanijom iz1837., samoobrana je opravdana jedino u slučaju neposredne i neotklonjive 

opasnosti koja ne daje mogućnost izbora i ne ostavlja vremena za razmišljanje.

Pri pribjegavanju legitimnom samoobrani isključeni su preventivni rat protiv mogućeg 

napada   neke   države,   a   koji   još   nije   uslijedio;   ili   oružani   napad   u   odgovoru   na   tzv. 

produljenu   agresiju,   kada   mjere   samoobrane   nisu   poduzete   odmah   neposredno   nakon 

oružanog napada suprotne strane; ili kao odgovor samo na prijetnju silom prije nego što je 

oružani mapad poduzet.

Na ostale vrste prijetnje silom ili upotrebe sile, poput npr. gospodarskog ili političkog 

pritiska, država žrtva ima pravo uzvratiti istom mjerom. To su tzv. nenasilne represalije 

koje se ne smiju sastojati u upotrebi oružane sile.

Pravo na kolektivnu samoodbranu nekog vojnog saveza protiv navodnog agresora postoji 

jedino kada država članica tog saveza koja je žrtva napada, ima u gornjim granicama i 

prema definiciji agresije pravo na individualnu samoodbranu.

Ovo načelo, sadržano u čl. 2. Povelje UN-a, je imperativna norma oćeg međunarodnog 

prava. Zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili 

političke   neovisnosti   bilo   koje   države.   Time,   međutim,     opće   međunarodno   pravo   ne 

garantira svim državama svijeta teritorijalnu cjelovitost, a poglavito ne njihove postojeće 

granice.   Zabranjuju   se   nenasilne   promjene   tih   granica,   ali   ne   i   zahtjevi   za   tim 

promjenama.

Sve europske države članice KESS-a (danas OESS-a) su se odrekle zahtjeva za područjem 

drugih država članica i time bilo kakvih jednostranih zahtjeva za promjenama njihovih 

postojećih granica u Europi. Svaki takav zahtjev neke od njih treba smatrati suprotnim toj 

posebnoj pravnoj obvezi.

86

background image

www.nasciturus.com

Država se ne može pozvati na svoju isključivu nadležnost ukoliko je slobodnom voljom 

prihvatila  neku  ugovornu obavezu   i time  pristala   na  neke  oblike  nadzora  nad  njenim 

izvršenjem.

Učlanjenjem u organizaciju supranacionalnog karaktera (npr. EU), države prenose i svoje 

znatne isključive nadležnosti na zajedničke organe. Ti organi imaju tada pravo vršiti svoje 

ugovorne funkcije na području njezinih država članica. Sve to nije slučaj nedopuštene 

intervencije. Ali samo učlanjenje u organizaciju te vrste i istupanje iz nje, morali bi biti 

podložni političkoj volji birača odnosne države.

Ne   smatraju   se   nedopuštenim   mjerama   kolektivne   intervencije   koje   Vijeće   sigurnosti 

naloži u vršenju svojih nadležnosti iz glave VII Povelje, a u slučajevima prijetnje miru i 

narušenja mira ili čina agresije. Te mjere mogu biti čak i oružane naravi. Kolektivne mjere 

koje   poduzme   neka   regionalna   organizacija   ili   vojni   savez   bez   prethodnog   odobrenja 

Vijeća sigurnosti, pravno su nedopuštene.

Neovlaštene mjere intervencije poduzete, bilo pod prijetnjom oružanom silom ili njezinom 

upotrebom,   potpadaju   pod   načelo   zabrane   sile.   Svaki   čin   agresije   koji   odgovara   toj 

definiciji daje pravo žrtvi da uzvrati oružanim mjerama samoobrane.

Pod načelom neintervencije u užem smislu valja uzeti različite druge pravno nedopuštene 

mjere   jedne   ili   više   država,   poput   mjera   političkog,   gospodarskog,   propagandnog   ili 

sličnog pritiska, posebno kad se poduzimaju s namjerom da se od države žrtve iznudi neki 

ustupak.

4.

Dužnost   država   da   međusobno   surađuju   u   skladu   s   Poveljom   UN-a

 

 

  – 

Deklaracija iz 1970. formulira  izvjesne dužnosti država.  Države su dužne međusobno 

surađivati na različitim područjima međunarodnih odnosa, bez obzira na razlike u njihovm 

političkim, gospodarskim i društvenim sustavima, radi održavanja međunarodnog mira i 

sigurnosti i radi unaprjeđivanja međunarodne ekonomske stabilnosti i napretka, općeg 

blagostanja   naroda   i   međunarodne   suradnje   bez   diskriminacije   utemeljene   na   tim 

razlikama.

5.

Načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda

 

 

  – Ovo načelo je u trajnoj 

suprotnosti sa načelom teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti postojećih država u 

svijetu. Naime, kada bi svi «narodi» pribjegli tom pravu, teritorijalna cjelovitost i granice 

mnogih država došle bi u pitanje. 

88

www.nasciturus.com

Deklaracija iz 1970.g. je do sada najvjerodostojniji međunarodni instrument koji uređuje i 

razrađuje to načelo. Kao i u nekim drugim takvim instrumentima, i u njoj se meže nazrijeti 

razlikovanje između unutarnjeg i vanjskog samoodređenja naroda. Deklaracija navodi da 

svi narodi imaju pravo da slobodno, bez miješanja izvana, odrede svoj politički status, te 

da slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka država je dužna poštovati to 

pravo u skladu s odrdbama Povelje.

Stvaranje   suverene   i   nezavisne   države,   slobodno   udruživanje   ili   ujedinjenje   s   nekom 

nezavisnom   državom   ili   prihvaćanje   slobodnom   odlukom   naroda   bilo   kojeg   drugog 

političkog   statusa,   predstavlja   za   taj   narod   način   primjene   njegova   prava   na 

samoodređenje.»

6.

Načelo suverene jednakosti država

 

 

  –   Ovdje se u stvari radi o 2 načela: 

načela suverenosti i načela pravne jednakosti svih suverenih država.

Države se međusobno mnogo razlikuju. Unatoč tim razlikama, sve su suverene države 

pravno jednake.  Pravna jednakost država proizilazi iz svojstva države da je suverena i da 

je subjekt međunarodnog prava.

Posljedica načela o pravnoj jednakosti svih država je da kada se god neko pitanje ima 

urediti sporazumno, svaka država ima pravo na jedan glas, osim ako nema drugačijeg 

sporazuma. 

Na   diplomatskim   konferencijama,   u   međunarodnim   organima,   te   u   tekstovima 

međunarodnih ugovora,  države se  razvrstavaju prema abecednom redu njihovih imena. 

Redoslijed njihova glasanja također se obavlja po abecednom reu. Često se uvodi tzv. roll 

call glasovanje. Kockom se izvuče ime države koja prva glasuje, a potom glasuju sve 

države po abecednom redu do kraja, te potom od početka takvom spiska.

Unatoč načelu pravne jednakosti na kojem se temelji UN, Povelja dalekosežno odstupa od 

tog načela  i to glede posebnih prava 5 stalnih članica  VS-a (Kine, Francuske, Ruske 

Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a). Svaka od tih 5 država može u tom glavnom 

organu UN-a za očuvanje međunarodnog  mira  i sigurnosti svojim negativnim  glasom 

(vetom) onemogućiti usvajanje bilo kakve odluka pa i preporuke.

Deklaracija iz 1970. navodi da sve države užiaju suverenu jednakost. Suverena jednakost 

uključuje   sljedeće   elemente:   pravnu   jednakost   država,   uživanje   prava   koja   čine   punu 

suverenost, te dužnost poštivanja osobnosti drugih država.

89

background image

www.nasciturus.com

4)

Odvajanje (secesija)  

 

 

– Na dijelu ili na dijelovima područja države 

prethodnice koja i dalje postoji, nastaju jedna ili više novih država sljednica. Primjer za 

to bio je proces dekolonizacije nakon II svj. rata kada se velik broj tzv. novonastalih 

neovisnih država, odvojio od bivših kolonijalnih sila: Britanije, Francuske, Nizozemske, 

Belgije i Portugala. Dakle, ržava prethodnica i dalje postoji na umanjenom području, ali 

nastaju jedna ili više novih država sljednica.

5)

Raspad   (disolucija)  

 

 

–   Država   prethodnica   se   raspada   i   prestaje 

postojati a na njenom području nastaju dvije ili više novih država sljednica. (SSSR, 

SFRJ, Osmansko carstvo, Austro-Ugarska itd.). Za   razliku od odvajanja, pri raspadu 

država prethodnica prestaje postojati a sve države su sljednice nove države.

6)

Podjela   (partitio

 

 n)  

   

–   više   susjednih   država   sljednica   u   cjelosti 

podijeli   čitavo   područje   države   prethodnice   koja   time   prestaje   postojati.   Takav   tip 

teritorijalnih promjena danas je teško zamisliv. (npr. 1939. nacistička Njemačka i SSSR 

su podijelili Poljsku, ali to nisu priznale druge države).

**

Ove različite situacije zahtijevaju različita pravna pravila za rješavanje nastalih problema. 

Svaki od ovih oblika dovodi do sukcesije država. Godine 1983. je potpisana 

Bečka konvencija 

o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova 

(

Bečka konvencija iz 1983

.) Čini 

se  da   ona   nikad   neće   stupiti   na  snagu   jer   je  potrebno   da   bar   15  država   postane   njenim 

članicama. Ali možemo izložiti temeljna pravila međunarodnog prava o različitim pitanjima 

sukcesije država, koja nisu sva obuhvaćena tom konvencijom:

(a)

DRŽAVLJANSTVO

 

 :

   Svaki pojedinac na području koje   je 

promijenilo suverenitet ima pravo na državljanstvo. Nove države sljednice slobodne su 

uređivati pitanja njihova državljanstva vlastitim zakonima. Pri tomu moraju voditi računa 

o   tomu   da   se   primjenom   svih   tih   zakona   ne   smiju   stvarati   osobe   bez   državljanstva 

(apatridi).

(b)

MIROVINE

 

 :

 Svaka osoba koja je stekla pravo na mirovinu u 

državi prethodnici zadržava to svoje pravo. Države sljednice moraju sklopiti sporazume o 

isplati mirovina iz mirovinskih fondova bivše države, te o isplati mirovina koje su građani 

neke nove države sljednice stekli na području koje je postalo drugom državom. 

91

www.nasciturus.com

(c)

VLASNIČKA

 

 

 

  PRAVA

 

 

:   Privatna   imovina   fizičkih   i   pravnih 

osoba nije predmet sukcesije i ne podliježe podjeli između država sljendica. Hrvatska nije 

dužna naknaditi štetu na imovini  građana SRJ na svom području (npr. na kućama za 

odmor) koje su oštetile bivša JNA ili srpsek paravojen snage u agresiji.

(d)

DRŽAVNI ARHIVI

 

 

: Državne arhive države prethodnice čine 

dokumenti  (uključivši   filmske,   elektronske   i   druge   zapise)  što   su   ih   organi   države 

prethodnice izdali ili primali u obavljanju svojih funkcija, a koji su na datum sukcesije 

pripadali državi prethodnici.

Stoga predmetom sukcesije i podjele nisu:

-

državni arhivi federalnih jedinica koje su postale državama sljednicama

-

arhivi općina, gradova i dr. teritorijalnih cjelina na području svake od država sljednica

-

crkveni, privatni i slični arhivi.

Državni arhivi koji 

jesu

 predmet sukcesije, dijele se u tri skupine:

(1)

Dijelovi državnih arhiva države prethodnice koji «radi 

redovitog upravljanja područjem na koje se odnosi sukcesija država» moraju biti u 

državama sljednicama, moraju se svim tim državama predati u kopijama.

(2)

Dijelovi   državnih   arhiva   države   prethodnice   koji   se 

direktno   odnose   na   područje   jedne   ili   više   država   sljednica   treba  u   originalima 

predati tim državama (npr. uređenje granica itd.)

(3)

Kada se radi o raspadu i o nestanku države prethodnice, 

svi ostali državni arhivi države prethodnice prelaze na države sljednice na pravičan 

način, vodeći pri tomu računa o svim relevantnim okolnostima. 

Ipak, sve države sljednice se mogu sporazumjeti da ti najbrojniji dijelovi državnih 

arhiva ostanu tamo gdje su se otprije nalazili, ali pod zajedničkom skrbi. Pravilo je 

međunarodnog prava da svi državni arhivi države prethodnice, bez obzira gdje se 

nalazili i na koga mogu biti prenijeti, moraju ostati otvorenima na slobodan pristup, 

korištenje i kopiranje svih državama sljednicama.

(e)

DRŽAVNA IMOVINA

 

 

: Državna imovina države prethodnice 

označava imovinu, prava i interese, koji su na datum sukcesije država, prema unutrašnjem 

pravu države prethodnice pripadali državi prethodnici.

U slučaju bivše SFRJ, državna imovina koja podliježe sukcesiji je imovina koja je na 

datum sukcesije temeljem saveznih propisa pripadala jugoslavenskoj federaciji. Radi se 

92

background image

www.nasciturus.com

(g)

SUKCESIJA   U   ČLANSTVU   MEĐUNARODNIH

 

  

ORGANIZACIJA

:

Ne postoji nikakvo opće pravilo međunarodnog prava glede sukcesija država u članstvu u 

međunarodnim organizacijama.

Osim   ako   je   država   prethodnica   ili   država   nasljednica   očuvala   identitet   u   svojoj 

međunarodnoj osobnosti (cesija i dekolonizacija), u svim ostalim slučajevima odlučujuća 

je   politička   volja   većine   država   članica   zastupljenih   u   tijelu   odnosne   organizacije 

nadležnom za primanje novih članova.

33. SLOŽENE DRŽAVE

A.

UNITARNE DRŽAVE

 

 :

Ovdje   postoji   jedinstvena   državna   vlast   za   čitavo   državno   područje   i   jedinstveni   organi 

međunarodnih odnosa. Ona se može širiti, sužavati, ili sasvim ukinuti, a da odnosna država 

time ne prekrši niti jedno pravilo općeg međunarodnog prava.

B.

SLOŽENE DRŽAVNE ZAJEDNICE

 

 :

U složenim državnim zajednicama u pravilu  postoje neka zajednička tijela, ali uz to i svaka 

od njihovih jedinica ima svoje vlastite organe s isključivom nadležnošću, u koju se vlast 

zajednice ne smije miješati. Oblici složene države su:

1.

Personalna   unija:

  to   je   bila   prolazna,   pa   čak   i   slučajna 

zajednica dviju država u osobi jednog vladara. Vladar jedne države je dolazio na čelo 

druge ili nasljeđivanjem ili izborom za vladara u drugoj državi. Premda je zajednički 

vladar   u   svakoj   državi   članici   mogao   imati   znatne   ovlasti,   te   države   ostajale   su 

samostalne i neovisne i bez drugih zajedničkih organa. Personalna unija se slučajno 

razvrgavala kao što je   i nastajala, bilo zbog razlaza nasljednih redova ili kada je na 

94

www.nasciturus.com

položaj   izbornog   vladara   došla   druga   osoba.   Stoga   sama   personalna   unija   nije   bila 

nikakav subjekt međunarodnog prava.

2.

Realna   unija:

  to   je   bila   zajednica   vladara   dvije   države, 

zasnovana s namjerom da bude trajna. Zajednički je bio vladar, ali i neki drugi organi 

(npr. šef vlade, ministarstvo obrane, financija i vanjskih poslova, zajednička zasjedanja 

delegacija parlamenata). Unija je prema inozemstvu nastupala kao jedinstven subjekt 

međunarodnog prava.

Realna unija je bila moguća  samo u ustavnim monarhijama u dobi zajedničkog vladara. 

Nastajala je međunarodnim ugovorom ili usvajanjem zakona u istom tekstu u državama 

članicama.

3.

Konfederacija:

  (Staatenbund)   Gotovo   sve   konfederacije   u 

povijesti su nastajali kao slobodni savezi slobodnih, neovisnih, i u načelu ravnopravnih 

država. To znači da sama konfederacija nije bila nova država, i ona nije bila nadređena 

nad svojim državama članicama. 

Dobrovoljno prenoseći izvjesne nadležnosti i ovlasti na konfederalne organe, države 

članice su stvarale novu pravnu osobu s vlastitom voljom, različitom od velje svake od 

država članica. Ali ta pravna osoba nije bila iznad tih država.

Iako nisu bile  države, sve konfederacije su  bile priznate pd stranih država posebnim 

pravnim subjektom.

Prvi cilj udruživanja bio je  predstavljanje država članica prema inozemstvu i njihova 

zajednička zaštita od vanjskog napada. U te svrhe su sve države članice pristajale na 

neka     ograničenja   njihove   suverenosti   –   glede   prava   rata   i   mira,   prava   vanjskog 

predstavljanja i sklapanja međunarodnih ugovora.

Već stoga što su bile države sa stanovništvom, područjem i suverenom vlašću, države 

članice konfederacije bile su nesumnjivi subjekti međunarodnog prava.

Odnosi   između   država   članica   u   konfederaciji   ravnali   su   se   po   ugovoru   o   njezinu 

osnivanju,   koji   je   bio   međunarodni   ugoovr,   te   po   drugim   pravilima   međunarodnog 

prava.

Osim  u   nadležnostima   koje   su   putem   ugovora   dobrovoljno   prenosile   na   zajedničke 

organe, u svemu ostalom su države članice bile pravno potpuno izjednačene sa svim 

drugim suverenim državama svog vremena.

95

background image

www.nasciturus.com

Republike i pokrajine u bivšoj SFRJ nisu po saveznom ustavu imale pravo sklapanja 

međunarodnih   ugovora.   Stoga   ih   se   nije   moglo   smatrati   subjektima   međunarodnog 

prava ni s ograničenom sposobnošću. Nakon ustavnih promjena iz 1971. one su stekle 

široku   slobodu   ostvarivanja   suradnje   s   organima   i   organizacijama   trećih   država   i   s 

međunarodnim organizacijama, za što im nije bio potreban nikakav pristanak saveznih 

tijela.

RAZLIKE   IZMEĐU   FEDERACIJE   I   KONFEDERACIJE:   članice   konfederacije   ostaju 

samostalni i nezavisni subjekti međunarodnog prava koji ugovorom o osnivanju konfederacije 

prenose   na   njezine   organe   veoma   ograničene   nadležnosti.   Sama   konfederacija   je   bila 

ograničeni subjekt međunarodnog prava.

U federaciji je u tom pogledu bilo obrnuto. Jedna značajna odlika federacije je da njezine 

zakonodavne   organe   najčešće   biraju   građani,   dok   je   najviši   organ   svih   povijesnih 

konfederacija bio sabor, u biti diplomatska konferencija zastupnika država članica.

Države su osnivale različite druge zajednice s namjerom da butu nešto više od međudržavnih 

organizacijama. Među svim tim zajednicama Commonwealth zauzima posebno mjesto.

5.

Commonwealth:  

sačinjavaju   brojne   bivše   britanske   zavisne 

kolonije   koje   su   u   dugotrajnom   procesu   najprije   stjecale   položaj   samoupravnih 

kolonija s odgovornom vladom, potom dominiona, te na kraju punu neovisnost.

Sve   članice   Commonwealtha   danas   su   suverene   i   potpuno   neovisne   države,   bez 

ikakvih ograničenja u vanjskoj politici i obrani. Visoki komesari, koji predstavljaju 

jednu državu članicu u drugoj, od 1952. izjednačeni su s diplomatskim zastupnicima.

Sam Commonwealth nikad nije bio naddržava, niti federacija ili konfederacija. On je 

mnogonacionalna udruga slobodnih i jednakih država koje podupiru UN i sprovode 

zajednička načela nediskriminacije glede boje kože, rase ili vjere. Premda su u većini 

republike,   one   priznaju   britansku   kraljicu   kao   glavara   Commonwealha.   Uz   neke 

razlike, one imaju slične institucije i političku tradiciju.

Ne postoji nikakav pisani ustav Commonwealtha, niti ugovor o njegovu osnivanju, ali 

se   odluke   na   zajedničkim   sastancima   usvajaju   konsenzusom.   Tajništvo 

Commonwealtha je u Londonu a ustanovljeno je 1965.

34. TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE

97

www.nasciturus.com

Trajnu   neutralnost   treba   razlikovati   od   neutralnosti   u   nekom   oružanom   sukobu.

4

  Trajna 

neutralnost   je  pravno   i   političko   stanje   neke   države   kojoj   njen   međunarodni   položaj 

zabranjuje sudjelovanje u bilo kojem oružanom sukobu ili da njeno državno područje postane 

područjem ratnih operacija trećih država.

Stjecanjem   tog   položaja,   trajno   neutralna   država   pristaje   na   neka   ograničenja   svoje 

suverenosti. Ona time prihvaća obvezu uzdržavanja od sudjelovanja u napadačkim ratovima, 

ali zadržava pravo samoobrane u slučaju agresije protiv nje. Osim ako njeno područje nije i 

demilitarizirano (razvojačeno), ona ima pravo da drži oružane snage, ali samo za potrebe 

vlastite obrane. Ona ujedno pristaja da u svim sukobima do kojih može doći bude nepristrana. 

Ne   smije   sklapati   napadačne   ali   ni   obrambene   saveze   koji   bi   mogli   kompromitirati   njen 

položaj.

Treće države, koje prihvaćaju taj položaj glede neke države, obvezuju se da neće naškoditi 

njenoj   trajnoj   neutralnosti.   Tzv.   «države   jamci»   (garanti)   preuzimaju   ugovorom   o   trajnoj 

neutralnosti dodatnu obvezu da će oružanom silom intervenirati u slučaju agresije na trajno 

neutralnu državu.

Nakon što je Njemačka, koja je i sama bila garant trajne neutralnosti Belgije, ovu 1914. 

napala, Britanija je navijestila rat Njemačkoj, ispunjavajući time svoju obvezu iz Londonskog 

ugovora iz 1839.

Trajno neutralne države su danas: Švicarska, Vatikanski Grad i Austrija.

1.

ŠVICARSKA

: je od konca 15. st. (do 1481.) vodila politiku neuplitanja u 

strane sukobe, iako su njeni građani i dalje služili kao plaćenici u tuđim vojskama. Na 

Bečkom kongresu 1815. europske velevlasti dale su joj 20.03.1815. formalno i stvarno 

priznanje neutralnost Švicarske te joj zagaratirale cjelovitost i nepovredivost teritorija. 

Taj položaj potvrđen je i Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919. 

Švicarska je taj položaj očuvala do danas. To je jedan od razloga zašto nikad nije postala 

članicom UN-a, iako je u ženevi europsko sjedište te organizacije te sjedište najvećeg 

broja specijaliziranih ustanova UN-a.

2.

DRŽAVA  VATIKANSKOG   GRADA

:   ustanovljena   je   Laternaskim 

ugovorm Svete Stolice s Italijom 1929. Tada je određeno da će se grad Vatikan uvijek i 

u svim slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim područjem. To područje je i 

demilitarizirano.

4

 neutralnost u oružanom sukobu – pravno i faktičko stanje koje traje sve dok traje taj sukob

98

background image

www.nasciturus.com

priznati. Uskrata priznanja ne sprječava novu državu da postoji, a njegovo davanje nije 

dovoljno za stvaranje nove države ako joj nedostaje neki od 3 neophodna elementa.

Nesporno   je   da   svaka   nova   država   nastoji   da   u   što   kraće   moguće   vrijeme   ishodi   svoje 

priznanje od drugih država i da bude primljena u UN i u druge međunarodne organizacije. 

Nova država ne može uspostaiti dvostrane odnose s drugim državama prije nego što je one 

priznaju. I dok je god izvan međunarodnih organizacija, ona je više ili manje izolirana u 

mnogostranim odnosima.

Uz to treba naglasiti da nije jednak međunarodni položaj svih nepriznatih država, uključivši i 

one koje ispunjavaju uvjet efektivnosti vlasti. Uskrata priznanja može biti odraz općenitog 

odbacivanja neke nove političke i teritorijalne cjeline. Većina država u svijetu može odricati 

njeno postojanje, a protiv nje Vijeće siguronsti može naložiti kolektivne sankcije (Sjeverni 

Kipar i sl.).

Ali, ako se neka takva nepriznata nova država sa svim atributima državnosti uspije održati u 

dužem razdoblju, efektivnost može nadvladati nad političkim i ideološkim razlozima. Tako je 

Njemačka Demokratska Republika nakon 1955. bila izolirana i nepriznata od svih država 

svijeta   osim   Sovjetskog   Saveza   i   njegovih   saveznika.   Ipak,   ona   je   1972.   uspostavila 

diplomatske odnose sa Saveznom Republikom Njemačkom, te potom i sa gotovo svim drugim 

državama svijeta.

Tek priznanje na svim razinama i u svim pitanjima normalizira odnose između nove države i 

one   koja   ju   je   priznala.   Nasuprot   tome,   iz   nepriznavanja   proizilaze   znatne   anomalije   u 

dvostranim odnosima. Postojanje nepriznate države ne može se sasvim ignorirati, osobito u 

odnosima s njoj susjednim državama.

 Teritorij nepriznate države koja ispunjava sve uvjete državnosti, a pogotovo efektivnu vlast, 

ne može se smatrati ničijim područjem (terra nullius) slobodnim za stjecanje putem okupacije 

od bilo koje države. Njeno područje se ne smije prelijetati bez njenog odobrenja, a brodovi 

date države se na moru ne smiju smatrati brodovima bez nacionalne pripadnosti.

Priznanje   nove   države   se   može   dati   u   različitim   oblicima.   Opće   međunarodno   pravo   ne 

nameće glede toga nikakva ograničenja. Ono se može dati:

izričito – u više ili manje svečanom pravnom aktu, te 

na   prešutan   ili   implicitan   način   kada   se   namjera 

priznanja izvodi iz nekog drugog akta ili činjenice koji 

su rezervirani za međudržavne odnose

100

www.nasciturus.com

Akt priznanja neka država može dati pojedinačno i sama za sebe, što se u praksi najčešće i 

događa.   Ali   priznanje   može   biti   i   kolektivno   od   skupine   država.   Ono   se   može   dati   na 

diplomatskoj konferenciji ili u okviru regionalne međunarodne organizacije.

Priznanje neke nove države može se smatrati preuranjenim ili zakašnjelim. Ono se općenito 

smatra preuranjenim ako uslijedi još dok je proces stvaranja nove države u tijeku ili dok nije 

sasvim dovršen raspad države prethodnice.

Zakašnjelo priznanje može komplicirati dvostrane odnose s novom državom nakon što je ona 

počela djelovati. Najčešće je država prethodnica od koje se nova država odvojila, posljednja 

koja joj daje priznanje.

Neki razlikuju priznanje nove države de jure i de facto. Ta terminologija nije napreciznija s 

obzirom   da   nema   de   facto   država.   Neka   država   ili   postoji   ili   ne   postoji.   Ti   izrazi   su 

primjereniji za priznanje nove vlade.

Ponekad se priznanje daje, bilo izričito ili implicitno, aktom ili sporazumom ograničenog ili 

privremenog značaja. Ako nije privremeno, priznanje je uvijek konačno, neopozivo i djeluje 

retroaktivno od stvarnog nastanka priznate države.

Prema općem međunarodnom pravu, ne postoji dužnost priznanja, niti postoji odgovarajuće 

pravo nove države na njeno priznanje. Priznanje ili odbijanje priznanja je akt slobodne volje 

koji   spada   u   diskrecijsko     pravo   svake   države.   Uskraćivanje   priznanja   može   se   smatrati 

neprijaznim činom ali ne i povredom prava.

2. Priznanje nove vlade:

Ukoliko u nekoj državi dođe do smjene vlade na način propisan ustavom (npr. kao rezultat 

promjene većine putem demokratskih izbora), ili ako dođe i do dubljih promjena državnog 

sustava, ali poštivajući postupak izmjena predviđen ustavom zemlje, ostale se države nemaju 

pravo u te promjene miješati.

Ali ako u nekoj državi dođe do smjene vlasti neustavnim putem, bilo državnim udarom ili 

revolucijom, tada dolazi do pitanja priznanja nove vlade od drugih zemalja. Strane države nsu 

dužne produljiti odnose s novom vladom.

Početkom   20.   st.  zbog   mnogobrojnih   državnih   udara   u  Latinskoj   Americi   nastaje   je   tzv. 

«legitimistička doktrina». Ministar vanjskih poslova Ekvadora Tobar afirmirao je doktrinu po 

kojoj treba uskratiti prizanje vladi koja u nekoj državi dođe neustavnim putem.

Danas   u   međunarodnim   odnosima   preovladava   tzv.   doktrina   efektivnosti,   po   kojoj   je 

postojanje vlade u drugoj državi prosto faktičko pitanje, gdje nove činjenice stvaraju pravo. 

101

background image

www.nasciturus.com

od početka 19. st. u međunarodnoj praksi nastalo je nekoliko pojmova ustaničke vlasti o 

kojima treba voditi računa:

1.

Priznanje   zaraćenosti   u   građanskom   sukobu

 

 

  –   Kada   je 

građanski rat u nekoj zemlji potrajao a pobunjenici su ustanovili efektivnu vlast na 

dijelu područja koje su zauzeli, neke treće države nisu više mogle ignorirati nastalo 

stanje U pitanju su dolazila prava njhovih građana i njihove imovine na osvojenom 

području. 

Iz tih razloga neke su strane države početkom 19. st. priznale kolonije pobunjene 

protiv španjolske vlasti u Južnoj Americi kao zaraćene strane prije nego što su ih 

priznale kao nove države. Preduvjet priznanja zaraćenosti bila je pretpostavka da 

obje  stranke,  uključivši  i  pobunjenike,  poštuju pravila   ratnog  prava  i  da  su  pod 

organiziranim   zapovjedništvom.   Podrazumijevalo   se   također   da   su   pobunjenici 

uspostavili kontrolu nad širokim područjem i da tamo djeluju kao de facto vlast. 

Država   koja   je   priznala   zaraćenost   preuzimala   je   sa   svoje   strane   sve   obveze 

neutralnosti u tom sukobu u odnosu na obje zaraćene strane.

2.

Priznan

 

 je ustanika

 

 

 – U drugoj polovici 19. st. u Americi je 

nastala   praksa  priznavanja   ustanika.   Učinci  tog   priznanja  bili  su  ograničeniji  od 

priznanja zaraćenosti i ono je uglavnom bilo inspirirano humanitarnim razlozima. To 

priznanje nije podrazumijevalo prava ustanika kao zaraćene stranke u sukobu, jer oni 

najčešće nisu vršili efektivnu vlast nad većim dijelom kopnenog područja. Treće 

države su se tim priznanjem uzdržavale tretirati pobunjenika kao kršitelje prava. Ali 

da bi zaštitile svoje državljane i brodove, s njima su uspostavljale neku vrst odnosa 

kao   s   de   facto   vlastima.   Ustvari,   priznanje   ustanika   podrazumijevalo   je   uskratu 

priznanja njihove međunarodnopravne osobnosti.

3.

Priznanje «naroda» 

 

 

- U tijeku I. svjetskog rata, Francuska i 

Britanija priznale su čehoslovački i poljski narod. To priznanje začudilo je mnoge 

stručnjake, jer se prije toga narodi nisu smatrali subjektima međunarodnog prava. 

Priznanje   naroda   bilo   je   temelj   stvaranju   nacionalnih   vojski   u   inozemstvu   s 

posebnom zastavom. Ali ono je bilo dato uz očito nepoštivanje načela efektivnosti. 

Naime,   ti   pokreti   i   vojske   pod   svojom   vlašću   nisu   držali   nikakva   područja   u 

granicama još tada postojećih Austrougarske, Njemačke i Rusije. A niti jedna od tih 

triju država nije priznala poljski i čehoslovački narod kao takve.

4.

Narodnooslobodilački   pokreti

 

 

  –   Nakon   II.   svjetskog   rata 

otpočeo je proces dekolonizacije. Priznavanje narodnooslobodilačkog pokreta koji 

103

www.nasciturus.com

su se borili za neovisnost njihovih nesamoupravnih područja postalo je političkim 

sredstvom mnogih država. Na taj su način bili priznavani neki između nekolicine 

konkurentskih pokreta kao jedini legitimni predstavnici svojih naroda.

Većina tih pokreta djelovala je iz inozemstva. Taj novi razvoj označen je veoma 

brojnim aktima priznanja i drugim vrstama političke potpore nekima od tih pokreta, 

ali uz nedostatak efektivnosti.

Novi razvoj otpočeo je ustanovljenjem «Privremene vlade Alžirske Republike» u 

Kairu 1958. Ta privremena vlada je u kratko virjeme dobila priznanje od više od 30 

država   ali   ne   i   od   Francuske.   S   trećim   državama   koje   su   je   priznale,   ona   je 

ustanovljavala diplomatske odnose i sklopila je jedan broj dvostranih ugovora, a 

1960 pristupila je četrima Ženevskim konvencijama o humanitarnom pravu iz 1949.

Ako se više takvih pokreta međusobno natjecalo u borbi, izbor između njih vršile su 

regionale   organizacije   poput   Arapske   lige,   Organizacije   afričkog   jedinstva   i   u 

rijetkim slučajevima i pokret nesvrstanih država.

Nakon što je blok novooslobođenih i antikolonijalnih država stekao većinu u Općoj 

skupštini UN-a, neki od organa te organizacije priznale su te pokrete. Ali nikad nisu 

stekli pravo sudjelovanja u lenarnim sjednicama Opće skupštine i Vijeća sigurnosti, 

niti su tamo imali pravo glasa.

Palestinska   oslobodilačka   organizacija   zadobila   je   položaj   punopravnog   člana   u 

Arapskoj ligi i njezinim ustanovama, poput neovisnih država.

Države   koje   priznaju   te   pokrete   dopuštaju   im   na   svom   području   osnivanje 

informativnih ureda. Neke od njih priznaju pune diplomatske povlastice i imunitete 

tim uredima i predstavnicima tih pokreta, dok im neke druge ne daju tolike ustupke.

Nakon što su SAD pokušale zatvoriti Misiju Palestinskog oslobodilačkog pokreta u 

New   Yorku   temeljem   antiterorističkog   zakona   što   ga   je   usvojio   Kongres, 

Međunarodni sud je u savjetodavnom mišljenju iz 1988., jednoglasno zaključio da 

su SAD dužne riješiti taj spor u UN-u pomoću arbitraže predviđene Sporazumom iz 

1947. o položaju sjedišta UN-a u New Yorku.

Kulmincaciju borbe nekog narodnooslobodilačkog pokreta predstavlja ugovor o neovisnosti s 

de   jure   vladom   protiv   koje   je   prije   toga   bila   u   sukobu.   Ugovori   te   vrste   su   posljednja 

očitovanja   postojanja   i   djelovanja   narodnooslobodilačkih   pokreta   kao   zasebnih   subjekata 

međunarodnog   prava.   Temeljem   tih   ugovora   oni   postaju   prve   legitimne   vlade   u 

104

background image

www.nasciturus.com

Jedno   od   obilježja   vazaliteta   bilo   je   plaćanje   godišnjeg   danka   sizerenu,   čija   se   visina 

određivala ugovorom. Dužnost davanja vojske sizerenu u praksi se nije vršila.

3. P

ROTEKTORAT

 

  -  Pod tim nazivom krili su se veoma raznoliki odnosi državnosti. Po definiciji 

protektorat   bi   obuhvaćao   dužnost   jače   države   da   štiti   slabiju   u   odnostima   prema   trećim 

državama.   Osim   obrane,   države   protektorati   osiguravali   su   si   pravo   vanjskog   zastupanja 

zaštićene države, pa i veoma snažno miješanje u njihove unutarnje odnose.

Država protektor je zaštićenoj državi protektorat izravno nametala ugovorom. Države pod 

protektoratom zadržavale su svojstvo posebnog subjekta međunarodnog prava, kao i unutarnja 

obilježja   državnosti   s   glavarom   države,   upravnom   i   sudskom   organizacijom.   Ugovori 

sklopljeni   s   trećim   državama   prije   nametanja   protektorata   ostajali   su   na   snazi.   Države 

protektori osiguravale su si ugovorom gotovo potpuni nadzor nad unutarnjim organima vlasti, 

tako da je državnost protektorata ostajala forma bez sadržaja.

Postojali su i tzv. kolonijalni protektorati. Ti odnosi nastajali su ugovorima nekih europskih 

metropola s lokalnim vladarima u Africi i na Pacifiku, gdje se moglo sumnjati u postojanje 

državne organizacije.

4. S

USTAV

 

MANDATA

 L

IGE

 

NARODA

 

  – Kolonijalni odnosi su pred I. svjetski rat bili na vrhuncu i 

činilo se da će trajati vječno. Ali tijekom tog rata neki su događaji zadali prve ozbiljne udarce 

kolonijalizmu.   Bila   je   to   proklamacija   načela   samoodređenja   do   odcjepljenja   u   aktima 

sovjetske vlasti u Rusiji nakon Oktobarske revolucije 1917.

Pakt Lige naroda, usvojen kao sastavni dio Versajskog mirovnog ugovora iz 1919. propisivao 

je općenitu dužnost članova Lige da osiguraju i vrše pravično postupanje s domorodačkim 

stanovništvom u područjima pod njihovm upravom.

Područja oduzeta od poraženih sila Otomanskog carstva i Njemačke nisu mogla jednostavno 

podijeliti   između   pobjednika.   U   interesu   stanovništva   samo   tih   područja   (a   ne   i   drugih), 

Paktom Lige bio je ustanovljen sustav mandata s izvjesnim međunarodnim nadzorom nad 

izvršenjem obveza. Prema Paktu Lige trebalo se raditi o privremenoj ustanovi glede područja 

nastanjenih narodima još nesposobnima da sami sobom upravljaju. Blagostanje i razvitak tih 

naroda proglašeni su svetom misijom civilizacije, što je predstavljalo pravnu obvezu glede 

načina upravljanja tim mandatnim područjima.

Prema stupnju dostignutog razvoja sva mandatna područja bila su podijeljena u 3 kategorije:

- Mandati A

 bili su prema odredbama Pakta Lige «zajednice» koje su dostigle toliko stupanj 

razvitka   da   njihovo   postojanje   kao   neovisnih   naroda   može   biti   privremeno   priznato   pod 

106

www.nasciturus.com

uvjetom da primaju savjete i pomoć mandatara dok ne postanu sposobne da same sobom 

upravljaju.

- Mandati B odnosili su se na «narode» središnje Afrike u prijašnjim njemačkim kolonijama, 

koji   nisu  imali  posebnu  političku   organizaciju.   Mandatar  je  njima  upravljao   uz  određena 

ograničenja i obveze.

- Mandati C

 su bili «područja» (teritoriji) namanje razvijena. Njima je upravljao mandatar po 

svojim zakonima kao s dijelovima svog područja pod uvjetima predviđenima za mandate B.

5. S

TARATELJSKI

 

SUSTAV

  UN-

A

 

   – II. svjetski rat doveo je do dalje afirmacije prava naroda na 

samoodređenje. Atlantska povelja iz 1941. koja je odražavala političke ciljeve antifašističke 

koalicije država proglasila je između ostalog pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine 

pod kojim žele živjeti.

Povelja UN-a u glavi XII. donosi propise o novom sustavu starateljstva koji je zamijenio 

predratni   sustav   mandata.   Za   svako   područje   sklapao   se   sporazum   između   zainteresirane 

države i UN-a u kojem su obveze upravne vlasti bile precizno definirane. Cilj starateljstva bio 

je postupni razvitak tih područja prema samoupravi i neovisnosti.

6.

   N

ESAMOUPRAVNA

 

PODRUČJA

 

PREMA

 P

OVELJI

 UN-

A

 

  – Glava XI. Povelje odnosi se na sva područja 

pod upravom država članica UN-a kojih narodi još nisu postigli punu mjeru samouprave. 

Njome   se   one   države   članice   UN-a   koje   su   posjedovale   kolonije,   protektorate   i   druga 

nesamoupravna područja Poveljom preuzele u odnosu na ta područja neke određene pravne 

obveze. One su priznale načelo da su interesi stanovnika tih područja prvenstveni i prihvatile 

su kao svetu dužnost da unapređuju njihovo blagostanje.

Te su se države obvezale da Glavnom tajniku UN-a redovito dostavljaju radi informacija, 

statističke i druge obavijesti tehničke naravi koje su se odnosile na ekonomske, socijalne i 

odgojne prilike u nesamoupravnim područjima.

Vrhunac   tog   razvoja   bilo   je   usvajanje   Deklaracije   o   davanju   neovisnosti   kolonijalnim 

zemljama   i   narodima   1960.   u   Općoj   skupštini,   jednoglasno   uz   susdržanih   glasova.   Tom 

Deklaracijom,   koja   se   otpočetka   nije   uzimala   kao   obična   preporuka   Opće   skupštine, 

kolonijalizam je stvarno bio proglašen suprotan međunarodnom pravu. Proglašeno je da svi 

narodi imaju pravo na samoodređenje i da se moraju obustaviti sve oružane akcije i represivne 

mjere protiv zavisnih naroda, kako bi im se omogućilo da ostvare svoje pravo na neovisnost.

107

background image

www.nasciturus.com

Woodrow Wilson objavio 8. siječnja 1918., između ostalog predviđao je stvranje 

neovisne poljske države na području nesporno naseljenom Poljacima, kojoj je trebao 

osigurati slobodan i siguran pristup moru. Poljska je željela jednostavno anektirati 

Danzig, ali su se Glavne savezničke i udružene sile ustezale da ga prepuste Poljskoj. 

Kompromis je nađen u Versajskoj konferenciji u odvajanju Danziga od Njemačke, 

kako   bi   Poljska   preko   njega   dobila   pristup   moru   korištenjem   luke   tog   grada. 

Njemačke značajke grada trebale su se očuvati ustanovljenjem Slobodnog grada sa 

širokom samoupravom.

d)

Saarsko   područje  

(191-1935,   1945-1957)   –   Prema   člancima   45-50   Versajskog 

mirovnog ugovora iz 1919., područje Saara bogato ugljenom, bilo je privremeno na 

15 godina ustupljeno Francuskoj kao naknada za njemačko uništenje rudnika ugljena 

u sjevernoj Francuskoj. Njemačka nije bila prisiljena odreći se suverenosti nad tim 

svojim područjem, nego ga je privremeno prepustila Ligi naroda kao fideikomisaru.

Vlast nad Saarom nije bila povjerena Francuskoj, niti nekom lokalnom tijelu, nego 

Međunarodnom upravljačkom povjerenstvu, koje je zastupalo Ligu naroda.

Nakon II. svjetskog rata, odlukom Postdamske konferencije, Francuska je između 

1945. i 1957. neposredno upravljala Saarom kao samoupravnim područjem, politički 

odvojenim od Njemačke, a ekonomski ujedinjenim s Francuskom. U tom razdoblju 

nije bilo nikakvog međunarodnog nadzora. 

Francuska   je   nastojala   što   je   moguće   dulje   zadržati   Saar   odvojen   od   Savezne 

Republike Njemačke. Stoga mu je 1950. osigurala položaj pridruženog člana Vijeća 

Europe.

Francuska je nastojala osigurati Saaru europski autonomni položaj, ali je lokalno 

stanovništvo   spriječilo   takav   razvoj.   Na   referendumu   1955.   2/3   većinom   bio   je 

odbačen   europski   status   Saara.   I   kad   je   koncem   te   godine   pronjemačka   stranka 

dobila većinu u Skupštini, Francuska se više nije mogla oglušivati o tu demokratsku 

volju naroda. Saar je ponovo priključen Njemačoj 1957.

**

Nema   niti   jednog   pravila   međunarodnog   prava   koje   bi   sprječavalo   ustanovljenje   sličnih 

internacionaliziranih   zona   u   budućnosti   kao   moguće   kompromisno   rješenje   teških 

međunarodnih pitanja. Ali loša iskustva iz prošlosti daju za to malo ohrabrenja.

38. SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA

109

www.nasciturus.com

U međunarodnoj praksi oduvijek je bilo nesporno da je papa, tj. Sveta Stolica, ili Papinska 

država subjekt međunarodnog prava. 

Uz to što je duhovni glavar svih katoličkih vjernika i Katoličke crkve kao i transnacionalne 

vjerske organizacije, još od 8. i 9. st. papa je bio i svjetovni državni vladar.

Nakon poraza Francuske od   Pruske, kao posljednji korak u ujedinjenju Italije, talijanske 

postrojbe   su   1870.   ušle     u   Rim   te   nakon   održanog   plebiscita   Italija   je   anektirala   čitavu 

Papinsku državu. Time pape gube svjetovnu vlast.

Talijanska država je jednostrano i protiv njegove volje uredila položaj pape Garancijskim 

zakonom iz 1871. temeljem kojeg je jednostrano preuzela široke međunarodne obveze.

Priznata   je   nepovredivost   papine   osobe   i   u   tom   pogledu   on   je   izjednačen   s   talijanskim 

kraljem. Određena mu je godišnja renta. Priznata mu je potpuna sloboda u duhovnoj oblasti, 

potom pravo da šalje i prima diplomatske predstavnike kojima su priznata sva diplomatska 

prava i privilegiji. Zajamčeno mu je nesmetano općenje sa svim državama u svijetu.

U   stvari,   Sveta   Stolica   je  nakon   1870.  ostala   subjektom   međunarodnog   prava,   iako   njen 

položaj nije bio pravno uređen.

Taj spor uspješno je i trajno riješen trima ugovorima koje je Sveta Stolica sklopila s Italijom 

koja je tada ima fašističku vlast. 1929. sklopljen je Lateranski ugovor, potom konkordat kojim 

je uredio položaj Katoličke crkve u Italije, te financijska konvencija kojom je iznos rente iz 

Garancijskog zakona bio prepolovljen.

Lateranskim  ugovorom ustanovljena je Država Vatikanskog  grada s  papom kao njezinim 

glavarom, riješenje je tzv. «Rimsko pitanje», a papi su priznata u biti ista prava kao i ona iz 

Garancijskog zakona.

U čl. 24. Lateranskog ugovora određeno je da će se Grad Vatikan uvijek i u svim slučajevima 

smatrati   neutralnim   i   nepovredivim   područjem.   Ugovorom   je   ustanovljeno   i   posebno 

vatikansko državljanstvo koje je po svojoj naravi pretežito funkcionalno. Stječu ga dužnosnici 

Katoličke crkve dok tamo žive, ali oni redovito zadržavaju i svoje prijašnje državljanstvo.

Međunarodni odnos

 

 i  

Sveta stolica održava diplomatske odnose s više od 140 država svijeta, od kojih sve nemaju 

većinsko katoličko vjersko pučanstvo. 40-ak država ima stalne diplomatske odnose sa Svetom 

Stolicom.   Hrvatska   je   uspostavila   diplomatske   odnose   sa   Svetom   Stolicom   na   razini 

nuncijature odnosno veleposlanstva, 8. veljače 1992.

Sveta   Stolica   ima   stalnu   promatračku   misiju   pri   UN-u   od   1964.   Punopravna   je   članica 

specijaliziranih ustanova UN-a i to: Međunarodne agencije za atomsku energiju, Svjetskog 

110

background image

www.nasciturus.com

Malteški   red   podvrgnut   je   papi   i   ima   uske   odnose   sa   Svetom   Stolicom.   Red   održava 

diplomatske   odnose   s   50   država.   Republika   Hrvatska   uspostavila   je   s   njime   diplomatske 

odnose 22. 12. 1992. Njezin veleposlanik pri Svetoj Stolici akreditiran je i pri Malteškom 

redu.

Taj   Red   nije   subjekt   međunarodnog   prava   čak   niti   u   onoj   mejri   poput   većine   vladinih 

međunarodnih organizacija. Ali on je subjekt međuanrodnog prava u odnosu na one države 

koje mu to svojstvo priznaju, među kojima je i Hrvatska.

 39. ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

Države, poput pravnih osoba po unutarnjem pravu, mogu djelovati samuo putem ovlaštenih 

organa. Najviši organ u tom pogledu je glavar (šef) države i predsjednik vlade, te ministar 

vqanjskih poslova koji koordinira i upravlja radom diplomatskih i drugih stalnih i povremenih 

predstavništva   svoje   zemlje   u   inozemstvu.   U   izvanrednim   prilikama,   organi   države   u 

međunarodnim   odnosima   još   mogu   biti   i   vojni   zapovjednici   u   zemlji   i   u   inozemstvu,   te 

zapovjednici ratnih brodova.

Ugovorima se može predvidjeti i izravna suradnja različitih drugih tijela dviju ili više država, 

poput željezničkih i poštanskih uprava, organa unutarnjih poslova, carinskih organa i sl.

Iz praktičnih razloga mogu se vršiti različite podjele organa država za međunarodno općenje. 

Najznačajnija je podjela na središnje tj. unutarnje organe koji djeluju u državi (glavar države, 

najviše zakonodavno tijelo, vlada, ministarstvo vanjskih poslova) te na vanjske organe države 

koji djeluju u inozemstvu (diplomatska, konzularna i druga predstavništva, uključujući misije 

pri međunarodnim organizacijama).

 

1.

Glavar (šef) države:

 u međunarodnom pravu, on se smatra najvišim organom 

vanjskog   zastupanja   države.   To   je   vjerojatno   naslijeđe   iz   apsolutističkog   razdoblja   u 

Europi kada su se stvarali temelji međunarodnog prava. Tada je vladar imao svu vlast u 

odlučivanju   i   vođenju   vanjske   politike   svoje     zemlje,   a   ostali   su   organi   bili   njegovi 

pomoćnici, tj. ministri (sluge). Nakon ograničavanja vladareve moći pisanim ustavima i 

narodnim predstavničkim tijelima tijekom 19. st. glavar države u demokratskim zemljama 

u pravilu ima ograničenu vlast.

Kada se nalazi u stranoj državi, ukazuju mu se najviše počasti, ali se smatra da one nisu 

namijenjene njegovoj osobi, već državi koju predstavlja. Kada se nalazi u drugoj zemlji, 

112

www.nasciturus.com

ukazuje mu se i posebna zaštita. Strana država dužna mu je osigurati na svojem području 

osobnu nepovredivost protiv napada na njegov život, tjelesni integritet i čast.

U   stranoj   zemlji   uživa   potpuni  sudski   imunitet   u   kaznenim   stvarima.   Ne   smije   biti 

saslušavan,     uhićen,   pozvan   pred   sud   da   svjedoči,   niti   suđen.   On   uživa  imunitet   i   u 

građanskim  stvarima, ali  ga se može  odreći.  Do toga  može  doći ukoliko  su upusti  u 

parnicu u kojoj je tužen, ili ako u nekoj parnici uloži protutužbu, ili ako se sam pojavi kao 

tužitelj.

Članu obitelji glavara države kada ga prati u inozemstvu priznaje se jednak imunitet.

Sporan je položaj glavara države kada se na području strane države nađe incognito, tj. pod 

drugim imenom. Smatra se da on ne uživa povlastice glavara države sve dok sam ne 

otkrije svoj indentitet, ili on ne bude slučajno otkriven.

Za vođenje pregovora i za sklapanje ugovora, poglavar države ne treba posebnu punomoć. 

Izjave poglavara  države i ugovori koje on potpiše obvezuju njegovu državu u okviru 

njegovih općepoznatih ustavnih ovlaštenja.

U državama u kojih se unutarnji poredak zasniva na strogoj podjeli zakonodavne, izvršne i 

sudske vlasti (npr. SAD), glavar države kao nosilac izvršne vlasti ima pravo ulaziti u 

određene međunarodne obveze za svoju zemlju. Predsjednik SAD-a sklapa tzv. izvršne 

sporazume bez ratifikacije Senata, u svojstvu vrhovnog komandanta oružanih snaga, ili na 

temelju svojih ustavnih ovlasti, ili u oblastima u kojima je za to unaprijed dobio ovlaštenje 

Kongresa.

2.

Vlada i njen predsjednik:

  U nekim zemljama funkcija predsjednika vlade ne 

postoji, jer je poglavar države sam na čelu svog kabineta ministara (npr. SAD). Suprotno 

tomu, u parlamentarnim monarhijama i drugim demokratskim državama zasnovanim na 

međuovisnosti   zakonodavne   i   izvršne   vlasti   (Britanija,   Njemačka,   Italija   itd.),   uloga 

glavara države u odlučivanju je simbolična. U tim se zemljama težište vlasti nalazi u 

parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja ovisi od podrške parlamenta. U okviru te 

izvršne vlasti sve najvažnije vanjskopolitičke odluke donosi vlada i njen predsjednik.

Bez obzira na stvarnu vlast predsjednika vlade u odlučivanju, za razliku od državnog 

glavara, on ne simbolizira svoju državu i njenu suverenost kada se nalazi u inozemstvu i 

osobno ne uživa počasti koje se ukazuju državno suverenu.

Za službenih boravaka u inozemstvu, predsjednik vlade je po svom položaju šef specijalne 

misije. Konvencija o specijalnim pravima iz 1969. za njega uglavnom predviđa jednake 

113

background image

www.nasciturus.com

Ova oblast međunarodnog prava je po prvi put uspješno kodificirana na 

Bečkom kongresu 

1815.g.  

Tada je usvojen  

Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika

  koji je uredio važna 

pravila o prvenstvu diplomatskih predstavnika. Diplomatske predstavnike je podijelio u tri 

grupe:

a.

ambasadori, legati i nunciji

b.

poslanici,   ministri   ili   drugi 

opunomoćenici pri suverenima

c.

otpravnici   poslova   opunomoćeni   pri 

ministrima vanjskih poslova.

Aachenski protokol iz 1818. upotpunio je te razrede, dodajući im kao pretposljednji «ministre 

rezidente» ali se taj razred nije potvrdio u praksi.

Na temelju različitih nacrta Komisije za međunarodno pravo do sada je usvojeno nekoliko 

konvencija iz diplomatskih i konzularnih odnosa:

-

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. (stupila na snagu 1964.)

-

Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. . (stupila na snagu 1969.)

-

Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. . (stupila na snagu 1985.)

-

Bečka   konvencija   o   predstavljanju   država   u   odnosima   s   univerzalnim 

međunarodnim organizacijama iz 1975. (koja još nije stupila na snagu)

-

Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv osoba 

pod međunarodnom zaštitom uključivši diplomatske agente, usvojena rezolucijom 

Opće skupštine UN-a iz 1973. (. (stupila na snagu 1977.) i

-

Konvencija o sigurnosti osoblja UN-a i pridruženog osoblja iz 1994. (. (stupila na 

snagu 1999.)

P

RAVO

 

POSLANSTVA

 

    – svaka suverena država ima aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno 

pravo poslanstva znači pravo države šiljiteljice da upućuje svoje diplomatske predsta nike u 

druge zemlje (države primateljice). Pasivno pravo poslanstva znači da država primateljica ima 

pravo da prima strane diplomatske predstavnike.

Po općem međunarodnom pravu ne postoji nikakva dužnost država da stupaju u diplomatske 

odnose i da ih održavaju. Bečka konvencija iz 1961. to i potvrđuje te ujedno određuje da se 

uspostavljanje   diplomatskih   odnosa   i   uspostavljanje   stalnih   diplomatskih   misija   vrši   na 

temelju uzajamnog pristanka.

115

www.nasciturus.com

F

UNKCIJE

 

DIPLOMATSKIH

 

MISIJA

 

 , prema Bečkoj konvenciji iz 1961. sastoje se:

a) u predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici

b) u   zaštiti   interesa   države   piljateljice   i   njezinih   građana   u   granicama   dozvoljenim 

međunarodnim pravom

c) u pregovaranju s vladom države primateljice

d) u sakupljanju obavještenja svim dozvoljenim sredstvima o stanju i razvoju događaja u 

državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice

e) u unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih i znanstvenih 

odnosa između države šiljateljjce i države primateljice.

D

IPLOMATSKI

 

PREDSTAVNIK

  (

ŠEF

 

MISIJE

)

 

   – Bečka konvencija iz 1961. dijeli šefove diplomatskih 

misija u 3 razreta (klase) i to:

a) Veleposlanici (ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnih glavara, i 

drugi šefovi misija jednakog ranga;

b) Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod državnih glavara;

c) Otpravnici poslova, akreditirani kod minoistra vanjskih poslova.

Nuncije i internuncije akreditira Sveta Stolica. Svi šefovi misija akreditirani u jednoj državi 

čine diplomatski zbor (diplomatski kor), na čelu kojeg se nalazi  

doyen  

(duajen). Počast da 

bude  doyen  pripada   šefu misije   najvišeg razreda   u državi   primateljici  (danas   gotovo  bez 

iznimke ambasadoru), koji je na tom položaju neprekidno proveo najdulje vrijeme.Izuzetak 

koji je nastao u praksi, koji je priznat i u Bečkoj konvenciji, je da je doyen diplomatskog 

zbora Svete Stolice po običaju nuncij.

Diplomatski zbor kao posebno tijelo nije spomenut u Bečkoj konveniciji iz 1961. On ima 

pretežito   protokolarnu   funkciju.   Predvođen   doyenom,   kolektivno   nastupa   pri   službenim 

svečanostima.

Šefa misije država šiljateljica imenuje u drugim državama prema svojem izboru i svojim 

kriterijima   za   takve   dužnosti,   i   na   vrijeme   koje   ona   odredi.   Ali   u   tom   ona   nije   sasvim 

slobodna. Prije nego što službeno imenuje neku osobu, država šiljateljica mora za nju zatražiti 

pristanak od države primateljice. Država primateljica može odbiti dati taj pristanak a da nije 

dužna navesti razloge za to.

Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka predaje 

vjerodajnice glavaru države primateljice na svečanoj audijenciji.

U   vrijeme   dok   je   mjesto   šefa   diplomatske   misije   upražnjeno,   ili   ako   je   on   privremeno 

spriječen obavljati svoju dužnost, kao šef misije privremeno djeluje otpravnik poslova ad 

116

background image

www.nasciturus.com

M

ISIJA

 

DRŽAVA

 

PRI

 

MEĐUNARODNIM

 

ORGANIZACIJAMA

 

   – Povelja UN-a   predvića da svaka država 

članica   vijeća   sigurnosti   (stalna   i   izabrana),   ima   u   svako   doba   predstavnika   u   sjedištu 

Organizacije, da bi taj organ mogao neprestano djelovati.

Ali već rezolucija «Ujedinjeni za mir», što ju je Opća skupština usvojila 1950., predviđa 

sazivanje hitnih izvanrednih  zasjedanja Opće skupštine  u roku od 24 sata, u slučajevima 

narušenja mira ili čina napadaja, kada Vijeće sigurnosti nije u stanju vršiti svoju odgovornost. 

Do 1950 je, većina država članica već bila otvorila svoje stalne misije pri sjedištu UN-a u NY. 

Osim New Yorka, mnoge su države otvorile stalne misije i pri europskog sjedištu UN-a u 

Ženevi.

Bečka konvencija iz 1975., sadrži posebna pravila o stalnim misijama  pri međunarodnim 

organizacijama, te posebne odredbe o izaslanstvima (delegacijama) država u organima i na 

konferencijama, koja pretežito imaju obilježje specijalnih misija.

a)

Stalne misije pri međunarodnim organizacijama

  – Države članice i nečlanice mogu 

otvarati   stalne   misije   ako   to   dopuštaju   pravila   organizacije.   Za   to   nije   potreban 

nikakav pristanak same organizacije niti države domaćina, ali je organizacija dužna 

notificirati državi domaćinu osnivanje takve misije prije njezina otvaranja. Šef misije 

uručuje svoju vjerodajnicu organizaciji.

b)

Izaslanstva država u tijelima i na konferencijama organizacije

  – Sastav izaslanstva 

(delegacije),  vrijeme   njegova   dolaska  i  odlaska,   lokacija   njegova   sjedišta   i  drugo, 

notificiraju   se   organizaciji.   Ali   ni   organizacija   niti   država   domaćin   nemaju   pravo 

stavljati u tom pogledu primjedbe, niti mogu nekog člana izaslanstva proglasiti za 

persona non grata.

Otvaranje misije, ili upućivanje izaslanstva ili promatračkog izaslanstva pri međunarodnoj 

organizaciji,   samo   po   sebi   ne   podrazumijeva   međunarodno   priznanje   države   šiljateljice, 

odnosno njezine vlade (ili oslobodilačkog pokreta), od strane države domaćina.

41. DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI

Da   bi   diplomatski   predstavnici   mogli   obavljati   svoje   funkcije,   međunarodno   pravo   je   u 

običajnom procesu izgradilo niz minimalnih pravila imperativne naravi (jus cogens) koja se 

odnose na povlastice i izuzeća, tj. na privilegije i imunitete članova misije, kao i na posebnu 

zaštitu prostorija, arhiva i imovine misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 

1961.   kodificirala   je   ta   pravila   koja   sva   imaju   domašaj   pravila   općeg   običajnog 

međunarodnog prava.

118

www.nasciturus.com

Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i stanovima diplomatskog osoblja, 

arhivima, dokumentima i imovini misija, zatim osobama diplomatskih agenata i članovima 

njihovih obitelji.

Prostorije misije

 su nepovredive. Organi države primateljice ne smiju ući, osim uz pristanak 

šefa misije. To vrijedi i u slučaju požara. Država primateljica posebno je dužna poduzeti sve 

mjere kako bi spriječila da prostorije misije budu nasilno zaposjednute ili oštećene, te narušen 

mir ili povrijeđeno dostojanstvo misije. Ako ne uspije spriječiti pokušaj napada ili privremeni 

upad u misiju, dužna je o tome povesti naknadnu istragu, dati objašnjenje i službenu ispriku 

državi šiljateljici.

U slučaju prekida diplomatskih odnosa, pa čak i u slučaju oružanog sukoba između države 

primateljice i države šiljateljice, država primateljica je dužna i dalje poštivati i štititi prostorije 

misije, njezinu imovinu i arhive. 

Međutim, prostorije misije ne smiju se koristiti na bilo koju način nespojiv s funkcijama 

misije. U slučaju zloupotrebe, šef misije ili neki drugi član diplomatskog osoblja može biti 

proglašen za 

persona non grata

.

Posebno je pitanje azila (utočišta) u prostorijama diplomatske misije. Diplomatski azil nije 

ustanova općeg međunarodnog prava i nije predviđen Bečkom konvencijom iz 1961. ali se u 

praksi   država   Južne   i   Srednje   Amerike   dopušta   utočište   u   zgradama   diplomatskih   misija 

stranih   država   osobama   progonjenima   iz   političkih   razloga,   ali   ne   i   običnim   zločincima. 

Diplomatski zastupnik dužan je izvijestiti državu primateljicu o pružanju azila, a bjegunca 

spriječiti u svakoj djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje.

Misija i njezin šef imaju pravo isticati zastavu i grb države šiljateljice na prostorijama misije, 

te na rezidenciji šefa misije, kao i na njegovim prijevoznim sredstvima. Stanovi diplomatskih 

agenata uživaju jednaku nepovredivost i zaštitu kao i prostorije misije.

Arhivi i dokumenti

  misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili. U slučaju 

prekida diplomatskih odnosa, i čak i u slučaju oružanog sukoba, država primateljica dužna je 

poštivati i štititi arhive. Nepovredivi su također spisi i dopisivanje diplomatskih agenata.

Sloboda   općenja

  –   Država   primateljica   dućna   je   dopustiti   i   štititi   općenje   misije   za   sve 

službene svrhe. Službeno dopisivanje misije koje se odnosi na misiju i njezine funkcije je 

nepovredivo.

119

background image

www.nasciturus.com

Bečka   konvencija   inače   zabranjuje   diplomatskim   agentima   obaljvanje   profesionalne   ili 

trgovačke   djelatnosti   u   svrhe   zarade   u   državi   primateljici.   Diplomatski   agent   nije   dužan 

svjedočiti.

Država šiljateljica može se odreći od imunitete od kaznene, građanske ili upravne sudbenosti 

za   svog   agenta,   ali   on   to   sam   ne   može   učiniti.   To   odricanje   mora   uvijek   biti   izričito. 

Diplomatski agent izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi primateljici. Izuzet je 

od svih poreza i taksa, osim od posrednih poreza uračunatih u cijenu robe ili usluga.

Sve   navedene   povlastice   i   imunitete   diplomatski   agent   uživa   od   trenutka   kakda   uđe   na 

područje   države   primateljice   radi   stupanja   na   dužnost,   do   trenutka   kada   napušta   njezino 

područje po prestanku dužnosti, odnosno od isteka razumnog roka koju mu je u te svrhe 

odobren.

Članovi obitelji diplomatskog agenta koji žive u njegovu domaćinstvu uživaju iste povlastice i 

imunitete kao i diplomatski agent, ukoliko nisu državljani države primateljice.

Administrativno   i   tehničko   osoblje  

i   članovi   obitelji   tog   osoblja   uglavnom   uživaju   iste 

povlastice. Ali imunitet od građanske i upravne sudbenosti primjenjuje se jedino na djela u 

obavljanju njihovih funkcija.

Poslužno osoblje misije

, ako se ne radi o državljanima države primateljice ili u njoj nemaju 

stalno boravište, uživa imunitet jedino za djela izvršena u obavljanju svojih funkcija.

Dužnosti

 – Sve osobe koje uživaju povlastice i imunitete, dužne su poštivati zakone i propise 

države   primateljice   te   su   se   dužne   uzdržavati   od   miješanja     u   unutarnje   poslove   države 

primateljice. U slučaju prekršaja tih dužnosti država primateljica može zatražiti da bilo koji 

član misije napusti njezino područje i u tom pogledu može mu odrediti razuman rok..

42. KONZULARNO PRAVO

Ustanova   konzula   nastala   je   u   ranom   srednjem   vijeku   u   trgovačkim   gradovima   Italije, 

Španjolske   i   Francuske   u   interesu   trgovine   i   plovidbe   te   radi   zaštite   vlastitih   građana   u 

inozemstvu. Materija konzularnog prava kodificirana je Bečkom konvencijom o konzularnim 

odnosima iz 1963. (stupila na snagu 1967.).

121

www.nasciturus.com

P

RAVO

 

NA

 

KONZULARNE

 

ODNOSE

 

  – Jednako kao i glede diplomatskih odnosa, sve suverene države 

imaju pravo na uzajmano održavanje konzularnih odnosa. Isto tako, države nemaju dužnost 

uspostavljanja i održavanja konzularnih odnosa s drugim zemljama. Uspostavljanje tih odnosa 

vrši   se   temeljem   uzajamnog   pristanka.   Ako   drukčije   nije   određeno,   pristanak   na 

uspostavljanje   diplomatskih   odnosa   uključuje   i   pristanak   na   ustanovljenje   konzularnih 

odnosa. Ali prekid diplomatskih odnosa ipso facto ne povlači prekid i konzularnih odnosa.

Konzularni ured može se otvoriti na području države primateljice samo uz njezin pristanak. 

Sjedište konzularnog ureda, njegovu vrstu i njegovo konzularno područje određuje država 

šiljateljica, ali to podliježe odobrenju države primateljice.

Konzularni ured države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije u državi primateljici u 

ime neke treće države, ako se tome ne protivi država primateljica.

K

UMULACIJA

 

DIPLOMATSKIH

 

I

 

KONZULARNIH

 

FUNKCIJA

 

   – U državi u kojoj država šiljateljica nema 

diplomatske misije i u kojoj ju ne zastupa diplomatska misija neke treće države, konzularni 

dužnosnik   može,   uz   suglasnost   države   primateljice,   biti   ovlašten   da   obavlja   diplomatske 

radnje. Obavljanje tih radnji ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete.

K

ONZULARNE

 

FUNKCIJE

 

   –   Konzul   ne   predstavlja   državu   šiljateljicu   u   ukupnosti   njezinih 

međunarodnih odnosa s državom primateljicom. U toj državi on obavlja mnoštvo nepolitičkih 

i tehničkih funkcija, ali koje su od velike važnosti za dvostrane odnose države šiljateljice i 

države primateljice.

Konzularne   funkcije   sastoje   se   najprije   u  

zaštiti   interesa

  države   šiljateljice   u   državi 

primateljici, a naročito interesa njezinih državljana (fizičkih i pravnih osoba), u granicama 

koje dopušta međunarodno pravo. U tu su zaštitu uključeni morski riječni brodovi koji imaju 

pripadnost države šiljateljice, te zrakoplovi registrirani u njoj.

Konzularne   funkcije,   nadalje   se   sastoje   u  

promicanju   razvoja

  trgovačkih,   ekonomskih, 

kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice.

Te funkcije se sastoje i u 

prikupljanju podataka «svim raspoloživim sredstvima»

 o uvjetima i 

razvoju   trgovačkog,   ekonomskog,   kulturnog   i   znanstvenog   života   države   primateljice, 

izvjeđtavanju o tome vlade šiljateljice i obavještavanju o tome zainteresiranih osoba.

Konzularne funkcije obuhvaćaju i  

izdavanje viza

 i odgovarajućih isprava osobama koje žele 

putovati u državu šiljateljicu.

Najšire  su konzularne   funkcije u  

zaštiti   raznovrsnih  interesa  vlastith  državljana

  u državi 

primateljici, bilo da oni u njoj imaju stalno ili privremeno boravište ili su na proputovanju 

122

background image

www.nasciturus.com

Po   primitku   patentnog   pisma   država   primateljica   izdaje  

egzekvaturu

,   tj.   odobrenje 

imenovanom šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije.

Od   trenutka   kada   se   izda   egzekvatura,   država   primateljica   je   dužna   notificirati   svojim 

nadležnim   organima   na   odnosnom   konzularnom   području   da   je   dotičnoj   osobi   odobrila 

obavljanje konzularnih funkcija.

Svi šefovi konzularnog ureda u jednom gradu čine  

konzularni zbor

  (konzularni kor) kojeg 

predvodi  

doyen

  (duajen) prilikom ceremonijalnih funkcija. Doyen konzularnog zbora je šef 

konzularnog ureda u najvišem razredu u tom mjestu koji je najdulje neprekinuto obavljao tu 

dužnost.

Funkcije šefa konzularnog ureda, konzularnih dužnosnika i ostalih članova konzularnog ureda 

prestaju:

a) nofifikacijom  države   šiljateljice   državi   primateljici   da  su  funkcije  osobe  u  pitanju 

prestale,

b) povlačenjem egzekvature od strane države primateljice, te

c) notifikacijom   države   primatejice   državi   šiljateljici   da   je   dotičnu   osobu   prestala 

smatrati članom konzularnog osoblja.

Država primateljica može u svako doba državi šiljateljici notificirati da je neki konzularni 

dužnostnik persona non grata, ili da joj neki drugi član konzulanrog ureda nije prihvatljiv. 

Država šiljateljica će u tom slučaju opozvati dotičnu osobu ili će okončati njene funkcije u 

konzularnom uredu. Ako to odbije izvršiti, ili ako u razumnom roku to ne izvrši, država 

primateljica   može   povući   egzekvaturu   za   dotičnu   osobu   ili   je   prestati   smatrati   članom 

konzularnog osoblja.

Čak i u slučaju oružanog sukoba ili prekida konzularnih odnosa, država primateljica dužna je 

odobriti članovima konzularnog ureda i članovima njihovih obitelji koji nisu njeni državljani, 

potrebno vrijeme i olakšice da bi napustili njeno područje nakon prestanka njihovih funkcija.

K

ONZULI

 

PO

 

ZVANJU

 

I

 

POČASNI

 

KONZULI

 

  – Konzuli po zvanju, bilo da se radi o šefu konzularnog 

ureda ili drugim konzularnim dužnosnicima, su osobe kojima je to isključivo zanimanje. Njih 

država šiljateljca upućuje u državu primateljicu da tamo obavljaju konzularne funkcije na 

određeno vrijeme. To su prema klasičnom konzularnom pravu  

consuli misi

. U načelu oni 

trebaju biti državljani države šiljateljce, dok državljani države primateljice ili trećih država 

mogu biti jedino uz suglasnost države primateljice, koju ona može u svako doba povući. 

124

www.nasciturus.com

Bečka konvencija iz 1963. priznaje kategoriju počasnih konzula, ali joj s pravom pridaje 

fakultativni  značaj. Svaka država slobodna je sama  odlučiti hoće li ili neće imenovati ili 

primati počasne konzule.

Počasni konzularni dužnosnik može se imenovati za šefa konzularnog ureda u bilo kojem od 4 

razreda. On može sve svoje funkcije obavljati potpuno sam, ili država šiljateljica može u 

istom uredu imenovati još jednog ili više konzula po zvanju.Počasni konzularni dužnosnici su 

pretežito   osobe   slobodnih   zanimanja.   Obavljanje   konzularnih   funkcija   njima   nije   glavno 

zanimanje, niti isključivi izvor prihoda. Za tu službu ne moraju dobivati nikakvu naknadu od 

države koja ih je imenovala.

Počasni konzularni dužnostnici uživaju manji opseg osobnih privilegija i imuniteta od konzula 

po zvanju. Članovi njihovih obitelji ne uživaju nikakve povlastice.

K

ONZULARNE

 

PROSTORIJE

,  

ARHIVE

 

I

 

DOKUMENTI

 

   – Konzularne prostorije nepovredive su. Organi 

države primateljice ne smiju ući u onaj dio konzularnih prostorija kojima se konzularni ured 

isključivo koristi za potrebe svog rada, osim uz pristanak šefa konzularnog ureda, osobe koju 

on ovlasti ili šefa diplomatske misije države šiljateljice. U slučaju požara ili druge nesreće 

koja zahtijeva hitne mjere, pristanak šefa konzularnog ureda se može pretpostaviti.

Konzularnik arhiv i dokumenti nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili.

Država šiljateljica ima pravo isticati svoju zastavu i grb na zgradu u kojoj se nalazi konzularni 

ured i na ulazna vrata konzularnih prostorija, potom na rezidenciju šefa konzularnog ureda, te 

na njegovo prijevozno sredstvo, ali samo kada se njime koristi u službene svrhe.

S

LOBODA

 

OPĆENJA

 

  – Država primateljica osigurava svim članovima konzularnog ureda slobodu 

putovanja i kretanja na svom području, uz rezervu svojih zakona i propisa u zonama u koje je 

prilaz zabranjen ili ograničen radi državne sigurnosti.

Država primateljica dopušta i štiti slobodu saobraćaja konzularnog ureda za sve službene 

svrhe.

Propisi   glede   službenog   dopisivanja   konzularnog   ureda,   konzularne   valize   i   konzularnog 

kurira jednaki su kao i glede  diplomatske  valize  i kurira.  Značajna razlika  je u tome  da 

ukoliko nadležni organi države primateljice imaju ozbiljnog razloga vjerovati da konzularna 

valiza   sadrži   druge   predmete   osim   dopisivanja,   dokumenata   i   predmeta   namijenjenih 

službenoj   upotrebi,   oni  mogu  zahtijevati  da  valizu  u  njihovoj   prisutnosti  otvori   ovlašteni 

predstavnik države šiljateljice.

125

background image

www.nasciturus.com

dužni pokazati dokumente i službeno dopisibanje koji se na to odnose. To se odnosi i na 

počasne konzularne dužnosnike. Konzularni dužnosnici po zvanju mogu odbiti svjedočiti i o 

drugim činjenicama i zbog toga se protiv njih ne smije upotrijebiti nikakva prisilna mjera ili 

druga sankcija.

Konzularni   dužnosnici   po   zvanju   ne   smiju   u   državi   primateljici   obavljati   nikakvu 

profesionalnu ili trgovačku djelatnost u svrhu stjecanja osobne zarade. To se ograničenje ne 

odnosi na konzularne djelatnike i poslužno osoblje, te na članove njihovih obitelji, ali im se 

glede tih djelatnosti ne priznaju nikakve povlastice i imuniteti.

Članovi obitelji počasnih konzularnih dužnosnika ne uživaju nikakve olakšice, povlastice i 

imunitete.

B. NEKA POSEBNA PITANJA MEĐUNARODNOG PRAVA

43. IMUNITET DRŽAVA OD SUDBENOSTI I OD SREDSTAVA 

OBRANE

Iz   načela   suverenosti   i   jednakosti   svih   država   proizlazi   važno,   ali   nedovoljno   određeno 

načelo:  

par in parem non habet judicio

. To znači da u načelu niti jedna država ne može 

zahtijevati od druge da se podvrgne vlasti njezinih unutarnjih organa. Ali strana država može 

slobodnom   voljom   pristati   na   sudbenost   u   državi   foruma   (državi   sudišta).   Dakle   načelo 

imuniteta nalazi primjenu u postupku pred sudovima države foruma.

Po pravilu, tužena strana u parnici je strana držva ili ovlašteno tijelo ili pojedinac, koji djeluje 

u njeno ime. Međutim, ponekad se može postaviti pitanje imuniteta i glede imovine koja je 

predmet spora, a da država koja je vlasnik te imovine (ili to tvrdi), neposredno ne bude tužena 

stranka. Tužitelj može biti bilo koja fizička il pravna osoba, i to bilo iz države foruma ili iz 

neke treće države, uključivši tu i iz tužene države.

127

www.nasciturus.com

Imunitet se procjenjuje u odnosu   sudbene vlasti države foruma prema imovini, pravima i 

interesima strane države koja se poziva na svoj imunitet. Sudovi države foruma inače bi bi bili 

nadležni kada ne bi bilo imuniteta strane države. Dakle, potrebno je da se imovina strane 

države nalazi u državi foruma, ili da bi po nekoj drugoj osnovi postojala sudbenost njezinih 

sudova glede prava, interesa ili djelatnosti strane države.

Sudbeni   imunitet   država   vjerojatno   spada   u   najsloženija   pitanja   međunarodnog   prava. 

Njegovo   priznavanje   ili   nepriznavanje   ovisi   o   unutarnjoj   sudskoj   praksi   država.   Pravna 

osnova za imunitet država može se tražiti u više učenja. I premda se za svako od njih može 

naći uporište u nekim od sudskih presuda, niti jedno ne daje potupuno, cjelovito i time sasvim 

prihvatljivo objašnjenje.

**

1. IMUNITET OD SUDBENOSTI

a)   APSOLUTNI   I   OGRANIČENI   IMUNITET   =   Sve   do   konca   19.   st.   prevladavale   su 

doktrina i praksa o 

apsolutnom imunitetu

 stranih država. Prema tom gledištu strana država je 

mogla u svakom trenutku spriječiti domaći sud da raspravlja o njezinim pravima. Sud je bio 

spriječen da ulazi u predmet spora, a naročiti da se uvjeri u to ima li strana država valjan 

naslov nad imovinom u pitanju. Bilo je dovoljno da ona spornu imovinu drži u posjedu ili pod 

svojom kontrolom.

Od   početka   20.   st.   usvaja   se   doktrina   o  

ograničenom   imunitetu

,   koja   se   zasniva   na 

razlikovanju   između   akata   javne   državne   vlasti  

jure   imperii

  koji   su   i   dalje   pokreiveni 

imunitetom, te akata 

jure gestionis

 gdje strana država djeluje poput svake fizičke ili pravne 

osobe.

b) IMUNITET  

RATIONE PERSONAE

  = Da bi bio priznat, imunitet mora pripadati stranoj 

državi.   Ali   svaka   država   djeluje   kroz   mnoštvo   organa   i   posebnih   tijela,   a   ponekad   i 

teritorijalnih jedinica na nižoj razini. U nekim se slučajevima i akti pojedinca mogu, ali i ne 

moraju, priznati za akte u ime njihove države. Stoga sud ima široku diskreciju u priznavanju 

ili nepriznavanju imuniteta.

Nacrt pravila Komisije za međuanrodno pravo navodi u čl. 2. da «država» znači: (i) državu i 

različite organe vlade, (ii) konstitutivne cjeline neke federalne države, (iii) političke jedinice 

države koje su ovlaštene donositi akte u vršenju suverene vlasti države te (iv) države organe i 

druga   tijela   u   mjeri   u   kojoj   su   ovlašteni   donositi   akte   u   vršenju   suverene   vlasti   države. 

Rezolucija Instituta za međunarodno pravo iz 1991. pri tom dodaje da nije odlučujući službeni 

128

background image

www.nasciturus.com

postupak protiv strane države  smatrat će se otpočetim ako je ta druga država navedena kao 

stranka u parnici ili ako nije navedena u tom svojstvu, ali je parnica stvarno usmjerena glede 

imovine, prava, interesa ili djelatnosti te države.

Međutim, dužnosti poštivanja imuniteta stranih država nije neka obveza imperativne naravi 

(jus cogens), koju bi trebalo poštivati bez izuzetaka. Naime, strana je država oduvijek imala 

mogućnost odricanja od svog imuniteta i pristati na sudbenost stranog suda. Pristanak na 

sudbenost uvijek znači odricanje od imuniteta kojeg bi strana država inače uživala.

Nacrt pravila propisuje da se strana država ne može pozvati na svoj imunitet ako je izričito 

priznala sudbenost države foruma u nekom međunarodnom ugovoru (kojeg je ona stranka) ili 

u pismenom kontraktu ili u izjavi datoj pred sudom ili u pismenom podnesku u nekoj parnici.

Osim na izričit način, pristanak na sudbenost može se implicirati iz sudjelovanja u nekoj 

parnici. Strana država ne može se pozvati na imunitet od sudbenosti ako je sama otpočela 

postupak pred sudom države foruma (tj. ako se u parnici pojavila kao tužitelj), ako intervenira 

u parnici ili poduzme bilo koji drugi korak pri odlučivanju o meritumu spora.

Pri tom, ako strana država uvjeri sud da ne bi poduzela tu mjeru da je znala za činejnice koje 

bi joj davale pravo na imunitet, ona se temeljem tih činjenica može naknadno pozvati na svoj 

imunitet, ukoliko to učini što joj je moguće prije.

Nadalje, neće se smatrati da je pristala na sudbenost ako strana država intervenira u parnici s 

jednim ciljem: da se pozove na imunitet, ili ako istakne svoje pravo ili interes na imovinu koja 

je predmet spora. Također i pojavljivanje predstavnika strane države u svojstvu svjedoka u 

parnici pred sudom države foruma neće se tumačiti kao pristanak te države na odricanje od 

imunteta.

Nepojavljivanje strane države u parnici pred sudovm države foruma neće se tumačiti kao 

njezin   pristanak   na   sudbenost.   Ovdje   dakle   ne   vrijedi   pretpostavka  

qui   tacet   consentire 

videtur,

 tj. da šutnja pretpostavlja pristanak..

U   nekim   slučajevima,   odricanje   od   imuniteta,   može   proizaći   i   podizanjem   protutužbe   u 

parnici.

**

2. IMUNITET OD SREDSTAVA OVRHE

Opseg imuniteta od sredstava ovrhe širi je od onog glede sudbenosti, i to upravo s obzirom na 

ozbiljnost   moguće   povrede   suverenosti   strane   države   koja   se   želi   izbjeći.   U   takvim 

slučajevima, da bi se ovrha na temelju izrečene presude provela, potrebno je odricanje od 

imuniteta.

130

www.nasciturus.com

Ta posebno zaštićena državna imovina koja se nalazi u državi foruma mora imati općenitu 

značajku   da   ne   smije   biti   namijenjena   za   komercijalne   tj.   gospodarske   svrhe.  Potom   se 

kumulativno mora raditi o nekoj od sljedećih vrsta imovine:

-

imovina,   uključujući   bankovne   račune   koja   se   koristi   ili   je   namijenjena   za 

korištenje   za   potrebe   diplomatske,   konzularne   ili   specijalne   misije   države 

šiljateljice, odnosno u slične svrhe, 

-

imovina vojne naravi li upotrebljena ili namjeravana za upotrebu u vojne svrhe

-

imovina   centralne   banke   ili   monetarnih   vlasti   strane   države   korištena   ili 

namjeravana za korištenje u te, a ne u komercijalne svhre

-

imovina koja čini dio kulturne baštine stranih država ili je dio njezinih arhiva, a 

nije namijenjena prodaju (koja je dakle extea commercium) i 

-

imovina koja čini dio izložbe predmeta od znanstvenog, kulturnog ili povijesnog 

značaja, a nije namijenjena prodaji.

Navedene   vrste   imovine,   dakle,   ne   mogu   biti   predmetom   privremenog   sekvestra,   tj. 

zamrzavanja ili pljenidbe radi prisitlne prodaje (attachment, arrest, execution), osim ako je 

strana država dala poseban pristanak na vlast suda države foruma da izriče i takve mjere. 

Takav poseban pristank se može dati u međunarodnom ugovoru, u arbitražnom kompromisu 

ili u pismenom kontraktu li izjavom datom sudu ili u pismenom podnesku nakon što je nastao 

spor među strankama.

44. ODGOVORNOST PO MEĐUNARODNOM PRAVU

Odgovornost država i drugih subjekata, središnje je pitanje međunarodnog prava ali i drugih 

grana prava. Opće je načelo prava da svako protupravno djelo povlači odgovornost po pravu i 

dužnost počinitelja da ispravi (reparira) nastalu štetu.

O

SNOVA

 

ODGOVORNOSTI

 

U

 

MEĐUNARODNOM

 

PRAVU

 

 

Svako   protupravno   djelo   neke   države   po   međunarodnom   pravu   povlači   međunarodnu 

odgovornost (čl. 1. Nacrta pravila Komisije za mođunarodno pravo). Svaka država može biti 

odgovorna za počinjenje takvog djela. Međunarodno protupravno djelo kumulativno čini:

a) ponašanje,   koje   se   sastoji   u   djelovanju   (akciji)   ili   propuštanju,   a   koje   se   po 

međunarodnom pravu pripisuje državi, i 

b) to ponašanje čini povredu neke međunarodne obveze te države.

Djelo se smatra protupravnim samo po međunardnom pravu. Na tu kvalifikaciju ne utječe 

moguća dopustivost istog djela po unutarnjem pravu. Povreda međunarodne obveze nastupa 

131

background image

www.nasciturus.com

povreda   međunarodne   obveze   nastupa   u   trenutku   kada   događaj   koga   je   trebalo 

spriječiti nastupi, i traje sve dok traje i taj događaj.

O

DGOVORNOST

 

ZA

 

MEĐUNARODNA

 

PROTUPRAVNA

 

DJELA

 

I

 

ODGOVORNST

 

ZA

 

RIZIK

 

 

Nacrt pravila Komisije za međunarodno  pravo, pod utjecajem njezina izvjestioca Roberta 

Agoa, svjesno napušta kao osnovu odgovornosti krivnju počinitelja, koja bi podrazumijevala i 

njegovu   zlu   namjeru.   Tu   zlu   namjeru   inače   ne   bi   uvijek   bilo   lako   ni   dokazati.   Osnova 

odgovornosti u međunarodnom pravu leži u samom počinjenju međunarodnog protupravnog 

djela kao objektivnoj činjenici.

U nekim međunarodnim instrumentima još se poziva na «dužnu pažnju». Dalji korak u tom 

razvoju je da se glede njih, po posljedicama napose opasnih djelatnosti ugovara 

odgovornost 

za   rizik

.   Kada   se   ta   odgovornost   izričito   ugovori,   država   (ili   fizička   ili   pravna   osoba) 

odgovora za posljedice čak i takvog ponašanja koje po sebi nije međunarodno protupravno 

djelo.   Ta   se   odgovrnost   posebno   ugovara   u   oblastima   lansiranja   objekata   u   svemir, 

miroljubive upotrebe nuklearne energije te onečišćenje mora uljima i drugim štetnim tvarima.

Neki pisci navode kako već postoji opće načelo prava koje uključuje odgovornost za rizik. 

Unačtoč  tome,  danas  ona ne postoji ako nije izričito  ugovorena. Ukoliko jest ugovorena, 

država koja je preuzela tu obvezu (ili fizička ili pravna osoba iz te države), dužna je oštećenim 

osobama nadoknaditi svu štetu koja je stvarno nastala, neovisno od njezine zle namjere ili 

nepažnje, i neovisno od toga što njeno ponašanje inače nije bilo zabranjeno međunardnim ili 

unutarnjim pravom.

O

KOLNOSTI

 

KOJE

 

ISKLJUČUJU

 

PROTUPRAVNOST

 

DJELA

 

 

a)

Pristanak

 -  Valjano dat pristanak jedne države na izvršenje određenog akta od druge 

države koji nije u skladu s nekom međunarodnom obvezom te druge države prema 

prvoj, isključuje protupravnost tog akta, ali  samo  u mjeri  u kojoj taj  akt ostaje u 

granicama pristanka.

Izričito je predviđeno da se pristanak ne može dati kaka je u pitanju obveza koja 

proizlazi iz imperativne norme općeg međunarodnog prava.

Pristanak može biti ništav, zbog istih razloga koji nište i neki međunarodni ugovor, a 

koji   su   također   opća   načela   prava.   Radi   se   o   pristanku   datom   u   bludnji,   usljed 

prijevare, kao posljedica korupcije predstavnika države koji ga je dao, ako je iznuđen 

prisilom nad tim predstavnikom države ili ako je iznuđen prijetnjom ili upotrebom sile 

protiv te države.

133

www.nasciturus.com

b)

Protumjere

  –   Protupravnost   nekog   akta   države   koji   nije   u   skladu   s   njezinom 

međunarodnom   obvezom   prema   drugoj   državi   isključena   je   ako   taj   akt   po 

međunarodnom pravu predstavlja zakonitu mjeru protiv te druge države a posljedica je 

međunarodnog protupravnog djela te druge države. Protumjera je zakonita ukoliko se 

na kršenje prava od neke države odgovara kršenjem nekih njezinih prava.

Izrazi   «protumjere»   i   «mjere»   pokrivaju   u   Nacrtu   pravila   dvije   vrste   reakcija   na 

međunarodno   protupravno   djelo   neke   države.   Prve   su   dopuštene   represalije   koje 

država   žrtva   tog   djela   poduzima   temeljem   općem   međunarodnog   prava.   Takve   se 

represalije  ne smiju  sastojati  u upotrebi  oružane sile,  niti  u drugim  mjerama  koje 

zabranjuje   humanitarno   pravo.   Druga   vrsta   mjera   su   sankcije   koje   neka   država 

poduzima   u   izvršenju   odluke   međunarodne   organizacije   koja   je   po   svom   statusu 

ovlaštena izricati takve mjere, i to takošer kao rekciju na međunarodno protupravno 

djelo   neke   države.Takve   odluke,   obvezujuće   za   sve   države   članice   UN-a,   donosi 

Vijeće sigurnosti UN-a.

Nacrt   pravila   predviđa   mogućnost   poduzimanja   protumjera   od   povrijeđene   države 

(dakle   represalije)   i   određuje   njihove   uvjete,   kada   god   država   počinitelj   nekog 

međunarodnog protupravnog djela ne izvrši svoje obveze prema povrijeđenoj državi. 

Te   obveze   su:   dužnost   prestanka   protupravnog   ponašanja,   restitutio   in   integrum, 

nadoknada ili zadovoljštvina.

c)

Viša   sila   ili   nepredviđeni   događaj  

–   Protupravnost   nekog   akta   države   koji   nije   u 

skladu s njezinom međunarodnom obvezom isključena je ako je taj akt nije poduzet 

uslijed neodoljive sile ili vanjskog nepredviđenog događaja, izvan njezine kontrole, 

što nije učinilo materijalno mogućim djelovanje te države u skladu s tom obvezom, ili 

da bude svjesna toga da njezino ponašanje nije bilo u skladu s tom obvezom. Izuzetak 

predstavlja   ako   je   država   u   pitanju   sama   pridonijela   nastanku   stanja   materijalne 

nemogućnosti.

d)

Nesreća  

–   Protupravnost   nekog   akta   države   koji   nije   u   skladu   s   njezinom 

međunarodnom obvezom isključena je ako počinitelj ponašanja koje se sastoji u djelu 

te države nije imao drugog načina, u stanju teške nesreće, da sučava svoj život ili 

živote osoba koji su povjereni njegovoj skrbi. Radi se dakle, o prirodnim ili drugim 

nepogodama koje dovode u opasnost živote ljudi.

e)

Stanje nužde 

– Država se ne može pozvati na stanje nužde kao na uzrok koji isključuje 

protupravnost nekog svog akta koji nije u skladu s nekom od njezinih međunarodnih 

obveza, osim: 

134

background image

www.nasciturus.com

osoba koje stvarno djeluju za račun države i vrše elemente državne vlasti kada to prilike 

opravdavaju.

Smatra se po međunarodnom pravu djelovanje njenih organa u svim navedenim situacijama, 

čak i kada takav organ prekorači svoje ovlasti  po unutarnjem pravu, ili kada prekrši upute o 

svojoj djelatnosti. Država je u tim situacijama odgovorna zbog toga što   takve zloupotrebe 

vlasti nije spriječila, tj. zbog propuštanja.

Organi  

izvršne vlasti

  najčešće se susreću sa strancima i stoga su najčešće u mogućnosti da 

angažiraju odgovornsot svoje države za međunarodna protupravna djela. U međunarodnoj 

arbitražnoj praksi postoji niz odluka kojima su države bile proglašene odgovornima zbog 

djelovanja njihovih izvršnih organa.

Zakonodavna vlast

 može prouzročiti odgovornst svoje države ako ne donese potrebne zakone 

ili druge propise nužne za izvršenje neke međunarodne obveze, ali još češće ako iz primjene 

zakona koje je donijela a koji nisu u skladu s njezinim međunarodnim obvezama, prizađu 

međunarodna protupravna djela.

Sudbena vlast

 najčešće uzrokuje odgovornst svoje države uskratom pravosuđa strancima, ali i 

svim drugim osobama. Danas posvuda u svijetu sve fizičke i pravne osobe uživaju pravo da 

od sudova i drugih nadležnih tijela traže zaštitu svojih prava. Njihovo sprječavanje da se 

pojave  pred  sudom u  svojstvu  tužitelja   ili  u  drugom svojstvu,  znači   uskratu  pravosuđa  i 

povlači   odogornost   države.   Uskratom   pravosuđa   smatra   se   i   kada   nadležno   tijelo   u 

primjerenom roku ne donese nikakvu odluku.

*

U načelu, država odgovara za ponašanje svojih organa samo u obavljnju njihovih funkcija. 

Kada  neka   ovlaštena   osoba  (ili   skupina   osoba)   ne   djeluje   za   račun   svoje   države   nego   u 

osobnom ili drugom svojstvu, tada po međunarodnom pravu njezino ponašanje nije akt države 

i država za njega ne odogovara.

U   posebnom   svjetlu   javlja   se   pitanje   odogovrnosti   za   međunarodna   protupravna   djela 

međunarodnih   organizacija   koje   su   priznati   subjekti   međunarodnog   prava.   Postoji   stalna 

težnja da se  djela neke organizacije pripiše njezinim državama članicama ili makar nekima 

od njih. Ali osim rijetkih izuzetaka, i to u slučaju da je to predviđeno u pravilima same 

organizacije ili da je unaprijed ugovoreno opće je pravilo da države članice  nisu solidarno, a 

ni supsidijarno odgovorne za međunarodna  protupravna djela njihove organizacije. Prema 

općem   međunarodnom   pravu,   svaka   organizacija     koja   je   međunarodna   pravna   osoba 

odgovorna je za međunarodna protupravna djela svojih organa i svojih agenta koji djeluju u 

njeno ime.

136

www.nasciturus.com

45. ŠTETA I NAČINI NJEZINA ISPRAVLJANJA

Počinjenje međunarodnog zločina ali i sustavna kršenja nekih drugih temeljnih ljudskih prava 

koja nisu kvalificirana «međunarodnim zločinom», predstavljaju kršenje obveza erga omnes 

prema čitavoj međunarodnoj zajednici država. Razvoj međunarodnog prava usmjeren je k 

uvođenju actio popularis, tj. prava bilo koje države ili drugog subjekta međunarodnog prava 

da traži da se za počinjenje takvog djela ustanovi odgovornost bilo koje druge države.

Kao   što   je   to   i   u   privatnom   pravu,   šteta   se   dijeli   na   neposrednu   (direktnu)   i   posrednu 

(indirektnu) štetu.

Neposredna   šteta   je   ona   koja   nužno   proizlazi   iz   međunarodnog   protupravnog   djela   kao 

njegova   neposredna   posledica.   Mora,   dakle,   postojati   kauzalna   (uzročna)   veza   između 

protupravnog djela koje je počinjenjo i nastale štete. Ako se u lancu događaja koji slijede ta 

veza prekine, bilo zbog faktičknih događaja ili pravnih činjenica (npr. zbog sklapanja ugovora 

o osiguranju štete), prestaje dužnost počinitelja da tu štetu nadoknadi. Pri procjeni neposredne 

štete po pravilu se uzima u obzir stvarno nastala šteta (domnum emergens) i izmakla dobit 

(lucrum cessans).

Posredna šteta ne može sama za sebe povući međunarodnu odgovornost države počinitelja. 

Ona je akcesorna i može imati pravnog učinka tek ukoliko nastupi neposredna šteta.

Uz štetu materijalne naravi, današnje međunarodno pravo priznaje i pravo na ispravljanje 

nematerijalne, tj. moralne štete. Za nju se pruža zadovoljština (satisfakcija).

O

ŠTEĆENA

 

OSOBA

 

U

 

MEĐUNARODNOM

 

PRAVU

 

 

Međunarodno prutupravno djelo može počiniti samo neki subjekt međunarodnog prava i to u 

praksi   najčešće   država   i   međunarodna   organizacija.   Međunarodno   odgovornost   može   se 

iznimno pripisati državi za incidente i štetu koju su počinili pojedinci na njezinu području koji 

djeluju u osobnom svojstvu, ukoliko ta država nije učinila dovoljno da ih spriječi.

Slično je i glede oštećene osobe u međunarodnom pravu. U načelu oštećena osoba mora biti 

subjekt   međunarodnog   prava,   tj.   država   ili   međunarodna   organizacija.   Počinitelji 

međunarodnih  zločina,  kao i povrijeđene stranke, mogu još biti i ustanici  i oslobodilački 

pokreti, ali samo u odnosu na državu koja ih je priznala.

Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo opširno obrađuje značenje izraza «povrijeđena 

država». Taj izraz znači bilo koju državu čije je neko pravo druga država povrijedila svojim 

137

background image

www.nasciturus.com

-

kriterij sjedišta društva,

-

kriterij mjesta upisa u registar društva (inkorporacija), te

-

kriterij kontrole zasnovan, bilo na državljanstvu većinskih dioničara, ili osoba koje 

društvom stvarno upravljaju.

I

SCRPLJENJE

 

DOMAĆIH

 

LJEKOVA

 

 

Uvjet pružanja diplomatske zaštite nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi, ili pokretanja suskog ili 

arbitražnog  postupka  protiv  države   počinitelja,  jest  da  je  ta   povrijeđena  osoba  prethodno 

dužna iscrpiti sva pravna sredstva koja su joj otvorena u državi počinitelju međunarodnog 

protupravnog djela.

Taj uvjet nalaže opće pravilo običajnog međunarodnog prava, i on važi i kada se izričito ne 

ugovori. Međutim, povrijeđena država ima ga se pravo odreći, bilo svojim ponašanjem, ili 

temeljem   ugovora,   ili   npr.   sklapanjem   sporazuma   o   arbitraži   glede   rješavanja   nekog   već 

postojećeg spora.

Čl. 26. Europske konvencije za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda određuje da sud 

može   razmatrati   predmet   samo   nakon   što   su   iscrpljena   sva   raspoloživa   domaća   pravna 

sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i unutar razdoblja od 6 

mjeseci od dana donošenja konačne odluke.

U izvršenju tog načela oćećena fizička ili pravna osoba dužna je obratiti se svim redovitim 

sudovima i drugim nadležnim tijelima koja imaju mogućnost da im štetu isprave. To uključuje 

i priziv ustavnim sudovima u zemljama u kojima postoje i gdje su nadležni da o nekom 

konkretnom zahtjevu odluče.

Ako povrijeđena osoba propusti propisane rokove da istakne svoj zahtjev ili uloži žalbu višem 

tijelu, ona time nije učinila sve da ostvari pravdu. Osim ukoliko dokaže posebne razloge za 

svoj   propust,   ona   time   može   izgubiti   pravo   da   pokrene   sudski   postupak   protiv   države 

počinitelja ako je na raspolaganju.

Neobraćanje domaćim organima može izuzetno biti opravdano ako je očito bez koristi ili 

nedjelotvorno. Moguće je da nadležni organ nije ovlašten dosuditi obveštećenje, nego jedino 

ispitati činjenice. Ako nadležan organ u primjerenom roku ne donose svoju odluku, to se 

smatra   uskratom   pravosuđa,   i   time   se   smatra   da   je   osoba   u   pitanju   zadovoljila   uvjet 

iscrpljivanja lokalnih ljekova. U takvim slučajevima teret dokazivanja pada na stranku koja se 

poziva na neki od tih nedostataka.

Neki privatni kontrakti između fizičkih i pravnih osoba, ili sklopljeni sa stranom državom, 

sadrže tzv. «Calvo klauzulu». Njome se stranac unaprijed i izričito odriče od prava da u 

139

www.nasciturus.com

slučaju mogućeg  spora traži  diplomatsku zaštitu svoje države, i ograničuje se na domaće 

pravne ljekove.

P

RAVA

 

POVRIJEĐENE

 

DRŽAVE

 

I

 

DUŽNOSTI

 

DRŽAVE

 

POČINITELJA

 

MEĐUNARODNOG

 

PROTUPRAVNOG

 

DJELA

 

 

Ponekad država otklanja svoju odgovornsot za počinjeno djelo , ali pristaje da oštećenoj 

državi ili osobi isplati nedoknadu 

ex gratia

.

Povrijeđena država ima od države počinitelja međunarodnog protupravnog djela pravo na 

njegovo   potpupo   ispravljanje   (integralnu   reparaciju).   To   ispravljanje   može   imati   različite 

oblike   i   to:   restitutio   in   integrum,   novčano   obeštećenje   (indemnizaciju),   zadovoljtštinu 

(satisfakciju) te osiguranje ili jamstvo da se to djelo neće ponoviti.

Pri određivanju načina ispravljanja djela treba uzeti u obzir nemar (negligenciju) ili voljni akt 

ili propuštanje, bilo povrijeđene države ili državljanina u ime kojeg je država istakla zahtjev, a 

koji su svojim ponašanjem pridonijeli šteti.

Država počinitelj međunarodnog protupravnog djela ne može se pozivati na propise svog 

unutarnjeg prava kao na izgovr da ne izvrši njegovo potpuno ispravljanje.

1

.  Povrat   u   prijašnje   stanje   (restitutio   in   integrum)

  –   Povrijeđena   država   ima   od 

države   počinitelja   međ.   prot.   djela   pravo   ishoditi   materijalnu   restituciju,   tj.   ponovno 

uspostavljanje   stanja   kakvo   je   postojalo   prije   početka   protupravnog   akta   kad   god   je   to 

moguće. Ali povrat u prijašnje stanje postaje nezamisliv kada je pravni akt već proizveo 

nepopravljive učinke, ili je protupravno ponašanje proizvelo nepopravljivu štetu.

Materijalna restitucija mora se izvršiti osim i u mjeri u kojoj je ona:

-

materijalno nemoguća

-

uključivala bi povredu neke obveze koja proizlazi iz imperativne norme općeg 

međunarodnog prava

-

nametnuna bi teret izvan svake srazmjere u odnosu na korist koju bi povrijeđena 

država ostvarila tom restitucijom umjesto obeštećenja ili 

-

bi   ozbiljno   ugrozila   političku   neovisnost   ili   gospodarsku   stabilnost   države 

počinitelja međunarodnog protupravnog djela.

2. 

Obeštećenje (indemnizacija) 

– S obzirom na njegovu čestu nemogućnost, povrat u 

prijašnje stanje nije čest u međunarodnoj praksi, premda kao načelo ima prvenstvo. Ponekad i 

povrijeđena država daje prednost novčanoj nadoknadi iz vlastitih interesa.

Umjesto   restitucije   ispravljanje   se   vrši   putem   obeštećenja,   najčešće   novčanog.   Pored 

samostalne, može se dosuditi i akcesorna nadoknada, da bi se u potpunosti otklonila nastala 

šteta.

140

background image

www.nasciturus.com

opravdanost   tog   zahtjeva,   time   nastaje   međudržavni   spor   za   čije   su   rješavanje   u   načelu 

otvorena sva sredstva mirnog rješavanja koja predviđa međunarodno pravo.

Stranke   će   taj   svoj   spor   najprije   pokušati   riještiti   neposrednim   pregovorima.   Nisu   rijetki 

sporovi   te   vrste   koji   su   se   nakon   kraćih   ili   duljih   pregovora   uspješno   riješili.   Rezultat 

uspješnih pregovora je sklapanje sporazuma između stranaka u sporu. pri tom, naročito kada 

se radi o potraživanjima fizičkih ili pravnih osoba, ugovoreno obeštećenje može biti globalno, 

i manje od stvarno počinjene štete i izmakle dobiti.

Ako ti pregovori u primjerenom roku ne dovedu do rezultata, svaka od stranaka može glede 

tog spora jednostrano pokrenuti postupak mirenja, arbitraže ili sudskog rješavanja.

P

RAVO

 

POVRIJEĐENE

 

DRŽAVE

 

NA

 

PROTUMJERE

 

 

Ako pregovori o zahtjevu proizašlom iz međunarodnog prot. djela ne dovedu do sporazuma ili 

se taj međudržavni spor konačno ne riješi na drugi način, svaka njegova stranka ima  po 

općem međunarodnom pravu pravo pribjeći dozvoljenim represalijama.

Pod protumjerama se podrazumijevaju neki čini koje povrijeđena država poduzima protiv 

države počinitelja nekog protupravnog djela, s ciljem da se ta država navede da se podvrgne 

svojim   obvezama   prema   povrijeđenoj   državi,   na   način   da   okonča   svoje   protupravno 

ponašanje, da osigura povrat u prijašnje stanje ili da joj da obeštećenje ili zadovoljštinu, te da 

pruži   osiguranje   ili   jamstvo   neponavljanja.   Protumjere   su   opravdane   sve   dok   se   država 

počinitelj ne podvrgne svojm obvezama.

Prije nego što poduzme protumjere, povrijeđena država dužna je državi počinitelju ponuditi 

pregovore. Ali ta obveza ne dira u mogućnost povrijeđene države da poduzme privremene 

mjere da bi očuvala svoja prava (npr. da zamrzne spornu imovinu u svojim bankama)

Povrijeđena država mora se podvrgnuti svim svojim obvezama na mirno rješavanje sporova, i 

to   kako  onima   koje   će   predvidjeti   buduća   konvencija   o   odgovornsti   država,   tako   i   svim 

drugim odgovorarajućim obvezama na snazi između povrijeđene države i države počinitelja.

Opće ograničenje je da protumjere koje povrijeđena država poduzme ne smiju biti izvan svake 

srazmjere sa stupnjem težine protupravnog djela i njegova učinka na povrijeđenu državu.

Izričito se propisuju zabranjene protumjere kojima povrijeđena država ne smije pribjegavati. 

To su:

1. prijetnja ili upotreba sile zabranjene Poveljom UN-a,

2. ekstremna   gospodarska   ili   politička   prisila   usmjerena   na   ugrožavanje 

teritorijalne   cjelovitosti   ili   političke   neovisnosti   države   počinitelja   međ. 

prot. djela,

142

www.nasciturus.com

3. svako   ponašanje   koje   krši   nepovredivost   diplomatskih   i   konzularnih 

agenata, prostorija, arhiva ili dokumenata,

4. svako ponašanje kojim se derogiraju temeljna prava čovjeka ili

5. svako   drugo   ponašanje   u   kršenju   neke   imperativne   norme   općeg   međ. 

prava.

46. ODGOVORNOST DRŽAVA ZA MEĐUNARODNE ZLOČINE

Međunarodni zločin čini međ. prot. djelo koje proizlazi iz povrede  međunarodne obveze od 

strane neke države , koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice 

da je njezina povreda priznata zločinom od te zajednice u njezinoj cjelini.

Nacrt pravila nabraja neke međunarodne zločine, te određuje da neki međunarodni zločin 

može proizaći:

1) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje međunarodnog 

mira i sigurnosti, poput onih koje zabranjuju agresiju,

2) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za zaštitu prava naroda na 

samoodređenje,   poput   onih   koje   zabranjuju   ustanovljenje   ili   održavanje   putem   sile 

kolinijalne dominacije,

3) iz teške povrede u širokim razmjerima neke međuanrodne obveze od bitne važnosti za 

zaštitu ljudske osobe, poput onih koje zabranjuju ropstvo, genocid i apartheid,

4) iz   teške   povrede   neke   međunarodne   obveze   od   bitne   važnosti   za   održanje   i   zaštitu 

ljudskog okoliša, poput onih koje zabranjuju masovno onečišćenje atmosfere i mora.

Međunarodni zločin je stoga samo ono međ. prot. djelo koje proizlazi iz kršenja obveze erga 

omnes, a koje je toliko bitno za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice da je ta 

zajednica tu povredu priznala međunarodnim zločinom.  Međunarodni zločini razlikuju se od 

običnih delikata s obzirom na ozbiljnost posljedica kršenja, te na brutalnost i prezir njihovih 

počinitelja   prema   životima   i   dostojanstvu   ljudi.   Međunarodni   zločini   narušavaju   interese 

cjelokupne međunarodne zajednice država, a gotovo redovito i prava pojedinaca.

Počinjenje   međunarodnih   zločina   povlači   po   međunarodnom   pravu   kaznenu   odgovornost 

pojedinaca, koji u izvršenju nekih od njih veoma često djeluju i kao agenti svoje države. S 

druge strane, određenja i kvalifikacije međunarodnih zločina u statutima tribunala nadležnih 

za kažnjavanje pojedinaca (poput Statuta MKSJ-a), odnose se i na države. Država u pitanju 

također je odgovrna, bilo izravno za počinjenje tih djela, ili zbog toga što ih nije spriječila. A i 

te kvalifikacije zločina su erga omnes, odnose se na sve države svijeta.

143

background image

www.nasciturus.com

Između brojnih pokušaja definiranja onečišćenja (tj. zagađenja), najsveobuhvatniji je onaj po 

kojem je zagađenje neposredno ili posredno unošenje po čovjeku u okoliš tvari ili energije 

koje   rezultira   štetnim   učincima   tolike   naravi   da   ugrožava   ljudsko   zdravlje,   oštećuje   žive 

izvore i ekosustav, te umanjuje ljepotu krajolika i druge zakonite upotrebe okoliša.

Ne postoji ni neka specijalizirana ustanova UN-a ili druga stalna i univerzalna međuanrodna 

organizacija koja bi se sustano bavila zaštitom okoliša.

Uz brojne diplomatske konferencije o pojedinim pitanjima, 1972. i 1992. održane su dvije 

konferencije UN-a o okolišu, prva u Stockholmu, a druga u Rio de Janeiru. Konferencija 

održana u Stockholmu, utemeljila je Program UN-a o okolišu, s upravljačkim vijećem i malim 

Tajništvom koje koordinira sve planove UN-a pruža savjete međunarodnim organizacijama, 

osigurava suradnju svjetskih znanstvenika i predlaže srednjoročne i dugoročne planove akcije 

UN-a.

Zaključak je da danas postoji obilje međunarodnih instrumenata, uključivši i konvencije, koji 

na nesustavan način pokušavaju regulirati sprječavanje, kontrolu, umanjivanje ili otklanjanje 

posljedica zagađenja nekog prostora iz različitih izvora.

Neke   vrste   onečišćenja,   poput   podizanja   temperature   na   Zemlji   s   učinkom   staklenika   i 

oštećenja   ozonskog   omotača,   imaju   globalne   štetne   posljedice..   Stoga   se   one   nazivaju 

«globalnih   zagađenjima».   Tu   je   nemoguće   utvrditi   mjesto   ili   mjesta   otkuda   onečišćenje 

potiče. To stvara nove probleme u pravilima o odgovornsti država u međunarodnom pravu.

Prvi cilj svih pravnih pravila u toj oblasti je prevencija onečišćenja, tj. njegovo sprječavanje, 

ili makar stavljanje pod kontrolu i sprječavanje daljeg uvećavanja.

Pitanje odgovornsti za onečišćenje okoliša postavlja se u međunarodnim ugovorima i drugim 

instrumentima   na   dvjema   razinama:   međunarodna   odgovornost   država   te   paralelno   i 

kombinirano s njom tzv. građanska (građanskopravna) odgovornost.

Ta druga odgovornost koja je u pravilu stroža od prve, može biti predviđena u zakonodavstvu 

neke države, ili u zakonima donijetima u izvršenju međunarodnih obveza, ali može biti i 

izravno određena u međunarodnim ugovorima i drugim instrumentima.

Građanska odgovornst nastupa zbog štetnih djelatnosti poduzetnika (operatora) tj. fizičke ili 

pravne osobe.

Treća razina odgovornosti koja se danas može apstraktno razmatrati je ona kaznena. Kaznena 

odgovornst   fizičkih   ili   pravnih   osoba   za   onečišćenje   okoliša   može   se   predvidjeti   u 

nacionalnim zakonima država, ali međunarodni instrumenti makar se danas izbjegava da ju se 

nametne  kao obvezu državama.

145

www.nasciturus.com

M

EĐUNARODNA

 

ODGOVORNOST

 

DRŽAVA

 

U

 

ZAŠTITI

 

OKOLIŠA

 

 

Temeljna je dužnost svih država da svaka na svom području ne smije djelovati na način da 

nanosi štetu drugim državama. Kriterij dužne pažnje je u tom pogledu standardno pravilo 

osim kada se drukčije ne ugovori. Čl. 194. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. određuje 

da   države   trebaju   poduzeti   potrebne   mjere   da   bi   se   spriječilo,   umanjilo   i   kontroliralo 

onečišćenje okoliša, upotrebljavajući u te svrhe najprikladnija sredstva kojima raspolažu i u 

skladu sa svojim mogućnostima.

Objektivna   odgovornost   država   za   rizik,   koja   uključuje   dužnost   naknade   za   svu   stvarno 

nastalu štetu oštećenim  osobama,  za sada se ugovora samo  glede nekih naročito  opasnih 

djelatnosti..

Opće pozitivno pravo o odgovornosti država u zaštiti okoliša kao uvjet nastanka međunarodne 

odgovornsti zahtijeva nastanak stvarne štete ili škodljivih posljedica. Uz to je nužno da je 

prekoračen   izvjestan   prag   nastale   štete,   a   koji   se   u   nekim   ugovorima   označuje   time   da 

počinjena šteta mora imati ozbiljne posljedice.

Međunarodna   odgovornost   države   može   nastupiti   neposredno   i   za   štetu   na   okolištu   koju 

skrive fizičke ili pravne osobe. Osim odgovornosti za štetu proizašlu iz djelatnosti njenih 

dužnosnika, odgovornost države može osobito proizaći iz djelatnosti operatora tj. poduzentika 

na njezinu teritoriju.

Mnogi ugovori nalažu dužnost država njihovih stranaka da donose propise o zaštiti okoliša. 

Ako npr. neki ugovor zahtijeva ograničenje emisije štetnih plinova ili drugih tvari, država će 

biti izravno odgovorna za prekoračenje tih ograničenja od strane fizičkih i pravnih osoba na 

njezinu teritoriju..

Općenita   je   dužnost   svih   država   da   uzajamno   surađuju   u   toj   oblasti.   Prva   je   dužnost 

uzajamnog obavještavanja o nastaloj nezgodi. Pravni režimi koji se odnose na zaštitu okoliša 

mogu predviđati izmjene između država planova za slučajeve opasnosti, obvezu država na 

pormatranje   rizika   ili   posljedica  onečišćenja   okoliša   iz  nekog  izvora,  na  procjenu  štetnih 

posljedica neke djelatnosti na okoliš, te obvezu na uzajamnu razmjenu podataka.

G

RAĐANSKA

 

ODGOVORNOST

 (

CIVIL

 

LIABILITY

PODUZETNIKA

 

 

Ova odgovornost može nastupiti čak i kada se nr radi o nekom međ.. prot. djelu poduzetom u 

kršenju međ. prava. U pravnim režimima o okolišu objektivna odgovornost operatora za rizik 

trebala bi biti, a često i jest, normalan standard. Ti režimi pri tom mogu predviđati rauzmne 

izuzetke od odgovornosti. 

146

background image

www.nasciturus.com

ovlasti njezinih glavnih organa, način donošenja odluka i njihov pravni domašaj u odnosu na 

samu organizaciju, u odnosu na države članice, a ponekad i u odnosu na treće države tj. 

nečlanice.

Ti ugovori ustavi u isto vrijeme propisuju prava i dužnosti država članica organizacije u 

pitanju i to: u njihovim međusobnim odnosima, u odnosima prema trećim državama, glede 

njihova sudjelovanja u radu organa organizacije i dr.

P

RAVO

 

MEĐUNARODNIH

 

ORGANIZACIJA

 

 

Svaka međunarodna vladina organizacije djeluje u okviru određenih pravnih pravila. Skup tih 

pravila čini pravo odnosne organizacije koje ima neka posebna obilježja u odnosu na opće 

međunarodno pravo. To pravo je u osnovi pisano i ugovorno.

Pravo neke organizacije ne svodi se jedino na njezin ugoovr ustav, mada je on najvažniji 

pravni akt. Ono obuhvaća i   ugovore koje sama organizacija sklapa s državama-članicama, 

ponekad s nečlanicama ili s drugim međunarodnim organizacijama s kojima stalno surađuje. 

Nadalje, to pravo obuhvaća i neke pisane propise koji nisu ugovornog značaja (poslovnici 

stalnih i povremenih organa koje najčešće oni sami usvajaju) i odluke nadležnih organa (o 

primanju novih država u članstvo organizacije, o utrošku sredstava i sl.).

Pored tih pisanih propisa, pravo svake organizacije dograđuje se putem običajnih pravnih 

pravila   nastalih   u   praksi   njezinih   organa   i   država   članica,   ali   u   pravu   međunarodnih 

organizacija običajna pravila uvijek imaju supsidijarni značaj.

Pravo međ. organizacija samo po sebi ne obvezuje države nečlanice, niti treće međunarodne 

organizacije ukoliko nemaju neke institucionalne ugovorne odnose s organizacijom u pitanju.

Utjecaj ovog prava na razvoj i izmjene općeg međunarodnog prava može biti znatan, osobito 

ako je organizacija u pitanju politički veoma značajna, a po prostoru djelovanja univerzalna. 

Danas je to Organizacija UN-a.

P

OVIJESNI

 

RAZVOJ

 

MEĐUNARODNIH

 

O

 

 

RGANIZACIJA

 

 

Broj međunarodnih organizacija i njihove raznovrsne djelatnosti najbolji su pokazatelj stupnja 

razvoja uzajamne suradnje država u međunarodnih odnosima određenog vremena.

Prve stalne međunarodne organizacije nastale su u 19. st. To su najprije bile tzv. riječne 

komisije. U drugoj polovici 19. st. osnivaju se i tzv. administrativne unije (upravni savezi), 

čiji su glavni organi bile periodične konferencije država članica na diplomatskoj razini.

Nakon I. svjetskog rata na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. usporedo su stvorene Liga 

naroda i Međunarodna organizacija rada Pri koncu II. svjetskog rata dolazi  do osnivanja 

148

www.nasciturus.com

Organizacije UN-a. Nešto prije toga, u ožujku 1945, ustanovljena je Arapska liga. Danas 

djeluje više različitih međuvladinih organizacija nego što ima suverenih država u svijetu.

P

ODJELE

 

MEĐUNARODNIH

 

ORGANIZACIJA

 

 

Te podjele moguće je izvršiti temeljem 4 usporedna kriterija.

1. Sa stanovišta međunarodnog prava najvažnija je podjena na 

vladine (međudržavne) 

i na 

nevladine međunarodne organizacije

. Tzv. vladine organizacije osnivaju države i one su 

im jedini pravi članovi.

Nevladine organizacije imaju prostor djelovanja širi od jedne država, ali njih ne osnivaju, niti 

su u njih učlanjene države. Članovi su im ili ljudi pojedinci iz više država, ili srodna tzv. 

nacionalne druđtva ili udruge pojedinaca iz više država.

Neke od nevladinih međ. organizacija mogu biti od znatnog političkog značaja. Među njima 

su Interparlamentrarna unija, Svjetska sindikalna federacija, Međunarodna federacija bivših 

boraca i dr. Postoji niz međunarodnih udruga koje okupljaju učenjake i znanstvena društva 

različitih   zemalja   od   kojih   je   najugledniji   Institut   za   međunarodno   pravo   te   po   članstvu 

masovnije, Svjetsko udruženje za međunarodno pravo.

Samo vladine (međudržavne) organizacije mogu biti subjekti međunarodnog prava, tj. mogu 

imati sposobnost da budu nosioci međunarodnih prava i dužnosti. Od tog su možda izuzetak 

Međunarodni komitet Crvenog križa i Liga društava Crvenog križa kojima su 4 Ženevske 

konvencije   o   zaštiti   žrtava   rata   iz   1949,   povjerili   određene   zadatke   i   ovlasti   u   oružanim 

sukobima. Ostale nevladine organizacije nisu subjekti međ. prava.

2.   Po   opsegu   nadležnosti   sve   međ.   organizacije   možemo   podijeliti   na  

opće

  i 

specijalizirane

. Do danas nije stvorena ni jedna međ. organizacija koja bi bila nadležna za sva 

moguća pitanja međunarodnih odnosa. Pod općim organizacijama nazivamo one koje se bave 

političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, problemima mirnog rješavanja sporova, i po 

potrebi drugim problemima.

Opće   su   organizacije,   dakle,   sve   one   čija   nadležnost   nije   usko   specijalizirana.   Prije   II. 

svjetskog rata to je bila Liga naroda. Danas je najbolji primjer takve opće organizacije OUN, 

ali i neke regionalne organizacije poput Vijeća Europe.

Specijalizirane   organizacije   su   sve   one   koje   su   svojim   ugovorom-ustavom   ovlaštene   da 

djeluju u nekoj užoj, specijaliziranoj oblasti. To su npr. Međunarodna organizacija rada, Međ. 

organizacija za civilno zrakoplovstvo i dr.

3.  Po prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu, postoje univerzalne i regionalne 

organizacije.   Još   nijedna   organizacije   u   svoje   članstvo   nije   okupila   doslovno   sve   države 

149

background image

www.nasciturus.com

1949. o Naknadi štete pretrpljene u službi UN.a, međunarodni sud je na to pitanje jednoglasno 

potvrdno   odgovorio.   Subjekti   prava   u   nekom   pravnom   sustavu   nisu   neophodno   identični 

glede njihove naravi ili širine njihovih prava. Razvoj međ. prava doveo je u lipnju 1945. do 

stvaranja jedne međunarodne organizacije čiji su ciljevi i načela izloženi u Povelji UN-a. Da 

bi se ti ciljevi postigli nužno je da Organizacija ima međunarodnu osobnost.

Sud je došao do zaključka da je OUN međunarodna osoba. To nije jednako tvrdnji da je ona 

država, što nikako nije, ili da su njezina pravna osobnost, te prava i dužnosti jednake onima 

koje ima država. To znači da je OUN subjekt međ. prava, da ima sposobnost biti nosilac 

međunarodnih   prava   i   dužnosti   i   da   se   ima   sposobnost   koristiti   tim   pravima   ističući 

međunarodne zahtjeve.

Iako   su   međ.   organizacije   subjekti   međ.   prava,   one   za   razliku   od  država   ne   raspolažu   s 

općenitom   nadležnošću.   Danas   je   općenito   prihvaćeno   da   međ.   organizacije   sklapaju 

punopravne međ. ugovore s državama između sebe, a takvi se ugovori ni u čemu ne razlikuju 

od ugovora kojih su stranke samo države.

Razvoj međ. prava doveo je do stanja da su međ. vladine organizacije u pravilu subjekti međ. 

prava, i one u tom svojstvu djeluju prema državama nečlanicama i drugim organizacijama.

50. PRIVILEGIJI I IMUNITETI MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA I 

NJIHOVIH DJELATNIKA

Osnivanje  UN-a  i  velikog  broja  drugih  međ.   organizacija  doveo  je  do  brojnih   propisa  o 

njihovim privilegijama i imunitetima. Ti su propisi obuhvaćeni:

-

u ugovorima ustavima odgovarajućih organizacija, zatim

-

u   posebnim   konvencijama   koje   organizacije   sklapaju   sa   svojim   državama 

članicama, te

-

u ugovorima između organizacije i države domaćina na području koje se zgrade i 

uredi organizacije nalaze.

Povelja UN-a propisuje da Organizacija uživa na području svakog svog člana privilegije i 

imunitete potrebne za postizanje svojih ciljeva.Pored predstavnika članova UN-a, i službenici 

Organizacije uživaju također privilegije i imunitete potrebne za neovisno obavljanje svojih 

funkcija   u  vezi   s   Organizacijom.   Tu   se  dakle,   ne  govori   o   diplomatskim   privilegijama   i 

imunitetima, nego jedino o onima za postizanje ciljeva Organizacije, odnosno za obavljanje 

funkcija u vezi s Organizacijom.

Opća skupština usvojila je 1946. Konvenciju o privilegijama i imunitetima UN-a, koja je 

otvorena državama članicama na pristup. Na isti način, Opća je skupština 1947. usvojila i 

151

www.nasciturus.com

Konvenciju  o  privilegijama  i  imunitetima  specijaliziranih   ustanova   UN-a.  UN   su  sklopili 

posebne sporazume o sjedištima svjetske organizacije s vladama SAD-a, Švicarske (koja nije 

članica   UN-a)   te   Austrije.   Tim   se   propisima   između   ostalog   određuje   područje   sjedišta, 

sloboda   pristupa   sjedištu   osoba   koje   putuju   po   problemima   u   vezi   s   Organizacijom, 

redarstvena zaštita i nepovredivost prostora.

Privilegiji i imuniteti svake od organizacija i njezinih djelatnika još se uvijek temelje na 

ugovornim propisima za svaku državu koja im je stranka.

Privilegiji   i   imuniteti   međ.   organizacija   i   njihovih   djelatnika   u   osnovi   se   razlikuju   od 

diplomatskih i konzularnih privilegija i imuniteta. Međ. organizacije nisu suverene države, 

niti   vrše   teritorijalnu   nadležnost.   Ti   se   privilegiji   i   imuniteti   ne   mogu   zaštiti   putem 

reciprociteta   (prema   kojem   svaka   povreda   dovodi   do   recipročnog   ponašanja   povrijeđene 

države). Stoga je nužno da su oni zaštićeni  izričitim  i preciznim  ugovornim propisima  s 

pojedinim državama, kako bi svaka moguća povreda bila jasna.

I

MUNITETI

 

I

 

PRIVILEGIJI

 

KOJE

 

UŽIVAJU

 

MEĐUNARODNE

 

ORGANIZACIJE

 

 

Te povlastice možemo podijeliti na

-

imunitete od sudbenosti,

-

nepovredivost prostorija i arhiva,

-

fiskalne i valutne privilegije,

-

slobodu općenja, te

-

pravo izdavanja putnih isprava.

Ugovornim propisima predviđa se imunitet organizacija, njihove imovine i sredstava, gdje 

god     i   kad   god   se   nalazili,   od   svih   vrsta   sudskog   postupka.   Svi   ugovori   predviđaju 

nepovredivost prostorija, te arhiva organizacije, ma gdje se nalazili.

Pravo pružanja utočišta (azila) odbjeglim osobama u prostorijama organizacijama u nekim se 

ugovorima izričito zabranjuje, a drugi ugovori o tome šute. Ali s obzirom da niti jedan od 

ugovora   izričito   ne   dopušta   davanje   utočišta,   ono   se   oćenito   može   smatrati   zabranjenim 

(pravilo).

Fondovi,   zlato   i   devize   organizacije   izuzeti   su   od   financijske   kontrole   države.   Imovina, 

prihodi i potraživanja organizacija oslobođeni su od poreza i carina.

Sloboda  općenja organizacija  najčešće  predviđa  zabranu   cenzure  službenih  poruka,  pravo 

upotrebe kodova, šifre, kurira i i valize u istoj ili sličnoj mjeri kao za diplomatske misije.

152

background image

www.nasciturus.com

Za stvaranje prvih organizacija država s uzajamnim pravima i dužnostima radi očuvanja datog 

status qua

-a, i time osiguranja mira među članovima, presudni su bili dugotrajni i iscrpljujući 

ratovi u svjetskim razmjerama.

Nakon Francuske revolucije 1789. i Napoleonovih osvajanja koje je trajalo četvrt stoljeća, na 

Bečkom kongresu 1815. ustanovljen je savez najvećih europskih sila koji je djelovao pod 

imenom Svete alijanse. U početku je taj savez obuhvaćao Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju, 

a 1818. u svoje je redove primio i poraženu Francusku, koja je tada bila pod dinastijom 

Burbona.

To je bio elitistički savez europskih vladara koji je imao za cilj očuvanje njihovih dinastičkih 

interesa, tj. socijalni 

status qou

.

L

IGA

 

NARODA

 (1920-1946)

 

 

Izbijanjem I. svjet. rata sustav ravnoteže snaga pretrpio je neuspjeh. U tijeku tog rata, za koga 

se  u  početku   pretpostavljalo   da  će  kratko  trajati,   usporedno  s   porastom  ljudskih  žrtava   i 

materijalnih gubitaka, rasla je spoznaja o potrebi ustanovljenja trajnije svjetske organizacije 

sa stalnim organima u svrhu održanja trajnog mira.

Na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. dolazi do sklapanja Pakta Lige naroda, čiji je tekst 

bio uklopljen u Versajski i druge mirovne ugovore s pobijeđenim državama.

Liga naroda bila je prva moderna organizacija. Glavna joj je svrha bilo očuvanje mira u 

svijetu. Imala je 3 stalna organa. Skupština se sastojala od predstavnika svih njezinih država 

članica. Vijeće lige sastojalo se od predstavnika Glavnih savezničkih i udruženih sila iz I. 

svjetskog rata te od predstavnika četiriju drugih država članica Lige koje je birala Skupština 

na rok koji je ona određivala. Kasnije se broj nestalnih članica povećao na 9.

Liga   je   imala   i   stalno   Tajništvo   sastavljeno   od   glavnog   tajnika,   drugih   tajniak   i   ostalog 

potrebnog  osoblja.  Glavnog  tajnika  imenovalo   je Vijeće  na prijedlog  većine   u Skupštini. 

Sjedište Lige bilo je u Ženevi.

Uz propise o kolektivnoj sigurnosti, Pakt Lige sadržavao je propise o razoružanju, mirnoj 

promjeni, o obvezatnoj registraciji i objavljivanju ugovora, o sustavu mandata, o poboljšanju 

uvjeta   rada,   o   položaju   žena   i   djece,   suzbijanju   trgovine   drogama,   te   druge   propise   o 

pozitivnoj suradnji među državama.

Umjesto da se ispune očekivanja u poštivanju obveza preuzetih Paktom, Ligu su napuštale 

stalne članice njezina Vijeća nakon što su poduzimale čine agresije (Japan, Italija) ili su se na 

njih pripremale (Njemačka).

154

www.nasciturus.com

Liga je formalno bila dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini održanoj u Ženevi u travnju 

1946. i to nakon što je Povelja UN-a već stupila na snagu. Sva imovina Lige prenijeta je u 

vlasništvo nove Organizacije UN-a.

O

SNIVANJE

 UN-

A

 

 

Izbijanje II. svjetskog rata napadom Njemačke  na Poljsku 1. rujna 1939. predstavljalo  je 

neuspjeh Lige naroda. Osnivanje nove i djelotvornije svjetske organizacije Savezničke su sile 

kroz čitavo vrijeme tog rata uzimale kao svoju prvenstvenu zadaću.

Tako   su   predstavnici   Ujedinjenog   Kraljevstva,   SAD-a,   Sovjetskog   Saveza   i   Kine   u 

Moskovskoj   deklaraciji   (01.11.1943.)   priznali   neophodnost   ustanovljenja   praktično   u 

najskorije vrijeme međunarodne organizacije za održanje međunarodnog mira i sigurnosti.

U izvršenju te Deklaracije predstavnici tih velesila sastali su se u Dumbarton Oaksu u SAD-u 

u kolovozu i rujnu 1944. gdje su skicirali osnove buduće organizacije. Usvojeni prijedlog 

predviđao je 5 glavnih organa. Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Međunarodni sud, Tajništvo 

te   Ekonomsko   i   socijalno   vijeće.   Starateljsko   vijeće   tada   još   nije   bilo   predviđeno.   Na 

konferenciji   Roosvelta,   Churchila   i   Staljina   na   Jalti   u   veljači   1945.   usvojena   je   «jaltska 

formula» glede glasovanja u Vijeću sigurnosti.

Konferencija UN-a o međunarodnoj organizaciji održana je potom u San Franciscu 1945. na 

kojoj su predstavnici 50 pozvanih država osnivača («iskonski članovi»), na temelju prijašnjih 

zaključaka izradili i usvojili cjelovit tekst Povelje UN-a. Među državama sudionicama bila je i 

Jugoslavija.

Da bi se izjeglo loše iskustvo nesudjelovanja SAD-a u Ligi naroda, Povelja je predvidjela 

njezino stupanje na snagu tek nakon polaganja ratifikacija kod države domaćina svih 5 stalnih 

članica   budućeg   Vijeća   sigurnosti   (Kine,   Francuske,   Sovjetskog   Saveza,   Ujedinjenjog 

Kraljevstva i SAD-a), te većine njezinih ostalih država potpisnica. Povelja je stupila na snagu 

24.10.1945. i taj se dan danas slavi kao Dan UN-a.

52. ČLANOVI UN-a I POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA

I

SKONSKE

 

I

 

NAKNADNO

 

PRIMLJENE

 

DRŽAVE

 

ČLANICE

 

 

Iskonske   (prvotne)   članice   UN-a   su   sve   one   države   koje   su   sudjelovale   na   osnivačkoj 

konferenciji u San Franciscu i potom su ratificirale Povelju. Bilo ih je 51. Iskonske članice su 

na temelju svoje suverenosti osnovale tu Organizaciju. One same nisu mogle biti podvrgnute 

postupku primanja ali su imale pravo odlučivanja o primanju novih država u članstvo.

155

background image

www.nasciturus.com

obveza: djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije, izvršavaju odluke 

koje Vijeće sigurnosti u tim situacijama usvoji u skladu s Poveljom.

Ništa u Povelji ne ovlašćuje UN da se miješaju u poslove koji po svojoj biti pripadaju pod 

unutarnju nadležnost države, niti ne obvezuje države članice da takve poslove podnose na 

rješavanje prema Povelji. Ugovorna je obveza država članica da snose svaka svoj dio troškova 

UN-a kako ih rasporedi Opća skupština.

P

OSEBNI

 

POLOŽAJ

 

U

 UN-

U

 

STALNIH

 

ČLANICA

 V

IJEĆA

 

SIGURNOSTI

 

 

U čl. 23. Povelje izrijekom je propisano da su stalni članovi Vijeća sigurnosti Kina, Francuska 

Savez Sovjetskih Socijalističkih  Država (danas Ruska Federacija), Ujedinjeno Kraljevstvo 

Velike   Britanije   i   Sjeverne   Irske   i   SAD.  Odluke   VS-a   o   svim   pitanjima,   osima   pitanja 

postupka, donose se potvrdnim glasovima devetorice članova uključujući glasove svih stalnih 

članova. To znači da se bez pristanka bilo kojeg stalnog člana ne može usvojiti niti jedna 

odluka u tom organu koji je prvenstveno odgovoran za održavanje međunarodnog mira i 

sigurnosti.

Tekst povelje, dakle, predviđa jednoglasnost svih 5 stalnih članova pri donošenju odluka i 

preporuka u VS-u. Nikakva se odluka ne može donijeti ako je neka stalna članica glasovala 

protiv nje, tj. ako je uložila veto. Putem tzv. «dvosturukog veta» stalna članica može spriječiti 

donošenje čak i odluke koja spada u pitanja postupka. Ako ona postavi pitanje o tome je li 

neko   pitanje   proceduralno   ili   ne,   odluka   o   tome   donosi   se   kao   da   se   radi   o   suštinskom 

(bitnom) pitanju. Međutim, predsjednik VS-a može odlučiti da je neko pitanje proceduralne 

naravi ukoliko tu njegovu predsjedničku odluku podrži bilo kojih 9 članova tog organa.

Stalna članica može izbjeći i dužnost da se uzdrži od glasovanja u sporovima kojih je stranka. 

Posebna prava stalnih članova VS-a ne mogu se mijenjati ili dokidati bez njihova pristanka. 

Izmjene Povelje stupaju na snagu za sve članove UN-a ka ih 2/3 članova, uključujući sve 

stalne članove VS-a, ratificiraju u skladu sa svojim ustavnim propisima.

Stalna članica praktično ne može biti isključena iz Un-a jer za to treba prijedlog VS-a, kojeg 

ona tamo može svojim vetom spriječiti.

S

USPENZIJA

ISKLJUČENJE

 

IZ

 

ČLANSTVA

 

I

 

POVLAČENJE

 

IZ

 UN-

A

 

 

Povelja UN-a predviđa propise o suspenziji članskih prava u Organizaciji. Član UN-a koji je 

zaostao u plaćanju svojih financijskih prinosa Organizaciji za protekle pune 2 godine, gubi 

pravo glasa u Općoj skupštini (ali ne i u drugim organima kojih je član). Ipak, Opća mu 

skupština može dopustiti da glasuje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise 

157

www.nasciturus.com

o njegovoj volji. Radi se o tzv. «maloj suspenziji», koja osim prava glasa ne lišava odnosnu 

državu da sudjeluje u raspravama u Općoj skupštini.

Opća skupština može na preporuku VS-a suspendirati vršenje članskih prava i povlastica 

članu   UN-a   protiv   kojeg   je   VS   poduzelo   preventivnu   ili   prisilnu   akciju.   Riječ   je   o   tzv. 

«velikoj suspenziji». Vršenje tih prava može ponovo uspostaviti samo VS nakon što obustavi 

takvu akciju.

Opća skupština može na preporuku VS-a isključiti iz Organizacije člana UN-a koji uporno 

krši načela sadržana u Povelji.

Povelja namjerno ne sadrži propise o povlačenju iz članstva UN-a, da se time ne bi potakla 

praksa koja je bila pogubna za Ligu naroda. Ali, povlačenje iz članstva neke međunarodne 

organizacije, pravo je svake države, osim ako je unaprijed podvrgnuto posebnim uvjetima 

propisanima u njenom ugovoru ustavu. Do sada se iz UN-a jedino povukla Indonezija 1965. 

ali se vratila sljedeće godine.

P

OLOŽAJ

 

DRŽAVA

 

NEČLANICA

 

PREMA

 P

OVELJI

 UN-

A

 

 

Povelja predviđa pravo države koja nije članic UN-a da upozori VS ili Opću skupštinu na 

svaki spor kojem je stranka ako za taj spor prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u 

Povelji.   Poput   država   članica,   takva   se   država   poziva   da   sudjeluje   bez   prava   glasa   u 

raspravljanju tog spora pred VS-om.

Iako  je  Statut  Međunarodnog  suda sastavni  dio  Povelje,  Povelja  dopušta  da  neka  država 

nečlanica može postati strankom Statuta uz uvjete koje za svaki posebni slučaj odredi Opća 

skupština na preporuku VS-a.

Odluke viejća sigurnosti usvojene temeljem glave VII. Povelje (koja predviđa djelovanje u 

slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije) pravno ne obvezuju države nečlanice 

UN-a.   Organizacija   osigurava   da   države   koje   nisu   članice   UN-a   postupaju   u   skladu   s 

propisanim načelima koliko je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.

53. ORGANI UN-a

Povelja predviđa 6 glavnih organa UN-a i to: Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko i 

socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Međunarodni sud u Haagu i Tajništvo.

O

PĆA

 

SKUPŠTINA

 

 

 je   jedini   plenarni   i   demokratski   organ   u   kojem   su   sve   države   članice 

zastupljene s najviše po 5 predstavnika. Svaka članica ima jedan glas. Opća skupština ima 

158

background image

www.nasciturus.com

Opća skupština ustanovila je mnoštvo svojih stalnih i ad hoc organa za raznovrsne djelatnosti. 

Ona ima 6 glavnih komiteta (odbora) i to:

-

za razoružanje i međunarodnu sigurnost,

-

za ekonomska i financijska pitanja,

-

za socijalna, humanitarna i kulturna pitanja,

-

za posebna politička pitanja i dekolonizaciju,

-

administrativni i proračunski komitet, te

-

pravni komitet.

Uz njih djeluju Opći komitet (nadležan za utvrđivanje pitanja koja se stavljaju na dnevni red 

zasjedanja   Opće   skupštine),   te   Komitet   za   verifikaciju   vjerodajnica   predstavnika   država 

članica.

Opća skupština je nadomjestak za svjetski parlament, ali s tim da ne može donositi zakone.

V

IJEĆE

 

SIGURNOSTI

 

   ima   specijaliziranu   i   ograničenu   nadležnost.   VS   je   neka   vrsta   izvršnog 

organa UN-a koji ima ograničeni broj članova. Uz 5 stalnih članova, Opća skupština bira na 

rok od 2 godine još 10 njegovih nestalnih članova. Da bi se osigurao kontinuitet u radu, svake 

se godine bira polovica od tog broja. VS ima dakle, ukupno 15 članova.

Uređeno je tako da može neprestano djelovati i po potrebi se sastajati u svako doba. To danas 

nije problem jer sve države članice i nečlanice imaju svoje stalne misije pri UN-u u New 

Yorku i Ženevi, a mnoge i u Beču. Stoga je guće sazivati i Opću skupštinu u hitna izvanredna 

zasjedanja u roku od 24 sata.

Funkcija predsjednika VS mijenja se svakog mjeseca prema abecednom redu svih njegovih 

država članica. Glavna je nadležnost,  i odgovornost,  VS-a održavanje međunarodnog mira i 

sigurnosti. Ono može donositi preporuke i obvezujuće odluke za sve države članice.

VS preporučuje Općoj skupštini primanje, suspenziju i isključenje država i članstva UN-a, te 

imenovanje glavnog tajnika. S Općom skupštinom sudjeluje u paralelnom postupku izbora 

sudaca Međunarodnog suda u Haagu.

E

KONOMSKO

 

I

 

SOCIJALNO

 

VIJEĆE

 

  obavlja znatan dio poslova UN-a u širokom krugu ekonomskih i 

socijalnih   pitanja   na   svjetskoj   razini.   Najviše   je   cijenjena   njegova   djelatnost   unapređenja 

poštivanja i održavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve.

U   oblastima   svoje   nadležnosti   ono   može   davati   preporuke   Općoj   skupštini,   državama 

članicama, te zainteresiranim specijaliziranim ustanovama UN-a.

160

www.nasciturus.com

Ekonomsko   i   socijalno   vijeće   je   organ   koji   koordinira   djelatnosti   svih   specijaliziranih 

ustanova UN-a. Preko njega te ustanove sudjeluju u radu UN-a.

Sastoji se od 54 člana koje bira Opća skupština na razdoblje od 3 godine. Odluke se donose 

većinom glasova članova koji su pristuni i koji glasuju. Njegova zasjedanja održavaju 2 put 

godišnje, u proljeće i na jesen, u Ženevi.

U vršenju njegovih širokih nadležnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće osniva stalne odbore, 

tzv.   funkcionalne   komisije   (npr.   Statistička   komisija,   Komisija   za   ljudska   prava),   te 

regionalne komisije.

S

TARATELJSKO

 

VIJEĆE

 

   predviđeno   je   Poveljom   radi   sprovođenja   međunarodnog   sustava 

starateljstva  iz  njezine  glave   XII.  Nakon što  je posljednje  starateljsko  području Palau  na 

Pacifiku steklo neovisnost 1994., Starateljsko vijeće je mjesed dana kasnije suspendiralo svoje 

djelatnosti. Za očekivati je da će pri temeljitoj izmjeni teksta Povelje koja se očekuje, taj 

organ biti i formalno dokinut jer je izvršio sve svoje zadaće.

M

EĐUNARODNI

 

SUD

 

U

 H

AAGU

 

  je glavni sudski organ UN-a te ima sjedište u Palači mira u Haagu. 

Taj sud je nasljednik Stalnog suda međunarodne pravde kojeg je osnovala Liga naroda i to 

1920. Međunarodni sud osnovan je Poveljom UN-a, a  Statut suda sastavni je dio Povelje.

T

AJNIŠTVO

 

   se sastoji od glavnog tajnika i ptrebnog osoblja. Glavnog tajnika imenuje Opća 

skupština na prijedlog VS-a. On je najviši administrativni dužnosnik UN-a ali obavlja i neke 

važne političke funkcije.

Bit autoriteta glavnog tajnika leži u čl. 99. Povelje, prema kojem on može upozoriti VS na 

svaki   predmet   koji   bi   po   njegovom   mišljenju   mogao   dovesti   u   opasnost   održavanje 

međunarodnog mira i sigurnosti.

Glavni  tajnik   djeluje  u  osobnom  svojstvu  na   sastancima  svih  glavnih   organa  UN-a  osim 

Međunarodnog suda. On podnosi općoj skupštini godišnja izvješća o radu UN-a.

54. PREGLED SPECIJALIZIRANIH USTANOVA

Specijalizirane ustanove su međunarodne organizacije utemeljene ugovorima između država 

koje imaju široke odgovornosti na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i drugim poljima, a 

koje su uspostavile odnose s UN-om. Međutim, svaka od njih je poseban subjekt međ. prava,a 

a po prostoru djelovanja i po članstvu, sve su univerzalne međ. organizacije.

161

background image

www.nasciturus.com

nije   članica   Fonda.   Tu   su   još   i  

Međunarodno   udruženje   za   razvoj

  i 

Međuanrodna  financijska   korporacija

,   a   sjedište   svih  tih   ustanova   je   u 

Washingtonu, D.C.

6. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) – proizašla je iz Općeg sporazuma 

o tarifama i trgovini (GATT)

7. Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO)

8. Međunarodna pomorska organizacija (IMO)

9. Svjetski poštanski savez (UPU)

10. Međunarodni savez za telekomunikacije (ITU)

11. Svjetska meteorološka organizacija (WMO)

12. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO)

13. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).

55. REGIONALNE ORGANIZACIJE I SPORAZUMI I OSTALE 

MEĐUVLADINE ORGANIZACIJE

Glava VIII. Povelje UN-a regulira regioanalne sporazume. Prema Povelji regionalne ustanove 

obuhvaćaju sustave mirnog rješavanja sporova i kolektivnu oružanu akciju njihovih članica u 

vršenju njihova prava na kolektivnu samoobranu. 

1

. Sjevernoatlantski savez (NATO – North Atlantic Treaty Organization)

 – utemeljen 

je 1949. sa svrhom suzbijanja mogućih prijetnji s Istoka. U njegu su se udružili SAD i Kanada 

s 14 zemalja Zapadne Europe, uključivši i Grčku i Tursku. Ugovorom su se stranke obvezale 

na konsultacije kada god teritorijalna cjelovitost, politička neovisnost ili sigurnost neke od 

njih budu ugrožene. Savez se sastoji od Vijeća NATO-a kao vrhovnog organa u kome su 

zastupljene sve države članice, te od mnoštva civilnih i vojnih odbora koji pokrivaju sve 

aspekte sigurnosti.

163

www.nasciturus.com

1991. ustanovljeno je Vijeće za suradnju Sjevernog Atlantica (NACC) u okviru kojeg je 1994. 

utemeljen program Partnerstva za mir. Partnerstvo za mir usmjereno je na praktična pitanja 

obrambene i vojne suradnje.

2.  

Zapadnoeuropska unija (WEU – Western European Union, UEO)

  – osnovana je 

Briselskim ugovorom iz 1948. o suradnji u ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj  oblasti, te 

kolektivnoj   samoobrani.   Iskonske   članice   bile   su   UK,   Francuska,   Nizozemska,   Belgija   i 

Luksemburg.   Unija   je   prvobitno   bila   usmjerena   protiv   poražene   Njemačke,   ali   su   nakon 

osnivanja NATO-a sljedeće godine propisi o obrani uklopljeni u one NATO-a. 1954. Zapadna 

Njemačka i Italija pozvane su da pristupe Briselskom ugovoru i tada je stvorena WEU čija je 

svrha tada bila neka vrst kontrole naouržanja Njemačke. 

WEU je potom širila svoje članstvo, ali u sjeni NATO-a do danas nije uspjela zadobiti neku 

značajniju ulogu. U Maastrichtskom ugovoru iz 1992. priznata je kao sastavni dio Europske 

unije,   a   Deklaracija   s   Maastrichtskog   sastanka   navela   je   da   će   se   ona   razvijati   kao 

komponenta obrane EU i kao način učvršćivanja stupa NATO-a.

3.  

Vijeće   Europe   (Council   of   Europe)

  –   osnovano   je   1949.   sa   širokom   lepezom 

zadataka. Danas obuhvaća 40 država članica, među kojima je i Hrvatska. Najvažniji su organi 

Odbor   ministara   svih   država   članica,   te   Parlamentarna   skupština   koja   se   sastoji   od 

predstavnika nacionalnih parlamenata država članica.

Najznačajnija zadaća Vijeća Europe je pripremanje i usvajanje konvencija i protokola koji se 

podnose državama članicama na ratifikaciju ili pristup. Do danas je usvojen veliki broj njih, 

ali su najvažnije Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. s 

protokolima   te   Europska   socijalna   povelja   iz   1961.   Sjedište     VE   je   u   Strasbourgu   u 

Francuskoj.

4. 

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD – Organization for Economic  

Co-operation   and   Development)

  –   ustanovljena   je   1960.   Danas   obuhvaća   SAD,   Kanadu, 

Japan i zemlje Zapadne Europe. Bivša Jugoslavija u njoj je imala snažan položaj pridruženog 

člana koji je njezinim raspadom okončan.

OECD održava i potiče ekonomski razvoj svuda u svijetu, ali djeluje kao zatvoreni klub 

najrazvijenijih   zemalja.   Ugovor   ustav   izrijekom   predviđa   da   su   ciljevi   Organizacije 

unaprjeđenje   politika   usmjerenih   k   dostizanju   najvećeg   održivog   ekonomskog   razvoja   i 

zaposlenosti   i   k   podizanju   životnog   standarda   u   državama   članicama,   ali   i   održanju 

financijske stabilnosti.

5.  

Europska   unija   (Europian   Union)

  –   je   nesumnjivo   najznačajnija   europska 

organizacija. Ona je najrazvijenija i najizgrađenija regionalna organizacija stvorena do danas 

164

background image

www.nasciturus.com

Helsinški   završni   akt   formulirao   je   seriju   načela   o   uzajmnim   odnosima   između   država 

sudionica.   Uz   načela   UN-a,   kao   posebna   načela   istaknuta   su   još:   nepovredivost   granica, 

teritorijalna cjelovitost država te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda uključujući 

slobodu  misli,   savjesti,   vjere   i  uvjerenja.   Iako  Završni  akt   nije  formalan  ugovor  nego  je 

usvojen i potpisan kao politički dokument, načela sadržana u njemu imaju pravno obvezujući 

značaj. Ostale opsežne odredbe Završnog akta (od kojih je većina sročena u obliku preporuka) 

političari   dijele   u  3  korpe.  Prvu  korpu  čine  odredbe   o  sigurnosti  u  Europi,   drugu  one  o 

srudanji država sudionica u oblastima gospodarstva, znanosti tehnologije i okoliša, a treću ona 

o humanitarnim pitanjima.

7. 

Zajednica neovisnih država

8. 

Organizacija američkih država (Organization of American States)

9. 

Arapska liga (Liga arapskih država, League of the Arab States)

10. 

Organizacija afričkog jedinstva (Organization of African Unity)

11.  

Udruženje država jugoistočne Azije (ASEAN, the Association of the South East  

Asian Nations)

12. 

Raspuštene regionalne organizacije

13. 

Commonwealth nacija (Commonwealth of Nations) 

– rezultat je osamostaljivanja 

teritorija nekadašnjeg Britanskog kolonijalnog carstva. Već su Westministreskim statutom iz 

1931. samoupravni dominioni Kanada, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Unija stekli 

punu neovisnost od UK-a ali su s njim ostali u mnogim vezama.

D. ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU

56. ČOVJEK KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

Za   razumijevanje   međunarodnog   prava   u   njegovoj   cjelini   važno   je   pitanje   je   li   čovjek 

pojedinac u vlastitom svojstvu (a ne kao pripadnik neke države ili nesamoupravne teritorijalne 

cjeline, ili čak kao pripadnik etničke ili vjerske skupine), izravni nositelj prava i obveza u 

međunarodnom pravnom poretku.

Suverena   država   je   još   uvijek   glavni   subjekt   međ.   prava.   Međuvladine   organizacije   su 

tvorevine država, pa su one u tom smislu «izvedeni» subjekti. Ustanici i oslobodilački pokreti 

su prijelazni tj. privremeni subjekti.

Cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, svodi se na uređenje odnosa između ljudi. Čovjek je 

krajnji adresat svakog prava.

166

www.nasciturus.com

Koncept imperativnih normi općeg međuanrodnog prava (jus cogens) Bečke konvencije o 

pravu ugovora iz 1969., najvećim se dijelom odnosi na poštivanje i na zaštitu ljudske osobe, 

kako u miru tako i u oružanom sukobu. Subjekti međunardnog prava ne smiju ih kršiti, niti ih 

u uzajamnim sporazumima smiju derogirati.

Teška   kršenja   nekih   temeljnih   prava   čovjeka   i   ljudskih   skupina   na   opstanak,   na   tjelesni 

integritet, slobodu i dostojanstvo – kako u miru tako i u oružanom sukobu – međunarodna 

zajednica je proglasila međunarodnim zločinima.

Poveljom UN-a iz 1945. i Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. prihvaćeni su 

instrumenti, kojima se potiče razvoj pravila općeg međunarodnog prava, a odnosni ugovori 

predviđaju za njihove države stranke precizne pravne obveze, i tu uz neke mjere međunarodne 

kontrole izvršenja.

Oni koji nastoje dokazati da čovjek pojedinac jest subjekt međ. prava (ili je na putu da to 

postane),  smatraju da se ta osobnost može stupnjevati po intezitetu. Oni pojedinca uspoređuju 

s drugim izvedenim subjektima i dolaze do zaključka da je njegov subjektivitet ograničen i 

izveden iz subjektiviteta države.

Opće međ. pravo razvija se u pravcu priznavanja pojedincu mnogih ljudskih prava, ali im se 

pri tom nameću i mnoge pravne obveze. Međunarodni zločin piratstva na otvorenom moru 

može kazniti svaka država pa i ona koja nije pretrpjela štetu. A pirati su uvijek pojedinci koji 

djeluju u vlastitom svojstvu. Po običajnom međ. pravu razvijenom temeljem ugovora, svaki 

pripadnik oružanih snaga podvrgnut je pravnim pravilima koja vrijede u oružanim sukobima a 

za njihovo krđenje on je izravno odgovoran.

Osim materijalnih prava u užem smislu, koja su predviđena u njihovu korist, temeljem nekih 

ugovora pojedinci mogu sudjelovati kao stranke pred nekim međunarodnim tijelima protiv 

države, ap i protiv onih kojih su državljani.

Moguće je zamisliti da bi, u dalekoj budućnosti, čovjek mogao postati subjektom međ. prava 

ukoliko bi čitava međunarodna zajednica stekla neke odlike naddržavne organizacije (tzv. 

superdržave) ili federacije država u kojoj bi pojedinac dobio neka politička prava. Ali ako bi 

se to dogodilo, međ. pravo bi izgubilo bitna obilježja koja danas ima te bi postalo federalno 

pravo te svjetske superdržave.

57. DRŽAVLJANI I STRANCI

P

OJAM

 

DRŽAVLJANSTVA

 

 

167

background image

www.nasciturus.com

«P

RIROĐENJE

» (

NATURALIZACIJA

I

 

OTPUST

 

IZ

 

DRŽAVLJANSTVA

 («

EKSPATRIJACIJA

»)

 

 

Naturalizacija u užem smislu je postupak u kojem neka država po svojoj diskreciji podjeljuje 

svoje državljanstvo nekoj osobi na njezinu zamolbu. Po općem međ. pravu stranac nema 

pravo na državljanstvo putem naturalizacije. U načelu država ima pravo odbiti tu molbu. 

Stoga   naturalizacija   spada   u   diskrecijsku   vlast   svake   države   i   može     svojim   zakonima 

predviđati različite uvjete za primanje u svoje državljanstvo.

Zakon o hrv. državljanstvu, osim uvjeta poštivanja pravnog poretka i običaja RH, predviđa da 

osoba koja je podnijela takav zahtjev mora imati navršenih 18 godina, da joj nije oduzeta 

poslovna sposobnost, da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust 

dobiti ako bude primljena u hrv. državljanstvo, da ima prijavljen boravak na teritoriju RH 

najmanje 5 godina te da poznaje hrv. jezik i latinično pismo.

U   međ.   pravu   nije   prihvaćena   doktrina   o   «neraskidivoj   privrženosti»   koja   bi   državu 

sprječavala da neku osobu otpusti iz svog državljanstva suprotno njezinoj volji. Zakon o hrv. 

državljastvu ne predviđa otpust iz državljanstva protiv volje pojedinaca. Kao jedinu zapreku 

za otpust iz državljanstva, naš Zakon navodi ako se protiv osobe u pitanju u Hrvatskoj vodi 

kazneni postupak zbog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili ako je u Hrvatskoj osuđena 

na kaznu zatvora dok tu kaznu ne izdrži.

O

SOBE

 

BEZ

 

DRŽAVLJANSTVA

 

I

 

OSOBE

 

S

 

VIŠE

 

DRŽAVLJANSTAVA

 (

APATRIDI

 

I

 

POLIPATRIDI

)

 

 

Razlike   u   zakonima   o   državljanstvu   još   su   tolike   da   stvaraju   slučajeve   apatridije   i 

polipatridije.

Neke   države   s   brojnim   iseljeništvom   ili   sa   svojim   etničkim   pripadnicima   u   susjednim 

državama, svojim zakonima namjerno dopuštaju stjecanje vlastitog državljanstva bez obveze 

otpusta iz prijašnjeg državljanstva. Ipak, teži je položaj osoba bez državljanstva (apatrida) od 

onih koji imaju 2 ili više državljanstava. Bez državljanstva mogu ostati brojne osobe koje 

napuštaju svoju domovinu iz političkih razloga. I druge teritorijalne promjene mogu stvarati 

apatride. Pripadnici neke etničke skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju 

pravo, a država u kojoj borave odbija im u postupku naturalizacije dati svoje državljanstvo.

Konvencija o sukobu zakona glede državljastva iz 1930. predviđa neka pravila glede položaja 

osoba s više državljanstava. Ta se pravila danas mogu smatrati iskazom općeg običajnog međ. 

prava.   Svaka   od   država   koje   je   ta   osoba   državljanin   može   je   smatrati   samo   svojim 

državljaninom. Država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi čiji je također 

državljanin. U trećoj državi takva će se osoba tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo, i 

169

www.nasciturus.com

to u pravilu državljanstvo države u kojoj uobičajeno ili uglavnom boravi, ili s kojom je najuže 

vezana, uzimajući pri tom u obzir okolnosti slučaja.

P

RAVNI

 

POLOŽAJ

 

STRANACA

. P

RISTUP

 

STRANACA

 

U

 

NEKU

 

DRŽAVU

 

 

Niti jedna država nema obvezu da prima strance na svoje područje. Država može zabraniti 

strancima pristup na svoj teritorij ili ga može ograničiti uvjetima koje sama propiše. S druge 

strane, danas gotovo da nema države koja bi to svoje pravo sprovodila do kraja i u punoj 

strogosti, zbog načela reciprociteta.

Mnoge države dopuštaju dolazak turista ili studenata na kraći rok (najčešće do 3 mjeseca) bez 

formalnosti pa čak i bez ulazne vize. Fizički, moralno i socijalno nepodobne osobe najčešće 

se isključuju.

Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora imati putovnici izdanu od nadležnog 

organa svoje države, i ako je potrebno, ulaznom vizom koju mu izdaje konzulat države u koju 

putuje. Na temelju putovnice njegoa mu država može pružiti dipl. zaštitu u državi u kojoj se 

nalazi.

I

ZGON

 

STRANACA

 

 

Poput prava da dopusti ili ne dopusti pristup, svaka država ima pravo na svom području i 

ustratiti dalji boravak stranaca kojeg smatra nepoželjnim.

Svaka država može svojim propisima predviđati kriterije, tj. razloge izgona stranaca ali se to 

pravo   u   njegovoj   primjeni   ne   smije   zlouptrebljavati.   Država   prognanog   stranca,   ili   onog 

kojem je naloženo iseljenje, ima pravo tražiti razloge za te mjere. U doba mira stranci mogu 

po pravilu biti izgnani iz razloga javnog poretka. U slučaju objavljenog rata svaka zaraćena 

strana ima pravo prognati sa svog područja sve građane druge zaraćene strane.

Uskrata daljeg boravka stranca nije mjera njegova kažnjavanja, nego akt izvršne državne 

vlasti. Izgon se ne bi smio vršiti uz povredu dostojanstva izgnane osobe i s nepotrebnom 

brutalnošću. Treba izbjegavati pritvaranje osobe kada ona to odbija učiniti ili nastoji izbjeći 

nadzor državnih organa. Osobi u pitanju daje se razumno vrijeme za napuštanje države i da 

sama izabere državu u koju će otići.

Stranac   kojem   se  uskrati  ulazak  u  neku  državu   (na  njezinoj   granici,  u  zračnoj  luci  ili  u 

morskoj luci otvorenoj za međ. promet), vraća se u zemlju svog posljednjeg boravišta. Ali ako 

ga ta država ne želi primiti, vraća se u svoju domovinu.

P

RAVA

 

STRANACA

 

 

170

background image

www.nasciturus.com

Stranac   kojem   je   priznato   pravo   neograničenog   ili   povremenog   boravka   u   nekoj   državi 

podvrgnut   je,   poput   domaćih   građana,   pravu   te   države.   On   ne   može   zahtijevati   svoje 

izuzimanje od sudbenosti teritorijalne države.

Od stranca se može zahtijevati da vrše građanske dužnosti radi zaštite zajednice u kojoj žive, 

poput   sudjelovanja   u   mjerama   protiv   epidemija,   požara,   prirodnih   katastrofa   i   drugih 

opasnosti koje ne proizlaze iz rata.

Stranci   se   ne   smiju   uplitati   u   politiku   države   u   kojoj   borave.   Također,   osim   osoba   s 

diplomatskim položajem, stranci ne mogu tražiti izuzeća od plaćanja poreza i carina. Država 

ima pravo naplaćivati poreze na nekretnine i od stranaca bez prava na stalni boravak. Stranci 

sa stalnim ili duljim boravkom potpadaju pod obveze osiguranja i jamčevina, poput domaćih 

građana.

U

TOČIŠTE

 (

AZIL

)

 

 

U vršenju svoje suverenosti, svaka država ima u načelu pravu primiti u svoje područje kojeg 

god želi stranca. Niti jedna država po međ. pravu nije dužna odbiti prititi nekog stranca na 

svoje područje, izručiti ga drugoj državi ili ga izgnati sa svog teritorija, osim u slučaju nekih 

ograničenja ili u izvršenju obveza koje je sama preuzela.

Teritorijalna suverenost (vrhovništvo) države uvijek ima prevagu nad njenom personalnom 

suverenošću.

Svaka   država   može   podijeliti   makar   privremeni   azil   nekom   strancu   koji   je   izgnan   ili   je 

pobjegao  iz svoje  domovine,  kao i osobi bez  državljanstva. Pružanje azila  je pravo  koje 

proizlazi iz teritorijalne suverenosti države. Ono je mriroljubivo i humanitarno djelo koje 

druge države ne bi smjele smatrati neprijaznim činom.. U načelu se običnim zločincima ne 

pruža utočište. Pravo pružanja azila u praksi se sve više ograničuje brojnim ugovorima o 

izručenju (ekstradiciji), te nekim pravilima učtivosti.

Pravo svake države da pruža utočište političkim bjeguncima, bilo da su stranci ili osobe bez 

državljanstva, nije kao takvo nikad bilo pod sumnjom, niti se osporavalo. Međutim, samo 

međunarodno  pravo ne garantira  pojedincima  nikakvo pravo na azil, tj. pravo da ga pod 

određenim uvjetima uvijek dobiju ako ga zatraže.

P

OLOŽAJ

 

IZBJEGLICA

 

I

 

OSOBA

 

BEZ

 

DRŽAVLJANSTVA

 

 

Izbjeglički problem, koji je postao masovan nakon I. svjet. rata, nakon II. svjet. rata postaje 

sve akutniji i dobija ogromne razmjere.

172

www.nasciturus.com

U sklopu UN-a od početka 1951. djeluje Ured visokog povjerenika (komesara) za izbjeglice 

(UNHCR) sa sjedištem u Ženevi. Danas je između velikog broja država, na snazi Konvencija 

o   položaju   izbjeglica   iz   1951.   i   Protokol   koji   se   odnosi   na   položaj   izbjeglica   iz   1967. 

Konvencija o položaju osoba bez državljanstva usvojena je 1954.

Izbjeglica   je   svaka   osoba   koja   se   zbog   utemeljenog   straha   od   progona   zbog   svoje   rase, 

vjeroispovjedi,   nacionalne   pripadnosti   ili   pripadnosti   nekoj   društvenoj   skupini   ili   zbog 

političkog mišljenja, nađe izvan zemlje čije ima državljanstvo i koja ne želi, ili zbog tog 

straha, neće tražiti zaštitu te države.

Naprotiv, osoba bez državljanstva (apatrid) je osoba koju primjenom svojih zakona niti jedna 

država ne smatra svojim pripadnikom.

Prema   navedenim   konvencijama,  pravo  na  zaštitu   nemaju  osobe  koje  su počinile  zločine 

protiv mira, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti, one koje su izvan države koja ih je 

primila prethodno počinile obične zločine teške naravi, te osobe krive za djelatnosti suprotne 

ciljevima i načelima UN-a.

U   državi   koja   im   je   pružila   privremeno   ili   stalno   utočište,   izbjeglice   i   apatridi   imaju 

odgovarajuća prava i dužnosti. Njihova je dužnost da poštuju zakone i propise, kao i mjere za 

zaštitu javnog poretka države u kojoj se nalaze.

Izbjeglicama  i apatridima mora se pružiti jednaka zaštita kao i vlastitim građanima glede 

industrijskog   i   intelektualnog   vlasništva,   mejre   racioniranog   snabdjevanja   namirnicama, 

onsovnog obrazovanja, javne pomoći, radnog i socijalnog zakonodavsta te poreznih tereta.

Država   boravka   dužna   im   je   osigurati   makar   jednak   tretman   s   ostalim   strancima   glede 

stjecanja pokretne i nepokretne imovine, sklapanja ugovora o iznajmljivanju i dr. ugovora o 

vlasništvu, prava bavljenja poljoprivredom, obrništvom i trgovinom na vlastiti račun i dr.

P

OJAM

 

EKSTRADICIJE

 

 

Pod pojmom ekstradicije podrazumijeva se formalno izručenje neke osobe od jedne države 

drugoj koja ga je zatražila, radi suđenja i kažnjavanja. Ekstradicija bjegunca nikad nije postala 

obvezom države po općem međ. pravu.

U praksi se većinom vrši primjenom dvostranih ugovora kojih je sklopljen znatan broj.

Općenito se smatra prihvaćenim da država kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju ne smije, 

osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim za one koje 

je izručena. To načelo specijalnosti predviđa se u ugovorima o ekstradiciji ali se poštuje čak i 

kada nije izričito propisano.

173

background image

www.nasciturus.com

Krajem   1994.   ustanovljen   je   Ured   Visokog   povjerenika   za   ljudska   prava   koji   djeluje   uz 

podršku Centra UN-a za ljudska prava u Ženevi.

10.12.1948. Opća skupština UN-a usvojila je Opću deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj su 

uz građanska i politička prava, definirana i neka ekonomska, socijalna i kulturna prava. Ta 

povijesna rezolucija usvojena je jednoglasno uz 8 suzdržanih glasova (socijalističke zemlje 

uključivši i Jugoslaviju, zatim Saudijska Arabija i Južna Afrika).

Radi se o katalogu neotuđivih prava svakog pojedinca i to: 

1. prava na život, slobodu i sigurnost,

2. priznanje svakog kao osobe pred zakonom, 

3. jednakost svih pred zakonom,

4. posebna jamstva u kaznenom postupku poput poštenog i javnog suđenja, 

pretpostavke   nevinosti   i   zabrane   kažnjavanja   primjenom   ex   post   facto 

zakona

5. sloboda kretanja u državi, njezino napuštanje i vraćanje u nju,

6. utočište (azil),

7. državljanstvo,

8. pravo na vlasništvo,

9. slobode misli, savjesti, vjeroispovjedi i izražavanja, mirnog okupljanja i 

udruživanja,

10. socijalno osiguranje,

11. rad uz pravične i povoljne uvjete, i udruživanje u sindikate radi zaštite 

vlastitih interesa,

12. prikladan životni standard i obrazovanje i

13. pravo slobodnog sudjelovanja u kulturnom životu  zajednice,  uživanja u 

umjetnosti i sudjelovanja u znanstvenom napretku i njegovim koristima.

Postupno je Opća deklaracija zadobila sveopću podršku kao instrument koji definira običajna 

pravna pravila o ljudskim pravima, ili ona koja su na putu da to postanu. 

Nakon, Opće deklaracije, 1966. usvojena su 2 ugovorna instrumenta: Međunarodni pakt o 

ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim 

pravima. Time su te deklaracije poticale razvoj općeg običajnog prava, i to daje osnove za 

tvrdnju da prava formulirana u njima pravno obvezuju i države koje ne postanu  strankama 

odgovarajućih ugovora.

Pravila jus cogens možemo svrstati u nekoliko skupina.

175

www.nasciturus.com

1.  

   U prvu skupinu

 

   spadaju neka temeljna prava svakog čovjeka na život, tjelesni integritet, 

slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava međunarodna zajednica priznala međ. zločinom. 

Za   njih su odgovorne države ali kaznenu odgovornost po međ. pravu neposredno snose i 

pojednici.

2. 

   Na drugom mjestu

 

  je sloboda od diskriminacije ljudi po bilo kakvoj osnovi koju zabranjuju 

odgovarajući međ. instrumenti. Dužnost je svake države, ne samo da se sama uzdrži od mjera 

diskriminacije i da ne donosi zakone s tim posljedicama, nego i da spriječi svoje organe, te 

neovlaštene  pojedince ili skupine ljudi da je vrše. Diskriminacija uvijek ima  nehumane  i 

dalekosežne posljedice te neizbježno proizvodi masovna i sustavna kršenja ljudskih prava.

3. U treću skupinu, među pravilima jus cogens spadaju ona građanska i politička prava svakog 

pojedinca koja se prema konvencijama na snazi ni pok kojim okolnostima ne smiju derogirati.

Sa stajališta općeg međ. prava najvažniji je čl. 4. Međunarodnog pakta o građ. i političkim 

pravima   iz   1966.,   koji   predviđa   da   se   u   doba   izvanredne   javne   opasnosti   koja   ugrožava 

opstanak  naroda čije je postojanje službeno proglašeno mogu privremeno  derogirati  neke 

obveze iz Pakta. Međutim, ni tada se ne mogu derogirati pravo na život, iz izuzetak izricanja 

smrtne   kazne   za   najteže   zločine   u   sudskom   postupku,   zatim   zabranjeno   je   mučenje   ili 

okrutnog   ili   nečovječnog   postupanja,   ropstvo,   trgovina   robljem   i   ropstvo   sličnih   oblika, 

uhićenje jedino zbog neizvršenja ugovorne obveze, zatim pravo svakog na pravnu osobnost te 

sloboda misli, savjesti i vjeroispovjedi.

4. Uz ova prava i slobode pojedinaca u jus cogens u smislu čl. 53., 64. i 71. Bečke konvencije 

o pravu ugovora spadaju i još neka. Ona se smiju derogirati u slučajevima izvanredne javne 

opasnosti poput rata, za kratko vrijeme dok ta opasnost traje i mjeri koju ona nalaže. Ali 

njihovo teško, masovno i sustavno kršenje od strane vlasti na dulji rok također predstavlja 

teško kršenje međunarodnog prava.

Tu   prema   Međ.   paktu   o   građanskim   i   političkim   pravima   treba   uvrstiti   i   pravo   svakog 

pojedinca na slobodu i osobnu sigurnost i slobodu od samovoljnog uhićenja ili držanja u 

pritvoru,   pravo   osoba   lišenih   slobode   i   na   izdržavnju   kazne   na   čovječno   postupanje   te 

jednakost svih pred sudovima, pravo na pošteno i javno suđenje i pretpostavka nevinosti.

5. U sljedećoj skupini  su neka imperativna pravila o slobodama i pravima pojedinaca, koja 

sasvim ne odgovaraju određenju jus cogens prema Bečkoj konvenciji iz 1969. Te slobode i 

prava   podložna   su   izvjesnim   ograničenjima   koja   može   propisati   državna   vlast   i   to   zbog 

poštivanja prava i ugleda drugih, za zaštitu državne sigurnosti ili javnog poretka ili javnog 

zdravlja ili morala.

176

background image

www.nasciturus.com

c) Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966.

d) Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina pritiv čovječnosti iz 1968.

e) Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama iz 1979.

f) Konvencija  o  sprječavanju  mučenja   ili  neljudskog  ili  ponižavajućeg   postupanja  ili 

kažnjavanja iz 1985.

g) Konvencija o pravima djeteta iz 1989.

Ustav Međunarodne organizacije rada, 1919. a potom i brojne konvencije, obvezuju njihove 

države stranke da tijelima nepristranih stručnjaka podnese periodična izvješća o mjerama koje 

su   poduzele   u   poštivanju   prava   zaštićenih   osoba   iz   tih   konvencija   (mjere   osiguranja 

izvršenja).

U   skladu   s   ugovornim   obvezma   Hrvatske,   pojedinci   mogu   podnositi   svoje   pritužbe 

Europskom sudu za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu, i Odboru za ljudska prava 

osnovanom temeljem Međ. pakta o građ. i pol. pravima sa sjedištem u Ženevi

→ Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava

  – tužbu pred Europskim sudom 

može podnijeti pojedinac koji smatra da je žrtva povrede prava predviđenih Konvencijom ili 

protokolima od neke države stranke. Ta osoba može biti državljanin države koju tuži, ali 

također   i   stranac   ili   osoba   bez   državljanstva   pod   uvjetom   da   u   tuženoj   državi   ne   uživa 

diplomatski   ili   neki   drugi   imunitet.   U   svojstvu   tužitelja   mogu   se   pojaviti   i   nevladina 

organizacija (NGO) ili skupina građana.

Tužba se podnosi Glavnom tajniku Vijeća Europe u Strasbourgu običnim pismom za koje 

nisu predviđene formalnosti niti bilo kakve pristojbe. Tužba mora biti sastavljena na jednom 

od službenih jezika Suda – francuskom ili engleskom. Dokumenti koji se prilažu moraju biti 

snabjedeveni prijevodom na neki od tih jezika. Predsjednik Suda može ovlastiti stranku ili 

njezina zastupnika da se služi i nekim drugim jezikom. Postupak pred Sudom je besplatan.

Sud će usvojiti tužbu ako se ispune sljedeći strogi uvjeti:

-

Navedenu povredu prava iz Europske konvencije ili protokola mora počiniti javna 

vlast tužene države (a ne privatne osobe).

-

Događaji koji čine povredu prava tužitelja moraju se zbiti nakon što Konvencija 

stupi na snagu za tuženu državu. Stoga se i Hrvatsku može tužiti Sudu samo za 

kršenja prava koja Konvencija štiti počevši od 5.11.1997.

-

Tužba se mora odnositi na povredu nekog prava navedenog u Europskij konvenciji 

li u Protokolima br. 1, 4, 6 ili 7 te u granicama tih propisa.

-

Tužitelj mora biti sam i osobno žrtva povrede prava.

178

www.nasciturus.com

-

Prije   nego   što   uputi   tužbu   Sudu,   tužitelj   mora   iscrpiti   sva   raspoloživa   pravna 

sredstva  predviđena  pravom  tužene  države, sve do konačne  presude ili  odluke 

najvišeg organa protiv koje nema priziva.

-

Tužba   Europskom   sudu   mora   se   podnijeti   najkasnije   6   mjeseci   po   konačnoj 

presudi ili odluci protiv koje nema priziva.

-

Tužba ne smije biti anonimna.

-

Ukoliko je tužba odbijena, ne može se podnositi nova tužba o istom predmetu, 

osim ukloko sadrži nove podatke.

-

Tužba   ne   smije   prethodno   već   biti   podnijeta   nekom   drugom   međunarodnom 

postupku istrage ili rješavanja (načelo zabrane litispendencije).

Sud ima broj sudaca koji odgovara broju država stranaka Konvencije, odlučuje u odborima od 

3 suca, u vijećima od 7 sudaca te u Velikom vijeću od 17 sudaca.

Odbor od 3 suca prethodno ispituje dopustivost tužbe. Ako odbor proglasi tužbu dopustivom, 

tužba   se   prosljeđuje   na   razmatranje   Vijeću   od   7   sudaca.   Vijeće   može   dužbu   proglasiti 

nedopustivom  ili će se upustiti u istraživanje njenih navoda. Ako utvrdi prima facie kršenje 

nekih   propisa   Europske   konnvencije   ili   nekog   protokola,   ono   će   tužbu   razmotriti   s 

predstavnicima tužitelja i tužene države, pri čemu se može poduzeti dalja istraga.

U slučaju da konačno utvrdi kršenje, Vijeće će pokušati postići nagodbu između tužitelja i 

tužene države. Ako u tome ne uspije ili ako unutarnje pravo države ne dopušta potpuno 

obeštećenje, Vijeće u svojoj presudi može odrediti iznos pravičnog obeštećenja tužitelja.

Protiv presude Vijeća svaka od stranaka može u roku od 3 mjeseca podnijeti žalbu Velikom 

vijeću od 17 sudaca. Žalbu prvo razmatra tijelo od 5 sudaca Velikog vijeća. Ako odobri žalbu, 

Veliko vijeće izriče konačnu presudu.

→   Pritužbe   odboru   za   ljudska   prava

  –   S   obzirom   da   je   Hrvatska   1995.   pristupila 

Fakultativnom protokolu iz 1966. uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 

iste godine, pojedinci pod jurisdikcijom Hrvatske imaju pravo da njihove pritužbe razmatra i 

Odbor za ljudska prava u Ženevi.

Tužba se naslovljuje Tajništvu UN-a (Odjel za ljudska prava) u Ženevi. Može biti sastavljene 

na bilo kojem jeziku. 

Uvjeti za tužbu Odboru za ljudska prava u osnovi su slični onima iz Europske konvencije. 

Dakle, tužbu ne mora biti sastavjena u nekom strogom obliku i za nju nije potrebno plaćanje 

nikakvih   pristojbi.   Tužba   se   mora   odnositi   na   povredu   nekog   prava   navedenog   u   tekstu 

Međunarodnog pakta o građ. i pol. pravima i u granicama njegoovog teksta. Prava iz Pakta 

179

background image

www.nasciturus.com

svijetu.   Od   Dokumenta   iz   Kopenhagena,   za   opći   običajni   proces   od   većeg   je   značaja 

Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim 

manjinama, koju je 1993. usvojila Opća skupština UN-a.

Pravila općeg i regionalnog međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti

Postoji više  različitih  definicija  manjina.  Prema  Capotortiju,  manjina  je skupina brojčano 

manja od ostatka pučanstva neke države, u nedominantnom položaju, pripadnici koje – koji su 

građani te države – imaju etničke, vjerske ili jezične značajke različite od značajki ostatka 

pučanstva, i makar imlicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren k očuvanju 

svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika.

Cilje svake manjinske zaštite morao bi najprije biti potpuna ravnopravnost pripadnika manjina 

u  odnosu  na   ostatak   pučanstva,   dakle   njihova   nediskriminacija,   te   potom   posebna   prava, 

institucije i druge pogodnosti potrebne za očuvanje njihovih posebnosti.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima određuje da se u državama gdje postoje 

etničke,   vjerske   ili   jezične   manjine   ne   smije   osobama   koje   pripadaju   takvim   manjinama 

uskratiti pravo da zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju vlastiti kulturni život, da 

ispovijedaju i održavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom.

Od 1990. godine regionalni razvoj pravila o zaštiti manjina u okviru europskih institucija 

neusporedivo je brži i djelotvorniji od onog na svjetskoj razini.

U krilu Vijeća Europe usvojena su 2 veoma važna ugovora o manjinskoj zaštiti: Europska 

povelja  o  regionalnim   ili   manjinskim   jezicima   iz   1992.  te  Okvirna  konvencija   za  zaštitu 

nacionalnih manjina iz 1995.

Hrvatska je kao europska država preuzela ugovorne obveze iz Međunarodnog pakta o građ. i 

pol. pravima, kao i iz dvaju ugovora Vijeća Europe. Uz to, Ustavni zakon o ljudskim pravima 

i slobodama i   o pravima etničkih i   nacionalnih zajednica ili manjina, uz manjinska prava 

koja sam razrađuje, u čl. 1 sadrži obvezu na njihovo poštivanje i zaštitu u skladu, između 

ostalog, Dokumentom s kopenhaškog sastanka KESS-a.

Moguć dalji razvoj pravila o manjinskoj zaštiti

Razvoj pravila o manjinskoj zaštiti može se očekivati u 21. stoljeću i to zasnovan na nekim 

prirodnim pravilima svih etničkih, vjerskih i jezičnih skupina i osoba koje im pripadaju, iako 

taj razvoj mogu veoma usporiti neki novi svjetski sukobi.

Neka manjinska prava koja su se već afirmirala makar na normativnoj razini:

181

www.nasciturus.com

1. Prvo   i   najtemeljnije   pravo   svih   skupina   i   njihovih   pripadnika   koji   su 

građani odnosne države, je njihovo pravo na opstanak,

2. pravo   svih   skupina   i   njihovih   pripadnika   na   jednakost   –   ravnopravnost 

pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva postiže se ako oni pod 

jednakim uvjetima uživaju sva ljudska prava prema međ. pravu kao i sva 

ona prava koja predviđaju ustav i zakoni države čiji su građani,

3. pravo na odgovarajuću zastupljnost svih skupina u političkom odlučivanju,

4. pravo na slobodnu upotrebu  jezika u privatne  i javne svrhe  – u većini 

država   osigurava   se   da   okrivljena   osoba   u   kaznenom   postupku   može 

koristiti svoj jezik ili jezik koji razumije. Na područjima na kojima neka 

manjinska   jezična   skupina   čini   cjelokupno   stanovništvo   ili   većinu   ili 

značajni postotak, opravdano je da se uz državni službeni jezik, koristi i 

jezik te skupine u sudskom u upravnom postupku, te u toponimima takvih 

mjesta u zanivima ulica i javnih ustanova,

5. pravo   na   vlastite   institucije   –   da   bi   se   održale   posebnosti   pojedinih 

skupina.Posebno je važno da se za djecu pripadnika jezičnih skupina, tamo 

gdje ih ima u dovoljnom broju osiguraju ustanove za preškolski odgoj, te 

potom osnovno obrazovanje  na njihovom  jeziku. Sve etničke,  vjerske i 

jezične   skupine,   ovisno   o   njihovu   broju   i   materijalnim   mogućnostima, 

trebale  bi biti slobodne da na vlastiti  trošak osnivaju i održavaju svoje 

kulturne ustanove poput kazališta, folklornih društava, radio stanica i dr.

60. KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA

Već je po klasičnom međ. pravu pojedinac izravno bio podvrgnut međunarodnom pravnom 

poretku i snosio je kaz. odgovornost za zločin piratstva na otvorenom moru. Za počinjenje 

međ. zločina koje je takvima priznala čitava međ. zajednica država (jer su bitni za zaštitu 

temeljnih interesa te zajednice), uz državu, odgovornsot snose i one fizičke osobe koje su 

njihovi počinitelji.

182

background image

www.nasciturus.com

Nakon   proteka   određenog   vremena   od   okončanja   II.   svjetskog   rata   nametnulo   se   pitanje 

zastarjevanja   međunarodnih   zločina.     Ta   dilema   okončana   je   usvajanjem   Konvencije   o 

nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti 1968. godine, a među strankama je i 

Hrvatska.

Sudbenost domaćih sudova glede kažnjavanja međunarodnih zločina i drugih delikata

Da bi se neki domaći sud proglasio nadležnim da sudi osobama okrivljenima za međ. zločine, 

nije dovoljno da je odnosna država postala strankom konvencije koja taj zločin zabranjuje. 

Čak i u državama u kojima je priznat primat međ. prava nad unutarnjim, ili u kojima ustav 

propisuje   prvenstvo   ugovora   nad   domaćim   zakonima,   neovisni   sud   se   može   proglasiti 

nenadležnim ako djelo u pitanju nije izričito predviđeno i u kaznenom zakonu te države.

Sudovi   će   strogo   tumačiti   opće   načelo   prava   koje   izričito   i   u   konvencijama   o   ljudskim 

pravima, nullum crimen sine legem, nulla poena sine legem (načelo legaliteta).

Da bi se te teškoće otklonile,  odgovarajuće konvencije propisuju obvezu država njihovih 

stranaka da usklade svoje zakonodavstvo, ili da donesu nove zakone, potrebne za kažnjavanje 

počinitelja zabranjenih djela u pitanju.

KZ RH  predviđa kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, kao što 

su   npr.   genocid,   agresivni   rat,   ratni   zločin   protvi   civilnog   pučanstva,   ratni   zločin   protiv 

ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, protupravno ubijanje i ranjavanje 

neprijatelja, protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu.

Država može u svom kaznenom zakonu predviđati djela zabranjena konvencijama kojih ona 

nije stranka, a osobito djela zabranjena općim običajnim međ. pravom Ukoliko se radi o 

djelima zabranjenima nekom konvencijom koje je odnosna država stranka, sudac će uvijek 

uspoređivati kvalifikaciju tog djela iz konvencije s onim iz kaznenog zakona. Hrvatski će 

sudac to činiti i u svjetlu odredbe Ustava RH po kojoj su objavljeni ugovori po pravnoj snazi 

iznad zakona.

Međunarodna kaznena sudbena tijela

→ Međuanrodni vojni tribunal

  u Nurnbergu ustrojen je radi kažnjavanja «glavnih ratnih 

zločinaca» iz nacističke Njemačke. Sud je nadležan za 3 skupine zločina:

-

zločine protiv mira

-

ratne zločine

184

www.nasciturus.com

-

zločine protiv čovječnosti (npr. ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje deportacija i 

ostala nečovječna djela počinjena prema bilo kojem civilnom pučanstvu prije ili za 

vrijeme rata i dr.).

Tribunal je zasjedao u Nurnbergu od 10.11.1945. do 30.8.1946. Statutom Tribunala bilo je 

predviđeno   da   se   službeni   položaj   okrivljenih,   bilo   kao   glavara   države   ili   odgovornih 

dužnosnika u državnim tijelima, neće smatrati razlogom za oslobođenje od odgovornosti ili za 

ublažavanje kazne. Stoga se pred Tribunalom nisu priznavali nikakvni imuniteti okrivljenih. 

Izrečene   presude   bile   su   konačne   i   bez   priziva.   Tribunal   se   u   svojoj   presudi   uglavnom 

ograničio na kažnjavanje okrivljenih za zločine koje su počinile u tijeku II. svjetskog rata ili u 

vezi s njim tj. od 1.9.1939. do njemačke kapitulacije 1945.

→   Međunarodni   vojni   tribunal   za   Daleki   Istok   u   Tokiju

  ustanovljen   je   Posebnim 

proglasom vrhovnog komandanta savezničkih snaga generala Douglasa McArthura 19.1.1946. 

Bio je nadležan za iste zločine kao i Tribunal u Nurnbergu, ali za djela počinjena od 1.1.1928. 

do 2.9.1945.

→ Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju

 – MKSJ osnovan je Rezolucijom 

Vijeća sigurnost br. 827 koja sadrži i statut Suda. Sjedište mu je u Haagu. Nadležan je za 

kažnjavanje   osoba   odgovornih   za   teške   povrede   međunarodnog   humanitarnog   prava 

počinjenog na području bivše Jugoslavije od 1.1.1991.

11   sudaca   bira   Opća   skupština   sa   liste   između   22   i   33   kandidata   kuje   predlaže   Vijeće 

sigurnost. Suci se biraju na 4 godine s mogućnošću ponovnog izbora. Sud se sasdtoji od 2 

viejća od po 3 člana koja presuđuju u prvom stupnju te od Žalbenog vijeća od 5 sudaca.

Tribunal je nadležan za kažnjavanje 4 vrste međ. zločina i to:

-

teške   povrede   Ženevskih   konvencija   iz   1949.:   namjerno   ubojstvo,   mučenje   i 

neljudsko postupanje, namjerno nanošenje teške patne ili ozbiljne ozljede tijela, 

opsežno uništavanje i oduzimanje imovine, namjerno uskraćivanje prava ratnim 

zarobljenicima   ili   civilima   na   pošten   i   nepristran   sudski   postupak,   nezakonito 

protjerivanje   ili   premještanje   civila   ili   njihovo   nezakonito   zatočenje,   uzimanje 

civila kao talaca

-

kršenje zakona i običaja rata: odgovornost obuhvaća upotrebu otrovnog ili drugog 

oružja, samovoljno uništavanje gradova i sela ili pustošenje koje nije opravdano 

vojnom   potrebom,   napad   ili   bombardiranje  bilo   kojim   sredstvima   zabranjenih 

gradova, sela, objekata ili zgrada, osvajanje, uništavanje ili namjerno oštećenje 

vjerskih, odgojnih i dr. ustanova, povijesnih spomenika, umjetnina i znanstvenih 

djela

185

background image

www.nasciturus.com

Postupak pred Sudom moći će pokretati države, samostalni tužitelj i VS UN-a. Sud će imati 

ovlast izdavanja naloga za uhićenje i privođenje okrivljenih osoba. Sud će se sastojati od 18 

sudaca izabranih na rok od 9 godina među stručnjacima kaznenog i međunarodnog prava. 

Radni jezici Suda će biti engleski i francuski.

Da bi Statut stupio na snagu i Sud se ustanovio, potrebno je da ga ratificira 60 država, koliko 

je potrebno i za stupanje na snagu Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. Ispunjenje tog 

uvjeta   ne   očekuje   se   brzo.   Ali   nakon   što   se   Sud   i   ustanovi,   još   neće   imati   univerzalnu 

sudbenost, što je inače svrha njegova postojanja.

IV. DIO: OBJEKTI U MEĐUNARODNOM PRAVU

A. DRŽAVNO PODRUČJE

187

www.nasciturus.com

61. PROSTOR DRŽAVNOG PODRUČJA. TERITORIJALNA 

SUVERENOST DRŽAVE

Državni teritorij tj. državno područje, je bitan kriterij za procjenu nastanka neke države, i 

bitan element njezina postojanja.

Državno područje obuhvaća kopnene prostore koji se nalaze u državnim granicama, uključivši 

rijeke i jezera, te otoke. 

Područje obalne države obuhvaća još i njene unutrašnje morske vode, arhipelaške vode tzv. 

«oceanskih arhipelaških država», te njeno teritorijalno more.

Državno  područje  ne  obuhvaća  samo   površinu  kopna  i  mora   već  i  podzemlje,   uključivši 

podzemlje morskog dna, kao i zračni prostor iznad cjelokupnog kopnenog i morskog područja 

države.

Suverenost države ne očituje se sasvim jednako na njenom kopnenom, morskom i uzračnom 

prostoru.

Sve države se grubo mogu podijeliti na obalne i neobalne. Ali i neobalne države imaju pravo 

pristupa moru preko susjednih država. Neke obalne države sastoje se isključivo do otočja i 

arhipelaga. To su npr. UK, Irska, Japan, Novi Zeland i dr., uz tzv. oceanske arhipelaške 

države od kojih su najznačajnije Indonezija i Filipini.

U prošlosti je bilo iznimaka kada su na nekom području vlast vršile dvije države (koimperij ili 

kondominij).

*

Državno područje je prostor na kojem država vrši svoju vrhovnu vlast i do granica kojeg ta 

vlast dopire. Ono je objekt međunarodnog prava, jer svaka država prema tom pravu uživa tzv. 

teritorijalnu   suverenost.   Pod   teritorijalnom   suverenošću   države   podrazumijeva   se   skup 

nadležnosti koje ona uz pomoć svojih organa vrši na svom državnom području. 

Postoje dva spekta državne suverenosti: punoća i isključivost.

Punoća državne vlasti

  znači da država na svom  području vrši sve funkcije državne vlasti. Na 

njemu se primjenjuje njezin ustavni poredak sa svim njegovim naknadnim izmjenama. Za to 

područje država donosi zakone i druge propise, organizira svoju upravnu sudbenu i lokalnu 

vlast.

Država ima pod svojom sudbenošću (jurisdikcijom) sve fizičke i pravne osobe koje se nalaze i 

koje   djeluju   na   njezinu   području.   To   se   odnosi   na   njezine   državljane,   na   osobe   bez 

državljanstva, i uz neke izuzetka i na strance. Dakle, sve osobe i stvari koje se nalaze ili koje 

uđu na područje neke države, ipso facto se podvrgavaju njenoj suverenosti.

188

background image

www.nasciturus.com

Kao što ni područje države ne čini samo površina njenog kopnenog i morskog prostora, nego 

zahvaća njihovo podzemlje i zračni prostor, tako ni državna granica nije jednodimenzionalna 

crta. S obzirom da se supušta u dubinu, te razgraničuje zračni prostor između država, ona ima 

i drugu dimenziju.

Granica neke države čini crtu koja je na kopnu dijeli od područja njoj susjednih država. Na 

moru je to vanjska crta teritorijalnog mora odnosne države.

Državne granice se često dijele na prirodne i vještačke.  

Prirodna se granica

  upire na neki 

prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskog masiva.

Kad je riječ o graničnim rijekama može se raditi o neplovnim i plovnim rijekama. Ako neka 

neplovna rijeka dijeli područja dviju država, njihova granica po pravilu slijedi crtu sredine 

između obala te rijeke. Kod plovnih rijeka za graničnu crtu može se usvojiti 

thalweg

. To je 

crta koja neprekinuto spaja najdublje točke u koritu te rijeke, odnosno u koritu njenog glavnog 

plovnog rukavca.  Ukoliko dvije susjedne države  izgrade  preko  granične  rijeke  most,  one 

svoju granicu najčešće određuju na sredini tog mosta, i to neovisno od granice na samoj rijeci.

Osobito je važno precizno utvrditi graničnu crtu u ugovoru kada su dvije susjedne države 

odijeljene planinskim masivom ili lancem planina. Ta crta može povezivati vrhove planina, ili 

slijediti njihove grebene.

Vještačke   granice

  povlačile   su   se   u   doba   kolonijalizma   i   u   kasnijim   razdobljima   na 

neistraženim   i   slabo   naseljenim   pustinjskim   i   drugim   područjima.   Vještačka   granica   je 

imaginarna geometrijska ravna crta koja slijedi neki geografski meridijan ili paralelu, ili je to 

dugačka ravna crta povučena na drugi način.

Moguće   je   da   granica   između   dvije   države   nije   utvrđena   nikakvim   pisanim   ugovornim 

tekstom   ili   međunarodnom   sudskom   ili   arbitražnom   presudom.   Neke   su   granice   nastale 

običajnim putem,  temeljem  dugotrajne prakse, i njih ne osporava niti  jedna od susjednih 

država.

N

AČELO

 

UTI

 

POSSIDETIS

 

 

Na   slučajeve   teritorijalnih   promjena   koje   stvaraju   stanja   sukcesije   država   primjenjuje   se 

načelo   uti   possidetis.   To   znači   da   ako   između   novih   država   sljednica   nema   drukčijeg 

sporazuma, između tih teritorijalnih cjelina koje su stekle neovisnost crta razgraničenja unutar 

države prethodnice, koja je bila na sazi na datum sukcesije država, postaje njihova državna 

granica prema međ. pravu.

Vijeće Međunarodnog suda u Haagu riješilo je presudom iz 1986. spor o granicama između 

Burkine Faso i Malija prema graničnoj crti tih dviju država kakva je postojala u trenutku 

190

www.nasciturus.com

stjecanja njihove neovisnosti 1960. godine. Ta je presuda proglasila  načelo uti  possidetis 

načelom općeg međunarodnog prava.

Načelo uti possidetis nema domašaj imperativne norme općeg međ. prava (jus cogens). Nove 

susjedne države koje proizdađu iz dekolonizacije ili iz raspada države prethodnice, mogu 

određivati  granice kakve god žele, pod uvjetom da o tome  postignu obostran i slobodan 

sporazum.   Međutim,   to   se   načelo   uvijek   nameće   kao   obvezatno   ukoliko   se   ne   postigne 

suprotan sporazum.

Bilo   je   pokušaja   dokazivanja   da   je   načelo   uti   possidetis   neprimjenljivo   pri   određivanju 

morskih granica između novih obalnih država. To nije točno. Ako je središnja vlast države 

prethodnice sklopila sporazum o razgraničenju morskih prostora sa susjednom državom, ti 

sporazumi ostaju na snazi i obvezuju, kako obalnu državu sljednicu, tako i tu treću državu 

stranku tih sporazuma.

Postupak utvrđivanja granica

Prva faza sastoji se u nastojanju postizanja ugovora o granicama. Radi se o političko-pravnoj 

operaciji.   Ako   stranke   nisu   u   stanju   postići   sporazum,   one   mogu   povjeriti   nekom 

međunarodnom  arbitražnom   ili  sudskom tijelu   zadaću  da  svojom  obvezujućom  presudom 

zacrta, bilo čitavu granicu, ili samo njezine sporne dijelove.

Druga faza sastoji se od demarkacije (zacrtavanja)  granice na terenu. Taj se posao može 

povjeriti paritetnoj komisiji stručnjaka (pravnika, geodota, geografa i dr.). Komisija se može 

ovlastiti na mala odstupanja od ugovorene crta da bi bi bolje postavila granicu na terenu, npr. 

da bi se izbjeglo da ona prolazi kroz neku kuću.

Završna faza je podizanje trajnih graničnih stupova. Stupovi se mogu obilježiti s brojevima, 

time da se održavanje onih s neparnim brojevima povjeri jednoj od susjednih država, a onih s 

parnim brojem drugoj.

Hrvatska,   Slovenija,   Makedonija   i   BiH   proglasile   su   svoju   neovisnost   u   okviru   njihovih 

dotadašnjih republičkih, odnosno državnih granica prema trećim zemljama, koje su potom još 

u 2 navrate potvrdile kao konačne.

Iako   se   nije   odrekla   zahtjeva   za   kontinuitetom   sa   vivšom   SFRJ,   Savezna   Republika 

Jugoslavija je u Deklaraciji od 27.4.1992. istaknula da nema teritorijalnih aspiracija protiv 

bilo koga u svom susjedstvu. To znači da je i ona prihvatila kao konačne svoje granice u 

nekadašnjim   granicama   Crne   Gore   i   Srbije   (uključivši   granice   autonomnih   pokrajina 

Vojvodine i Kosova).

191

background image

www.nasciturus.com

područje   bez   protučinidbe   u   pravilu   je   dužna   preuzeti   odgovarajući   dio   duga   države 

prethodnice, pri čemu se uzimaju u obzir veličina i značaj ustupljenog područja. Ona naročito 

preuzima sve tzv. alocirane dugove koji su bili utrošeni ili investirani na tom području.

Neki mirovni ugovori uvjetovali su cesiju nekih područja prethodnim plebiscitom. Do cesije 

je dolazilo tek ako bi većina lokalnog stanovništva takvu promjenu suverenosti prihvatila. 

Opće   međunarodno   pravo   ne   nameće   plebiscit   kao   uvjet   svake   cesije.   Plebiscit   bi   bio 

apsolutno   neopravdan   ako   bi   agresor   prethodno   izvršio   etničko   čišćenje   privremeno 

zaposjednutog područja.

Od   plebiscita   treba   razlikovati   pravo   pojedinaca   (ili   glavara   obitelji)   s   već   ustupljenog 

područja na 

opciju

. Da bi se posljedice promjene suverenosti ublažile, ugovor o cesiji može 

predvidjeti izvjestan rok u kojem stanovnici ustupljenog područja imaju pravo izjasniti se da 

zadržavaju svoje dotadašnje državljanstvo (drž. države prethodnice). Ali u tom slučaju takva 

odluka može imati za posljedicu da država sljednica ima pravo tražiti od tih osoba da se isele.

Pravo opcije može se priznati svim stanovnicima ustupljenog područja i ne mora biti vezano 

za   etničko   porijeklo   ili   jezičnu   pripadnost   pojedinaca.   Lokalni   stanovnici   ustupljenog 

područja koji su prihvatili državljanstvo države stjecateljice moraju biti izjednačeni u pravima 

sa svim njezinim ostalim građanima, te im priznati i odgovarajuća manjinska prava ako se 

razlikuju od većinskog stanovništva.

OKUPACIJA   NIČIJEG   PODRUČJA

  –   Stjecanje   suverenosti   nad   područjem   putem 

okupacije mora zadovoljiti 2 uvjeta:

a) u   razdoblju   neposredno   prije   poduzimanja   tog   akta,   područje   u   pitanju   ne   smije 

pripadati niti jednog drugoj državi (terra nullius, ničije područje),

b) područje   u   pitanju   mora   se   zaposjesti   na   vidljiv   i   efektivan   način,   preuzimanjem 

posjeda i uvođenjem administracije nad njime, u ime i u korist države stjecateljice. Taj 

drugi uvjet ustvari čine 2 elementa: animus i corpus, tj. namjera i volja da se djeluje 

kao suveren i neko stvarno vršenje ili očitovanje te vlasti.

Međutim, mogući su brojni sporovi glede ispunjenja   ova 2 uvjeta za okupaciju. Kada su 

početkom  20.st.  poduzimana   prva  putovanja na  Sjeverni  i Južni  pol,  postavilo  se  pitanje 

okupacije polarnih predjela. Glede područja Sjevernog pola (Arktika), ubrzo se otkrilo da  se 

ono ne sastoji od kopna, nego od zaleđene morske površine gdje morske struje pokreću led, 

stoga se suverenost nad tim zaleđenim dijelovima mora na kojima se led kreće, ne može steći 

okupacijom. Međutim otoke  u prostoru Arktika, podijelile su, temeljem teorije kontinuiteta, 

susjedne   obalne   države.   Neke   od   tih   zemalja   razvile   su   teoriju   sektora.   Obilježavale   su 

193

www.nasciturus.com

meridijanima sve do Sjevernog pola prostore u kojima su si rezervirale pravo suverenosti nad 

svim  već  otkrivenim   otocima   i  onima   koji  će  se  tek  otkriti.   Ta  teorija  sektora  potom  je 

primijenjena na prostor Antarktika.

Po međ. pravu okupacija se prostire samo na efektivno zaposjednuto područje. Stoga niti 

jedan od navedenih zahtjeva nije doveo do stvarnog stjecanja suverenosti, sve dok područje u 

pitanju nije bilo efektivno zaposjednuto.

→ 

Međunarodni položaj Antarktika

 – 1959. sklopljen je Ugovor o Antarktiku na 30 godina, a 

stupio je na snagu 1961. Tim ugovorom zabranjene su između ostalih, sve mjere vojne naravi. 

Na Antarktiku su dopuštene samo djelatnosti u miroljubive svrhe. Proglašena je slobodna 

miroljubivih znanstvenih istraživanja. Ugovor o Antarktiku ostao je na snazi i nakon isteka 

roka   od   30   godina   1991.   Time   i   svi   zahtjevi   za   suverenošću   nad   njegovim   dijelovima 

temeljem teorije sektora ostaju i dalje zaleđeni.

UVEĆANJE   DRŽAVNOG   PODRUČJA   PRIRODNIM   ZBIVANJIMA   ILI   NA 

VJEŠTAČKI NAČIN 

– Prirodno uvećanje područja neke države može se zbiti na graničnoj 

rijeci ili na morskoj obali neke države. 

Tok vode i bujice mogu na graničnoj rijeci otplaviti zemlju s jedne obale i naplaviti je na 

suprotnom. Ukoliko je taj proces postupan, time se pomiče granična crta na rijeci u korist 

države čija je obala tako uvećana.

Riječni nanosi mogu uvećati i morsku obalu države na ušću neke rijeke gdje ona stvara deltu. 

I morski valovi i morske struje mogu uvećati ili umanjiti obalu neke države.

Novi otoci koji se pojave bilo na rijeci razgraničenoj thalwegom, ili u unutrašnjim morskim 

vodama ili teritorijalnom moru neke države, pripadaju drugoj državi.

Prema običajnom pravnom pravilu, sva ova opisana uvećanja područja države zbivaju se ipso 

facto. Država u pitanju ne mora poduzimati nikakve akte u svrhu proširenja svoje suverenosti 

na uvećanom području. Stoga i taj način stjecanja područja spada u originarne.

Ukoliko bi se zbog prirodnih zbivanja (vulkanske erupcije, narastanja koraljnog grebena i sl), 

pojavio novi otok na otvorenom moru, on bi bio ničije područje (terra nullius). Svaka bi ga 

država mogla prisvojiti putem okupacije.

Obale neke države moće se uvećati i na vještački način, tj. svjesno i ljudskim radom. Za 

podizanje   brane   na   međunarodnoj   rijeci   nužan   je   pristanak   druge   države.   U   tom   slučaju 

sporazumom se uređuje nova državna granica, ukoliko bi došlo do uvećanja obale jedne ili 

duge države. Svaka obalna država ima slobodu podizanja brana i lučkih građevina na svojoj 

morskoj obali.

194

background image

www.nasciturus.com

-

miroljubivo vršenje akata vlasti od posjednika bez valjanog pravnog naslova u 

vremenskom razdoblju koje ovisi o okolnostima svakog posebnog slučaja i 

-

podrazumijevani pristanak (acquiescence) svih zainteresiranih država.

Od posebnog je značaja presuda Međ. suda iz 1951. o Norveškom ribolovu (UK/Norveška). 

Britanija je pred sudom tvrdila da je norveško povlačenje ravnih polaznih crta uz sjevernu 

obalu te zemlje putem zakona i drugih akata suprotno pravilima općeg međ. prava o zaljevima 

i o najvećoj dopuštenoj štirini ter. mora. Sud je u presudi zaključio da norveške ravne polazne 

crte nisu u suprotnosti s međ. pravom. Svoje je zaključak potkrijepio i činjenicom da norveški 

dekreti o tim crtama iz 1869. i 18889. nisu naišli na otpor ostalih država. Dakle, norveške 

ravne   polazne   crte   postale   su   suprostavljive   u   odnosu   na   Britaniju   temeljem   njezina 

podrazumijevanog pristanka.

64. MEĐUNARODNE RIJEKE I JEZERA

Sve   rijeke,   kanali   (vještački   prokopi)   i   jezera   mogu   se   podijeliti   na   2   velike   skupine. 

Nacionalne (ili unutrašnje) rijeke su one koje od njihova izvora do ušća u more ili u drugu 

veću   rijeku   protječu   u   granicama   jedne   države.   Zajedno   s   kanalima   i   jezerima   s   istim 

obilježjem, one čine dio kopnenog područja (teritorija) odnosne države.

Međunarodne   rijeke   su   one   koje   razdvajaju   područja   dviju   država   (granične   rijeke)   ii 

sukcesivno prolaze kroz više država.

Upotrebe   međunarodnih   rijeka   možemo   podijeliti   u   2   velike   skupine:   plovidbu   plovnim 

dijelom rijeke uzvodno od ušća u more do točke do koje je ta plovidba moguća i korištenje 

vodneih tokova u druge (neplovidbene) svrhe, poglavito za proizvodnju energije i irigaciju.

Pravo plovidbe međunarodnim rijekama

 

Do Francuske revoluciej krajem 18. st. u nedostatku ugovora o suprotnom, svaka pribrežna 

država (država koja ima obalu na nekoj rijeci) je mogla na svom dijelu međunarodne rijeke 

sprječavati plovidbu čak i brodovima ostalih pribrežnih država ili je za tu plovidbu mogla po 

svojoj odluci naplaćivati pristojbe.

Tek je na Bečkom kongresu 1815. proglašeno načelo slobodne plovidbe na međunarodnim 

rijeka u Europi za trgovačke brodove svih, a ne samo pribrežnih država i to po ugledu na 

slobodu plovidbe otvorenim morem.

Sljedeća   etapa   u   tim   nastojanjima   bilo   je   usvajanje,   u   okviru   Lige   naroda,   Barcelonske 

konvencije   o   režimu   plovnih   putova   od   međunarodnog   značaja   sa   Statutom   iz   1921.   Ta 

196

www.nasciturus.com

Konvencija, koja je za njezine stranke i danas na snazi, postavlja više pravnih načela koja se 

mogu svesti na četiri:

1. sloboda   plovidbe   i   jednakost   tretmana   za   brodove   pod   zastavom   svih 

država stranaka,

2. pristojbe   se   mogu   naplaćivati   samo   za   stvarno   pružene   usluge   i   za 

održavanje ili poboljšanje plovnosti rijeke,

3. predviđaju   se   znatne   obveze   za   svaku   pribrežnu   državu   glede   njezina 

sektora međunarodne rijeke,

4. Konvencija podrazumijeva različite mogućnosti upravljanja međunarodnim 

rijeka:   pojedinačno   (svaka   država   u   svom   sektoru),   regionalno   (sve 

pribrežne   države   u   svom   sektoru)   ili   međunarodno   (pribrežne   i   treće 

države).

*

DUNAV*

 Osim u vrijeme ratova, na Dunavu je od 1856. bio na snazi poseban međunarodni 

režim.   Na   njegovom   plovnom   dijelu   vrijedilo   je   načelo   slobodne   plovidbe   za   trgovačke 

brodove svih država svijeta. U upravljanju Dunavom, nadležnost je imala Europska dunavska 

komisija u kojoj su znatan utjecaj imale europske velesile.

Za međ. režim Dunava kakav je danas na snazi važne su odredbe mirovnih ugovora iz 1947. s 

Bugarskom, Rumunjskom i Mađarskom u kojima je istim riječima potvrđeno načelo slobodne 

plovidbe za državljane, trgovačke brodove i robu svih država, ali s izuzetkom kabotaže.

U   Beogradu   je   1948.   usvojena   nova   Konvencija   o   režimu   plovidbe   na   Dunavu.   Njezine 

izvorne stranke bile su pribrežne podunavske države: Čehoslovačka, Mađarska, Jugoslavija, 

Bugarska, Rumunjska, Sovjetski Savez i Ukrajina.

Beogradska   konvencija   propisuje   da   će   plovidba   na   Dunavu   biti   slobodna   i   otvorena 

državljanima,   trgovačkim   brodovima   i   robi   svih   država   na   temelju   ravnopravnosti   glede 

lučkih i plovidbenih taksa, kao i glede uvjeta trgovačke plovidbe. Kabotaža (lokalni prijevoz 

između luka u jednoj državi) rezervirana je samo za tu državu.

Načelo slobodne plovidbe  svih trgovačkih brodova primjenjuje se na čitavom plovnom dijelu 

Dunava od Ulma u Njemačkoj do Crnog mora, o to kruz rukavac Sulina u Sulinskom kanalu. 

Režim slobodne plovidbe Dunavom ne proteže se na kanale i na plovne dijelove rijeka koje 

utječu u Dunav (te tako ni Drave ni Save).

Države stranke Konvencije preuzele su obveze glede održavanja i poboljšanja plovnog dijela 

Dunava.

Dunavska komisija, koja danas ima sjedište u Budimpešti, sastoji se od po 1 predstavnika 

podunavksih   država.   Njezine   nadležnosti   pretežito   su   savjetodavne,   ali   uz   neke   važne 

197

background image

www.nasciturus.com

Zajednice   pribrežnih   država   svojim   postojanjem   namežu   dužnost   poštivanja   zajedničkih 

interesa prema izreci 

sic utere tuo ut alienum non laedes

 (koristi se svojim tako da ne smetaš 

drugom), a na kojoj se zasniva i načelo zabrane zloupotrebe vlastith prava.

Drugo načelo  općenite naravi leži u pojmu  pravične raspodjele voda, koje bi trebalo biti 

ciljem pregovora zainteresiranih država u svrhu postizanja pravičnog rješenja, ili takve odluke 

nekog arbitražnog ili sudskog tijela.

Međunarodna jezera

Jezera potpuno okružena područjem samo jedne države dio su njezina državnog teritorija. Ali 

poput   jezera   Lanoux   koje   se   nalazi   u   Francuskoj,   ona   mogu   biti   dijelovima   međ. 

hidrografskog bazena, i tada su podložna međ. uređenju.

Granična jezera nalaze se na granicama dviju ili triju država. Velika jezera, smještena između 

Kanade i SAD-a u plovnoj su vezi s Atlantskim oceanom preko kanala i rijeke St. Lawrence.

Sve su pribrežne države do dana razgraničile površinu svih graničnih jezera, a ugovorima 

uređuju i druga pitanja poput napajanja i odvođenja vode iz jezera, održavanja ribljih vrsta te 

očuvanja okoliša.

Očuvanje okoliša na vodenim tokovima

Uz   odlijevanje   vode   iz   kanalizacije   u   urbanim   sredinama,   osobito   je   opasno   ispuštanje 

iskorištenim voda, kemijskog otpada i motornih ulja iz tvornica, ispuštanje farmaceutskog 

otpada, te voda koja se hlade nuklearne elektrane.

Po jednom mišljenu, onečišćenje vodenog toga bilo bi svaka fizička, kemijska ili biološka 

promjena   sastava   ili   kakvoća   voda   koja   je   neposredno   ili   posredno   posljedica   ljudskog 

djelovanja, a škodi zakonitom korištenju tih voda i tako uzrokuje štetu.

65. ZRAČNI PROSTOR

Suverenost država u zračnom prostoru

Pozornost znanosti međ. prava glede pitanja suverenosti država u zračnom prostoru javila se 

tek pronalaskom aviona tj. letjelica težih od zraka.

199

www.nasciturus.com

Glede pravnog položaja zračnog prostora iznad područja svake države, uključujući tu i njeno 

teritorijalno more, do pred I. svjetski rat bilo je nekoliko suprostavljenih gledišta, a sva su bila 

pod utjecajem pravila iz prava mora.

Neki su pisci zagovarali punu slobodu tog prostora po ugledu na slobodu otvorenog mora, dok 

su drugi zagovarali suverenost svake države u njenom zračnom prostoru. Izbijanje I. svjetskog 

rata razriješilo je tu dvojbu, s obzirom da su se tada pokazale opasnosti od napada iz zraka. Ne 

samo sve zaraćene strane, nego i neutralne države, priklonile su se gledištu o suverenosti 

svake od njih u svom zračnom prostoru, i to do neograničenih visina.

Ta su načela na precizniji i na djelomično uži način bila potvrđena u Čikaškoj konvenciji o 

civilnom zrakoplovstvu iz 1944. prema kojoj države ugovornice priznaju da svaka država ima 

potpunu i isključivu suverenost u zračnom prostoru iznad svog teritorija.

Međutim Čikaška konvencija ne predviđa potpunu slobodu neškodljivog prelijetanja čak ni 

civilnih zrakoplova ostalih njenih država stranaka. Predviđa se da je Konvencija primjenljiva 

na civilne, ali ne i na državne zrakoplove. Također, svaka država stranka priznaje drugim 

strankama   pravo   spuštanja   ili   pravo   prelijetanja   bez   spuštanja   preko   svog   područja   bez 

prethodnog odobrenja. uz uvjet da teritorijalna država ima pravo zatražiti prislilno spuštanje.

*

Na temelju tih propisa razvilo se nekoliko temeljnih načela općeg međ. prava iz te oblasti.

Zračni prostor iznad otvorenog mora i kopnenog područja koje ne potpada pod suverenost niti 

jedne   države,   slobodan   je   za   prelijetanje   svih   vrsta   zrakoplova   iz   svih   država   svijeta. 

Podrazumijeva se ista slbooda prelijetanja u zračnom prostoru iznad gospodarskog pojasa 

onih država koje su ga proglasile. Dakle, ta je sloboda jednaka slobodi plovidbe svih brodova 

otvorenim morem i gospodarskim pojasom država.

Međutim, u zračnom prostoru iznad svog kopnengo područja, unutrašnjih morskih voda i 

teritorijalnog mora svaka država uživa potpunu i isključivu suverenost.

Država ima pravo zatvoriti svoj zračni prostor za pristup i prelijetanje iznad njihova područja 

stranim zrakoplovima svih vrsta. Ali niti jedna država, zbog njezinin vlastitih interesa, više 

nije u stanju u mirno doba potpuno zatvoriti svoj zračni prostor za prelijetanje i svoje zračne 

luke za spuštanje stranih civilnih zrakoplova.

Vrste i nacionalna pripadnost zrakoplova

Zrakoplov je svaki stroj koji može se može održavati u zraku zahvaljujući zračnom potisku 

različitom   od   zračnog   potiska   na   zemljinoj   površini.   U   zrakoplove   stoga   spadaju   avioni, 

200

background image

www.nasciturus.com

5. pravu iskrcavanja i iskrcavanja putnika, pošte i tereta između zračnih luka 

bilo koje države stranke Konvencije.

Na   konferenciji   su   između   ostalih   usvojena   2   sporazuma   –   Sporazum   o   međunarodnom 

zračnom tranzitu («Sporazum o dvjema slobodama») i Sporazum o međunarodnom zračnom 

transportu (prijevozu) («Sporazum o 5 sloboda», kojeg su zagovrarale SAD). Ali s obzirom na 

veoma malen broj njegovih stranaka, ubrzo su ga potom otkazale i same SAD.

Otada   se   međ.   civilni   zračni   promet   zasniva   pretežito   na   dvostranim   ugovorima   država 

kojima, na temelju reciprociteta, svaka od njih vodi računa o svojim posebnim interesima.

1984. Čikaška konvencija dopunjena je na Skupštini ICAO-a na način da se propisuje da se 

svaka država mora suzdržati od upotrebe oružja protiv civilnih zrakoplova u letu.

Sprječavanje i kažnjavanje zločina izvršenih u zrakoplovu

Pitanje   sudbenosti   glede   dijela   počinjenih   na   zrakoplovu   može   biti   veoma   složeno. 

Teritorijalna država iznad koje zrakoplov leti imat će teškoće  za provedbu svoje sudbenosti 

ako zrakoplov samo prelijeće njeno područje i ne slijeće u neku njenu zračnu luku.

Putnici i posada u zrakoplovu podrgnuti su do neke mejre i sudbenosti države čiji su građani. 

Zahtjev za sudbenošću može istaknuti i država u kojoj je zrakoplov registriran.

Pitanje je teško i stoga što je ekstradicija počinitelja kaznenih dijela složen postupak, do kojeg 

u većini država ne može doći ako nema ugovora između država u pitanju.

Onečišćenje atmosfere

Zagađivanje   zraka   je   najteži   i   najteže   rješiv  problem   za   budućnost   čovječanstva.   Vrste   i 

uzroke onečišćenja zraka možemo grubo podijeliti na:

-

zagađivanje   atmosfere   iz   nuklearnih   izvora:   to   je   područje   relativno   dobro 

pokrivreno pravilima pozitivnog međ. prava. U novije vrijeme je nastala i opasnost 

da nuklearne tvari dođu u posjed terorista ili običnih kriminalaca. 1963. u Moskvi 

je potpisan Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u zraku, u izvanzračnom 

prostoru i pod vodom.

-

zagađenja   zraka   ostalog   porijekla:   onečišćenje   atmosfere   iskuštanjem   nekih 

plinova ima štetnih posljedica po čitav planet.

66. SVEMIR

202

www.nasciturus.com

Do 1957. vladalo je opće uvjerenje da zračni prostor država dopire do neograničenih visina. 

To se izmijenilo 4.10.1957., kada je bivši Sovjetski Savez lansirao u Zemljinu orbitu svoj prvi 

vještački satelit Sputnjik. Time je nastalo novo stanje u međ. pravu. Zračni prostor iznad 

područja država postao je ograničen. Iznad njega vladala je sloboda lansiranja predmeta u 

Zemljinu orbitu i izvan nje, za sve koji su to bili u stanju učiniti. Te je djelatnosti potom 

trebalo pravno urediti i ograničiti, da ne bi predstavljale prijetnju sigurnosti država na Zemlji.

Običajna   pra   ila   svemirskog   prava   kodificirana   su   u   Ugovoru   o   načelima   koja   uređuju 

djelatnosti država na istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska 

tijela, usvojenom 1967.

Istraživanje i iskorištavanje svemira mora se obavljati za dobrobit i u interesu svih zemalja i 

moraju biti dobro čitavog čovječanstva. Riječ je o konceptu zajedničke baštine tj. općeg dobra 

čovječanstva. Svemir (uključujući Mjesec i druga nebeska tijela) slobodan je za istraživanje i 

iskorištavanje   (uključivši   znanstveno   istraživanje)   od   svih   država   bez   diskriminacije,   u 

uvjetima jednakosti i u skladu s međ. pravom.

Države se joj nisu usuglasile o tome na kojim visinama zračni prostor završava, i otkuda 

počinje svemir. U raspravama prijedlozi su da to bude između 10 i 100 milja iznad Zemljine 

površine.

Poput otvorenog mora, svemir niej res nullius, nego je apstraktno govoreći res communis 

omnium, i extra commercium.

Država stranka Ugovora iz 1967., u čijem je registru upisan objekt lansiran u svemir, zadržava 

sudbenost i nadzor nad tim objektom i njegovom posadom sve dok se nalazi u svemiru ili na 

nekom nebeskom tijelu.

Također, propisuje se da svaka država stranka Ugovora koja lansira ili omogući lansiranje 

nekog   objekta   u   svemir   –   ali   i   država   s   čijeg   je   područja   ili   uređaja   objekt   lansiran   – 

međunarodno je odgovorna za štetu koju takav objekt ili njegovi djelovi prouzroče drugoj 

državi stranci ili njenim fizičkim ili pravnim osobama i  to kako na zemlji, tako i u zračnom 

prostoru ili svemiru.

Ustanovljen je i režim demilitarizacije svemira. Države stranke su se obvezale da ne stavljaju 

nuklearno oružje ili bilo koju vrst oružja za masovno uništenje, u orbitu oko Zemlje ili na 

nebeska tijela, te da ih ne stacioniraju u svemiru na drugi način. Zabranjuje se uspostavljanje 

vojnih baza, uređaja i utvrđenja, obavljanje pokusa svim vrstama oružja, te izvođenje vojnih 

manevara  na nebeskim tijelima.

67. MEĐUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU

203

background image

www.nasciturus.com

voda. Nije postojala jedinstveno prihvaćena širina teritorijalnog mora. Zahtjevi država kretali 

su se između 3, 4 i 6 morskih milja.

Otvoreno more obuhvaćalo je sva ostala  morska prostranstva, izvan granica teritorijalnog 

mora   obalnih   država.   Ono   je   bilo   otvoreno   svima   za   plovidbu,   za   ribolov,   za   polaganje 

podmorskih kabela, a od početka 20. st. i za prelijetanje.

Nakon što je 1920. u SAD-u uvedena prohibicija alkohola, otpočeo je razvoj prava mora u 

drugom smijeru. Širina teritorijalnog mora od samo 3 milje toj zemlji nije bila dovoljna za 

suzbijanje krijumčarenja alkohola koje je postalo veoma unosno. Zakonom (Tarrif Act) iz 

1922. propisano je pravo pretrage i mogućnost konfiskacije krijumčarskog broda sve do 12 

milja od obale. Bio je to začetan novog režima na moru koji će se kasnije u nas nazvati 

vanjskim morskim pojasom.

Između dva svjetska rata pod okriljem Lige naroda dolazi do prvog pokušaja kodifikacije 

prava   mora.   Na   Ženevskoj   kodifikacijskoj   konferenciji   1930.   trebalo   je,   između   ostalog, 

izraditi i usvojiti mnogostranu konvenciju o teritorijalnom moru na temelju prethodnog rada 

odbora stručnajka i prikupljenih mišljena država. Konferencija je završila neuspjehom jer se 

države sudionice nisu mogle usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnog mora.

1939. ministri vanjskih poslova američkih republika usvajaju Panamsku deklaraciju, kojom je 

pojas u Atlantiku, određen geografskim koordinatama, ali udaljen od američke obale između 

200 i 300 milja proglašen pojasom neutralnosti.

Prva i druga konferencija UN-a o pravu mora

Komisija   za   međunarodno   pravo   Opće   skupštine   UN-a   izradila   je   nacrt   propisa   koji   je 

razmatran i usvojen na Prvoj konferenciji UN-a o pravu mora  održavnoj u Ženevi 1958. 

Materija o pravu mora na toj je Konferenciji razdijeljena u 4 posebne konvencije.

→ K

ONVENCIJA

 

O

 

TERITORIJALNOM

 

MORU

 

I

 

VANJSKOM

 

POJASU

 potvrdila je suverenost obalne države u 

njenom teritorijalnom moru. Između ostalog, ona je dopustila povlačenje ravnih polaznih crta 

za mjerenje širine teritorijalnog mora u krajevima u kojima je obalna crta duboko razvedena 

ili usječena, ili ako se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini nalazi se niz otoka.

U propisima o zaljevima, određena je između ostalog, najveća dopuštena širina ulaza u zaljev 

od 24 morske milje.

Glede vanjskog morskog pojasa ta je Konvencija predvidjela da je on dio otvorenog morga, u 

kojem obalna država može vršiti nadzor da bi spriječila povredu svojih carinskih, fiskalnih, 

useljeničkih i zdravstvenih propisa na svojem državnom području i u teritorijalnom moru. 

Utvrđena je najveća dopuštena širina tog pojasa, i to do 12 morskih milja od polazne crte od 

205

www.nasciturus.com

koje se mjeri širina teritorijalnog mora. To znači da širina teritorijalnog mora i vanjskog 

pojasa u njegovu produžetku ne smiju zajedno prijeći udaljenost od 12 milja.

Neuspjeh Prve konferecije iz 1958. bio je što se države sudionice po drugi put nisu uspjele 

usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnog mora.

→  K

ONVENCIJA

 

O

 

EPIKONTINENTSKOM

 

POJASU

,   propisala   je   da   obalna   država   nad   svojim 

epikontinentskim   pojasom   suvrena   prava   (dakle   ne   potpunu   suverenost   poput   one   u 

teritorijalnom moru), radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava. 

Po toj Konvenciji, more iznad tog pojasa činilo je dio otvorenog mora.

Ova konvencija značajna je zbog toga jer je ne samo priznala epikontinenski pojas kao novi 

institut općeg međ. prava, nego je i propisala da svaka obalna država ima epikont. pojas.

Konvencija predviđa dvostruki kriterij: dubinu i eksplotabilnost. Propisano je da taj pojas čini 

morsko dno i podzemlje podmorskih prostora uz obalu, ali izvan granica teritorijalnog mora 

do dubine od 200 metara, ili preko te granice do točke gdje dubina vode nad njime dopušta 

iskorištavanje prirodnih bogatstava spomenutih prostora.

→ K

ONVENCIJA

 

O

 

OTVORENOM

 

MORU

 kodificirala je postojeće pravo koje se stoljećima razvijalo 

putem običaja. U Konvenciji je navedeno da se otvorenim morem smatraju svi djelovi mora 

koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama. Otvoreno more je 

slobodno za sve narode.  Slobode mora  podrazumijevaju  osobito za  obalne  i za  neobalne 

države,   slobode   plovidbe,   ribolova,   polaganja   podmorskih   kabela   i   cjevovoda   i   slobodu 

prelijetanja. Brodovi smiju ploviti otvorenim morem pod zastavom samo jedne države.

→ K

ONVENCIJA

 

O

 

RIBOLOVU

 

I

 

OČUVANJU

 

BIOLOŠKIH

 

BOGATSTAVA

 

OTVORENOG

 

MORA

 imala je dvostruku 

svrhu.   S   jedne   strane   ona   je   trebala   očuvati   pravo   državljana   svih   zemalja   na   ribolov   u 

otvorenom moru, koje je potvrđeno i u Konvenciji o otvorenom moru. U isto vrijeme trebala 

je zaštititi legitimne interese obalnih država u dijelovima otvorenog mora u blizini njihove 

obale.

*

1960. sazvana je Druga konferencija UN-a o pravu mora, također u Ženevi. Ona je trebala 

ponovo razmotriti širinu teritorijalnog mora i granice isključivog ribolova obalnih država. 

Kompromisan prijedlog SAD-a i Kanade da jedinstvena širina teritorijalnog mora iznosi 6 

milja, uz daljih 6 milja za ribolovnu zonu, nmije bio prihvaćen jer mu je za to nedostajao 

samo 1 glas. Tako je ta Konferencija, poput one iz 1930., prošla bez rezultata.

Bivša Jugoslavija bila je među rijetkim zemljama koje su ratificirale sve 4 konvencije. RH 

notifikacijom sukcesije postala je strankom svih ovih osim one o ribolovu na otvorenom 

moru.

206

background image

www.nasciturus.com

Značajke i pregled pravnih režima na moru prema dosadašnjem pravu

Konvencija iz 1982. podrazumijeva 8 različitih pravnih režima u različitim djelovima mora. 

Danas na cjelokupnom morskom prostoru ustvari postoji 10 različith režima.

Pravni režim nekog od tih prostora ovisi o pravima na izvjesne upotrebe mora u granicama 

odnosnog prostora. Od davnina su poznate upotrebe mora u svrhe plovidbe i ribolova.

S obzirom na odnos isključivih prava obalne države, te prava i sloboda svih država, sve 

dijelove mora, morskog dna i podzemlja, te zračnog prostora iznad mora, možemo podijeliti 

nu 3 velike skupine:

1.   D

IJELOVI

 

MORA

,  

MORSKOG

 

DNA

 

I

 

PODZEMLJA

 

KOJI

 

ČINE

 

DRŽAVNO

 

PODRUČJE

  -     U   njih   spadaju 

unutrašnje morske vode, arhipelaške  vode arhipelaških  država i teritorijalno  more.  Prema 

običajnom pravu mora potvrđenog ugovornim propisima uključujući i Konvenciju iz 1982., 

nad tim djelovima mora, koji obuhvaćaju i morsko dno i podzemlje, te zračni prostor iznad 

njih, proteže se suverenost obalne države.    

2. D

IJELOVI

 

MORA

MORSKOG

 

DNA

 

I

 

PODZEMLJA

 

U

 

KOJIMA

 

OBALNA

 

DRŽAVA

 

UŽIVA

 

SUVERENA

 

ILI

 

NEKA

 

DRUGA

 

PRAVA

  – Tu spadaju vanjski morski pojas, gospodarski pojas (isključiva ekonomska zona) i 

epikontinentski pojas. Ti morski prostori koji se preklapaju nisu dijelovi državnog područja 

obalne države. U njima je vlast obalne države znatno umanjena, naročito u korist slobode 

plovidbe za brodove i prelijetanja za zrakoplove svih država.. Međutim, u tim prostorima sve 

treće   države   uživaju   slobodu   plovidbe,   prelijetanja   i   polaganja   podmorskih   kabela   i 

cjevovoda, kao i na otvorenom moru. S druge strane, obalna je država u tim prostorma stekla 

dalekosežna gospodarska praa na žive i nežive prirodne izvore.

3. D

IJELOVI

 

MORA

MORSKOG

 

DNA

 

I

 

PODZEMLJA

 

IZVAN

 

GRANICA

 

NACIONALNE

 

JURISDIKCIJE

 

DRŽAVA

 – U njih 

spadaju otvoreno more i Međunarodna zona dna mora i oceana. U tim dijelovima niti jedna 

država   ne   može   vršiti   isključivu   vlast,   osim   nad   brodovima   koji   plove   pod   njezinom 

zastavom, te u još nekim posebnim slučajevima.

B. DIJELOVI MORA KOJI ČINE DIO PODRUČJA OBALNE DRŽAVE

68. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE

Vanjske granice unutrašnjih voda

208

www.nasciturus.com

Unutrašnje morske vode su oni dijelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi. U unutrašnje 

morske vode spada more do crte niske vode, zatim ušća rijeka, zaljevi te more unutar ravnih 

polaznih crta.

Dijelovi mora između crte visoke vode i crte niske vode (između crte plime i crte oseke), 

spadaju u unutrašnje morske vode. Vanjsku granicu unutrašnjih morskih voda u lukama čine 

crte koje spajaju najisturenije stalne lučke građevine koje su sastavni dio lučkog sustava i čine 

dio obale. 

Kod ušća rijeka ukoliko se rijeka neposredno ulijeva u more, vanjska granica će biti pravac 

preko ušća rijeke između točaka na crti niske vode na obalama. Ako ušće rijeke čini estuarij, 

tj. deltu, onda se u tom pogledu primjenjuju pravila koja važe za zaljev.

Zaljev se smatra istaknutom uvalom koja zadire u kopno. Površina mora u zaljevu mora biti 

jednaka ili veća od površine polukruga kojem je promjer crta povučena preko ulaza u zaljev. 

Ulaz u zaljev ne smije biti širi od 24 morske milje. Gdje zbog postojanja otoka zaljev ima više 

od jednog ulaza, zbroj tih ulaza ne smije prelaziti 24 milje. Ako tako određen ulaz prelazi 24 

milje, obalna država može u unutrašnjosti zaljeva povući ravne crte od 24 milje, tako da te 

dužine zatvore najveću moguću površinu vode.

Sa stajališta međ. prava ne postoje razlike između zaljeva i tzv. unutrašnjih mora, tj. onih 

mora   koja   su   okružana   kopnom   ali   su   u   prirodnoj   vezi   s   drugim   morima.   Tako   je   npr. 

Azovsko more  činilo  unutrašnje vode SSSR-a.. Naprotiv, Kaspijsko more,  Aralsko more, 

Mrtvo more i dr. s gledišta međ. prava nisu ni mora ni zaljevi, nego jezera jer su sa svih strana 

okružena kopnom, a nemaju prirodnu vezu s drugim morima.

Ovi propisi o zaljevima ne primjenjuju se na tzv. historijske zaljeve (historijska su prava 

stečena dosjelošću). Ipak, postoji dosta historijskih zaljeva s ulazom širim od 24 milje koji su 

stekli taj položaj dosjelošću. To je npr. Riški zaljev i Hudsonov zaljev.

More unutar ravnih polaznih crta tekovina je novijeg razvoja. U krajevima gdje je obalna crta 

duboko razvedena (razuđena) i usječena, ili ako se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini 

nalazi niz otoka, obalna država može povući ravne polazne crte koje spajaju prikladne vanjse 

točke. Tako povučene ravne polazne crte ne smiju se znatno udaljiti od općeg smijera obale, a 

morski   prostori   obuhvaćeni   unutar   tih   crta   moraju   biti   dovoljno   povezani   s   kopnenim 

područjem da bi bili podvrgnuti režimu unutrašnjih morskih voda. Prilikom povlačenja ravnih 

polaznih crta obalna država može povesti računa o posebnim gospodarskim interesima nekog 

kraja.

209

background image

www.nasciturus.com

Pravo pristupa stranim lukama otvorenima za međ. promet ograničeno je samo na trgovačke 

brodove, bilo da su u privatnom vlasništvu ili državnom vlasništvu i to samo na one koji nisu 

na nuklearni pogon. Za sve druge brodove: ratne ,državene brodove koji nemaju trgovačku 

namjenu, ribarske, te za sve brodove na nuklearni pogon, obalna država ima pravo zabraniti 

pristup svojim lukama, uvjetovati ga prethodnom dozvolom ili makar prethodnom najavom. 

Ali   ni   pravo   pristupa   stranih   nenuklearnih   trgovačkih   brodova   u   luke   neke   države   nije 

apsolutno.

Položaj stranih brodova u lukama

Strani trgovački, ribarski ili drugi brod koji se ne može pozvati na imunitet, dok se nalazi u 

luci u načelu je podloža vlasti obalne države, ali se ona u nekim slučajevima uzdržava od 

vršenja   svoje   sudbenosti.   Obalna   država   uzdržava   se   od   vršenja   kaznene   sudbenosti   u 

stvarima unutrašnje discipline ili djela počinjenih među članovima posade na brodu, sve dok 

mir i red u luci nisu narušeni, ili dok zapovjednik brodu ili konzul države zastave ne pozove 

lokalne vlasti upomoć.

Obalna   država   uzdržava   se   od   vršenja   svoje   građanske   sudbenosti   u   sporovima   između 

zapovjednika, časnika i posade broda. Ali kad su u pitanju prava putnika i drugih osoba koje 

nisu članovi posade, obalna država vrši svoju građansku sudbenost.

Obalna država može vršiti svoju kaznenu i građansku sudbenost nad stranim brodom   i za 

djela počinjena prije ulaska u njenu luku, u njezinom teritorijalnom moru, gospodarskom i 

epikont. pojasu, a kad se radi o zagađenjima velikih razmjera i u dijelu otvorenog mora u 

blizini obale.

Ako  obalna  država  dopusti  pristup   u  neku  svoju  luku  stranom   ratno   brodu  ili   državnom 

netrgovačkom brodu, podrazumijeva se da je time pristala da će poštivanjti njegov imunitet. 

Imunitet podrazumijema nevršenje kaznene sudbenosti za sva djela počinjena na brodu, ali i 

za djela izvršena u službenoj dužnosti u vezi s brodom i na kopnu. Ali kaznenna sudbenost se 

vrši za djela koja članovi posade počine na kopnu izvan službene dužnosti.

Obalna   država   ne   vrši   građ.   sudbenost   nad   ratnim   i   drugim   državnim   netrgovačkim 

brodovima glede sudara, spašavanja, pružanja pomoći, sporova o vlasništvu nad brodom, kao 

i zbog zagađivanja.

Građ. sudbenost obalne države proteže se na djela članova posade izvršena izvan službenih 

dužnosti na kopnu, ali mjere izvršenja ne bi smjele priječiti obavljanje njihovih vojničkih 

dužnosti. Putnici koji po svom položaju uživaju imunitet izuzeti su od sudbenosti obalne 

države.

211

www.nasciturus.com

Režim mora naknadno zahvaćenog ravnim polaznim crtama

Prema   Ženevskoj   konvenciji   iz   1958.   izričito   propisuje   da,   kada   se   određivanjem   ravne 

polazne crte u skladu s njenim odgovarajućim propisma kao unutrašnje morske vode obuhvate 

prostori koji su se prije toga smatrali za dio teritorijalnog ili otvorenog mora, u tim će vodama 

postojati  pravo neškodljivog prolaska.  Bit  tog propisa potvrdila  je i Konvencija  iz 1982. 

(dodala i gospodarski pojas), koja za te djelove predviđa jednak režim kao i u teritorijalnom 

moru.

69. ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA

Pravo na arhipelaške vode

Arhipelaške   vode   su   novi   institut   međ.   prava   o   kojima   su   propisi   prvi   put   predviđeni 

Konvencijom iz 1982.. Pravo na arhipelaške vode priznaje se tzv. oceanskim arhipelaškim 

državama, tj. onima koje su u cijelosti sastavljene od jednog ili više arhipelaga, te moguće i 

drugih otoka. Prema propisima Konvencije iz 1982. mali broj država ima pravo na arhipelaške 

vode. To su npr. Indonezija, Filipini, Bahami, Fidži, Mauricijus i dr.

Arhipelaške   vode   se   pod   navedenim   uvjetima   moraju   izričito   proglasiti.   Ako   ih   neka 

arhipelaška država ne proglasi, tada u njenim vodama između otoka ostaje prijašnji režim, tj. 

teritorijalno more i dijelovi otvorenog mora. Arhipelaška država ima pravo povlačenja tzv. 

ravnih arhipelaških crta spajajući krajnje točke najudaljenijih vanjskih otoka i nadmorskih 

grebena u arhipelagu, s tim da su tim crtama obuhvaćeni glavni otoci.

S vanjske crte ravnih arhipelaških crta, arhipelaška država ima pravo odrediti širinu svog 

teritorijalnog  mora,  zatim  proglasiti  gospodarski pojas, te moguće  i epikontinentski  pojas 

preko granice od 200 milja.

More   unutar   ravnih   arhipelaških   crta   potpada   pod   režim   arhipelaških   voda.   U   tom   se 

izuzimaju samo luke, ušća rijeka i zaljevi, koji ostaju pod režimom unutrašnjih morskih voda 

arhipelaške države.

Prava i dužnosti arhipelaških država

Arhipelaška   država   uživa   suverenost   u   njenim   arhipelaškim   vodama,   i   to   bez   obzira   na 

njihovu dubinu ili udaljenost od obale. Suverenost arhipelaške države proteže se i na zračni 

prostor iznad arhipelaških voda, kao i na njihovo dno i podzemlje, ali uz neka ograničenja. To 

znači da su arhipelaške vode, zajedno s unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem i 

212

background image

www.nasciturus.com

Obalna država je dužna trpjeti neškodljiv prolazak stranih borodova kroz svoje teritorijalno 

more, ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega.

Konvencija iz 1982. propisala je da svaka država ima pravo odrediti širinu svog teritorijalnog 

mora do granice koja ne prelazi 12 morskih milja. Pomorski zakonik RH iz 1994. propisuje 

širinu teritorijalnog mora od 12 mm. 

Širina teritorijalnog mora mjeri se od polaznih crta koje mogu biti crte niske vode, ili ravne 

polazne   crte,   ili   ravne   arhipelaške   crte.   Kod   zamrznutog   mora   širina   teritorijalnog   mora 

računa se od kraja stalno zamrznute površine. Vanjska granica teritorijalnog mora je crta kojoj 

je udaljenost svake točke od najbliže točke polazne crte jednaka širini teritorijalnog mora.

Svaka država ima pravo na teritorijalno more oko svojih otoka, pa čak i oko stijena na kojima 

nije moguć ljudski ćivot. Otok je prirodan dio kopna, okružen vodom, koji je suh za visoke 

vode.

Kad se obale dviju država nalaze sučelice ili se dodiruju, ni jedna od tih država nije ovlaštena 

proširiti   svoje   teritorijalno   more   preko   crte   sredine   (ekvidistance),   kojoj   je   svaka   točka 

jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta.

NEŠKODLJIV PROLAZAK STRANIH BRODOVA

Dužnost   trpljenja   neškodljivog   prolaska   odnosi   se   na   brodove   svih   država,   obalnih   i 

neobalnih, kao i na sve vrste brodova.

Prolazak je plovidba teritorijalnim morem bilo radi presijecanja, ili radi ulaska u unutrašnje 

morske vode, pristajanja uz sidrišta ili uz lučke uređaje, te izlaska iz njih. Prolazak treba 

obaviti neprekinuto i bez odgode. Zaustavljanje i sidrenje u prolasku opravdani su samo ako 

su to uzgredni događajk u redovitom tijeku plovidbe, ili ih nameće viša sila odnosno nevolja, 

ili su neophodni  radi pružanja pomoći  osobama,  brodovima  ili  zrakoplovima  u opasnosti 

odnosno nevolji.

Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države.. To su najprije 

neke nasilne ili prikrivene vojne i obavještajne djelatnosti stranog broda (prijetnja ili upotreba 

sile ili drugo ponašanje suprotno načelima iz Povelje UN-a, svaka vojna vježba ili obuka s 

oružjem,   djelatnosti   radi   prikupljanja   obavještenja   i   svaka   propagandna   djelatnost   radi 

nasrtanja   na   obranu   ili   sigurnost   obalne   drćave   i   dr.)   To   su   zatim   carinski,   fiskalne   i 

zdravstveni prekršaji o useljavanju. Nadalje svaki čin hotimičnog ili ozbiljnog zagađenja u 

teritorijalnom   moru   suprotnog   Konvenciji,   svaka   ribolovna   djelatnost   te   svaka   druga 

djelatnost koja nije u izravnom odnosu s prolaskom broda.

214

www.nasciturus.com

Značajnu novost u Konvenciji iz 1982. čini i pravo obalne države da u svom teritorijalnom 

moru propisuje plovne putove i sustave odijeljenog prometa, vodeći između ostalog računa o 

preporukama Međunarodne pomorske organizacije.

Konvencija u načelu priznaje ratnim brodovima svih država pravo na neškodljiv prolazak 

teritorijalnim morem. U tom pogledu ona ne predviđa odobrenje ili prethodnu najavu obalnoj 

državi. Podmornice i druga podvodna prijevozna sredstva dužna su u teritorijalnom moru 

ploviti površinom i nositi svoju zastavu.

Obalna država dućna je na propisan način objavljivati svoje zakone i propise koji se odnose 

na neškodljiv prolazak. Ona mora na jasan način označiti plovne putove i sustave odijeljenog 

prometa na kartama koje na propisan način objavljuje. Na prikladan način objavljuje svaku 

opasnost za plovidbu svojim teritorijalnim morem koja joj je poznata.

Obalna država ne smije od stranih brodova naplaćivati nikakvu pristojbu samo zbog njihova 

prolaska teritorijalnim morem. Naknade se smiju ubirati samo za posebne usluge pružene 

brodu (npr. za pilotažu, tegljenje i sl).

Obalna   država   ima   pravo   u   svom   teritorijalnom   moru   poduzimati   mjere   potrebne   radi 

sprječavanja prolaska koji nije neškodljiv.

ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA I ZAŠTITA OD ZAGAĐIVANJA

Obalna država u ostvarivanju svoje suverenosti, ima isključivo pravo da uređuje, odobrava i 

obavlja   znanstvena   istraživanja   u   svom   teritorijalnom   moru.   Kada   obalna   država   ima 

ozbiljnog razloga vjerovati da je brod koji plovi u njenom teritorijalnom moru prekršio te 

propise, ona može pregledati taj brod, i kada dokazi to opravdaju, može povesti postupak, 

uključivši i zadržavanje broda. Redarstvene ovlasti u tom postupku mogu vršiti samo javni 

službenici, ratni brodovi ili vojni zrakoplovi, ili drugi brodovi ili zrakoplovi koji nose oznake 

da su  u vladinoj službi.

To pravo pregleda ne odnosi se na strane ratne brodove i zrakoplove, niti na druge brodove i 

zrakoplove   koji   pripadaju   stranoj   državi   ili   ih   ona   u   danom   trenutiu   koristi   isključivo   u 

vladine nekomercijalne svrhe.

SUDBENOST OBALNE DRŽAVE U TERITORIJALNOM MORU

Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim morem ploveći iz unutrašnjih morskih voda obalne 

države, ona može nad tim brodom poduzimati sve mjere radi kažnjavanja kršenja njezina 

zakonodavstva počinjeno u luci i drugim dijelovima unutrašnjih morskih voda.

215

background image

www.nasciturus.com

Po Konvenciji iz 1982. obalna država može svoj vanjski pojas protegnuti najviše od crte od 

24 mm, računajući od polaznih crta ok kojih se mjeri širina teritorijalnog mora. To znači da 

ako neka država odredi punu mjeru širine teritorijalnog mora od 12 milja, ostaje još najviše 12 

milja za vanjski morski pojas, naravno, ako ukupna pirina mora u pitanju to dopušta, tj. 

ukoliko to nije neki uski tjesnac ili zaljev. Ako obalna država odredi širinu svog ter. mora 

manju od 12 milja, njen vanjski morski pojas može biti širi, ali ukupne ne smije prelaziti crtu 

od 24 mm od polazne crte.

Konvencija iz 1982. ne sadrži nikakvu odredbu o razgraničenju vanjskog pojasa, što otvara 

brojne probleme, osobito kada su u pitanju uski tjesnaci poput Otrantskih vrata. Najpravičnije 

rješenje u većini slučajeva bila bi crta sredine, pa bi u takvim tjesnacima bila najpovoljnija za 

slobodu plovidbe. Međutim nije isključeno da će se neke države u nepovoljnom geografskom 

položaju pozivati na pravilo o razgraničenju gospodarskom pojasa budući da se vanjski pojas 

s  njim djelomično poklapa.

Prema Konvenciji iz 1982. vanjski morski pojas ostat će dijelom otvorenog mora samo ako i 

dok obalna država ne proglasi svoj gospodarski pojas, a čija najveća širina može biti do 200 

milja   od   polazne   crte.   Ako   ga   proglasi,   onda   će   se   režim   vanjskog   pojasa   preklapati   s 

režimom gospodarskom pojasa u granicama onog prvog.

I ova Konvencija priznaje obalnoj državi pravo vršenja nadzora koji je potreban da se spriječe 

povrede njenih carinskih, fiskalnih, zdravstvenih propisa, kao i propisa o useljenju, počinjene 

na njenom (kopnenom) području i u njenom ter. moru.

Tim   pravima   nadzora   u   Konvenciji   iz   1982.   dodaje   se   i   novo   pravo   suzbijanja   prometa 

arheološkim i povijesnim predmetima nađenima u moru.

Obalna država nema ipso facto pravo na vanjski morski pojas, nego ga, poput arhipelaških 

voda i gospodarskog pojasa mora izričito proglasiti. Ako se tim pravom ne posluži i ako ne 

proglasi gospodarski pojas, taj morski prostor ostaje i dalje dijelog otvorenog mora izvan 

nacionalne jurisdikcije bilo koje države.

Pomorki zakonik RH iz 1994. nema propisa o vanjskom morskom pojasu, ali ga temeljem 

općeg međ. prava mora može proglasiti bilo izmjenama tog Zakonika ili novim zakonom ili 

drugim aktom.

72. GOSPODARSKI POJAS (ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA)

Prostor i režim gospodarskog pojasa

217

www.nasciturus.com

Gospodarski   pojas   tj.   isključiva   ekonomska   zona   je   novi   institut   u   pravu   mora.   Vanjska 

granica tog pojasa mjeri se od polaznih crta ili ravnih arhipelaških crta, od koji se mjeri širina 

teritorijalnog mora, do ukupne širine od 200 mm. To znači da ako obalna država proširi svoje 

ter. more na 12 milja, njen gospodarski pojas će biti širok 188 milja, jer se on nastavlja na 

vanjsku granicu ter. mora.

Obalna država nema pravo na gospodarski pojas ipso facto. Da bi ga stekla, mora ga izričito 

proglasiti. Ako, ili dok ga ne proglasi, ona i dalje ima pravo na epikontinentski pojas koji 

obuhvaća samo morsko dno i podzemlje, s tim da vodeni stup i površina nora iznad epikont. 

pojasa i dalje ostaju u tom slučaju pod režimom otvorenog mora. Za razliku od gospodarskog 

pojasa, vanjskog morskog pojasa i arhipelaških voda koje treba proglasiti, obalna država ipso 

facto, dakle bez proglašenja, ima epikontinentski pojas.

Međutim, kada obalna država proglasi gospodarski pojas, ona u njega asimilira svoj epikont. 

pojas do širine od 200 milja.

Mnoge su obalne držve iskoristile svoje pravo ili se to spremaju učiniti. Ali kad većina država 

ili sve države iskoriste to svoje pravo, mnogi prostori mora i oceana u kojima je nekoć vladala 

sloboda mora, doći će tako pod nacionalnu jursidkiciju obalnih država, a u nekim područjima 

neće više uopće imati prostora pod režimom otvorenog mora.

Ova   promjena   pravnog   poretka   na   morima   i   oceanima   nije   slučajno   nastupla.   Ona   je 

posljedica naraslih potreba čovječanstva za hranom, energijom i drugim sirovinama, koje će 

sve više ovisiti o izvorima iz mora.

Gospodarski pojas je pod posebnim pravnim režimom, tj. pod režimom sui generis. On nije 

dio teritorija obalne države, ali ni dio otvorenog mora. Obalna država u njemu ima znatno 

ograničeniju vlast nego u svom teritorijalnom moru, ali u tom pojasu ipak ima važna suverena 

prava i jurisdikciju i to u prvom redu glede tzv. resursnih prava.

Prava trećih država u gospodarskom pojasu

U tom pojasu značajna prava i dalje imaju i sve treće države. Sve države, obalne i neobalne u 

gospodarskom pojasu svih država i dalje uživaju, iz neke pravno dopuštene upotrebe mora, i 

osnovne   slobode   i   to:   slobode   plovidbe,   prelijetanja,   te   polaganja   podmorskih   kabela   i 

cjevovoda. Kad se radi o ovim osnovnim slobodama treba voditi računa o pravima obalne 

države   u   tom   pojasu.   Konvencija   naglašava   da  u   ostvarivanju   svojih   prava,   treće   države 

dolično poštuju prava i dužnosti obalne države i drže se njenih zakona i drugih propisa koji su 

u skladu s Konvencijom i ostalim pravilima međ. prava. Na sličan način, i obalna država 

dolično poštuje prava i dužnosti drugih država.

218

background image

www.nasciturus.com

Prva oblast odnosi se na podizanje i upotrebu u gospodarskom pojasu umjetnih otoka, te 

uređaja   i   naprava   za   iskorištavanje   živih   i   neživih   prirodnih   bogatstava,   te   za   druge 

ekonomske svrhe.

Obalna država ima isključivo pravo sama graditi, ili dopuštati i regulirati izgradnju, rad i 

upotrebu tih uređaja. Oko tih otoka, uređaja i naprava obalna država može, kada je potrebno, 

ustanoviti zone sigurnosti plovidbe i sigurnosti samih tih uređaja.

Svi   brodovi   moraju   poštivati   takve   zone   sigurnosti,   ali   se   takvi   umjetni   otoci,   uređaji   i 

naprave ne smiju postavljati tamo gdje mogu ometati upotrebu poznatih plovnih putova bitnih 

za međunarodnu plovidbu.

Umjetni otoci, uređaji i naprave nemaju status otoka. Oni nemaju vlastitog teritorijalnog mora 

i njihovo postojanje ne utječe na određivanje granice teritorijalnog mora, gospodarskog ili 

epikont. pojasa.

Jurisdikcija glede znanstvenih istraživanja mora

Druga glavna oblast jurisdikcije obalne države u njenom gospodarskom pojasu, odnosi se na 

znanstvena istraživanja mora. Za razliku od njenih unutrašnjih morskih voda i ter. mora, ona u 

tom pojasu nema pravo da se jedina bavi tim istraživanjima.

Obalna država može ne dopustiti znanstvena istraživanja u samom gospodarskom pojasu (ili 

epikont. pojasu), u svakom slučaju kad to istraživanje nije u miroljubive svrhe, zatim kada 

ono ima izravno značenje za istraživanje i iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava 

(nad  kojima  ona   uživa  suverena   prava),  kada   uključuje   buđenje  morskog  dna   upotrebom 

eksploziva   ili   unošenjem   škodljivih   tvari   u   morski   okoliš,   ili   izgradnju   umjetnih   otoka, 

uređaja i naprava.

Druge države i nadležne međ. organizacije ne smiju vršiti znanstvena istraživanja u gosp. 

pojasu neke države ako ona za to nije dala odobrenje, a pristanak je potreban kad se radi o 

istraživanju u miroljubive svrhe. U svim slučajevima, kada je druga država ili nadležna međ. 

organizacija dobila odobrenje, ona je dužna obalnoj državi pružiti detaljan opis projekta, mora 

joj omogućiti sudjelovanje bez naknade u projektu i stalno je obavještavati o svim rezultatima 

istraživanja.

Jurisdikcija u sprječavanju zagađivanja

Obalna država je dućna štititi i čuvati morski okoliš. Ona je dužna surađivati na općoj i 

regionalnoj razini u formuliranju i provedbi međ. propisa i standarda, posebno imajući u vidu 

regionalne značajke.

220

www.nasciturus.com

Za svoj gospodarski pojas može donositi vlastite zakone i druge propise radi sprječavanja, 

smanjivanja   i   nadziranja   zagađivanja,   u   načelu   jedino   ako   su   ti   propisi   usklađeni   s 

općeprihvaćenim međ. pravilima i standardima.

73. EPIKONTINENTSKI POJAS

Konfiguracija dna mora i oceana

Epikontinentski pojas je uz Zonu jedini prostor u moru koji obuhvaća samo morsko dno i 

njegovo podzemlje, koji se dakle ne prostire na vodeni stup iznad tog dna, niti na površinu 

mora.

Dno mora i oceana  se najčešće blago spušta od ruba morske obale u dubinu od otprilike 200 

metara dubine. Taj dio morskog dna nazivamo kontinentalnom ravninom (shelf, plateau ili 

platforma).   Tamo   se   po   jednom   kriteriju   zaustavljala   granica   epikont.   pojasa   prema 

Konveniciji iz 1958.

Nakon te dubine morsko dno se spušta prosječno pod mnogo jačim nagibom od većih dubina 

od 1500 do 3000 metara i   taj dio dna nazivamo kontinentalnom strminom (slope, talus ili 

talud). Nakon toga se tlo opet nešto polaganije spušta do dna dubokog mora od oko 4000 m 

dubine i taj njegov dio nazivamo kontinentalnom kosinom (rise, glacis ili pendiente).

Sve te dijelove morskog tla zajedno, od obalnog ruba do dna dubokog mora od  oko 4000 m 

dubine, obuhvaćamo zajedničkim nazivom – kontinentalne orubine (margin, marge, margen).

Kontinentalna orubina je geografski pojam, koji počinje od obalnog ruba. Da bi se označila 

pravna narav samo onog dijela morskog dna i njegova podzemlja koji počinje od vanjske 

granice   teritorijalnog   mora   (od   12   milja   od   polaznih   crta)   u   kojem   obalna   država   uživa 

izvjesna suverena prava različita od njene suverenosti u ter. moru, u arhipelaškim vodama i u 

njenim unutrašnjim morskim vodama, trebalo je pronaći posebni naziv. Juraj Andrassy je u 

monografiji iz 1951. još dok je taj institut bio u nastajanju predložio izraz epkont. pojas (u 

drugim zemljama to je conntinental shelf, plateau continental, platforma continental).

Pravo obalne države na epikontinentski pojas

Konvencija o epikont. pojasu iz 1958. je ugovorni propis i danas na snazi, koji obvezuje ne 

više od 53 državu, među kojima i Hrvatsku.

Ta konvencija je propisala, a Konvencija iz 1982. preuzela, da svaka obalna država ima pravo 

na svoj epokont. pojas nezavisno od bilo kakvog proglasa, te od stvarne ili fiktivne okupacije. 

Svaka   obalna   država   i   dalje   ima   pravo   na   svoj   epikont.   pojas,   čak   i   ako   ne   proglasi 

221

background image

www.nasciturus.com

Režim epikontinentskog pojasa

Suverena   prava   obalne   države   u   njenom   epikont.   pojasu   odnose   se   na   istraživanje   i 

iskorištavanje njegovih neživih (mineralnih) prirodnih izvora, a glede živih bića, samo one 

koja pripadaju vrstama od dna.

Prava obalne države u epikont. pojasu ne driaju u pravni status voda iznad tog pojasa, koje su 

pod režimom otvorenog mora, te pravni status zračnog prostora iznad tih voda.

Sve druge države imaju pravo polagati podmorske kabele i cjevovode u epikont. pojasu neke 

države, ali za određivanje njihovih pravaca moraju dobiti suglasnost obalne države.

Razgraničenje epikontinentskog i gospodarskog pojasa

Većina obalnih država u svijetu ne može odrediti punu širinu tih dijelova mora jer širina mora 

koja zapljuskuje njihove obale ne dostiže 400 ili 700 mm. Među njima je i Hrvatska. Stoga su 

se otprije javljale potrebe razgraničenja epikont. pojasa država čije obale leže sučelice. U 

prakse se pokazao još veći problem određivanja lateralne (bočne) granice epikont. pojasa 

izemeđu susjednih država na istoj obali.

Ženevska konvencija o epikont. pojasu iz 1958. za obje je situacije propisala da se granica 

epikont. pojasa između država u pitanju određuje sporazumom. Ako sporazuma nema i ako 

posebne okolnosti ne opravdavaju drugu granicu, granica je crta sredine (ekvidistanca), kojoj 

je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta, od kojih se mjeri širina ter. 

mora svake pojedine države.

Konvencija iz 1982. predviđa jednak propis za razgraničenje epikont. i gospodarskog pojasa. 

Između ostalog također propisuje da kada između zainteresiranih država postoji sporazum 

koji je na snazi, razgraničenje gospodarskog odnosno epikont. pojasa uređuje se u skladu s 

odredbama tog sporazuma.

Bivša SFRJ ragraničila je svoj epikont. pojas s Italijom sporazumom sklopljenim u Rimu 

1968. a more u Tršćanskom zaljevu Osimskim sporazumom iz 1975. Te crte razgraničenja 

odnose se na i na Hrvatsku, SR Jugoslaviju i Sloveniju u odnosu na Italiju, nakon njihova 

stjecanja neovisnosti.

D. MORSKI PROSTORI IZVAN NACIONALNE JURISDIKCIJE 

DRŽAVA

223

www.nasciturus.com

74. OTVORENO MORE

Prostor otvorenog mora

Prema Konvenciji o otvorenom moru iz 1958, pod otvorenim morem podrazumijevaju se svi 

dijelovi   mora   koji   ne   pripadaju   teritorijalnom   moru   ili   unutrašnjim   morskim   vodama. 

Nastankom  novih   pravnih  instituta   prava  mora   ta  definicija   postala  je  zastarjelom.  Stoga 

Konvencija iz 1982. pod režimom otvorenog mora obuhvaća sve dijelove mora koji nisu 

uključeni u gospodarski pojas, teritorijalno more ili unutrašnje morske vode neke države, ili u 

arhipelaške vode arhipelaške države.

Po današnjem pravu mora otvoreno more obuhvaća samo vodeni stup iznad morskog dna, 

površinu mora i zračni prostor iznad njega.

Osim negativnog određenja, otvoreno more možemo i pozitivno odrediti: u njega spadaju 

dijelovi mora i zračni prostor iznad njih, koji se nalaze izvan granica nacionalne jurisdikcije 

obalnih država.

Miroljubive upotrebe otvorenog mora

Konvencija iz 1982. izričito proklamira da je otvoreno more rezervirano za miroljubive svrhe. 

Među općim odredbama Konvencije nalazi se i jedna kontraktualnog značenja, koja dakle 

obvezuje samo države stranke. Ona određuje da se u ostvarivanju svojih prava i u vršenju 

svojih dužnosti prema Konvenciji države stranke uzdržavaju od svake prijetnje ili upotrebe 

sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovistnosti bilo koje države ili nekog drugog 

ponašanja u suprotnosti s načelima međ. prava utvrđenima u Povelji UN-a.

Međutim, ovi propisi još uvijek ne znače demilitarizaciju čitavog prostora otvorenog mora, pa 

stoga te propise treba uzeti kao neki dugoročni cilj međ. zajednice.

Pregled sloboda otvorenog mora

Konvencija iz 1982., između ostalog nabraja 5 sloboda od kojih neka sadrže ograničenja:

1. slobodu plovidbe

2. slobodu prelijetanja

3. slobodu polaganja morskih kabela i cjevovoda

4. slobodu podizanja umjetnih otoka i drugih uređaja

5. slobodu ribolova, te

6. slobodu znanstvenog istraživanja.

224

background image

www.nasciturus.com

Brodovi također mogu ploviti pod zastavom UN-a, neke specijalizirane ustanove UN-a ili 

Međunarodne agencije za atomsku energiju, ako se nalaze u službenoj upotrebineke od tih 

organizacija.

Dužnost svake države je da djelotvorno vrši jurisdikciju i nadzor nad brodovima  vlastite 

zastave. Svaka država vodi upisnik brodova s imenima i podacima o brodovima koji plove 

pod njenom zastavom.

Danas se mnogi trgovački brodovi upisuju u državama tzv.otvorenog upisnika (open register), 

a da s državom čiju zastvau ističu ne održavaju nikakvu vezu, pa čak nikad ne uplove u svoju 

matičnu luku. Takve države (npr. Panama, Liberija, Bahami i dr.) uopće ne raspolažu ratnom 

flotom ili drugim brodovima u vladinoj službi, da bi na otvorenom moru mogle stvarno vršiti 

jurisdikciju nad mnogobrojnim brodovima koji plove pod njihovom zastavom.

Na   temelju   starinskog   običaja,   svaka   država   ima   važnu   dužnost   da   obveže   zapovjednike 

brodova pod njenom zastavom da ukažu pomoć na moru, ako to zapovjednik može učiniti bez 

ozbiljne opasnosti za svoj broj, posadu i putnike.

Pomoć se pod navedenim uvjetima mora ukazati svakoj osobi koja se nađe u moru u opasnosti 

da bude izgubljena.

Pravo progona

Pravo progona (hot pursuit) na otvorenom moru je jedan od izuzetaka od pravila o isključivoj 

sudbenosti države zastave nad njenim brodovima. 

Pravo   progona   nastaje   ako   je   strani   brod   povrijedio   one   propise   obalne   države   u   nekim 

dijelovima mora pod njenom jursidikcijom koje ona u njemu ima pravo provoditi i njihove 

povrede kažnjavati. S obzirom da su suverenost, suverena prava, jurisdikcije i prava nadzora 

različita   u   unutrašnjim   vodama,   arhipelaškim   vodama,   u   ter.   moru,   vanjskom   pojasu, 

gospodarskom pojasu te u epikont. pojasu, pravo kažnjavanja i pravo progona nastaju jedino 

ako je strani brod u nekom od tih dijelova mora povrijedio one propise koje obalna država u 

njemu ima pravo provoditi.

Pravo   progona   otpočinje   nakon   što   je   osumnjičenom   brodu   dan   vidni   ili   čujni   znak   za 

zaustavljanje, a o ne se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon mora biti kontinuiran. Može se 

naizmjenično vršiti s pomoću više zrakoplova ili brodova, ali se na otvorenom moru ne smije 

prekinuti. Pravo progona prestaje čim progonjeni brod uplovi u teritorijalno more bilo svoje 

ili neke treće države.

226

www.nasciturus.com

Pravo pregleda ili pravo progona stranog broda na otvorenom moru, ali u dijelovima mora 

pod jurisdikcijom obalne države, može vršiti samo ratni brod, vojni zrakoplov, ili propisno 

označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj službi.

75. SLOBODE OTVORENOG MORA

SLOBODA PLOVIDBE

Svaka država, obalna i neobalna, ima pravo na to da otvorenim morem plove brodovi pod 

njenom zastavom.

Na otvorenom moru ni jedna država ne može vršiti isključivu vlast. Odsutnost isključive 

vlasti država ne znači da na otvorenom moru postoji anarhija. Naprotiv, tamo vlada pravni 

poredak izravno po međ. pravu, koji se stoljećima izgrađivao putem običajnih pravila.

Na otvorenom moru svaka obalna ili neobalna država vrši u pravilu jurisdikciju samo nad 

brodovima koji plove pod njenom zastavom. Međutim brodovi pod zastavama država tzv. 

otvorenog upisnika, kao i pod zastavama s malom ratnom flotom, dok se nalaze na otvorenom 

moru, stvarno nisu podvrgnuti jurisdikciji države stave jer je ona gotovo nikad ne vrši.

Konvencija iz 1982. predviđa 5 mogućih slučajeva u kojima ratni brod neke države može 

pregledati strani brod, ako postoji ozbiljna sumnja:

da se brod bavi piratstvom,

da se brod bavi trgovinom roblja,

da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem,

da je brod bez državne pripadnosti, ili

5.

da   je   brod,   iako   vije   stranu   zastavu   ili   odbija   istaknuti 

zastavu, ustvari brod iste države pripadnosti kao i ratni brod.

Zaustavljanje stranog broda i njegov pregled na otvorenom moru (ali i u gospodarskom pojasu 

neke države), može izvršiti samo ratni brod ili vojni zrakoplov, ili propisno ovlašten i označen 

brod ili zrakoplov u državnoj službi, i to po posebnom postupku.

U   novije   vrijeme   promet   narkoticima   i   psihotropnim   tvarima   postaje   sve   veće   zlo   u 

međunarodnim razmjerima. Svaka obalna država ima pravo suzbijati takav promet.

Svaka država koja ima valjanog razloga vjerovati da se brod pod njenom zastavom bavit 

takvim  nedopštenim    prometom,  može,  ako   to  želi,  zatražiti  suradnju  drugih  država   radi 

njegova suzbijanja. Ali u odsutnosti takvog zahtjeva, ratni brodovi drugih država nemaju zbog 

tih razloga pravo pregleda sumnjivog broda ni njegova uzapćenja.

227

background image

www.nasciturus.com

Sloboda ribolova na otvorenom moru, poput slobode plovidbe, najprije se afirmirala putem 

običajnog prava, da bi na općenit način bila potvrđena Konvecnijom o otvorenom moru iz 

1958, te Konvencijom iz 1982. Kao i sve druge slobode na otvorenom moru, nju uživaju sve 

države i obalne i neobalne.

Međutim, ta je sloboda podložna većim ograničenjima nego koja druga sloboda otvorenog 

mora. Ta ogrančenja posljedica su porasta ribolovnih djelatnosti na moru i golemog porasta 

ulova morske ribe da bi se prehranilo naraslo stanovništvo.

Sve države koje ostvaruju i uživaju slobodu ribolova na otvorenom moru podrvrgnute su 

ograničenjima  više vrsta. One su dužne dolično poštivati  interese  drugih država  prilikom 

njihova ostvarivanja te drugih sloboda otvorenog mora, kao i prava s obzirom na djelatnosti u 

Zoni. Svaka je držav, nadalje, dužna pridržavati se svojih posebnih ugovornih obveza koje je 

ugovorila glede ribolova na otvorenom moru. Pravo ribolova podvrgnuto je, nadalje, dužnosti 

suradnje međusobno ili s obalnim državama ili više država i u susjednom području otvorenog 

mora.

Konvencija iz 1982. stavlja naglasak na dužnost država da međusobno surađuju. Prilikom 

određivanja   dopustive   lovine,   države   usvajaju   mjere   kojima   je   svrha   da   se   na   temelju 

najboljih znanstvenih podataka održavaju i obnavljaju populacije lovljenih vrsta na razinama 

koje mogu osigurati njaviše održivi prinos.

Osim ovom Konvencijom koja je općenite naravi, države su obveza dvostranim i višestranim 

ugovorima o ribolovu na otvorenom moru koji su stranke.

Osim dvostranih ugovora, od 19.st. zainteresirane države sklapaju i višestrane ugovore kako 

bi uredile ribolov u nekoj regiji ili subregiji otvorenog mora, sa sličnim ciljevima koje imaju i 

stranke dvostranih ugovora.

U cilju očuvanja nekih bioloških vrsta do potpunog istrebljenja, a posebno morskih sisavaca 

čiji se broj u 20. st. drastično smanjuje, zainteresirane države sklopile su posebne ugovore. 

Tim ugoovrima određuje se godišnji dopustivi ulov, sezona lovljenja, te izvjesna područja 

zabranjena za lov. Takvi posebni ugovori postoje za foke i neke vrste kitova, zatim za ribe 

poput haringe, lososa i bakalara te za rakove.

SLOBODA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Istraživanja   se  moraju  obavljati  isključivo   u  miroljubive   svrhe,   te  podesnim   znanstvenim 

metodama   i   sredstvima   u   skladu   s   Konvencijom   iz   1982.   Takva   istraživanja   ne   smiju 

neopravdano   ometati   druge   pravno   dopuštene   upotrebe   mora,   pa   prema   tome   ni   slobode 

229

www.nasciturus.com

otvorenog   mora.   Ona  se   obavljaju   uz   poštivanje   svih   odgovarajućih   propisa   donesenih   u 

skladu s Konvencijom, a posebno onih o zaštiti i očuvanju morskog okoliša.

ZLOUPOTREBE SLOBODA OTVORENOG MORA

Nakon II. svjetskog rata, uslijed utrke  o naoružanju i povećanja ratnih flota najjačih država 

svijeta,   dolazilo   je   do   nekih   zloupotreba   sloboda   otvorenog   mora.   Mogu   se   svrstati   u   3 

najvažnije skupine:

1.

Nukelarni   pokusi   u   moru   i   u   atmosferi   –   1963.   sklopljen   je 

Moskovski ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, u svemiru i u 

vodi, kome je pristupilo više od stotinu država, ali ne i Francuska, Kina i 

neke druge. Danas se može smatrati da su takvi pokusi zabranjeni temeljem 

općeg običajnom međ. prava.

2.

Pokusi s raketama dugog dometa

3.

Pomorski manevri širokih razmjera – u prošlosti su dvije najjače 

sile,   SAD   i   SSSR,   uz   suradnju   svojih   saveznika   na   većim   prostorima 

otvorenog   mora   obavljale   pomorske   manevre.   Manevri   su   bili   prilika   za 

suprotnu   silu   da   se  njeni   avioni   i   brodovi   upliću   u   borbeni   raspored,   da 

prisluškuju   radiosignale,   pa   sve   do   opasnosti   od   sudara   zbog   niskih 

nadlijetanja i sumiliranih napada.

76. MEĐUNARODNA ZONA

Oblast Međunarodne zone

Prema propisima Konvencije iz 1982., Zona obuhvaća dno i podzemlje otvorenog mora, ali 

umanjeno za epikontinentski pojas svih obalnih država do najveće dopuštene širine.

Načela pravnog uređenja Međunarodne zone

Zona je pristupačna radi upotrebe u miroljubive svrhe svim državama, obalnim i neobalnim. 

Opće ponašanje država u odnosu na Zonu treba biti u skladu s tom Konvencijom, načelima 

Povelje UN-a i drugim pravilima međ. prava.

Znanstvena   istraživanja   u   Zoni,   prema   Konvenciji   iz   1982.,   obavljaju   se   isključivo   u 

miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva kao cjeline. Ta će istraživanja vršiti Vlast i 

države stranke Konvencije.

230

background image

www.nasciturus.com

Sporazum   o   primjeni   dijela   11.   Konvencije   UN-a   o   pravu   mora   s   Prilogom   (Aneksom) 

usvojen je rezolucijom Opće skupštine UN-a 1994. Odredbe Sporazuma iz 1994. i dijela 11. 

Konvencije iz 1982. tumače se i primjenjuju kao jedinstven instrument, a u slučaju njhove 

nesuglasnosti odredbe Sporazuma imaju prednost.

Iako preambula  tog Sporazuma  formalno  potvrđuje da su morsko  dno i podzemlje  izvan 

nacionalne jurisdikcije (tj. Međ. zona) opće dobro čovječanstva, od to načela više nije ostalo 

gotovo ništa.

E. TJESNACI I MORSKI KANALI

77. POJAM I VRSTE TJESNACA

U   geografskom   smislu,   tjesnaci   su   suženi   dijelovi   mora   između   dvaju   dijelova   kopna, 

podrazumijevajući tu i otoke, kroz koje je moguć prolaz brodova, i to bez obzira na njihovo 

posebno ime. U nazivu nekih tjesnaca pojavljuju se izrazi kanal, vrata, prolaz, most ili tjesnac. 

Tjesnaci su tvorevine prirode.

Vlast nad nekim tjesnacima i režim prolaska kroz njih izuzetno je važno pitanje međ. odnosa. 

Sukobi država zbog važnih tjesnaca ponekad su veoma opasni po mir u svijetu. Jendo od 

najvažnijih pitanja 19. st. bilo je pitanje Bospora i Dardanela.

Svi tjesnaci nisu podvrgnuti jednakom pravnom režimu. Njihov režim ovisi o njihovoj širini i 

geografskom položaju.

Pisani pravni propisi najprije su se donosili za neke tjesnace pojedinačno u prvom redu za 

Bospor i Dardanel. U 19. st. afirmiralo se običajno pravno pravilo da je prolazak kroz tjesnake 

koji  spajaju 2 otvorena mora  slobodan. Presuda Međ. suda o Krfskom  tjesnacu  iz 1949. 

potvrdila je pravilo da neškodljiv prolazak kroz takve tjesnace u doba mira slobodan za sve 

brodove, uključivši i ratne. To običajno pravilo kodificirala je i Konvencija o teritorijalnom 

moru i vanjskom pojasu iz 1958.

Konvencija iz 1982. sadrži detaljna i prilično složena pravila o tjesnacima. Postoji samo 1 

opće   pravilo   međ.   prava   koje   se   odnosi   na   sve   tjesnace,   bez   obzira   na   njihovu   širinu   i 

geografski položaj. Za razliku od prolaska kroz međunarodne kanale, za prolazak kroz bilo 

koji   tjesnac   obalna   država   ne   smije   naplaćivati   nikakve   pristojbe,   osim   onih   za   posebno 

pružene usluge.

U geografskom smislu sve tjesnace možemo podijeliti u 5 skupina:

232

www.nasciturus.com

1. Tjesnaci na ulazu u unutrašnje morske vode  – Ti tjesnaci ne služe međunarodnoj 

plovidbi, za razliku od ostalih. Radi se o ulazima u zaljeve ili unutrašnja mora, koji su po 

propisima   međ.   prava   u   cjelini   unutrašnje   morske   vode   samo   jedne   države.   To   su   prije 

raspada SSSR-a bila Kerška vrata na ulazu iz Crnog u Azovsko more. To je i drugi ulaz u 

Boku Kotorsku (s obzirom da je rt Oštra dio hrvatskog područja). Ti tjesnaci slijede režim 

unutrašnjih morskih voda. Obalna država može spriječiti prolazak kroz takve tjesnace svih 

brodova, ili ga dopuštati samo nekima po vlastitom izboru.

Ako se u takvom zaljevu nalazi neka luka otvorena za međ. promet, obalna država pravno je 

obvezna dopustiti ulazak i izlazak iz te luke, kroz taj tjesnac, samo trgovačkim nenuklearnim 

brodovima onih država s kojima ima ugovorene odnose u  tom pogledu.

2. Tjesnaci širi od 24 mm – To su među ostalim i Otrantska vrata na ulazu u Jadransko 

more koja su na svom najužem dijelu široka samo 40 mm. Ukoliko obalne države i prošire 

svoje teritorijalno more do najveće dopuštene širine od 12 milja, one u tim tjesnacima ipak 

nemaju vlast da prolazak kroz njih suspendiraju ili zabrane. Kroz te tjesnace i dalje postoji 

prolaz otvrenim morem ili gospodarskim pojasom ili vanjskim pojasom obalnih država, ako 

su ih sve one proglasile.

3. Tjesnaci pod režimom neškodljivog prolaska – tu spadaju 2 vrste tjesnaca. Jedni su 

oni između otoka obalne države i njenog kontinentalnog područja, ako pored njih postoji 

alternativni put otvorenim morem ili gospodarskim pojasom (npr. Krfski tjesnac). Drgui su 

tjesnaci   između   diejla   otvorenog   mora   ili   gospodarskog   pojasa   teritorijalnog   mora   strane 

države (npr. Tiranski prolaz na ulazu u zaljev Aquaba). Konvencija iz 1982. navodi da u tim 

tjesnacima   vrijedi   režim   neškodljivog   prolaska,   koji   se   ne   smije   obustaviti.   Pravo 

neškodljivog prolaska kroz njih ne uključuje i pravo prelijetanja iznad njih.

4.   Tjesnaci   pod   režimom   tranzitnog   prolaska  –   To   su   najvažniji   tjesnaci   za   međ. 

plovidbu. Oni služe međ. plovidbi između jednog dijela otvorenog mora ili gospodarskog 

pojasa i drugog dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa. U njima se zbog širine manje 

od 24 milje preklapa ili se može preklapati, teritorijalno more obalnih država. Najvažniji 

tjesnaci   s   tim   obilježjima   su   Gibraltar,   Bonifacio,   Bab   el   Mandeb,     Hormouz,   Malacca, 

Singapur, Sunda, Lombok i Prolazi Northeast, Northwest, te Windward.

Jakim pomorskim silama bilo je važno osigurati u Konvenciji iz 1982., ne samo prolazak kroz 

te tjesnace, koji obalne države ne smiju nikad obustaviti, nego uz to i prelijetanje iznad njih.

Pravo   tranzitnog   prolaska   je   ostvarivanje   slobodne   plovidbe   i   prelijetanja   jedino   radi 

neprekinutog   i   brzog   tranzita   tjesnacem.   Brodovi   i   zrakoplovi   pri   tom   su   dužni   ploviti 

233

background image

www.nasciturus.com

78. POSEBNI REŽIMI INTERNACIONALIZIRANIH MORSKIH 

KANALA

Morski kanali su vještački (umjetni) prokopi, što znači da su nastali djelom ljudi. Za prolazak 

morskim   kanalima   redovito   se   naplaćuje   pristojba.   U   nedostatku   ugovora   o 

internacioanlizaciji   nekog   morskog   kanala,   on   ostaje   podvrgnut   teritorijalnoj   suverenosti 

obalne  države kroz  čije je kopno prokopan. 3 morska  kanala,  iznimno  značajna  za  međ. 

pomorski promet, internacionalizirana su posenim ugovornim propisima.

1.   Sueski   kanal

  spaja   Sredozemlje   s   Crvenim   morem,   i   preko   njege   s   Indijskim 

oceanom. Skraćuje brodovima obilazak afričkom kontinenta preko rta Dobre nade. Otvoren je 

1869. i tada je bio dugačak 164 km, širok 44 m a dubok 8 m. Kasnije je u više navrata 

proširivan i produbljivan, tado da je danas širok 190 m a dubok  19,5 do 20 m. Njime danas 

mogu ploviti i brodovi premo 150 000 tona.

Carigradska konvencija iz 1888. o slobodnoj upotrebi Sueskog kanala, ustanovila je stalni 

režim namijenjen za sva vremena. Njome se taj kanal internacionalizira. Konvencija propisuje 

da je kanal uvijek slobodan i  otvoren, u doba mira i u doba rata, i to svim trgovačkim i ratnim 

brodovima bez razlika zastave, čak ako bi Otomansko Carstvo, ili bilo koja druga ugovornica 

bila zaraćena strana.

Propisima Carigradske konvencije kanal je izuzet od vršenja prava blokade, kao i svih drugih 

neprijateljskih   akata   u   ratu.   Prolazak   ratnih   brodova   zaraćenih   strana   mora   se   obaviti   u 

najkraćem roku i bez zaustavljanja, osim zbog potreba službe. Propisano je da mora proteći 

razmak od 24 sata između isplovljavanja iz kanala ratnih brodova zaraćenih strana. U doba 

rata zaraćene strane ne smiju u kanalu i u njegovim prilaznim lukama iskrcavati ni ukrcavati 

trupe, streljivo ni ratni materijal.

2.   Panamski   kanal

  povezuje   Atlantski   s   Tihim   oceanom,   i   time   skraćuje   put 

broodvima   koji   bi   se   inače   morao   vršiti   oko   Južne   Amerike.   Kanal   je   dugačak   83   km. 

Njegova minimalna širina iznosi 152,2 m, a dubina 12.8 m. Kanal se nalazi na 28 m iznad 

morske razine. Stoga se brodovi u prolasku kanalom na nekoliko mjesta izdižu i spuštaju 

posebnim   komorama,   kao   bi   dostigli   visinu   jezera   kroz   koja   djelomično   plove.   Gradnja 

Panamskog kanala otpočela je 1882. a za plovidbu je otvoren 1914.

Panama i SAD sklopile su 7.9.1977. 2 ugovora koji su danas na snazi. Prvi je Ugovor o 

Panamskom kanalu, a drugi Ugovor o trajnoj neutralnosti i održavanju Panamskog kanala.

235

www.nasciturus.com

Prema ovom novom položaju dvije stranke zajednički štite i brane kanal, i u doba mira i u 

doba rata on je proglašen trajno neutralnim. Panama se obvezala da će u doba mira i doba rata 

kanal   držati   slobodnim   i   otvorenim   za   mirloljubiv   prolazak   brodova   svih   država   bez 

diskriminacije,   uključivši   i   brodove   na   nuklearni   pogon.   U   kanalu   su   zabranjena 

neprijateljstva.

Kanalom   upravlja   komisija   sastavljena   od   5   američkih   i   4   panamska   člana.   Komisija   je 

registrirana kao pravna osoba u SAD-u i ravna se po pravu te zemlje. Panama u načelu vrši 

suverenost nad područjem kanala  i u njegovim prilaznim  lukama  Cristobal  i Blaboa.  Svi 

uređaji,ak kao i sam kanal, prelaze u trajno vlasništvo Paname 1999.

3.Kielski kanal

  povezuje Svjeverno s Baltičkim morem. Njemačka ga je prokopala 

kroz svoje područje između 1887. i 1895. i to najprije iz strateških razloga. Skraćuje put 

između dvaju mora,  a njime se izbjegava i opasan put kroz Sund ili Veliki i Mali Belt oko 

Danske. Kanal je dugačak  98.7 km, širok je oko 40 m.

Do kraja I. svjetskog rata Kielski kanal je bio unutrašnji plovni put Njemačke. Versajskim 

mirovnim ugovorom iz 1919. Njemačkoj je nametnuta iternacionalizacija Kielskog kanala, 

prema kojem će Kanal  biti pod uvjetom jednakosti otvoren trgovačkim i ratnim brodovima 

svih nacija koje su miru s Njemačkom. Pristojbe za prolazak i za usluge moraju biti pravične i 

jednake za sve.

V. DIO: MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA

79. NAČINI MIRNOG RJEŠAVANJA SPOROVA

236

background image

www.nasciturus.com

tumačenju ili primjeni nekog ugovora. Također se predviđalo da su to oni sporovi u kojima se 

strane spore o nekom pravu.

Najrazrađeniji u tom pogledu je članak 36. Statuta Haškog suda, koju su preuzimali i mnogi 

drugi ugovori, bilo da je uzimana kao sveobuhvatan kriterij svih pravnih sporova ili su njen 

sadržaj   navodili   kao   neke   primjere   te   vrste   sporova.   Ti   propisi   nabrajaju   4   vrste   takvih 

sporova koji se odnose na:

-

tumačenje nekog ugovora

-

svako pitanje međ. prava

-

postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi tvorila povredu međ. obveze

-

prirodu ili opseg zadovoljenja koje valja dati za povredu međ. obveze.

Politički ili nepravni sporovi pretežito su se određivali po negativnom kriteriju. To su bili svi 

oni sporovi koji nisu pravne naravi.

U vrijeme između 2 svjetska rata bila je prihvaćena i paralelna podjela između presudivih i 

nepresudivih sporova. Prvi su bili oni koji se navodno mogu riješiti primjenom pravila međ. 

prava na snazi. Nepresudivi su bili sporovi o interesima, za rješenje kojih navodno nema 

primjenljivih pravila zbog praznina u međ. pravu.

Dvostrani   i   mnogostrani   ugovori   o   mirnom   rješavanju   budućih   sporova   propisivali   su 

obvezatne načine njihova rješavanja. Za pravne i presudive buduće sporove, takvi su ugovori 

propisivali, bilo obvezatnu arbitražu ili rješavanje pred Stalnim sudom međ. pravde. U oba 

slučaja spor se imao riješiti konačnom obvezujućom presudom na temelju međ. prava. Za 

političke i navodne nepresudive sporove predviđalo se mirenje, a ukoliko ono ne uspije, neki 

su ugovori za njih predviđali obvezatnu arbitražu ili sudsko rješavanje, ali ne po pravu nego 

ex aequo et bono.

Po subjektivnom kriteriju spor pravne naravi je svaki onaj u kojem se njegove strane spore o 

primjeni ili o tumačenju postojećeg međ. prava. Spor političke naravi je svaki onaj u kojem 

jedna ili obje strane zahtijevaju izmjenu postojećeg prava u svoju korist.

P

REGLED

 

NAČINA

 

MIRNOG

 

RJEŠAVANJA

 

SPOROVA

 

 

1.  Tzv. 

diplomatska sredstva

 su: izravni pregovori između strana spora, dobre usluge i 

posredovanje (medijacija) nekog trećeg.

Prednost tih sredstava leži u fleksibilnosti postupka, i u tome što se postupak može obaviti u 

potpunoj diskreciji i izvan pozornosti javnosti. U demokratskim društvima unutarnje javno 

mnijenje  može   natjerati  vladu  svoje zemlje   da odbije  neke  koncesije (ustupke)  suprotnoj 

238

www.nasciturus.com

strani,   koje   bi   ova   inače   bila   spremna   pružiti   da   su   ti   načini   rješavanja   ostali   tajni   do 

uspješnog rješenja spora.

Nedostaci toh načina su ponajprije u tome što nema garancija, tj. jamstva ravnopravnosti 

strana.

2.  

Institucionalizirana (formalizirana) sredstva

  koja ne moraju dovesti do konačne 

odluke   su:   istraga   (anketa)   i   mirenje   (kocilijacija).   Za   razliku   od   diplomatskih   sredstava 

njihova prednost leži u nepristranosti tijela koje rješava spor. Redovito se radi o komisijama 

(povjerenstvima)   stručnjaka   (a   ne   o   predstavnicima   trećih   država   ili   organizacija),   koje 

imenuju same strane među osobama od svog povjerenja.

3.  

Sredstva koja dovode do obvezujuće presude

  su: arbitraža i rješavanje spora pred 

nekim   stalnim   međ.   sudskim   tijelom.   Njihove   prednosti   leže   u   nepristranom   postupku   i 

jednakosti   obiju   strana   u   tijeku   čitavog   postupka.   Spor   se   tim   putem   konačno   rješava 

obvezujućom presudom.

80. IZRAVNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I POSREDOVANJE

Neposredni pregovori strana u sporu

  bez sudjelovanja trećeg prethode svakom daljenm 

rješavanju sporova ukoliko uslijedi. Njih kao takve predviđaju i mnogi ugovori o mirnom 

rješavanju  sporova  kao  obvezatan   postupak   prije  nego  što  se  pribjegne  ostalim  načinima 

rješavanja.

Po općem međ. pravu, dakle u nedostatku obveze iz nekog ugovora, sami pregovori nisu 

obvezatan   način   rješavanja.   Jedna   strana   ih   ne   može   nametnuti   drugoj.   Ako   u   slučaju 

neuspjelih pregovora nisu u izgledu neki drugin načini rješavanja, jača strana može nametnuti 

slabijoj svoj interes i diktirati joj uvjete rješenja spora.

Ipak,   u  praksi   se  daleko   veći   broj   sporova,   pa   čak   i   onih   opasnih  po   međ.   mir,   rješava 

diskretnim pregovorima, daleko od javnosti.

Dobre usluge

 su način rješavanja nekog spora, pa i oružanog sukoba, u kojem treća država ili 

više   njih,   ili   neko   međ.   tijelo,   nastoji   navesti   strane   da   poduzmu   ili   da   produlje   izravne 

pregovore ili da se suglase na neki drugi način rješavanja. Taj drugi način može biti postupak 

pred stalnim međ. sudom, arbitraža, iznošenje spora pred neku međ. organizaciju, a rjeđe 

mirenje, anketa ili posredovanje.

239

background image

www.nasciturus.com

uzajamno prihvatljivo rješenje spora. Ukoliko se u tome ne uspije do kraja postupka, komisija 

potom sastavlja izvješće u kojem stranama predlaže cjelovito rješenje povjerenog joj spora i 

ostavlja im rok da ga obje prihvate ili odbace.

Mnoge   konvencije   o   ljudskim   pravima,   pa   i   Konvencija   iz   1982,   predviđa   mirenje   kao 

obvezatan postupak u slučaju sporova o njihovu tumačenju i primjeni. Mirenje je time postala 

neka vrsta neuspjelog nadomjestka za arbitražu i sudsko rješavanje, ali njije potaklo gotovo 

nikakvu međ. praksu.

*

Istraga i mirenje imaju neikih zajedničkih značajki ali i bitnih razlika u odnosu na međ. 

arbitražu. Sličnosti se sastoje u tome što u sva tri slučaja strane u sporu sastavljaju tijelo 

stručnjaka   od  njihova   povjerenja.   Strane  određuju  predmet   spora  koji   obvezuje  komisiju. 

Postupak je u sva tri slučaja kontradiktoran i u biti je sličan. Strane u postupku zastupljene su 

svaka s po jednim agentom, te sa odvjetnicima.

Razlike u odnosu na arbitražu mnogo su značajnije. Cilje istrage nije postizanje cjelovitog 

rješenja, nego nepristrano utvrđivanje činjenica. Najbitnija razlika između mirenja i arbitraže 

je da se arbitražni postupak okončava obvezujućom presudom, dok mirenje ima za cilj izmiriti 

gledišta strana i navesti ih na obostrano prihvatljivo rješenje spora.

82. ARBITRAŽA

Međunarodna arbitraža (izabrano sudovanje) je rješavanje sporova između država i drugih 

međ. subjekata odlukom arbitara koje su strane izabrale i koji izriču obveznu i u pravilu 

konačnu presudu.

Neki pisci smatraju da je arbitraža uvijek suđenje na temelju poštivanja prava. Juraj Andrassy, 

koji je u tom mišljenju nastojao biti dosljedan, zbog toga je uveo pojam «izravnanje» za 

sporove u kojima tijelo imenovano od strana u sporu izriče obveznu presudu na izvanpravnoj 

osnovi, a kojom za njih propisuje novo pravno uređenje njihovih budućih odnosa.

Arbitražna tijela

Moderno arbitražno rješavanje sporva počinje od britansko-američkog ugovora (Jay Treaty) iz 

1794. o rješavanju sporova porizašlih iz rata za američku neovisnost. Od početka 19. st. ulogu 

arbitra vrše sljedeća tijela i pojedinci:

241

www.nasciturus.com

1. Jedinstveni   arbitri   –   to   su   bili   vladari   trećih   država   koje   su   imenovale 

strane.

2. Mješovita vijeća – ta se vrsta arbitraže pojavila krajem 18. st. i to u obliku 

paritetnih   diplomatskih   vijeća.   svaka   strana   imenovala   je   po   jednog 

predstavnika, i oni su težili nagodbi prije nego odluci zasnovanoj na pravu. 

Ako se nisu moguli nagoditi, spor su upućivali arbitru pojedincu.

3. Arbitražni tribunali – sastavljeni su od neovisnih i nepristranih stručnjaka 

te se redoviteo sastoje od neparnog broja članova, 3 ili 5, a rjeđe više.

4. Pokušaji organizirane arbitraže; Stalni arbitražni sud – nije stalni sudbeni 

organ. Osnovan je Haškom konvencijom o mirnom rješavanju sporova iz 

1899. a danas djeluje po propisima istoimene Haške konvencije iz 1907. 

Stalni ured obavlja tehničke poslvoe a strane sastavljaju arbitražni zbor za 

svaki spor posebno.

Arbitražna   komisija   Konferencije   o   bivšoj   Jugoslaviji   ustanovljena   je   Deklaracijom   o 

Jugoslaviji koju su usvojili ministra vanjskih poslova EZ 1991. Njeno osnivanje i nadležnost 

prihvatile su vlade jugoslavenske Federacije i svih republika bivše Jugoslavije, odazivajući se 

pozivu da sudjeluju u radu Konferecije, koja je počela u Haagu u rujnu te godine. Njena se 

djelatnost   svela   na   izricanje   savjetodavnih   mišljenja   na   zahtjev   supresjedatelja   ili   Vijeća 

ministara  Europske zajednice.  Izrekla je 15 mišljenja  o različitim  pitanjima  proizašlim iz 

raspada bivše Jugoslavije. Dokidanjem Međ. konferecije o bivšoj Jugoslaviji nakon sklapanja 

Daytonskog sprazuma krajem 1995., prestala je djelovati.

Osnova arbitraže

Međunarodna arbitraža zasniva se isključivo na dobrovoljnom pristanku strana na taj način 

rješavanja spora. Pristanak uvijek podrazumijeva preuzimanje obveze na izvršenje izrečene 

presude u dobroj vjeri i u cijelosti.

Pristanak na arbitražu može se dati za već postojeći spro (prigodna ili izolirana arbitraža) ili 

glede   sporova   koji   među   strankama   ugovora   mogu   nastati   u   budućnosti   (institucionalna 

arbitraža).   Taj   drugi   oblik   se   može   stipulirati   u   posebnim   dvostranim   ili   mnogostranim 

ugovorima o rješavanju budućih sporova, i pri tom ga, ovisno o vrsti spora, kombinirati s 

nekim   drugim   oblicima   rješavanja.   Moguće   je   predvidjeti   i   više   uzastopnih   postupaka 

rješavanja za  sve  vrste  sporova, npr. najprije  pregovore, potom  mirenje,  te  arbitražu  kao 

konačno sredstvo. Pristanak se može dati i u obliku tzv. arbitražne klauzule u mnogostranim i 

242

background image

www.nasciturus.com

Ako kompromis ne predviđa nikakve odredbe o osnovi odlučivanja, to podrazumijeva da su 

ga strane ovlastile da njihov spor riješi na temelju općeg međ. prava.

Predmet spora

Predmet spora određuje se kompromisom i arbitar ga ne smije prekoračiti. O svim spornim 

točkama arbitar u presudi mora donijeti odluku.

Postupak

Ukoliko strane nisu propisale pravila postupka u kompromisu, one mogu arbitra uputiti na 

takva već pripremljena pravila.

Držeći se propisa kompromisa ili ugovora o arbitraži, arbitar će sam nadopuniti sva pravila 

postupka   koja   mu   propišu   strane,   ili   će   ih   po   odluci   strana   sam   propisati   prije   početka 

rasprave.

Postupak se može sastojati od pismenog i od usmenog dijela. U arbitraži pismeni dio postupka 

je   obvezan,   a   usmeni   samo   po   sporazumu   strana   ili   ako   arbitar   odluči   o   njegovoj 

neophodnosti.

Svaka strana pred tribunalom je zastupljena sa agentom. Agent je službeni predstavnik svoje 

vlade i on prenosi poruke između tribunala i vlade. Izjave agenta, ili po njegovu odobrenju 

izjave savjetnika i odvjetnika, obvezuju njegovu državu. Osim agenta, svaka strana u sporu 

može u postupku biti zastupljena s potrebnim brojem savjetnika i odvjetnika.

U   slučaju   institucionalne   arbitraže   postupak   se   može   pokrenuti   tužbom   koja   se   upućuje 

tribunalu nakon što ga strane ustanove, te suprotnoj strani.

Strane u pismenom dijelu postupka dužne su formulirati svoje zahtjeve i protuzahtjeve.

Usmeni postupak, vodi presjednik ili nadarbitar. Taj se postupak u načelu vodi uz isključenje 

javnosti, osim ako tribunal uz pristanak strana ne odluči drukčije. O tijeku usmenog postupka 

vodi se zapisnik kojeg potpisuju predsjednik i tajnik tribunala.

U usmenom postupku agenti, savjetnici i odvjetnici obrazlažu zahtjeve strana, a na zahtjev 

članova   tribunala   daju   potrebna   objašnjenja.   Obavlja   se   i   saslušanje   svjedoka   i   vještaka 

predloženih strana i onih koje je tribunal pozvao proprio motu. Izvode se i dokazi.

Presuda

Presuda se donosi većinom glasova članova tribunala. Potpisuju je predsjednik i svi članovi 

tribunala. Ako članovi koji su glasovali protiv odbiju potpisati presudu, to se konstatira u 

244

www.nasciturus.com

njenom tekstu, ali ne utječe na njenu valjanost. Presuda mora sadržavati obrazloženje na 

kojem je zasnovana.

Presuda se izriče na javnoj sjednici u prisutnosti strana. Ako   se to ne učini, službeno se 

notificira stranama. Od trenutka izricanja ili notifikacije ona pravno obvezuje strane.

Arbitražna presuda rješava spor konačno, osim ukoliko se strane nisu unaprijed dogovorile o 

mogućnosti priziva nekom drugom tijelu, što se događa iznimno rijetko.

Strane su na temelju pristanka datog za arbitražo rješavanje duže presudu izvršiti u dobroj 

vjeri i u cijelosti. Presuda obvezju samo strane u sporu i za slučaj koji je rješila (sententia jus 

facit inter partes).

Sporedni (incidentni) postupci

U tijeku arbitražnog postupka ili po njeogu okončanju, tribunal može uz pristanak strana 

dopuštati neke sporedne postupke.

Uz pristanak strana tribunal bi mogao dopustiti, iako to nije dužan učiniti, intervenciju trećih 

država u parnicu. U takvom slučaju presuda bi obvezivala i državu interventa.

Strane mogu unaprijed predvidjeti mogućnost revizije presude na temelju naknadno utvrđenih 

činjenica koje strana koja se na njih poziva nije znala do izricanja presude, a neznanje se ne 

može pripisati njenom nemaru. Nove činjenice moraju biti takve naravi da bi utjecale na 

odluku tribunala. Takva strana dužna je uputiti zahtjev za reviziju presude istom tribunala čim 

je doznala za te činjenice.

83. MEĐUNARODNI SUD U HAAGU I OSTALI STALNI SUDSKI 

ORGANI

P

REGLED

 

STALNIH

 

MEĐUNARODNIH

 

SUDBENIH

 

TIJELA

 

 

Sve međunarodne sudove,  bivše i sadašnje, možemo svrstati u 2 široke skupine.

1. U prvu skupinu spadaju sudovi osnovani 

za rješavanje svih vrsta međ. sporova

 koje 

države pred njih iznesu.

a) Prvi takav stalni sud u povijesti, 

Centralnoamerički sud

, bio je regionalne naravi. Osnovan 

je Konvencijom iz 1907. na rok od 10 godina, koji se treba produživati. Stranke Konvencije i 

članice Suda bile su sve države Srednje Amerike osim Paname i to: Gvatamala, Honduras, 

Kostarika, Nikaragva i El Salvador.

245

background image

www.nasciturus.com

Kandidati za suce moraju imati preduvjete koji se traže za imenovanje na najviše sudaške 

službe u zemlji koja ih predlaže ili da uživaju ugled pravnika u polju međunarodnog prava. 

Svake treće godine obnavlja se trećina sudačkog zbora od po 5 sudaca. Po isteku mandata od 

9 godina ista osoba može ponovo biti birana za suca.

Suci   su   do   isteka   njihova   mandata   nesmjenjivi,   osim   ako   su   po   jednoglasnom   mišljenju 

ostalih sudaca prestali ispunjavati tražen uvjete. Suci mogu dati i ostavku na svoj položaj prije 

isteka mandata.

U vršenju svoje službe suci uživaju diplomatske povlastice i izuzeća. Oni ne mogu vršiti 

nikakve političke, upravne ili slične funkcije, niti u bilo kojem sporu mogu djelovati kao 

agenti, savjetnici ili odvjetnici.

Suci držaljani svake od strana u sporu u kojem odlučuje Sud zadržavaju pravo sudjelovanja u 

odlučivanju. Ako u svom zboru Sud nema državljane jedne ili obiju strana u sporu, svaka 

takva  država može imenovati suca ad hoc koji sudjeluje samo u toj parnici.

Sud bira svog predsjednika i podpredsjednika između svojih članova na 3 godine. Oni se 

mogu ponovo izabrati. Sud imenuje svog tajnika i može se pobrinuti za imenovanje drugih 

potrebnih   djelatnika.   U   načelu   Sud   vrši   svoje   djelatnosti   u   punom   sastavu.   Kvorum   od 

devetorice dostaje za sastav Suda.

Sud može ustanovljavati vijeća od najmanje 3 suca za rješavanje određenih vrsta predmeta. 

Na zahtjev obiju strana, Sud može ustanoviti vijeće za rješavanje određenog spora. Presuda 

koju je izreklo vijeće vrijedi kao da ju je izrekao Sud.

Svake godine Sud sastavlja vijeće od 5 sudaca za tzv. sumarni (brzi) postupak, kada stranke to 

zahtijevaju. Do sada nije bilo takvih zahtjeva. 

Sjedište Suda je u Haagu (Nizozemska), ali može zasjedati i vršiti svoju djelatnost drugdje, 

kada to smatra poželjnim. Službeni jezici Suda su francuski i engleski.

Sud obavlja 2 funkcije. U parnicama između država izriče presude koje su obvezujuće za 

strane. Izriče i savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima koja mu može postaviti neki organ 

ili ustanova međ. organizacije koji su Poveljom ili u skladu s njenim propisima, ovlašteni da 

ih traže.

→ Parnični postupak:

 Strane u parnicama mogu bit samo države. Bez pristanka strana, Sud 

nema nadležnost u sporovima između država stranaka njegova Statuta. S obzirom da je statut 

Suda sastavni dio Povelje, sve države članice UN-a u isto vrijeme su i stranke Statuta.

Sud može odlučivati i u parnicama u kojima jedna ili obje države nisu stranke Statuta. Takva 

država dužna je kod tajnika Suda deponirati pismenu izjeavu kojom prihvaća nedležnost Suda 

247

www.nasciturus.com

u skladu s Poveljom UN-a i pod uvjetima propisanima Statutom i Poslovnikom Suda. Ona se 

obvezuje da će u dobroj vjeri izvršiti odluke Suda i da prihvaća sve obveze člana UN-a, te je 

dužna snositi troškove parnice.

Statut predviđa i jednostrano prihvaćanje nadležnosti Suda za buduće sporove sa svakom 

drugom   državom   koja   je   prihvatila   istu   obvezu.   Riječ   je   o   tzv.   fakultativnoj   klauzuli, 

temeljem koje su u prošlosti rješavani brojni sporovi pred Sudom ili pred predratnim Stalnim 

sudom međ. pravde.

Temeljni   propisi   o   parničnom   postupku   predviđeni   su   u   Statutu   Suda.   Detaljni   propisi 

sadržani su u Poslovniku kojeg donosi sam Sud. Posljedni Poslovnik koji je danas na snazi, 

Sud je usvojio 1978.

Postupak pred Sudom može se započeti notifikacijom Sudu kompromisa obiju strana (kada se 

radi o već postojećem sporu), ili tužbom. U tužbi se mora naznačiti tužitelj, tužena strana, 

predmet spora, te koliko je moguće osnova nadležnosti Suda. Tajnik Suda će tužbu odmah 

proslijediti tuženoj državi. 

Svaka od strana mora imenovati svog agenta kojem Sud upućuje sve spise o sporu i koji pred 

Sudom zastupa odnosnu državu u toj parnici. Agentu mogu pomagati savjetnici ili odvjetnici 

koje imenuje odnosna država.

Ako Sud ne zasjeda, odluke o parničnim radnjama donosi predsjednik ili osoba koja vrši tu 

dužnost. Postupak se sastoji od pismenog i usmenog dijela.

→ Incidentni postupci prije ili u tijeku pismenog postupka:  

Stranke mogu na samom 

početku postupka postavljati neke zahtjeve Sudu u tzv. incidentnim postupcima.

Svaka strana može pisanim putem od Suda zahtjevati izricanje 

privremenih mjera

. Te mjere 

mogu se tražiti na samom početku postupka, dok Sud još nije utvrdio svoju nadležnost, ali se 

prema   Poslovniku   Suda,   mogu   podnositi   tijekom   čitavog   postupka.   Ako   Sud  ne   zasjeda, 

predsjednik Suda može ga hitno sazvati ili čak sam predsjednik može naložiti privremene 

mjere koje smatra potrebnima. O zahtjevo o privremenim mjerama u pravilu se saziva usmena 

rasprava.

Sud može naložiti privremene  mjere po službenoj dužnosti, a može naložiti i mjere koje 

odnosna strana nije zahtijevala.  Sve do izricanja konačne presude, svaka od strana može 

zahtijevati   od   Suda   ukidanje   ili   izmjenu   privremenih   mjera,   ukoliko   su   se   okolnosti 

izmijenile.

Svaka od strana u sporu može Sudu izložiti  

prethodne prigovore

  kojima osporava njegovu 

nadležnost ili opravdanost tužbe.Taj se postupak najprije afirmirao u praksi Suda. Danas je 

248

background image

www.nasciturus.com

Spomenica  obuhvaća:  izlaganje  relevantnih  činjenica,  izlaganje  o primjenljivom  pravu, te 

zaključke. Odgovor na spomenicu obuhvaća: priznanje ili osporavanje činejnica izloženih u 

spomenici   i   u   slučaju   potrebe,   izlaganje   dopunskih   činjenica,   opservacije   na   prikaz 

primjenljivog prava, te zaključke. Ako ih Sud odobri, replika i duplika trebaju obrazložiti 

točke o kojima se strane još nisu složile.

→ Usmeni postupak:

  U usmenom postupku Sud saslušava svjedoke i vještake, te agente, 

savjetnike   i   odvjetnike   strana.   Raspravu   vodi   predsjednik   ili   ako   je   on   spriječen, 

potpredsjednik ili najstariji prisutni sudac. Za razliku od arbitražnog postupka, rasprave su 

javne osim ako Sud odluči drukčije ili obje strane zahtijevaju da se javnost isključi. O svakoj 

se raspravi vodi zapisnik koji potpisuju tajnik i predsjednik.

Sud može čak i prije početka usmene rasprave tražiti od agenata strana da prelože svaku 

ispravu i da daju svako objašnjenje. Svako odbijanje ustanovljuje se zapisnički.

Prije   otvaranja   raprave   svaka   od  strana   priopćuje   tajniku   Suda   dokazna   sredstva   koja   će 

predložiti Sudu, sa spiskom svjedoka i vještaka. Kopija tog priopćenja dostavlja se suprotnoj 

strani. Su može svakog časa povjeriti istragu ili vještačenje svakoj osobi, zboru, uredu ili 

komisiji ili tijelu po svom izboru. Pozvanim svjedocima i vještacima pitanja mogu postavljati 

suci i zastupnici svake od strana.

Sve do okončanja usmenog postupka strane izlažu svoje teze. Na kraju posljednjeg izlaganja 

agent svake od strana izlaže zaključke svih izlaganja bez ponavljanja argumenata. U tijeku 

čitave rasprave Sud može naznačivati točke ili pitanja koja valja posebno razmotriti.

→ Presuda: 

Po okončanju usmene rasprave Sud se povlači na tajno vijećanje da bi usvojio 

presudu.

Presuda se donosi većinom glasova sudaca koji su sudjelovali u parnici. U slučaju podjele 

glasova   odlučuje   glas   predsjednika   ili   onog   koji   ga   zamjenjuje.   Presuda   mora   biti 

obrazložena.

Presuda se izriče u javnoj sjednici, nakon što su agenti strana propisno obavješteni. Potpisuju 

je predsjednik i tajnik Suda. Presuda je konačna i bez priziva, ali je obvezatna samo za strane 

spora i za slučaj koji je riješila.

Svaki se član UN-a, Poveljom povezao da će prihvatiti odluku Međ. suda u svakom sporu u 

kojem je strana.

250

www.nasciturus.com

→ Incidentni postupci nakon izricanja presude:

 

a)

Tumačenje presude

  – u slučaju spora o značenju i domašaju presude, Sudu pripada 

pravo da je tumači na zahtjev svake od strana. Zahtjev sudu može uputiti svaka strana 

jednostrano, ili ga obje mogu podnijeti putem kompromisa.

b)

Revizija   presude

  –   može   se   zahtijevati   samo   na   temelju   naknadnog   otkrića   neke 

činjenica takve naravi da bi odlučno djelovala  u odlučivanju Suda, a koji je prije 

izricanja presude bila nepozanta Sudu i stranci koja traži reviziju, a da pri tom ona to 

neznanje nije skrivila.

Zahtjev mora sadržavati pojedinosti o navedenim uvjetima na temelju kojih se traži 

revizija. Uz njega se po potrebi prilažu dokumenti. Suprotna strana ima pravo izložiti 

svoj pisani komentar na taj zahtjev. Zahtjev za reviziju treba postaviti najkasnije u 

roku od 6 mjeseci nakon otkrića nove činjenice. Međutim, nikakav zahtjev se ne može 

postaviti po isteku roka od 10 godina od izricanja presude.

Ako   Sud   prihvati   zahtjev   za   reviziju,   određuje   rokove   za   dalji   pismeni   i   usmeni 

postupak koga smatra potrebnim prije donošenja konačne presude o reviziji prijašnje 

presude.

→ Savjetodavni postupak:

  Druga funkcija Međ. suda je izricanje savjetodavnih mišljenja. 

Ta   mišljena   od  Suda   ne   mogu   tražiti   države.   Mogu  ih   zatražiti   Opća   skupština   i   Vijeće 

sigurnosti o svakom pravnom pitanju, te drugi organi ili specijalizirane ustanove UN-a koje 

Opća skupština na to ovlasti, i to o pravnim pitanjima  koja se pojave u okviru njihovih 

djelatnosti.

Pisani podnesak mora precizirati pravno pitanje koje se postavlja Sudu. Upućuje se putem 

glavnog tajnika UN-a ili najvišeg dužnosnika u ustanovi koja ga je ovlaštena uputiti.

Tajnik Suda smjesta priopćuje taj podnesak svim državama koje imaju pravo pojaviti se pred 

Sudom   kao   strane,   kao   i   svim   međ.   organizacijama   koje   po   mišljenju   Suda   mogu   dati 

obavještenja o pitanju. 

U vršenju svoje savjetodavne funkcije Sud se vodi i propisima Statutua i njegova Poslovnika 

koji se primjenjuju u parnicama, u mjeri u kojoj Sud to smatra umjesnom.

Sud pazi je li savjetodavno mišljenje zatraženo glede nekog pravnog pitanja koje je predmet 

neriješenog spora između dviju ili više država. U takvom slučaju te države može na njihov 

zahtjev ovlastiti da imenuju suce ad hoc, kao kad se radi o parničnom postupku.

251

background image

www.nasciturus.com

sporazume ili ustanove za provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo, te se naglašava da 

se nikakva takva prisilna akcija ne poduzima bez ovlaštenja VS-a.

To razlikovanje ovlasti VS prema glavi VI. i prema glavi VII. Povelje, nije se moglo održati u 

praksi UN-a. Poseban problem s kojima se međ. zajednica neprestano suočava su unutarnji 

sukobi.

U praksi UN-a gotovo od samog početka djelovanja svjetske organizacije upućivane su brojne 

promatračke, a potom i mirovne misije sastavljene od oružanih snaga po ovlaštenju VS-a. Za 

njih nema  pokrića  u tekstu Povelje. Neke promatračke  misije su nenaoružane, a neke su 

opskrbljene lakim osobnim oružjem. Ali se sve takve misije upućuju na lice mjesta poštujući 

3 načela: prethodni postupak svih zaraćenih strana (bilo u unutarnjem ili u međ. sukobu), 

njihova nepristranost, te uzdržavanje od primjene sile (osim u samoobrani, ukoliko su na to 

izričito ovlaštene).

Ugledni profesor međ. prava iz Egipta Boutros Boutro-Ghali, nakon što je 1992. preuzeo 

dužnost glavnog tajnika UN-a, sljedeće godine je objavio opširan dokument pod naslovom An 

Agenda   for   Peace.   U   njemu   je   između   ostalog   s   profesorskom   akribijom   pokušao 

kategorizirati   tipove   akcija   koje   UN   poduzima   ili   iz   treba   poduzeti.   To   su   preventivna 

diplomacija   (preventive   diplomacy),   stvaranje   mira   (peacemaking),   održanje   mira 

(peacekeaping), građenje mira (peace building) i učvršćivanje mira (peace enforcement).

UN je pretrpio pravi fijasko upravo u doba madata B. Boutros-Ghalija, mada ne isključivo 

njegovom krivnjom i to u BiH i u Somaliji. Tamo su bile poslane mirovne misije nedovoljne 

oružane snage s nedovoljno definiranim mandatom. Misije su trebale biti nepristrane prema 

svim stranama u sukobu. Na upotrebu sile bile su ovlaštene samo u samoobrani, ali ne i da bi 

spriječile zločine. Mirovne snage su 1995. napustile Somaliju prepuštajući njeno stanovništvo 

daljem sukobu a mir u BiH je uspostavljen krajem te godine izvan UN-a. Oružane snagu koje 

su tamo bile upućene u sprovođenju Daytonskog sporazuma bile su pod vodstvom NATO-a 

(IFOR, te zatim SFOR), i to više nisu bile snage UN-a.

Vijeće sigurnosti

I kada se radi o mirnom rješavanju sporova, prvi cilj UN-a ostaje održavanje međ. mira i 

sigurnosti. Stoga prema propisima Povelje UN ne zanimaju bilo kakvi međudržavni sporovi, 

nego samo oni koji bi mogli dovesti u opasnost međ. mir i sigurnost.

Strane takvih sporova moraju prije svega same tražiti njihovo rješenje pomoću pregovora, 

istrage,   posredovanja,   mirenja,   arbitraže,   sudskog   rješavanja,   obraćanja   regionalnim 

253

www.nasciturus.com

ustanovama ili sporazuma, ili pomoću drugim mirnih sredstava prema vlastitom izboru. Ali 

ako se time ne postigne rješenje, spor opasan za međ. mir i sigurnost pred VS može iznijeti:

a) svaka država članica UN-a, bez obzira da li je strana u sporu,

b) država nečlanica UN-a, ali samo onaj spor kojeg je strana i ako za taj spor prethodno 

prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u Povelji,

c) Opća skupština može upozoriti VS na situacije za koje se čini da bi mogle ugroziti 

međ. mir i sigurnost, te

d) glavni tajnik može upozoriti VS na predmet koji ima ista ta obillježja.

Ako same strane ne uspiju same riješiti svoj spor na neki od mirnih načina rješavanja sporova, 

one imaju dužnost da ga iznesu pred VS, a ako bi se druga strana obvezi suprostavila, svaka 

strana ima ga pravo iznijeti jednostrano.

Sve strane mogu zajedničkom odlukom zatražiti od VS-a da im da preporuke radi mirnog 

rješenja njihova spora. U tom slučaju uloga VS-a nadilazi pružanje dobrih usluga i postaje 

posredovanje.   Ono   im,   naravno   ni   tada   ne   može   diktirati   rješenje   koje   bi   ih   pravno 

obvezivalo.

Za odluku da se neki izneseni spor uvrsti na dnevni red VS-a, potrebno je najmanje 9 bilo 

kojih glasova. Međutim, samo uvrštavanje u dnevni red i otvaranje rasprave ne jamči nikakav 

dalji ishod, jer svaka od stalnih članica VS-a može svaku njegovu dalju akciju svojim vetom 

spriječiti. Preuzme li VS razmatranje nekog spora, nitko ga   drugi ne može više skinuti s 

njegovog dnevnog reda.

Ono može sâmo pristupiti utvrđivanju činjenica («obična anketa») ili tu zadaću može povjeriti 

nekom ad hoc tijelu, ili glavnom tajniku UN-a. Istraga je važna da bi se VS uvjerilo radi li se 

o sporu nastavljanje kojeg doista može dovesti u opasnost održanje međ. mira i sigurnosti, jer 

tada može pristupiti svom posredovanju.

Nakon utvrđivanja činjenca VS će pozvati strane da prihvate neki od načina mirnog rješavanja 

spora.

Važno je naglasiti da prema glavi VI. Povelje VS ima pravo držati pod svojom kontrolom sve 

sporove opasne za međ. mir, ali njihovim stranama može davati samo preporuke.

Politički uvjet za obavljanje funkcije VS-a, prema glavama VI. i   VII. Povelje, je suradnja 

svih 5 njegovih stalnih članica.

Opća skupština

Premda prvenstvena odgovornost za održavanje međ. mira i sigurnosti leži na VS-u, paralelnu 

(konkurentnu), ali i supsidijarnu nadležnost u rješavanju sporova ima i Opća skupština.

254

background image

www.nasciturus.com

Povelja predviđa da članovi UN-a koji sklapaju reg. sporazume ili osnivaju takve ustanove 

moraju uložiti sve svoje napore da postignu mirno rješenje lokalnih sporova putem tih reg. 

sporazuma ili ustanova prije nego što ih iznesu pred VS. Ovu odredbu treba uzeti samo kao 

preporuku državama članica reg. organizacija da tim organizacijama povjere svoje lokalne 

sporove,   kada   se   koriste   svojim   pravom   na   slobodan   i   obostran   izbor   prikladnih   načina 

njihova rješavanja.

Pravo svake države člane neke reg. organizacije je da po svojoj vlastitoj odluci jednostrano 

iznosi i svoje lokalne sporove pred VS ili Opću skupštinu, a što je pravo i bilo koje druge 

države.

S   druge   strane,   VS   ima   pravo   da   na   svoj   dnevni   red   stavi   provođenje   istrage   i   davanje 

potrebnih preoruka glede bilo kojeg lokalnog spora, i to bilo da mu ga je predložila neka 

država, ili to odluči po vlastitoj inicijativi. Također, njegovo je pravo da neki lokalno spor 

uputi   na   rješavanje   odgovarajućoj   reg.   organizaciji.   Ali   ako   to   i   učini,   takva   odluka   ne 

proizlazi iz njegove vlastite nenadležnosti u rješavanju lokalnih sporova.

85. KOLEKTIVNE MJERE PREMA POVELJI I MIROVNE 

OPERACIJE

Sustav kolektivne sigurnosti UN-a ustanovljen je s namjerom da bude sveobuhvatan u svojim 

propisima i univerzalan u primjeni.

Vijeće sigurnosti

a) 

Prvenstvena odgovornost za mir

 – Čl. 24. Povelje države članice UN-a povjerile su 

VS-u   prvenstvenu   odgovornost   za   održavanje   međunarodnog   mira   i   sigurnost.   Dok   su 

zaključci   VS   u   rješavanju   sporova   u   pravilu   preporuke,   u   slučajevima   prijetnje   miru, 

narušenja   mira   ili   čina   agresije   ono   prema   glavi   VII.   može,   osim   preporuka   donositi   i 

obvezujuće odluke.

b) 

Kvalifikacija nastalog stanja

 – Prije nego usvoji mjere koje smatra potrebnima, VS 

mora samo utvrditi postojanje svake prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Na takvu 

ga situaciju može upozoriti svaka članica UN-a, Opća skupština ili glavni tajnik UN-a, ali 

njezin nastanak ono može i samo utvrditi. Nakon što utvrdi činjenice, VS ih treba kvalificirati.

Kvalifikacija   stanja   opasnog   za   međ.   mir   ovisi   o   okolnostima   slučaja,   ali   i   o   političkoj 

procjeni i odnosima između stalnih članica.

256

www.nasciturus.com

Najšira je kategorija «prijetnje miru», s obzirom da ju je najteže objektivno definirati. Povelja 

je predviđa i kao izlaz iz nužde, kada se čini da ne postoje okolnosti «narušenja mira» ili 

«čina agresije», ali se smatra da je akcija VS-a nužna kako bi se održao međ. mir.

Primjenom   objektivnih   kriterija   najlakše   bi   bilo   utvrditi   čin   agresije   u   nekom   oružanom 

sukobu. Opća skupština je 1974. usvojila Definiciju agresije (rezolucija 3314). Ako neka 

država prva upotrijebi oružanu silu kršeći Povelju, to predstavlja prima facie dokaz o činu 

agresije.

Znakovito je da VS gotovo nikad nije u svojim rezolucijama označvala neko stanje agresijom, 

niti je proglašavalo neku državu agresorom, pa ni kada je nalagalo mjere prema glavi VII. 

Povelje.

U vrijeme napada bišve JNA na Hrvatsku u rezolucijama o bivšoj Jugoslaviji, navodi se da 

produljenje i pogoršanje te situacije čini prijetnju međ. miru i sigurnosti.

Ali bilo da VS okvalificira neku situaciju prijetnjom miru, nauršenjem mira ili činom agresije, 

ono prema glavi VII. Povelje uvijek ima pravo propisati svojim odlukama mjere koje su 

pravno obvezujuće za sve države članice UN-a.

c)

Privremene mjere

  – I prije utvrđivanja činjenica  i njihove kvalifikacije,  VS može 

odnosne strane pozvati da se pridržavaju privremenih mejra koje ono smatra potrebnima i 

poželjnima.   Svrha   tih   mjera   je   sprječavanje   pogoršanja   nastale   situacije.   Tu   se   radi   o 

neobvezujućim   preporukama   koje   još   ne   sadrže   nikakvu   osudu.   Radi   se   o   mjerama 

privremenog karaktera s namjerom da se atmosfera smiri i da se omoguće pregovori ili neki 

drugi način rješavanja spora mirnim putem.

d)

Preporuke   i   odluke   VS-a

  –   U   situacijama   opasnima   za   mir   VS   može   svojim 

rezolucijama davati preporuke državama u pitanju ili svim članicama UN-a. Ako bi se neka 

država   oglušila   na   preporuku   koja   joj   je   upućena,   može   očekivati   da   će   u   sljedećim 

rezolucijama protiv nje biti propisane odluke, pa i sankcije.

Kada se radi o odlukama, VS obično navodi da djeluje prema glavi VII. Povelje. Mjere koje 

VS poduzima svojim odlukama prema glavi VII. mogu se podijeliti na one koje ne uključuju 

upotrebu sile (najčešće ali ne isključivo ekonomske sankcije protiv napadača), te na one koje 

uključuju oružanu silu.

e)

Mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile

 – VS ima široku slobodu izvora takvih 

mjera koje može poduzeti da bi provelo svoje odluke. Ono može naložiti svim državama 

članicama UN-a ili samo nekima od njih da primjene te  mjere. One mogu biti ekonomske ili 

političke   naravi   i   to:   potpunbi   ili   djelomični   prekid   ekonomskih   odnosa   te   željezničkih, 

257

background image

www.nasciturus.com

Temeljem te rezolucije, u uvjetima narušenja mira ili agresije od neke države, OS nikad nije 

preporučavala   upotrebu   oružanih   snaga   UN-a.   Iz   njezinih   preporuka   proizašla   je   praksa 

upućivanja oružanih snaga UN-a u mirovne misije, mandat kojih je sasvim različit od onog 

kako ga predviđa glava VII. Povelje.

Promatračke i mirovne misije UN-a

Prva promatračka misija UN-a bila je odaslana 1947. u Grčku koja je tada bila zahvaćena 

građanskim ratom. Promatrači su na grčkoj strani granice nadgledali da li iz susjednih zemalja 

(osobito iz Jugoslavije) pristiže oružje i streljivo za ustanike. Misija je trajala do 1954.

Vojna intervencija Britanije i Francuske u zoni Sueskog kanala u Egiptu te s njom usklađeno 

izraelsko zauzimanje Sinajskog poluotoka, između listopada i prosinaca 1956., bili su povod 

za prvo hitno izvanredno zasjedanje Opće skujpštine temeljem rezolucije Ujedinjeni za mir. 

OS   je   stranama   u   sukobu   preporučila   prekid   neprijateljstava,   što   u   toj   situaciji   nije   bilo 

dovoljno, pa je uz pristanak zainteresiranih nacija, ustanovila Međunarodne snage UN-a za 

brzo djelvoanje.

Time   su   rođene   prve   «plave   kacige».   Zadaća   te   naoružane   formacije,   sastavljene   od 

kontingenata  iz više država,  bila  je nadzirati  prekid  vatre, povlačenje izraelskih  snaga sa 

Sinajskog   poluotoka,   te   njeno   smještanje   na   egipatskoj   strani   granice   s   Izraelom   da   bi 

spriječila oružane sukobi dviju strana. Snage su na zahtjev Egipta povučene  1967.

Tim   promatračkim   i   mirovnim   misijama   slijedile   su   mnoge   druge   u   mnogim   djelovima 

svijeta, pa i na prostoru bivše Jugoslavije. Promatračke misije su relativno malobrojne i imaju 

za zadaću  promatranje  i obavještavanje.  Neka  prvobitno promatračka  misija  može  potom 

dobiti ovlasti mirovne misije, poput UNPROF-a na prostoru bivše Jugoslavije.

Osim razdvajanja sukobljenih snaga, mirovne misije imaju za cilj smirivanje napetosti na 

terenu. One mogu dobiti u mandat i razne druge zadaće: da vrše privremene upravne funkcije 

na nekom podučju, da nadgledaju izvršenje sproazuma o poštivanju ljudskih prava i povratku 

izbjeglica,   da   nadziru   provodđenje   izbora,   da   obučavaju   lokalne   policijske   postrojbe,   da 

provjeravaju provođenje sporazuma o miru itd.

Osim države domaćina te snage trebaju uživati kontinuiranu podršku VS-a jer ni bez nje ne 

mogu djelvoati.

Svaka promatračka   i mirovna misija   pomoćni je organ bilo OS ili VS. Program njihova 

upućivaja na neko podučje sastavlja glavni tajnbik pod nadzorom VS ili OS. UN imenuje 

njihova zapovjednika.

259

www.nasciturus.com

I država na području koje te snage obavljaju misiju također sklapa sporazum s UN-om. Taj se 

sporazum kompletira s pravilnikom glavnog tajnika.

1990. glavni tajnik je izradio Uzorak sporazuma o položaju snaga za mirovne operacije. Te 

odredbe   između   ostalog   predviđaju   da   su   snage   UN-a   dužne   poštivati   lokalne   zakone   i 

propise, a vlada države domaćina obvezuje se da će poštivati isključivo međunarodnu narav 

mirovnih operacija.

Uspjeh promatračkih i mirovnih misija ovisi o njihovom mandatu i o uvjetima koji vladaju na 

području na koje se upućuju. Ako neprijateljstva još traju a zaraćene snage nisu razdvojene, 

mirovne misije ne mogu nametnuti mir. One ne mogu spriječiti nit zločine protiv civilnog 

pučanstva, jer silu mogu upotrijebiti samo u samoobrani, a prema svim stranama moraju biti 

nepristrane i trebaju uživati povjerenje svih.

→ Akcije VS na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1995.: U doba neskrivenog napada 

bivše JNA u Hrvatskoj, VS je rezolucijom 713. je 1991.. nametnulo opći i potpuni embargo 

na izvoz oružja u Jugoslaviju, što je značilo u sve njezine dijelove.

U izvršenju sarajevskog Sporazuma o prekidu vatre, u Hrvatskoj je 1992. VS rezolucijom 

ustanovilo Zaštitne snage UN-a (UNPROFOR – United Nation Protection Force). Te su snage 

zaposjele 4 zone u Hrvatskoj pod srpskom konotrolom, u kojima je prije toga bilo široko 

obavljeno etničko čišćenje hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva. Mandatim UNPROFOR-

a   prostorno   je   proširivan.   Dobio   je   zadaću   nadgledati   podurčja   koja   su   još   uvijek   pod 

kontrolom   JNA   u   južnoj   Hrvatskoj   a   kasnije   i   da   nadgleda   povlačenje   JNA   kao   i 

demilitarizaciju Prevlake.

UNPROFOR se iz privremene promatračke misije pretvorio u mirovnu misiju ali nikad s 

dovoljnim   mandatom.   Praktično   nikad   nije   imao   ovalst   upotrijebiti   oružanu   silu   izvan 

samoobrane.

Regionalne i multinacinalne snage

Glede upotrebe oružanih snaga vojih saveza ili ad hoc koalicija u stranim zemljama, Povelja 

UN-a određuje da VS upotrebljava gdje je prikladno, regionalne sporazume ili ustanove za 

provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo. Ali nikakva prisilna akcija se ne poduzima 

bez ovlaštenja VS-a.

Bilo je više takvih regionalnih organizacija s različitim uspjehom. Arapska liga je   1976. u 

Libanonu uspostavila Arapske snage za odvraćanje, tzv. «zelene kacige». Te su se snage vrlo 

brzo svele na kontingent same Sirije, kojoj je to bio plašt za uplitanje u libanonski sukob.

260

background image

www.nasciturus.com

Ugovori univerzalne naravi

1. Moskovskim ugovorom od 5.8.1963., njegove stranke su se obvezale na zabranu 

pokusa nuklearnim oružjem na njihovu području ili na području pod njihovom kontrolom, i to 

u   atmosferi   uključujući   izandzračni   prostor,   pod   vodom   (uključivši   teritorijalno   more   i 

otvoreno more), te u svakoj drugoj okolini ako bi eksplozija prouzrokovala otpatke koji bi se 

širili izvan njihova područja. Dakle, tim ugovorom su ustvari zabranjeni svi nuklearni pokusi, 

osim onih pod zemljom. Francuska, Kina i neke druge zemlje još uvijek odbijaju postati 

njegovim strankama.

2. Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, potpisan istovremeno u Moskvi, Londonu i 

Washingtonu 1.7.1968., složenije je naravi. On predviđa različite pravne obveze za njegove 

države stranke koje su u posjedu nuklearnog oružja i za one koje to nisu.

Države stranke koje drže nuklearno oružje obvezale su se da drugim državama neće prenositi 

to   oružje   niti   druke   eksplozivne   nuklearne   naprave.   Stranke   koje   ne   posjeduju   to   oružje 

obvezale su se da ga neće primati ni proizvoditi.

Značajno je da stranke sporazuma do danas nisu postale neke nuklearne sile (Kina, Indija, 

Pakistan),   kao   i   neke   za   koje   se   pretpostavlja   da   razvijaju   tu   tehnologiju   (Južna   Afrika, 

Argentina, Brazil, Egipat, Španjolska, Izrael, Koreja).

3.   Konvencija   o   zabrani   usavršavanja,   proizvodnje   i   uskladištenja   bakteriološkog 

(biološkog) i toksičnog oružja, te o njihovu uništavanju, potpisana je 10.4.1972. u Moskvi, 

Londonu i Washingtonu. Zabranjuje svako posjedovanje i proizvodnju tih oružja i nalaže 

uništenje svih njenih zaliha u kratkom roku od 9 mjeseci od njena stupanja na snagu.

4. Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja kemijskog oružja i o 

njegovu uništavanju sklopljen je 13.1.1993., ali još nije stupila na snagu. Predviđa stvaranje 

Organizacije za zabranu kemijskog oružja sa sjedištem u Haagu. Postojeće oružje treba se 

početi   uništavati   2   godine   od   stupanja   Konvencije   na   snagu   te   se   u   potupunosti   uništiti 

najkasnije 10 godina od tog datuma.

5.   Konvencija   UN-a   iz   1997.   o   zabrani   uporabe,   stvaranja   zaliha,   proizvodnje   i 

prijenosa  protupješačkih  mina  i njihovu uništenju, predstavlja  velik  korak u humanizaciji 

ratovanja, s obzirom da su žrtve tih mina u prvom redu civili.

*

Nakon ovih ugovora mogu se spomenuti i oni o demilitarizaciji (razvojačenju) kojima se u 

nekom   prostoru   zabranjuje   svaka   vojna   delatnost,   te   oni   o   denuklearizaciji   kojima   se 

zabranjuje prisutnost nuklearnog oružja. Demilitarizacija uvijek obuhvaća denuklearizaciju.

262

www.nasciturus.com

6.   U   svemirskom   prostoru   nuklearni   su   pokusi   bili   zabranjeni   već   Moskovskim 

ugovorom iz 1963., a Ugovorom iz  1967. o načelima  koja uređuju djelatnosti  država na 

istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, zabranjuje se 

državama stavljanje u Zemljinu orbitu svakog nosača nuklearnog oružja ili svake druge vrste 

oružja za masovno uništenje.

7. Ugovor o zabrani smještanja nuklearnog i drugih vrsta oružja za masovno uništenje 

na morskom dnu i njegovom podzemlju izvan pojasa od 12 milja od polaznih crta obalnih 

država, sklopljen je 1971.                                                                                    

8.   Ženevskom   konvencijom   iz   1977.   zabranjena   je   upotreba   tehnika   za   promjenu 

okoliša u neprijateljske svrhe.

Ugovori regionalnog domašaja

1. Ugovor o Antarktiku, sklopljen u Washingtonu 1959., između ostalog zabranjuje 

sve jere vojne naravi poput uspostavljanja baza, izgradnje utvrda, manevara kao i pokusa 

oružja svih vrsta, a izričito su zabranjene nukelarne eksplozije i odlaganje nukearnog otpada.

2. Od brojnih pokušaja denuklearizacije ostalih dijelova svijeta, do danas je potupuno 

uspio jedino onaj u Latinskom Americi. Ugovorom iz Tlatelolcoa u Meksiku iz 1967., države 

Srednje   i   Južne   Amerike   obvezale   su   se   na   isključivo   miroljubivu   upotrebu   nuklearnih 

materijala i postrojenja pod njihovom sudbenošću, te da neće trpjeti prisutnost nuklearnog 

oružja na svom području.

3.   Ugovor   o   Raratongau   (Cookovo   otočje),   sklopilo   je   14   država   1985.,   s   ciljem 

denuklearizacije područja Pacifika. Njime je denukleariziran ogroman prostor od ekvatora do 

Antarktika.

4. Ograničenje klasičnog oružja nameće neke posebne probleme  u odnosu na ono 

nuklearno,   biološko   i   kemijsko.   Najveći   dosadašnji   uspjeh   je   sklapanje   Ugovora   o 

konvencioanlnim   oružanim   snagama   1990.   u   Parizu,   koji   određuje   gornje   granice   u 

naoružanju svih europskih država. Državama strankama nameće se dužnost uništenja viškova 

pod međ. nadzorom.

Dvostrani ugovori

Dvostrani ugovori između SAD-a i bivšeg SSSR-a pokazali su se najznačajnijima za stvarno 

otklanjanje opasnosti od nuklearnog sukoba.

Sporazumi SALT I (Strategis Arms Limitation Talks) iz 1972., koji više nisu na snazi, ali se i 

dalje   poštuju,   predvidjeli   su   ograničenje   broja   strateških   defenzivinih   nuklearnih   raketa 

263

background image

www.nasciturus.com

Primjenom načela inadimplendi non est adimplendum, stranka nekog ugovora imala bi pravo 

jednostrano   suspednirati   primjenu,   pa   i   okončati   ugovor   kao   posljedicu   njegovog 

neprimjenjivanja od njegove druge strane.

Retorzija

Retorzija je uzvraćanje na pravno dopušteno, ali štetno i neprijazno ponašanje neke države 

protumjerama iste ili slične naravi da bi se iznudila promjena njenog stava. Retorzija se može 

definirati i kao pretjerano kruto korištenje vlastitim pravima kao protumjera na jednako ili 

slično ponašanje druge države.

Država koja je dala povoda za tu vrstu protumjera nije prekršila nikakvo pravo. Ona nije 

počinila nikakvo protupravno djelo. I mjere retorzije ostaju u granicama međ. prava, ali mogu 

imati štetne učinke po državu koja je za njih dala povoda.

Mjere retorzije mogu npr. biti: uskrata priznanja neke nove države; povlačenje egzekvature 

konzularnom   agentu   druge   države;   ograničenje   kretanja   stranih   diplomatskih   agenata   ili 

njihov izgon iz zemlje ili prekid diplomatskih odnosa i sl.

Nije uvijek lako odrediti prag dopustivosti mjera koje su dale povoda za retorziju, kao i mjera 

koje se kao retorzija poduzimaju.

Poput   dopuštenih   represalija,   poduzete   mjere   retorzije   ne   smiju   biti   izvan   razmjera 

(proporcionalnosti) s razinom djela koja su im pružila povod.

Ekonomski   bogate   države   i   neke   ekonomske   organizacije   poput   EU   mogu   dopuštenim 

mjerama retorzije djelotvorno uzvratiti na ponašanje države za koju smatraju da nije izvršila 

sve preuzete ugovorne obveze ili jednostrano data obećanja.

Pojam represalija u međunarodnom pravu

Represalije su djela koja su po sebi povreda međunarodnog prava, ali se izuzetno smatraju 

dopuštenima   ako   su   protumjera   na   međunarodna   protupravna   djela   države   koja   je   prva 

prekršila neko pravo države koja ih poduzima. Uz legitimnu samoobranu, one su najvažnije 

sredstvo   samopomoći,   tj.   jednostrana   mjera   države   koja   njome   nastoji   iznuditi   od   druge 

države okončanje protupravnog ponašanja i ispravljanje štete koju je počinila.

Da bi se spriječile njihove najgore zloupotrebe pozitivno međ. pravo je u 20.st. propisalo 

brojna ograničenja u vršenju represalija.

Represalije se mogu  podijeliti  na one koje se poduzimaju u doba mira  i na one koje se 

poduzimaju u oružanim sukobima.

265

www.nasciturus.com

Znanost još razlikuje tzv. pozitivne represalije, koje se sastoje u nekom činjenju i negativne 

represalije, koje se sastoje u neizvršenju neke pravne obveze.

Represalije u doba mira

Komisija   za   međ.   pravo   je   u   Nacrtu   pravila   o   odgovornosti   država   pokušala   kodificirati 

pravila o dopustivosti protumjera, pod kojima se u obzir isključivo uzimaju represalije.

Kao mjera represalija prema tom Nacrtu pravila, najprije je zabranjena prijetnja ili upotreba 

sile koje su zabranjene Poveljom UN-a. To je ograničenje danas nesporno, makar kada se 

odnosi na upotrebu fizičke, tj. oružane sile. To je zato jer zakonite protumjera na upotrebu sile 

protiv   teritorijalne   cjelovitosti   ili   političke   neovisnosti   neke   države,   nisu   represalije   nego 

mjere legitimne samoobrane.

Nadalje,   prema   Nacrtu   pravila   zabranjena   je   ekstremna   ekonomska   ili   politička   prisila 

usmjerena na ugorožavanje teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti države počinitelja 

međ. protupravnog djela.

Zabranjeno je svako ponašanje koje krši nepovredivost diplomatskih i konzularnih agenata, 

prostorija, arhiva ili dokumenata.

Zabranjeno je i svako ponašanje kojim se derogiraju temeljna prava čovjeka.

Opće međ. pravo koje je danas na snazi kao mjere represalija apsolutno zabranjuje upotrebu 

vojne   sile   (osim   u   vršenju   legitimne   samoobrane),   svako   ponašanje   kojim   se   derogiraju 

ljudska prava, svako drugo ponašanje koje bi po tom pravu činilo neki međ. zločin, te neka 

druga djela poput npr. kršenja nepovredivosti diplomatskih i konzularnih agenata, prostorija, 

arhiva ili dokumenata.

Ukoliko neka država namjerno i izvan sumnje otpočne kršiti neku svoju međ. obvezu prema 

drugoj  državi, povrijeđena država ima  pravo pribjeći  onim mjerama  represalija koje nisu 

zabranjene općim međ. pravom ali pod strogo određenim drugim uvjetima. Prema općem 

međ. pravu radilo bi se o ovim ograničenjima:

1. mora zaista postojati povreda nekog interesa zaštićenog međ. pravom;

2. prije nego št pribjegne dopuštenim represalijama povrijeđena država, mora 

pokušati   osigurati   poštivanje   svojih   prava   mirnim   putem   te   u   tu   svrhu 

državi   prekšiteljici   mora   ponuditi   pregovore.   Ako   kršenje   njenih   prava 

dovodi do nepopravljivih posljedica, povrijeđena dražva trea izravno putem 

diplomatskih ili drugih raspoloživih kanala zatražiti hitan prestanak takvih 

povreda;

266

background image

www.nasciturus.com

3.

U izboru mjera represalija strana koja im ima pravo pribjeći 

obvezna   je   na   poštivanje   svih   ugovornih   i   običajnih   propisa   o   njihovim 

ograničenjima ili zabrani. Ni u kojem slučaju, čak kada se radi i o protumjerama 

na   međ.   zločine,   povrijeđena   strana   nema   pravo   odgovoriti   istim   ili   sličnim 

mjerama koje su zabranjene kao represalije ili okvalificirane kao teške povrede 

Ženevskih konvencija.

4.

Po svojim posljedicama poduzete mjere represalija moraju 

biti   proporcionalne,   tj.   u   razmjeru   s   nedopuštenim   djelima   koja   su   im   bila 

povodom.

5.

Represalije se po svojoj naravi privremene mjere. Njihovo 

se vršenje mora prekinuti odmah nakon što suprotna strana prekine sa svojim 

nedopuštenim ponašanjem.

6.

Pravo   da   naredi   ili   odobri   represalije   pripada   vrhovnom 

zapovjedniku oružanih snaga zaraćene strane, nakon što pažljivo procjeni sve 

okolnosti.   Zapovjednici   nižih,   njemu   podređenih   postrojbi   mogu   narediti 

represalije samo u slučajevima krajnje nužde, kada bi njihovo odlaganje zbog 

traženja odobrenja prouzročilo uništenje vojne jedinice u pitanju ili gubljenje 

pozicije odlučne za ratovanje.

268

www.nasciturus.com

VI. DIO: PRAVO ORUŽANIH SUKOBA

A. OPĆENITE ZNAČAJKE

88. IZVORI RATNOG I HUMANITARNOG PRAVA

Kodifikacija ratnog prava putem ugovora

Polovicom   19.   st.   otpočeo   je   pokret   za   kodifikacijom   međ.   ratnog   prava   putem   pisanih 

ugovora,  kojeg  je  potaknuo  Švicarac   Henri  Dunant.  Njegova  brošura  iz  1862. potakla   je 

organiziranje nacionalnih društava Crvenog križa, te usvajanje prve Konvencije o poboljšanju 

sudbine ranjenika u vojskama na kopnu, potpisane u Ženevi 1864.

Najviše se učinilo na dvjema Haškim mirovnim konvencijama 1899. i 1907. Četvrta Haška 

konvencija iz 1907. i njen Haški pravilnik o ratovanju na kopnu, najvažnija je od onih čiji se 

propisi   i   danas   primjenjuju.   Treća   Haška   konferencija   trebala   se   održati   1915.   ali   ju   je 

spriječio I. svjet. rat.

1925. usvojen je Ženevski protokol o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova 

i bakterioloških sredstava u ratu.

12.8.1949. u Ženevi su usvojene i potpisane 4 konvencije iz  oblasti međ. humanitarnog prava 

i to:

1.   (prva)   Konvencija   za   poboljšanje   položaja   ranjenika   i   bolesnika   u   oružanim 

snagama u ratu,

2.  (druga)   Konvencija   za   poboljšanje   položaja   ranjenika,   bolesnika   i   brodolomaca 

oružanih snaga na moru,

3. (treća) Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima,

4. (četvrta) Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata.

8.6.1977. usvojena su 2 dopunska protokola za ove 4 Ženevske konvenije i to:

1. Protokol I., o zaštiti žrtava međ. oružanih sukoba i 

2. Protokol II., o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

Pokret kofifikacije ratnog prava imao je prvobitni cilj da po mogućnosti sve države svijeta 

postanu strankama tih konvencija u pisanom obliku i da one po ugovornoj osnovi obvezuju 

sve  zaraćene  strane  u svim budućim  ratovima.  Dalji je cilj  bio  da se preciziraju  prava  i 

269

background image

www.nasciturus.com

Danas   je   općenito   uvjerenje   da   materijalna   pravila   iz   mnogih   konvencija   iz   te   oblasti 

sklopljenih prije II. svjet. rata, po običajnoj osnovi obvezuju sve države svijeta. Ti njihovi 

propisi čine cjelinu sa Ženevskim konvencijama iz 1949. i Dopunskim protokolom iz 1977.

Druga značajka simbioze pisanih ugovornih propisa i općeg običajnog prava leži u tome što 

se danas općenito smatra da većina ograničenja ratovanja propisanih u njima, a osobito glede 

zaštićenih   osoba,   predstavlja   imperativne   norme   općeg   običajnog   međ.   prava   što   ih   je 

prihvatila i priznala čitava međ. zajednica država. A jus cogens se nameće svim, pa i novim 

državama koje prije stjecanja državnosti nisu imale mogućnosti sudjelovati u pripremanju i 

donošenju odgovarajućih ugovora.

Teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. u Protokola I. iz 1977., predstavljaju međ. 

zločine, koji povlače međ. odgovornost.

Ostali izvori prava oružanih sukoba

Pravo oružanih sukoba ima i neke druge izvore.

Nurnberška presuda iz 1946. između ostalog je istakla da neovisno o ugovorima, zakoni rata 

proizlaze iz prakse i običaja koji se takvima postupno i općenito priznaju u naučavanjima 

pravnika   i   praksi   vojnih   tribunala.   To   pravo   nije   nepromjenljivo,   ono   se   neprestano 

prilagođava potrebama svijeta u promjenama.

Dragocjen   pomoćni   izvor   ratnog   prava   činte   tzv.   vojni   pravilnici   pojedinih   država,   a   po 

potrebi i propisi njihovog kaznenog zakonodavstva koji se primjenju na zločine počinjene u 

oružanim sukobima.

89. RAT I DRUGE VRSTE ORUŽANIH SUKOBA

Pravedni i nepravedni ratovi

Podjele   ratova   na   pravedne   i   nepravedne   i   pokušaji   stvaranje   objektivnih   kriterija   za   te 

podjele, bili su prva nastojanja da se poduzimanje ratova na neki način ograniči pravnim 

pravilima (jus ad bellum), ili da se i njihovo vođenje podvrgne pravu (jus in bello).

Još je rimsko pravo prihvatilo strogo formalističku ideju o pravednim ratovima. Rat koji je 

imao pravedan uzrok i poduzimao se u skladu sa strogo propisanim postupkom čija su pravila 

imala   sakralni   karakter,   smatran   je   pravednim   (justum   i   pius).   4   su   se   uzroka   smatrala 

pravednima   za   otpočinjanje   rata:   povreda   rimskih   posjeda,   povreda   poslanika,   povreda 

ugovora i pomoć koju u neprijatelju u doba rata ukazuje dotadašnji prijatelj rimske države. Uz 

ispunjenje nekog od tih uvjeta, rat je trebao biti i pravilno započet.

271

www.nasciturus.com

Ciceron je od toga pošao korak dalje i istaknuo je da je rat koji se otpočne bez dovoljnog 

razloga nepravedan, dok je, naprotiv, opravdan ako se poduzme u cilju obrane od neprijatelja 

ili radi osvete za nanesenu nepravdu.

Kršćansko učenje o pravednim i nepravednim ratovima, bilo je plod doprinosa teologa kroz 

više   stoljeća.   Sv.   Augustin   je  naveo   da   se   pravednim   ratovima   obično   nazivaju   oni   koji 

osvećuju nanesene nepravde, kada su nacija ili grad protiv kojih su neke neprijateljske akcije 

upravljene zanemarili kažnjavanje nedjela počinjena od njihovih građana.

Na vrhuncu tog učenja, u 16. st., ono je bilo zamišljeno kao neka vrsta sudskog postupka u 

kojem   je   povrijeđena   država   sama   preuzimala   izricanje   pravde   i   kažnjavanje   krivca   za 

nanijetu   nepravdu.   Prema   tom   učenju   da   bi   bio   pravedan,   rat   je   morao   ispuniti   više 

kumulativnih uvjeta:

1. pravedan naslov (titulus),

2. pravedan uzrok (justa causa),

3. nužda i

4. pravedan rat se morao voditi na pravedan način, i to s umjerenošću, da se 

ne   počini   veća   šteta   od   nužne   da   bi   se   postigla   pobjeda   i   pripremilo 

obnavljanje mira.

U doba djelovanja Lige naroda nastala je nova podjela na dopuštene i nedopuštene, tj. na 

legalne i nelegalne ratove. Dopuštenim se smatrao čak i napadački rat ako se država koja ga je 

poduzela prethodno podvrgla sustavu rješavanja sporova i rokovima propisanim u Paktu Lige, 

a mirno rješenje nije bilo postignuto.

Nakon usvajanja Briand-Kelloggova pakta 1928., pozitivno međ. pravo je konačno osudilo i 

zabranilo sve agresivne ratove. Podrazumijevali su se izuzeci od te zabrane: ratovi poduzeti u 

samoobrani, u izvršenju međ. obveza ili protiv države koja se prije toga sama ogriješila o tu 

zabranu rata.

Sudionici u oružanim sukobima

Jean-Jacques Rousseau u Društvenom ugovoru iz 1762. zapisao je da rat nije odnos čovjeka 

prema   čovjeku,   nego   odnos   države   prema   državi   u   kojem   su   pojedinci   samo   slučajni 

neprijatelji, ali ne kao ljudi nego kao građani.

Ratno pravo, kakvo se razvijalo od 19. st., zasniva se na jasnom razlikovanju između oružanih 

snaga i civilnog pučanstva, između branjenih i nebranjenih mjesta, a u zračnim napadima 

između vojnih i nevojnih ciljeva. To prava u ratu priznaje razliku između zaraćenih država s 

jedne strane i neutralnih država i njihovih građana s druge. Neprijateljsko civilno stanovništvo 

272

background image

www.nasciturus.com

1. Međunarodni oružani sukobi – taj pojam je nešto širi od samog rata, jer neki od tih 

sukoba ne dovode uvijek do priznatog ratnog stanja od svih država njihovih sudionica. U te 

sukobe spadaju:

a) svi slučajevi objavljenog rata kojih nakon 1945. više nije bilo

b) svaki drugi oružani sukob koji izbije između dviju ili više država, stranaka Ženevskih 

konvencija, čak i ako jedan od njih nije priznala ratno stanje

c) svi slučajevi okupacije čitavog ili dijela područja jedne države, čak ako ta okušacija ne 

naiđe ni na kakav vojni otpor

d) pod utjecajem razovja općeg međ. prava nakon 1949. Protokol I. iz 1977., uključuje u 

međ. oružane sukobe neke vrste koje su se prije smatrale građanskim ratovima. To su 

bili sukobi: u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i 

protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje.

2.   Nemeđunarodni   (unutarnji   ili   građanski)   oružani   sukobi  –   su   oni   u     kojima 

neprijateljstva izbijaju na području jedne države (s izuzetkom onih u korištenju prava naroda 

na  samoodređenje).  Neprijateljstva   u  tim   sukobima   se  odvijaju  na  teritoriju  jedne  države 

između   njenih   oružanih   snaga   i   odmetničkih   oružanih   snaga   ili   drugih   organiziranih 

naoružanih   skupina   koje,   pod   odgovornom   komandom   vrše   takvu   kontrolu   nad   dijelom 

njenog teritorija koja im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene vojne operacije.

Kao posljedica urušenja središnje državne vlasti, različite skupne u nekoj državi mogu se 

međusobno boriti, a pravila iz Protokola II. će na taj sukob ipak biti primjenljiva. To se 

dogodilo u Somaliji 1992, te u BiH glede sukoba između HVO-a i Armije BiH tijekom 1993.

U tim unutarnjim ratnim sukobima primjenjuju se pravila humanitarnog prava iz zajedničkog 

čl. 3. Ženevskih konvencija te ona iz Protokola II. iz 1977.

3. Unutarnji  nemiri  i zategnutosti  – Protokol  II. određuje da  se taj  Protokol  neće 

primjenjivati   na   situacije   unutarnjih   nemira   i   zategnutosti   kao   što   su   pobune,   izolirani   i 

sporadični akti nasilja i ostali akti slične naravi, jer to nisu oružani sukobi. Osim državne 

vlasti tu nema druge strane u sukobu, jer se ona nije ili još nije organizirala. Tu nema ni 

stvarnih neprijateljstava ni ratnog stanja a ni neutralnosti trećih država.

Međutim, ako ih uhiti državna vlast, sudionici i takvih nemira imaju pravo na poštivanje 

svojih ljudskih prava te na osnovnu zaštitu čovjekove ličnosti.

4. Uplitanje Vijeća sigurnosti UN-a u međunarodni ili nemeđunarodni oružani sukob – 

pravila   oružanih   sukoba   primjenjuju   se   na   jednak   način,   čak   i   u   sukobu   između   države 

agresora i njene žrtve ili između države agresora i Snaga UN-a.

274

www.nasciturus.com

Dok VS jasno ne označi agresora ili dok protiv njega ne poduzme akciju temeljem glave VII. 

Povelje UN-a, u oružanim sukobima između država moguće je da treće države članice UN-a 

proglase neutralnost.

Neutralnost država prestaje biti mogućom nakon što VS usvoji mjere iz glave VII. Povelje i 

nametne državama članicama UN-a dužnost sudjelovanja u njima protiv neke strane u sukobu, 

osim ako ser radi o trajno neutralnim državama ili su na drugi način izričito izuzete.

Čak i u akcijama protiv države agresora, obje strane u sukobu uvijek moraju poštivati ista 

pravna pravila i ograničenja.  To vrijedi kako za međunarodne,  tako  i za nemeđunarodne 

oružane sukobe. U nemeđunarodnim oružanim sukobima sve će njihove strane primjenjivati 

pravila iz zajendičkog čl. 3. Ženevskih konvencija iz 1949. i iz Protokola II., te po potrebi i 

drugih pravila.

Time su u današnjem međ. pravu jus ad bellum i jus in bello, potpuno razdvojeni.

Unutarnji nemiri  ponekad brzo prerastaju u nemeđunarodni,  a ovaj  zatim  u međunarodni 

oružani sukob. To se dogodilo i u Hrvatskoj. Unutarnji nemiri (nazvani balvan revolucijom) 

započeli su 1990., kada su lokalne srpske naoružane skupine u blizini Knina podizale barikade 

i prekidale komunikacije. Potencijalno stanje nemeđunarodnog oružanog sukoba, koji tada još 

nije bio stvarno izbio, nastalo je nekoliko tjedana kasnije kada je odmetnuti Milan Martić uz 

prikrivenu podršku JNA ustrojio miliciju «Srpske autonomne oblasti». Uz tu miliciju i JNA, 

na području Hrvatske djelovale su i hrvatske policijske snage iz kojih se u svibnju 1991. 

organizirao Zbor narodne garde.

Taj sukob je evoluirao u međunarodni oružani sukob 8. 10. 1991. kada je Hrvatska konačno 

prekinula sve veze sa SFRJ i kada je 15.1.1992. dobila međ. priznanje od većina država u 

svijetu.

Moguć je i obrnuti proces. Zbog intervencije UN-a neki međ. oružani sukob može prerasti u 

nemeđunarodni. Zatim, dolazak i prisutnost međ. snaga po ovlaštenju VS UN-a može dovesti 

do   potpune   obustave   neprijateljstva.   Takav   se   razvoj   dogodio   u   BiH   nakon   Daytonskih 

sporazuma krajem 1995.

90. OGRANIČENJA RATOVANJA OBVEZATNA U SVIM ORUŽANIM 

SUKOBIMA

Radi se pretežito o pravilima jus cogenst koja obvezuju sve strane u svim vrstama oružanih 

sukoba,   uključujući   i   snage   UN-a   ili   međ.organizacije   koja   djeluje   po   ovlaštenju   VS.Ta 

275

background image

www.nasciturus.com

Zabranjeno   je   koristiti   znakove,   ambleme   ili   odore   i   protivničke   strane,   ali   samo   pri 

poduzimanju napada, ili da bi se prikrile, potakle, zaštitile ili omele vojne operacije.

U ratu na moru upotreba lažne, pa i neprijateljske zastave smatra se ratnom varkom i nije 

zabranjena, ali se vlastita zastava mora istaknuti pred otpočinjanje napada.

Zabranjena je zloupotreba tzv. priznatih amblema. To su amblemi Crvenog križa, Crvenog 

polumjeseca ili Crvenog lava i sunca (koji se koristio u Iranu) i dr.

b)

  Međunarodni   zločin   predstavlja  

izdajničko   ubijanje   il   ranjavanje   neprijatelja

  – 

ranjavanje ili ubijanje protivnika koji je položio oružje nakon poziva da se preda, barbarski je 

čin i nije dopušteno čak ni kao protumjera na takve izdajničke akte protivničke strane.

c) Izjava da se neće davati milost

, tj. naredba da neće biti preživjelih (ako se prije ne 

predaju), te u tom smislu prijetiti protivniku i voditi neprijateljstva na toj osnovi, također je 

međ. zločin, a još je teži zločin provesti takvu naredbu u dijelo.

d)  

Međunarodni   zločin   je  

uništenje,   pljačka   ili   pljenidba   imovine   protivnika  

(bilo 

privatne ili javne), osim kada vojna potreba imperativno nalaže njeno uništenje ili pljenidbu. 

Zločin je pljačka grada ili mjesta, čak i kada su osvojeni na juriš.

e) 

Precizne odredbe o 

postupanju s padobrancima 

usvojene su u pismenom obliku te 

1977. Niti jedna osoba koja u nevolji iskače padobranom iz zrakoplova  ne smije biti  za 

vrijeme spuštanja predmetom napada. Ako se spusti na teritorij koji kontrolira protivnička 

strana, osobi u nevolji treba pružiti mogućnost da se preda prije nego što postane metom 

napada, osim kada je očito da se uključila u neprijatljski čin. Tu zaštitu i ograničenje ne 

uživaju   zračno-desantne   jedinice,   što   znači   da   se   pripadnici   tih   jedinica   pri   samom 

poduzimanju desanta mogu gađati dok su u zraku, te po spuštanju na zemlju.

f) Špijunaža

  po međ. pravu nije zabranjena i ne predstavlja međ. zločin. Ali špijun 

uhvaćen   na   djelu   nema   položaj   ratnog   zarobljenika   i   podliježe   strogom   kažnjavanju. 

Špijunom se može smatrati samo ona osoba koja djelujući tajno ili lažno se predstavljajući, 

pribavlja   ili   pokušava   pribaviti   obavijesti   na   području   operacija   neke   zaraćene   strane,   s 

namjerom njihova priopćavanja protivničkoj strani.

Sa špijunom koji se po izvršenju zadatka pridružio svojoj vojsci, ako potom padne pod vlast 

neprijatelja, postupa se kao s ratnim zarobljenikom. Špijun uhvaćen na djelu ne može biti 

kažnjen   bez   prethodnog   pravičnog   i   nepristranog   suđenja.   Stoga   je   otkrivene   špijune 

zabranjeno strijeljati po kratkom postupku i bez suđenja.

Prema Protokolu I.:

277

www.nasciturus.com

-

Neće se smatrati angažiranim u špijunaži pripadnik oružanih snaga koji u svojoj 

vojničkoj   odori   prikuplja   ili   pokušava   prikupiti   obavijesti   za   svoju   stranu   na 

podučju koje kontrolira neprijatelj.

-

Također se neće smatrati da se bavi špijunažom pripadnik oružanih snaga koji na 

području   koje   je   okupirala   protivnička   strana   prikuplja   ili   pokušava   pribaviti 

obavijesti od vojnog značaja, ako na tom području inače prebiva i ako to ne radi 

lažno se predstavljajući ili očito potajno.

-

U   slučaju   da   ih   neprijatelj   zarobi   ili   uhiti,   ove   osobe   imaju   položaj   ratnih 

zarobljenika.

g) Plaćenici  

(merceneri) – plaćenik je stranac, i bez prebivališta u državi za koju se 

bori, kojije unajmljen da se bori uglavnom iz želje za osobnom koristi. Materijalna naknada 

koju dobiva ili koja mu je obećana, znatno je veća od one koja se isplaćuje borcima sličnog 

ranga ili funkcije u oružanim snagama te strane. Zbog tih obilježja plaćenici su skloniji pljački 

privatne i javne imovine, te zločinima prvenstveno protiv civilnog pučanstva, nego pripadnici 

oružanih   snaga.   Prema   Protokolu   I.   plaćenik   nema   pravo   na   položaj   borca   ili   ratnog 

zarobljenika. Plaćenik kojeg protivnička strana zarobi ili uhiti odgovara u sudskom postupku 

za sve zločine koje je počinio, a koji su predviđeni bilo po međunarodnom ili po domaćem 

kaz. pravu.

3. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte

Običajna i ugovorna pravila međ. prava propisala su neka ograničenja i zabrane, koja su 

također obvezujuća sa sve strane u svim vrstama međ. sukoba.

a)   Nebranjena   mjesta   i   vojni   cilj

  –   pravila   o   kopnenom   ratovanju   vrše   važno 

razlikovanje   između  branjenih  i   nebranjenih  mjesta.  Zabranjeno   je  bilo  kojim  sredstvima 

napadati ili bomardirati nebranjene gradove, sela, naelja ili zgrade.

Najicrpnija su neka pravila za koja se smatra da su primjenljiva u zračnom ratu. Ona uvode i 

preciziraju pojam vojnog cilja. Radi se o Haškim pravilima o zračnom ratu  iz 1923.

Zabranjeno je bombardiranje iz zraka u svrhu teroriziranja civilnog stanovništva, razaranje ili 

oštećenje privatne imovine koja nema vojni karakter ili nanošenje gubitka među neborcima.

Bombardiranje iz zraka zakonito je samo ako je upravljeno na vojni cilj. Vojni ciljevi su: 

vojne snage, vojne utvrde, vojne ustanove ili spremišta, tvornice koje su važna i priznata 

središta   a   koje   se   bave   proizvodnjom   oružja,   streljiva   ili   izričito   vojne   opreme, 

komunikacijski ili prometni pravci koji se upotrebljavaju u vojne svrhe.

278

background image

www.nasciturus.com

b) naboji koji se u ljudskom tijelu lako rašire ili spljosnu (dum-dum naboji),

c) otrov i otrovno oružje,

d) zabranjena  je  upotreba   svakog  oružja  koje  je  namijenjeno  da   svojim  fragmentima 

nanosi povrede koje se u ljudskom tijelu ne mogu otkriti rengenskim zrakama,

e) zabranjena je ili ograničena upotreba određenih vrsta mina, mina iznenađenja i nekih 

drugih sredstava u ratu na kopnu,

f) napalm i druge vrste zapaljivog oružja i streljiva,

g) zasljepljujuće lasersko oružje, 

h) protupješačke (antipersonalne) mine,

i) zabranjena je upotreba bakteriološkog  (biološkog), toksičnog i kemijskog oružja u 

svim vrstama sukoba,

j) u pomorskom ratu općenito su dopuštene samo usidrene mine, dok se druge smatraju 

zabranjenima.

Važno je pitanje upotrebe nuklearnog oružja, ali još nema odgovora na to pitanje. Naime, ni 

običajno, ni ugovorno međ. pravo ne ovlašćuju posebno na prijetnju ili upotrebu nuklearnog 

oružja, ali također i ne sadrže cjelovitu i univerzalnu zabranu upotrebe takvog oružja.

91. PRAVILA HUMANITARNOG PRAVA PRIMJENLJIVA U 

NEMEĐUNARODNIM ORUŽANIM SUKOBIMA

Elementarni obziri čovječnosti (humanosti)

Za sve slučajeve oružanih sukoba koji nemaju međ. karakter, zajednički čl. 3. iz 4 Ženevske 

konvencije iz 1949. propisuje pravna pravila kojih se sve strane u svim prilikama i na svakom 

mjestu moraju pridržavati.

Ti elementarni obziri čovječnosti obvezuju sve strane u svim sukobima izvan svake ugovorne 

osnove.  Radi se ponajprije o dužnosti čovječnog  postupanja  kako prema  civilima,  tako i 

prema pripadnicima oružanih snaga koji više ne sudjeluju u neprijateljstvima, i to bez ikakve 

diskriminacije tih zaštićenih osoba.

U tom cilju, prema tim su osobama u svako doba i na svakom mjestu zabranjeni:

-

nasilje   protiv   života   i   tijela,   osobito   sve   vrste   ubojstava,   sakaćenja,   okrutnog 

postupanja i mučenja,

-

uzimanje talaca,

-

povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci,

280

www.nasciturus.com

-

izricanje i izvršavanje kazne bez prethodnog suđenja pred redovno ustanovljenim 

sudom koji pruža sva sudska jamstva priznata kao nužna od civiliziranih naroda.

Ratni zločini u kontekstu nemeđunarodnih oružanih sukoba

Rimski   statut   Međ.   kaznenog   suda   iz   1998.   predstavlja   u   neku   ruku   kodifikaciju   općih 

običajnih pravila humanitarnog prava koja su danas na snazi i koja obvezuju sve strane u 

nemeđunarodnim sukobima.

Prema Statutu ostala teška kršenja zakona i običaja rata primjenljiva u oružanim sukobima 

koji nisu međ. značaja, u utemeljenim okvirima međ. prava su:

1. namjerno   usmjereni   napadi   protiv   civilnog   stanovništva   kao   takvog   ili 

protiv civila pojedinaca koji neposredno ne sudjeluju u neprijateljstvima,

2. namjerno usmjereni napadi protiv zgrada, materijala, medicinskih jedinica i 

transporta,   te   osoba   koje   koriste   u   skladu   s   međ.   pravom   ambleme 

Ženevskih konvencija,

3. namjerno usmjereni napadi protiv osoblja, instalacija, materijala, jedinica 

ili vozila uključenih u humanitarnu pomoć ili u mirovnu misiju u skladu s 

Poveljom UN-a, sve dok imaju pravo na zaštitu predviđenu za civile ili 

civilne objekte prema pravu oružanih sukoba.

4. počinjenje   silovanja,   seksualnog   ropstva,   nasilne   prostitucije,   nasilne 

trudnoće, nasilne sterilizacije, i bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja,

5. novačenje   djece   mlađe   od   15   godina   u   oružane   snage   ili   skupine,   ili 

njihovo korištenje da aktivno sudjeluju u neprijateljstvima,

6. naređivanje   premještanja   civilnog   stanovništva   iz   razloga   vezanih   za 

sukob, osim kada sigurnost tih civila ili imperativni vojni razlozi to nalažu,

7. podvrgavanje   osoba   koje   su   u   vlasti   druge   strane   u   sukobu,   fizičkom 

sakaćenju ili medicinskim ili zdravstvenim pokusima bilo koje vrste.

Zanimljivo je da među ratne zločine još nisu svrstani: iscrpljivanje stanovništva glađu, napadi 

na građevine ili instalacije koje sadrže opasne sile te teška oštećenja prirodnog okoliša.

281

background image

www.nasciturus.com

protiv mira osudio nacističke vođe koji su prekršili taj Pakt, nakon II. svjet. rata više nije bilo 

poznatih primjera objave rata jedne države drugoj.

Do međunarodnog oružanog sukoba dolazi:

a) u svim slučajevima objavljenog rata,

b) u drugim oružanim sukobima između država ako je makar jedna od njih priznala ratno 

stanje,

c) u slučajevima strane okupacije dijela ili čitavog područja druge države, čak ako ta 

okupacija ne naiđe na nikakav otpor, te

d) u sukobima u kojma se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i 

protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje.

Pravne posljedice ratnog stanja

Čak ako se ne ispuni od uvjeta za postojanje međ. oružanog sukoba, namjera ratovanja i 

postojanje ratnog stanja mogu i danas proizaći iz nekih drugih akata zaraćenih strana.

a)

Izbijanje   rata   po   pravilu   za   posljedicu   ima  

prekid   diplomatskih   odnosa   između 

zaraćenih strana

 – Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961., nalaže državi 

primateljici koja je zaraćena strana dužnost pružanja olakšica da diplomatsko osoblje 

neprijateljske države, u najkraćem mogućem roku s članovima obitelji napusti njen 

teritorij.

b)

Izbijanje rata ima značajne posljedice prvenstveno za neke 

dvostrane ugovore

između 

zaraćenih strana. To pitanje nije riješeno Bečkom konvencijom iz 1969. ali temeljem 

prijašnje međ. prakse može se zaključiti da:

-

izbijanje rata poništava dvostrane ugovore između zaraćenih država o vojnom ili 

političkom savezu ili suradnji,

-

za  trajanja  rata   svaka  od  zaraćenih   strana  slobodna  je  suspendirati  izvršavanje 

dvostranih ugovora o trgovini, prometu, ekstradiciji i drugim oblicima suradnje

-

mnogostrani   i   dvostrani   ugovori   koji   sami   predviđaju   da   će   se   izvršavati   u 

oružanim   sukobima,   tek   se   tada   počinju   stvarno   primjenjivati.   To   su   između 

ostalih 4 Ženevske konvencije iz 1949. o humanitarnom pravu i Protokol I.,

-

oružani   sukob   nema   učinka   na   važnost   ugovora   o   grancama   i   onih   koji 

ustanovljuju objektivne režime.

c)

Izbijanje   neprijateljstaa   ima   u   pravilu   važne   učinke   na  

položaj   neprijateljskih 

državljana

 koji žive ili se zateknu na području druge zaraćene strane. Ako niti jedna 

strana   upletena   u   neki   oružani   sukob   ne   tretira   građane   one   druge   države   kao 

283

www.nasciturus.com

neprijateljske državljane, i ako oni ostaju pod zaštitom svoje diplomatske misije koja 

je nastavila s djelovanjem, to je pouzdan test da između tih država ne postoji ratno 

stanje a time ni međ. oružani sukob.

d)

Izbijanje neprijateljstava ima važnih posljedica na  

trgovinske i druge slične odnose 

između zaraćenih strana i njihovih pravnih i fizičkih osoba. Iz zakonodavstva i prakse 

zaraćenih strana u I. i II. svjet. ratu može se zaključiti da:

-

svaka od zaraćenih strana ovlaštena je zabraniti svojim zakonima svu trgovinu 

između njenih neprijateljskih poduzeća, ukljućujući tu i državna poduzeća,

-

primjenom tih zakona dokinuti su svi prije sklopljeni privatni kontrakti, dok su 

novi kontrakti bili ništavi, a njihovo sklapanje po sebi je bilo kazneno djelo,

-

sve zaraćene strane vršile su pljenidbu neprijateljske javne pokretne imovine na 

svom i na privremeno okupiranom neprijateljskom području. Ratnim plijenom su 

se   smatrali:   novac,   zlato   i   druge   dragocjenosti,   oružje,   streljivo,   namirnice,   te 

lokomotive i vagoni u vlasništvu neprijateljskih državnih željeznica.

Prestanak međunarodnog oružanog sukoba

1.  

Prosti  prestanak neprijateljstava  

bez posebnog ugovora – bilo  je više prešutno 

okončanih   ratova  npr.  izmešu  Francuske  i   Španjolske  1720.,  Rusije  i  Perzije   1801.  i  dr. 

Nedostatak tog načina je da ostavlja mnoga pitanja u sumnji, te nije pogodan za suvremene 

uvjete u kojima treba ugovoriti repatrijaciju ratnih zarobljenika, pitanja granica, sukcesije 

država i dr.

2.  

Upokorenje (debelacija, subjugacija)

  – radi se o osvojenju cjelokupnog teritorija 

druge zaraćene strane kojima slijedi anekcija, pod uvjetom da prestane svaki otpor u zemlji i 

inozemstvu   i   da   svaka   vlast   upokorene   države   nestane,   čak   i   u   izbjeglištvu.   Osvojena   i 

anektirana država time prestaje postojati kao subjekt međ. prava. Upokorenjem prestaje rat, te 

time i potreba uređenja njegovih posljedica.

Prema dosadašnjem međ. pravu upokorenje neke suverene države u oružanom sukobu bilo bi 

pravno nevaljalo. Nikakvo stjecanje područja ili posebne prednosti koje proizlaze iz agresije 

nisu i neće se priznati kao zakonite.

3. 

Mirovni ugovor

 – se smatra normalnim načinom okončanja ratnog stanja, kojim se 

uređuju   sva   pitanja   proizašla   iz   rata   i   promjena   u   ratu,   poput   povlačenja   postrojbi   s 

okupiranog područja, reatrijacije ratnih zaroljenika, novih granica itd.

284

background image

www.nasciturus.com

c) Prekid neprijateljstava ili «primirje» po nalogu ili po preporuci Vijeća sigurnosti UN

Namjeravani učinak takve odluke je apsolutni prestanak neprijateljstava za vrijem koje 

se odredi rezolucijom. U tom bi roku trebalo postići trajni politički sporazum, redovito 

uz posredovanje organa UN-a.

d) Ostale vrste ugovora o prekidu ili suspenziji neprijateljstava

. Do takvih je ugovora 

dolazilo na diplomatskim konferencijama, posredovanjem trećih dražva ili organa UN.

93. TEMELJNA PRAVNA PRAVILA O RATOVANJU I 

NEPRIJATELJSTVIMA

Pod zakonima rata (laws of war) podrazumijevaju se ograničenja propisana međunarodnim 

pravom u okviru kojih se smije primijeniti sila potrebna da se savlada neprijatelj.

Ta se ograničenja mogu podijeliti na one ratione loci, ratione instrumenti te ratione personae.

Ograničenja ratovanja ratione loci

U ratovima između država razlikuju se ratište (the region of war) od područja ratnih operacija 

(vojnišna prostorija, the theatre of war).

Ratište je sav prostor u kojem zaraćene strane mogu pripremati i vršiti neprijateljstva. To su 

najprije kopneno područje, unutrašnje vode i teritorijalno more zajedno sa zračnim prostorom 

svake od tih država. Ratište zahvaća i sve prostore otvorenog mora, jer se i u njima mogu 

vršiti neprijateljstva.

Ratiše međutim, ne obuhvaća kopneno područje, unutrašnje morske vode i teritorijalno more 

neutralnih država. Ono također ne obuhvaća područja koja su neutralizirana međunarodnim 

ugovorima i zračni prostor iznad njih. To su danas Sueski i Panamski kanal, Magellanov 

prolaz, norveški otoci Spitzbergen (Svalbard) na Arktiku, Aalandsko otočje koje je dio Finske 

te čitav Antarktik.

Od tih ogromnih  prostora ratišta  treba razlikovati  područje ratnih operacija  tj. prostore u 

kojima se neprijateljstva stvarno vode. Područje ratnih operacija u unutarnjem sukobu ostaje 

područje države zahvaćene građanskim ratom, čak ako u njemu protupravno interveniraju 

oružane snage trećih država.

Ograničenja ratovanja ratione instrumenti

Radi   se   o   ograničenjima   s   obzirom   na   metode   i   sredstva   ratovanja   i   upotrebe   oružja,   s 

obzirom na objekte, te o zabranjenim vrstama oružja. Ta ograničenja obvezuju sve strane u 

286

www.nasciturus.com

svim vrstama oružanih sukoba, uključivši i snage UN-a ili međ. organizacije koja djeluje po 

ovlaštenju VS-a.

Ograničenja ratovanja ratione personae

Temeljno   razlikovanje   između   ratnika   i   civilnog   pučanstva   trebalo   bi   poštivati   u   svim 

oružanim sukobima

A)

Zaštita civila 

– Glede zaštite civilnog stanovništva pravo međ. oružanih sukoba 

predviđa mnogo veći stupanj odgovornosti svih strana u svim vrstama međ. 

oružanih sukoba nego što je to slučaj u unutarnjim sukobma.

Civilno stanovništvo i civilne osobe uživaju opću zaštitu od opasnosti koje 

proistječu iz vojnih operacija. Oni neće biti objektom napada. Pod izrazom 

«napadi»,   podrazumijevaju   se   akti   nasilja   protiv   protivnika,   bilo   da   su 

ofenzivni ili defenzivni.

Civili uživaju tu zaštitu ako izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, odnosno 

za vrijeme dok izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima.

B)

Borci  

– su osobe koje sudjeluju u neprijateljstvima, a ako padnu pod vlast 

neprijatelja, imaju položaj ratnih zarobljenika. Izvjesne civilne osobe koje ne 

sudjeluju u neprijateljstvima, ako padnu pod vlast neprijatelja, imaju položaj 

ratnih zarobljenika.

C)

Regularni borci

 – su pripadnici oružanih snaga svake od strana u sukobu, kao i 

pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih 

snaga.

Ukoliko padnu pod vlast neprijatelja, položaj ratnih zarobljenika uživaju neki 

neborci, i to: osobe koje prate oružane članove posada vojnih zrakoplova, ratni 

dopisnici, dobavljači, pripadnici radnih jedinica ili službi zaduženih za skrb 

oružanih snaga, pod uvjetom da su za to dobile odobrenje od oružanih snaga 

koje prate i koje će im u tu svrhu izdati osobnu iskaznicu.

D)

Neregularni borci

 – su borci koji nisu bili pripadnici neprijateljskih regularnih 

oružanih snaga. Treća Ženevska konvencija iz 1949. određuje da pripadnici 

ostalih   milicija   i   pripadnici   ostalih   dobrovoljačkih   odreda   (koji   ne   ulaze   u 

sastav   regularnih   oružanih   snaga)   uključujući   i     pripadnike   organiziranih 

pokreta otpora, koji pripadaju nekoj strani u sukobu i koji djeluju izvan ili 

unutar   njena   područja,   čak   i   ako   je   ono   okupirano,   imaju   položaj   ratnih 

zarobljenika ako kumulativno ispunjavaju 4 uvjeta:

287

background image

www.nasciturus.com

Ratni zarobljenici su podvrgnuti disciplini (stezi) i zakonima na snazi države u vlasti koje se 

nalaze. Radi svoje vlastite sigurnosti ona im može ograničiti slobodu, tj. može ih internirati, 

ali ih ne smije držati u zatvoru osim kada prekše kaznene i disciplinske propise. Prije svake 

osude imaju pravo da se brane.

2.  U

VJETI

 

ZAROBLJENIŠTVA

  – Država u čijoj su vlasti, dužna im je besplatno osigurati 

hranu, dostatnu odjeću i uvjete smještaja koji ne smiju biti lošiji od onih za vlastite postrojbe. 

Dužna im je osigurati i medicinsku skrb.

Osim časnika, ratni zarobljenici se mogu prisiliti na rad uz skromnu naknadu, uz uvjeteu 

najmanju ruku jednake onima vlastitih građana.

Odmah   po   zarobljavanju   mora   im   se   omogućiti   da   pošalju   obavijest   svojoj   obitelji,   te 

Središnjoj agenciji za ratne zarobljenike Međunarodnog odbora Crvenog križa.

Imaju pravo između sebe izabrati povjerenike koji će ih zastupati pred vojnim vlastima.

3. R

EPATRIJACIJA

 – Još u vrijeme neprijateljstava treba u domovinu vratiti teško bolesne 

i teško ranjene ratne zarobljenike, ali ukoliko se oslobode oni se ne smiju zaposliti u aktivnu 

vojnu službu. Po okončanju aktivnih neprijateljstava, a prije sklapanja mirovnog ugovora, 

ratne zarobljenike treba osloboditi i repatrirati bez odlaganja.

Zbrinjavanje ranjenika, bolesnika i brodolomaca

Njihova zaštita uređena je Prvom ženevskom konvencijom za poboljšanje položaja ranjenika i 

bolesnika u oružanim snagama u ratu, te Drugom ženevskom konvencijom za poboljšanje 

položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oružanim snagama na moru. Uz to, Protokol I., 

proširio je pojam «zaštićenih osoba» i na civile ranjenike, bolesnike i brodolomce koji imaju 

potrebu za medicinskom pomoći, odnosno koje se nađu u opasnosti na moru, ali pod uvjetom 

da su se suzdržali od neprijateljstava.

Sve te osobe, moraju biti poštovane i zaštićene. U svakoj će se prilici  s njima  postupati 

čovječno i navjećoj će mogućoj mjeri i u najkraćem mogućem roku dobiti medicinsku skrb i 

pomoć koju zahtjeva njihovo stanje.

Zarobljeni   neprijateljski   borci   koji   su   ranjeni,   bolesni   ili   su   brodolomci   postaju   ratni 

zarobljenici. Ali do njihova izlječenja, odnosno njihova spašavanja iz mora, korisnici su svih 

triju ženevskih konvencija iz 1949.

Dužnost   je   svake   zaraćene   strane   pronaći   i   prikupiti   mrtva   tijela   neprijatelja   i   spriječiti 

njihovu   pljačku.   Niti   jedan   mrtvac   ne   smije   se   zakopati   prije   nego   što   se   utvrdi   njegov 

identitet i prije nego što se utvrdi smrt po mogućnosti liječničkim pregledom.

289

www.nasciturus.com

95. INVAZIJA I RATNA OKUPACIJA. ZAŠTITA CIVILNOG 

PUČANSTVA

Ratnu   okupaciju   (belligerent   occupation)   kao   institut   prava   međ.   oružanih   sukoba   treba 

razlikovati od okupacije kao načina stjecanja ničijeg područja koja je jednostrani akt neke 

države kojim ona može steći nova prava.

Temeljni propisi o ratnoj okupaciji dio su Pravilnika o zakonima i običajima rata iz 1907., 

koji su u važnim pojedinostima upotpunjeni opširnom Četvrtom ženevskom konvenicijom iz 

1949. o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Ta je konvencija dopunjena propisima iz 

Protokola I. iz 1977. Prava i dužnosti okupanata propisana su u Pravilniku iz 1907.

Invazija i okupacija

Jedan od glavnih ciljeva rata je osvajanje neprijateljskog područja. Sve dok borbe traju, sama 

invazija još ne stvara objektivno stanje ratne okupacije. Ratna okupacija je prijelazni korak 

između invazije i mogućeg stjecanja suverenosti nad osvojenim područjem.

Ratna okupacija je privremeno stanje u kojem se suverenost zaposjednutog područja nije (ili 

još nije ) promijenila.

Okupantu je zabranjeno prisiljavati stanovništvo okupiranog područja da daje obavijesti o 

vosjsci druge zaraćene strane i o njenim obrambenim sredstvima ili ih prisiljavati na vjernost 

neprijateljskoj sili. Okupant mora poštivati obiteljsku čast, i prava: živote pojedinaca, privatno 

vlasništvo kao i vjerska uvjerenja i obavljanje vjerskih obreda. Privatno vlasništvo se ne smije 

konfiscirati. Pljačka je strogo zabranjena.

Okupant ima pravo namiriti troškove svoje urpave i potreba vojske koju drži na okupiranom 

području, ali uz važna ograničenja. On ne smije ubirati veća sredstva, namirnice ili ostale 

potrepštine, koje bi mu poslužile za njegov ratni napor na druim područjima.

Međutim,   načelo   nedodirljivosti   privatnog   vlasništva   na   okupiranom   području   trpi   važan 

izuzetak. Sva sredstva na kopnu, moru ili u zraku namijenjena za prijenos vijesti, kao i ona za 

prijevoz ljudi ili stvari, zatim spremišta oružja i uopće sve vrste ratnog streljiva, mogu se 

zaplijeniti čak i ako pripadaju privatnicima.

290

background image

www.nasciturus.com

zamišljena kao trajna, sa svrhom da se od posljedica rata zaštite ranjenici i 

bolesnici, nemoćni starci, djeca do 15 godina, trudnice i majke s djecom do 7 

godina starosti.

2.

Neutralizirane   zone

  –   mogu   se   ustanoviti   kao   privremene   na   području   na 

kojem se vode borbe s namjenom da se u njih smjeste ranjeni i bolesni borci i 

neborci obiju strana, kao i civilne osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima i 

ne obavljaju nikakve poslove vojne naravi dok u njima borave.

3.

Nebranjena mjesta

 – praksa njihova jednostranog proglašenja je stara, ali tek 

opširan   propis   iz   Protokola   I.   predviđa   precizne   uvjete   koje   ona   moraju 

ispuniti. Gubitkom tih uvjeta ona to svojstvo mogu naknadno izgubiti.

Nebranjenim mjestom može se proglasiti svako naseljeno mjesto blizu ili u 

zoni   neprijateljstava,   koje   postaje   protivničkoj   strani   otvoreno   ako   dođe   u 

priliku da ga bez otpora okupira. Uvjeti za to su: 

-svi borci, pokretno oružje i pokretna vojna oprema moraju biti iz tog mjesta 

evakuirani,

- nepokretne se vojne instalacije ne smiju koristiti u neprijateljstvima,

- vlasti i stanovništvo ne smiju poduzimati nikakve neprijateljske čine ili akcije 

za podrušku vojnim operacijama.

4.  

Demilitarizirane zone

  – Protokol I. potvrđuje pravilo po kojem je stranama u 

sukobu   zabranjeno   proširivati   vojne   operacije   na   zone   na   koje   su   se 

sporazumom suglasile da imaju status demilitarizirane zone. Niti jedna strana 

ne smije koristitu tu zonu u svrhe vezane za vođenje ratnih operacija.

292

www.nasciturus.com

C. RATOVANJE NA MORU

96. PRAVNA PRAVILA O NEPRIJATELJSTVIMA NA MORU

Izvori pomorskog ratnog prava

Pravna pravila o pomorskom ratovanju najprije su bila običajne naravi i razvijala su se u 

prvom redu u pomorskom ratovanju europskih pomorskih sila u 17. i 18. st. Polovicom 19. st. 

počela  je njihova  kodifikacija  putem  općih konvencija.  Na Drugoj  haškoj  konferenciji  iz 

1907. usvojen je najveći broj tih konvencija za slučaj novog svjetskog sukoba. Jedan od 

primjera konvenija koja sadržavaju običajna pravila je Pariska pomorska deklaracija iz 1856.

Brodovi u pomorskom ratovanju

Temeljna razlika u ratovanju na moru je razlikovanje između ratnih i trgovačkih brodova. U 

pravu mora koje se primjenjuje u doba mira nema gotovo nikakvnih značajnih razlika glede 

imuniteta ratnih i drugih javnih brodova kada se nalaze u luci ili u teritorijalnom moru strane 

države. U doba međ. oružanog sukoba postaje važna odlika ratnog broda, iako se i ostali 

brodovi, pa i trgovački, mogu s njim izjednačiti s obzirom na štetu koju mogu počiniti.

→ Ratni brod

, prema općeusvojenoj definicij, mora ispunjavati više uvjeta. On:

1. pripada oružanim snagama neke države,

2. ima   vanjske   oznake   prema   kojima   se   raspoznaje   brod   te 

državne   pripadnosti   (prema   boji,   zastavi   ratnog   broda, 

plamencu i komandnoj zastavi),

3. pod zapovjedništvom  je časnika  koji je u službi  vlade  te 

države i čije je prezime upisano u odgovarajućem popisu 

vojnih osoba ili u drugom dokumentu jednakog značaja, i 

4. ima posadu podvrgnutu disciplini (stezi) regularnih oružanih 

snaga.

Pariskom pomorskom deklaracijom iz 1856. postalo je zabranjeno korsarstvo (ili gusarstvo) 

kao oblik ratovanja koji se stoljećima smatrao zakonitim.

Niti jedan brod u isto vrijeme ne može imati položaj ratnog i trgovačkog broda, ali svaka 

zaraćena strana može neki svoj trgovački brod pretvoriti u ratni.

293

background image

www.nasciturus.com

To se izmijenilo uvođenjem podmornica u pomorskom ratovanju. Londonski protokol 

iz 1936. glede podmornica, potvrdio je pravilo koje inače obvezuje površinske ratne 

brodove, prema kojem podmornica ne smije potopiti neprijateljski trgovački brod ili 

ga učiniti nesposobnim za plovidbu ako prije toga nije zbrinula  putnike, posadu i 

brodske isprave na sigurno.

Od II. svjetskog rata općenito se smatralo  da se i trgovački  brodovi u ratu smiju 

naouržavati.

U idealnim uvjetima neprijateljski trgovački brod, bilo da je naouržan ili ne, i danas bi 

uživao imunitet od napada ako se odazove pozivu da stane radi pregleda i uzapaćenja. 

Ako on prvi otvori vatru na neprijateljski ratni brod ili podmornicu, gubi pravo na taj 

imunitet i izlaže se potapanju.

Pucanje   po   brodolomcima   u   moru   ili   u   čamcima   za   spašavanje   predstavlja   međ. 

zločin.

Pitanje tzv. zabranjenih zona

Britansko proglašenje zabranjene zone (TEZ – Total Exclusion Zone), u Falklandskom ratu 

1982., široke 200 milja oko tih otoka, u kojoj je ta zemlja sve brodove i zrakoplove koji se u 

njoj nađu bez izričitog odobrenja britanskog ministarstva obrane, smatrala neprijateljskim i 

predmetom britanskog napada, nije bio prvi slučaj te vrste.

Proglašenje takve zone, pogotovo ako im je namjera da se u njima bez upozorenja napadaju 

neprijateljski, pa čak i neutralni trgovački brodovi koji se u njima zateknu, treba smatrati 

protivnim međ. pravu. Međutim, moglo bi se smatrati dopuštenim objaviti neke ratne zone u 

kojima bi trgovački brodovi neutralnih država bili izloženi većem ratnom riziku ako se u 

njima zateknu. To bi trebala biti izuzetna mjera i ne bi smjela obuhavatiti prostore otvorenog 

mora.

97. NEKA OGRANIČENJA RATOVANJA NA MORU

Brodolomci, članovi posade i putnici uzapćenog trgovačkog broda

Prema starom običajnom pravnom pravilu zapovjednik broda je i u doba mira dužan pružiti 

pomoć svakoj osobi koja se nađe u moru u opasnosti da bude izgubljena, ako to može učiniti 

bez opasnosti za svoj brod, posadu ili putnike.

Brodolomci   su  vojne  ili  civilne  osobe,  koje  se nalaze  u  opasnosti  na  moru  ili   u drugim 

vodama kao posljedica nesreće koja je zadesila njih ili brod ili zrakoplov na kojem se nalaze, 

ali koje se uzdržavaju od svakog neprijateljskog čina. Pod uvjetom da se i dalje uzdržavaju od 

295

www.nasciturus.com

svakog neprijateljskog čina, te će se osobe smatrati brodolomcima i za vrijeme spašavanja, 

sve dok ne steknu neki drugi položaj.

Članovi   posade   uzapćenog   neprijateljskog   trgovačkog   broda,   uključujući   njegovog 

zapovjednika   te   pilote   i   vježbenike   trgovačke   mornarice,   su   kao   i   posada   civilnog 

zrakoplovstva   neprijateljske   države,   ratni   zarobljenici   ako   ne   uživaju   povoljniji   postupak 

temeljem drugih propisa međ. prava.

Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebu oružja

Među perfidnim i stoga zabranjenim metodama pomorskog ratovanja spadaju slučajevi ako bi 

brod   u   svrhu   navodne   predaje   obustavio   vatru   i   spustio   ratnu   zastavu   ili   istaknuo   bijelu 

zastavu, a zatim ponovo otvorio vatru, ili ako bi trgovački brod odbio poziv da se zaustavi i 

odgovorio vatrom, potom dao znak da se predaje i onda ponovno otvorio vatru na ratni brod.

U ratovanju na moru, perfidije kao ratna lukavstva su dopuštene. Ne smatra se zabranjenom 

upotreba   od   ratnog   broda   lažne   zastave   ili   prerušavanje   ratnog   broda   u   neprijateljski   ili 

neutralni   trgovački   brod.   Međutim,   vlastita   ratna   zastava   mora   se   uvijek   istaknuti   prije 

početka napada. 

U svim je uvjetima zabranjeno zloupotrijebiti boju i oznake bolničkog broda i zaštićeni znak..

Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte

Zabranjeno je bombardirati po pomorskim snagama nebranjene luke, gradove, sela, naselja ili 

zgrada. Mjesto se smatra nebranjenim čak ako se ispred luke nalaze usidrene automatske 

kontaknte mine.

Međutim,   i   u   nebranjenim   mjestima   dopušteno   je   bombardirati   vojne   utvrde,   vojne   ili 

mornaričke ustanove, spremišta oružja ili ratnog materijala, radionice ili uređaje koji mogu 

koristiti potrebama neprijateljske ratne mornarice ili vojske, te ratni brodovi koji se nalaze u 

luci.

Osim ako vojna potreba zahtijeva neodgodivu akciju, zapovjednik ratnog broda dužan je prije 

bombardiranja   obavijestiti   o  tome   mjesne   vlasti   i  ostaviti  im   dovoljan  rok  za  evakuaciju 

civilnog stanovništva.

Zabranjene vrste oružja

I sve vrste oružja koje su zabranjene u ratovanju općenito, zabranjene su i u pomorskom 

ratovanju poput otrova i otrovnog oružja, oružja koje je namijenjeno da svojim fragmentima 

nanosi povrede neprijatelju, napalma, zasljepljujućeg laserskog oružja i dr.

296

background image

www.nasciturus.com

su prihvatile obvezu da te države neće napadati i da će njihovu neutralnost braniti od mogućih 

napada.

O

PĆE

 

DUŽNOSTI

 

NEUTRALACA

 

U

 

ODNOSU

 

NA

 

SVE

 

ZARAĆENE

 

STRANE

 

SU

:

a)

Uzdržavanje 

– neutralna država ne smije ukazivati pomoć niti jednoj zaraćenoj 

strani. Ona ih naročito ne smije pomagati oružanim postrojbama, davati ili garantirati 

im   zajmove,   ili   na   svom   području   pružati   zaklon   od   neprijateljstava   njihovim 

oružanim snagama i ratnim brodovima.

b)

Prevencija

  –   na   svom   području   i   u   morskim   prostorima   pod   svojom 

suverenošću  neutralna  država  je dužna spriječiti  djelatnosti  zaraćenih  strana poput 

novačenja vojnika, obavljanja priprema za neprijateljstva ili ratnih djelatnosti.

c)

Trpljenje  

(acquiescence  – podrazumijevani  pristanak) – neutralna  dražva je 

dužna priznati zakonitost akata zaraćenih strana protiv trgovačkih djelatnosti njenih 

fizičkih i pravnih osoba, ukoliko su ti njihovi akti u skladu s ratnim pravom.

 D

UŽNOSTI

 

ZARĆENIH

 

STRANA

 

U

 

ODNOSU

 

NA

 

NEUTRALNE

 

DRŽAVE

 

SU

:

a)

Uzdržavanje 

– protivničke strane u sukobu dužne su se uzdržati od bilo kakvih vojnih 

djelatnosti na teritoriju, u vodama i u zračnom prostoru neutralne države.

b)

Prevencija

 – svaka zaraćena strana dužna je npr. spriječiti kršenje prava diplomatskih 

predstavnika  i  zlostavljanje  građana     neutralne   države  na  svom području,  ali  i  na 

neprijateljskom području koje je okupirala.

c)

Trpljenje

  –   zaraćena   strana   dužna   je   trpjeti   interniranje   na   neutralnom   podučju 

neprijateljskih turpa koje su tamo dobile utočište do konca rata ukoliko su prethodno 

razoružane.

Neutralna država u načelu ima pravo na novčanu naknadu ukoliko neka zaraćena strana grubo 

prekrši svoje dužnosti prema neutralnoj državi. Istu obvezu ima neutralna država ako prekrši 

svoje obveze prema nekom zaraćenoj strani.

Nezaraćenost i nesvrstanost

→ 

Nezaraćenost:

 Na početku II.svjet. rata i neke fašističke sile proglašavle su nezaraćenost u 

tom   ratu,   i   osim   što   neko   vrijeme   nisu   aktivno   sudjelovale   u   neprijateljstvima,   nisu   se 

uzdržavale od pomaganja svojim ideološkim istomišljenicima na svaki drugi način.

Izraz   «nezaraćenost»   za   stanje   između   zaraćenosti   i   neutralnosti   prva   je   upotrijebila 

diplomacija fašstičke Italije.

→  

Neutralizam, nesvrstanost:

  ovi pojmovi nastali su u 50-im godinama 20.st. Tu se nije 

radilo o nikakvom pravno definiranom  položaju država koje su slijedile  takvu politiku  u 

298

www.nasciturus.com

odnosu na oružane sukobe, a niti o njihovim ugovornim obvezama. Te su države odbijale 

stupiti u neki od vojnih saveza, čime su odbijale sudjelovati u hladnom ratu, ali su o svakom 

pitanju zadržavale slobodu donošenja neovisnih odluka.

Neutralnost i sustav UN-a

1

. Kolektivne akcije UN-a i države članice

  – ukoliko VS u povodu nekog sukoba 

poduzme akciju na temelju glave VII. Povelje, neutralnost svih država članica UN-a postaje 

neodrživom. To proizlazi iz pravnih obveza koje su sve države članice unaprijed preuzele 

Poveljom a to su:

a) Sve članice daju Organizaciji punu pomoć u svakoj akciji koju ona poduzima u skladu 

s   Poveljom   i   uzdržavaju   se   od   pomaganja   države   protiv   koje   UN   poduzima 

preventivnu ili prisilnu akciju.

b) Članovi UN-a su unaprijed suglasni da prihvate i izvršavaju odluke VS-a u skladu s 

Poveljom. To znači da ako VS odluči o nekoj akciji, države članice nemaju izbora i tu 

odluku moraju provesti. U tim okolnostima one ne mogu biti neutralne.

c) VS   je   ovlašteno   tražiti   suradnju   od   država   članica,   pa   i   pomoć   u   kontigentima 

oružanih snaga. Sve su te obveze u očitoj suprotnosti s poštivanjem pravila o klasičnoj 

neutralnosti u ratu.

Sudjelovanje u ratu s njihovim kontigentima oružanih snaga u prisilnoj akciji UN-a protiv 

države agresora ne stvara po sebi ratno stanje između članica UN-a i države napadača. Stoga 

sudionici tih sukoba nisu zaraćene strane i između njih ne nastaje ratno stanje.

Mjere koje VS poduzme svojim odlukama, u svakom pojedinom slučaju su lex specialis u 

odnosu na pravila klasičnog ratnog prava.

2. 

Države članice u sukobima u kojima izostane kolektivna akcija UN-a 

– međ. praksa 

nakon   II.   svjet.   rata   ukazuje   na   to   da   se   na   države   članice   koje   nisu   strane   u   sukobu 

primjenjuju klasična pravila prava neutralnosti koja su istovjetna pravima i dužnostima svih 

država. Ipak, položaj država koje ne sudjeluju u ratu bliži je nezaraćenosti nego klasičnoj 

neutralnosti.

3. 

Trajna neutralnost

 – položaj trajno neutralnih država u tim sukobima je zanimljiv. 

U  tome  se  razlikuje  položaj  Austrije  koja  je  postala  članicom   UN-a   nakon  stjecanja   tog 

položaja, od položaja Švicarske koja se zbog svoje trajne neutralnsoti do danas nije željela 

učlaniti u UN. Švicarska kao nečlanica UN-a nije u pravnoj obvezi provoditi odluke VS-a 

usvojene temeljem glaveVII. Povelje. Na nju se primjenjuju klasična pravila o neutralnosti.

299

background image

www.nasciturus.com

Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u pomorskom ratu

Njih obuhvaća Trinaesta haška konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila u slučaju 

pomorskog rata iz 1907.

a)

Nepovredivost   neutralnog   teritorija   i   neutralnih   voda

:   Zaraćene   strane   dužne   su 

poštivati suverenost neutralne države i dužne su se uzdržavati na njenom podučju i u 

njenim vodama od svakog čina koji bi predstavljao povredu njene suverenosti.

Svaki čin neprijateljstva, uključujući uzapćenje i vršenje prava pregleda, počinjen od 

strane   ratnih   brodova   zaraćenih   strana   u   neutralnim   vodama   predstavlja   povredu 

neutralnosti i strogo je zabranjen.

Zaraćene strane ne smiju na neutralnom području ili na svom brodu u neutralnim 

vodama osnivati svoje pljenovne sudove.

U   pomorskom   ratu   naročito   je   važno   pitanje   neškodljivog   prolaska   teritorijalnim 

morem,   te   tranzitnog   prolaska   tjesnacima   koji   služe   međ.   plovidbi   i   prolaska 

arhipelaškim plovnim putevima ratnih brodova zaraćenih strana i od njih uzapćenih 

brodova.

Ukoliko se radi o teritorijalnom moru ili arhipelaškim vodama neutralne države, i ako 

su sve države na nekom tjesnacu neutralne, taj je prolaz slobodan, uz sva ograničenja 

koja pravo mora propisuje i za doba mira.

Trinaesta   ženevska   konvencija   napose   predviđa   da   neutralnost   neke   države   nije 

dovedena  u  pitanje  uslijed  neškodljivog  prolaska  bez  zadržavanja  ratnih  i  od  njih 

uzapćenih brodova kroz njeno teritorijalno more.

U svim tim slučajevima, prolazak treba obaviti neprekinuto i bez odgode i ne smije 

dirati u mir, red ili sigurnost obalne države. Sve vojne djelatnosti ratnih brodova u 

prolasku,   a   napose   njihova   uzajamna   neprijateljstva   u   tim   morskim   prostorima 

predstavljali bi povredu suverenosti neutralne obalne države.

Poštivanje svih tih uvjeta osobito je važno radi sprječavanja da teritorijalno more ili 

arhipelaške vode neutralne države ne bi poslužili kao zakon ratnim brodovima jedne 

zaraćene strane od neprijateljstava druge.

Neutralna obalna država može, međutim, bez pravne i stvarne diskriminacije među 

stranim brodovima, privremeno obustaviti, tj. suspendirati neškodljiv prolazak stranih 

brodova, ako je takvo obustavljanje bitno za zaštitu njene sigurnosti.

Nikad se ne smiju obustaviti tranzitni i neškodljiv prolazak kroz tjesnace na koje se ti 

režimi odnose.

301

www.nasciturus.com

b)

Dužnosti neutralne države

: Trinaesta haška konvencija propisuje na općeniti način da 

neutralna   država   mora   prema   obje   zaraćene   strane   jednako   primjenjivati   uvjete, 

ograničenja i zabrane  što ih je donijela u ovoj oblasti.

Neutralnoj  državi   zabranjeno  je  opskrbljivati   zaraćenu   stranu  s   ratnim  brodovima, 

oružjem ili bilo kojim ratnim materijalom. I u tom pogledu ona nije dužna spriječiti 

izvoz ili uvoz za račun neke zaraćene strane oružja, streljiva i svega drugog što može 

koristiti vojsci ili ratnoj mornarici. To znači da ono što se zabranjuje neutralnoj državi, 

ne zabranjuje se njenim ili stranim fizičkim i pravnim osobama.

c)

Ratni brodovi zaraćenih strana u neutralnoj luci

: tu se u načelu primjenjuje pravilo od 

24   sata,   kako   bi   se   spriječilo   da   neutralne   luke   i   neutralne   vode   posluže   ratnim 

brodovima   neke   od   zaraćenih   strana   kao   zaklon   od   neprijateljstava.   U   posebnim 

okolnostima neutralna država može odstupiti od tog pravila i produljiti rok boravka.

Ratni brod zaraćene strane koji se zatekao u luci neutralne dražve ili u njenim vodama 

u trenutku izbijanja rata dužan je isploviti u roku od 24 sata, ili u roku propisanim 

pravom neutralne države.

Ako se u neturalnoj luci istodobno nađu ratni borodovi protivničkih strana, mora proći 

najmanje 24 sata između njihova isplovljavanja. Slično vrijedi ako se u neutralnoj luci 

istodobno nađe trgovački brod pod zastavom jedne zaraćene strane i ratni brod druge. 

Tada ratni brod napušta luku u24 sata nakon što ju je napustio trgovački brod.

U neutralnim lukama mogu se obavljati samo prijeko potrebni popravci stranog broda 

nužni za sigurnost njegove plovidbe, ali nikako za uvećanje nnjegove vojne moći. 

Gorivom se mogu snabdjeti koliko im je potrebno da stignu do najbliže luke u svojoj 

državi.

*

Trinaesta   konvencija   predviđa   posebne   propise   glede  

uzapćenog   broda

.   On   se   ne   smije 

dovesti u neutralnu luku osim zbog nesposobnosti za plovidbu, nevremena, nedostatka goriva 

ili namirnica. On mora isploviti čim taj razlog prestane. U suprotnom, neutralna država može 

osloboditi uzapćeni brod zajedno s posadom, te internirati posadu koju je na brod postavio 

uazptitelj.

Neutralna država može, ako tako odluči, dopustiti pristup u svoje luke uzapćenim brodovima 

pod pratnjom ili bez nje.

302

background image

www.nasciturus.com

Neprijateljski karakter broda i robe

Nacionalnost trgovačkog broda određuje se zastavom pod kojom on zakonito plovi. Neutralni 

brod je dakle, onaj koji plovi pod zastavom neutralne države. Ako neprijateljski trgovački 

brod nezakonito ističe neutralnu ili savezničku zastavu, tada se na njega primjenjuju pravila 

koji se utvrđuje njegova stvarna pripadnost.

Protuneutralna pomoć (unneutral service, assistance hostile)

To je svaka upotreba neutralnog trgovačkog broda i pružanje usluga za neprijateljsku državu, 

koji su u suprotnosti s pravilima  o neutralnosti  u ratu, a koji se tehnički  ne sastoje ni u 

probijanju blokade, ni u prijevozu kontrabande.

Kontrabanda

To je roba na neutralnom trgovačkom brodu koja može služiti u ratne svrhe, zatečena je na 

putu za neprijatelja a zaraćena strana u pitanju je njen prijevoz zabranila.

Starinska   je   praksa   izdavanja   «navicerta».   Konzularne   vlasti   zaraćene   strane   mogu   u 

neutralnoj   luci   ukrcaja   pregledati   teret   i   neutralnom   brodu  izdati   dokumet   da  ne   prevozi 

kontrabandu. Navicert nije obvezujući dokument čak ni za ratne brodove države čiji su ga 

organi izdali.

Zapljeni podliježe i neutralni brod koji prevozi kontrabandu ako ona po vrijednosti, težini, 

zapremnini ili iznosu vozarine čini više od polovice ukupnog tereta na brodu.

Kontrabada se može uzaptiti na otvorenom moru ili u vodama neke zaraćene strane ali ne i u 

neturalnim vodama.

Konvoji

Neutralni   trgovački   brod   može   ploviti   u   konvoju   pod   zaštitom   ratnih   brodova   neke   od 

zaraćenih strana. U tom slučaju izjednačuje se s brodom koji je pružio nasilan otpor pregledu i 

uzapćenju od protivničke  strane. On se izlaže  opasnosti da ga bez upozorenja napadnu i 

potope neprijateljske podmornice, zrakoplovi i drugi ratni brodovi, kao da je i sam ratni brod.

Blokada

Ratna blokada (blockade) je zabrana pomorskog prometa koja se postiže zatvaranjem luke ili 

dijela obale s pomoću ratnih brodova i zrakoplova. Blokiati se može neprijateljska luka ili 

304

www.nasciturus.com

obala, vlastita ako je u vlasti neprijatelja, pa i neutralno područje ako su na njega proširene 

ratne operacije.

Da bi blokada bila valjana, nužno je ispuniti 3 uvjeta:

1.

Efektivnost

  je   propisana   već   Pariskom   pomorskom   deklaracijom   iz   1856. 

Blokada se stoga mora vršiti s dovoljno ratnih brodova i zrakoplova da se 

pristup blokiranoj obali učini opasnim.

2.

Deklaracijom

 se naznačuje dan početka blokade, granica blokiranog područja, 

te rok koji se ostavlja neutralnim brodovima i zrakoplovima da to područje 

napuste.

3.

Notifikacija

  s prije navedenim sadržajem je jednostrani akt države u pitanju 

koji se dostavlja svim neutralnim državama, vlastima blokoranog područja i 

brodovima koji se tom području približavaju a pretpostavlja se da ne znaju za 

blokadu.

Pljenovno redarstvo

Pljenovno redarstvo označava skup mjera koje neka zaraćena strana može u prostoru ratišta 

poduzeti u skladu s međ. pravom glede zaustavljanja, pregleda, sprovođenja i uzapćenja bilo 

neprijateljskog ili neutralnog trgovačkog broda.

Zaustavljanje i pregled (visit and search) vrši se kako bi se ustanovilo prevozi li neutralni brod 

kontrabandu, ili kada se god sumnja da se radi o trgovačkom brodu neprijateljse pripadnosti.

Uzapćenje (seizure) se vrši kada se ustanovi da se radi o neprijateljskom trgoačkom brodu, 

kada se brod na bilo koji način odupre zaustavljanju ili pregledu, kada se pregledom ustanovi 

da neutralni brod prevozi kontrabandu, te bez obzira na državnu pripadnost kada se brod 

zatekne u obavljanju protuneutralne pomoći ili u pokušaju probijanja blokade.

Pljenovno sudovanje

Samim   uzapćenjem   broda   ili   tereta   još   se   ne   prenosi   vlasništvo   na   državu   uzaptitelja. 

Konfiskacija   je   valjana   tek   nakon   provedenog   postupka   pred   pljenovnim   sudom   države 

uzaptiteljice, i ukoliko se utvrdi konačnom presudom da je pljenidba zakonita (lawful prize).

Pljenovni   sudovi   su   unutarnji   sudbeni   ili   upravni   organi   države   uzaptiteljice   koji   u 

odlučivanju pretežito primjenjuju međ. pravo. Na presudu prvostupanjskog suda najčešće se 

predviđa   pravo   žalbe   višoj   instanci.   U   kontradiktornom   postupku   u   kojem   je   zastupljen 

vlasnik uzapćenog broda ili druge osobe koje imaju interesa, odlučuje se na temelju prava i 

činjenica:

305

background image

www.nasciturus.com

307

www.nasciturus.com

308

Želiš da pročitaš svih 308 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti