Page | 1
1)Uvod
Opozicija
ili
oporba
(lat:
oppositio
, "suprotstavljenost", "opreka") je izraz kojim se
u politici označavaju svi pojedinci, grupe i organizacije koje su iz političkih ili
ideoloških razloga suprotstavljene pojedincima, grupama i organizacijama koje
predstavljaju vlast, odnosno režim u nekoj državi.
Opozicija se obično dijeli na ilegalnu opoziciju - kojoj nije dozvoljeno postojanje ili
djelovanje - i legalnu opoziciju - kojoj je dozvoljeno postojanje i djelovanje.
Ilegalna opozicija je karakteristična za autoritarne i totalitarne političke sisteme
koji iz vjerskih ili ideoloških razloga ne dozvoljavaju dovođenje vlasti i njene
politike u pitanje. Legalna opozicija je, pak, karakteristična
za demokratske političke sisteme koji za svoja načela uzimaju slobodu
mišljenja i okupljanja. Valja, s druge strane, uzeti u obzir da u nekoj državi mogu
istovremeno postojati i legalna i ilegalna opozicija; npr. u Velikoj
Britaniji pod konzervativnom vladom Margaret Thatcher je legalnu opoziciju
predstavljala Laburistička stranka, a ilegalnu IRA.
Pod pojmom "opozicija" se, s obzirom na dominaciju demokratskih sistema u
suvremenom svijetu, u pravilu podrazumijeva legalna opozicija. Uz taj pojam se
vezuje i pojam lojalna opozicija.
Ovisno o tome da li njeni predstavnici sjede u parlamentu neke države, opozicija
se dijeli na parlamentarnu i vanparlamentarna. Parlamentarna opozicija u mnogim
državama, pogotovo onima s westminsterskim
sistemom predstavlja ustavnopravnu instituciju, odnosno te države imaju
formalnu instituciju vođe opozicije koji ima posebna prava i obaveze koja se tiču
savjetovanja s predstavnicima vlasti oko važnih odluka.
Na temelju iskustva nekadašnjih desničarskih i komunističkih diktatura u Europi s
raznim vrstama opozicije — što otvorene, što skrivene unutar režima i njihovih
struktura — autor analizira ulogu opozicije u procesu opšte demokratske
promjene u pravcu pravnog poretka i civilnog društva u “novim demokracijama”
srednje i isotočne Europe.
2)Vlada i opozicija
Page | 2
Koliko je demokratska vlada u vođenju unutarnje i vanjske politike uvijek vlada
partije, ne moћe se ni iz cega tako dobro vidjeti kao iz postojanja parlamentarne
opozicije, koja istupa protiv većinske vlade u parlamentu. Tek vlada i opozicija
zajedno, u normalnom slučaju, čine cjelokupnost političkih snaga jedne nacije.
Opozicija je - rečeno je s pravom - uz vladu drugi pokretač politike. Postojanje
opozicije sprječava da se vladajuća partija identificira s drћavom, da postane
drћavna partija i da svoje interpretacije općeg dobra proglasi jedinima važećima i
apsolutnima.
Dva osnovna uvjerenja, koja spadaju u osnovne elemente demokratskog državnog
uređenja, odgojila su instituciju parlamentarne opozicije. Prvo uvjerenje je da
demokracija dobiva na dinamici uz pomoć socijalnih i političkih konflikata. Tek u
stalnoj borbi miљljenja dolazi se do političkih točaka uz čiju se pomoć mogu riješiti
nastali problemi (...).
3)Opozicija kao suprotna vlast
Opozicija koju je demokracija omogućila i koju smatra neophodnom zasniva se na
osnovnim iskustvima političkog života. Tko smatra da postoji principijelna
opasnost od zloupotrebe neograničene moći, mora vidjeti opasnosti i u
demokraciji, a njih treba presresti sustavnom kontrolom vlasti. Parlamentarna
opozicija je ona sila koja ima najviše utjecaja i koja je najvaћnija u kontroliranju
državne vlasti. Prema pretpostavkama anglosaksonskog parlamentarnog
teoretičara 18. vijeka, zapravo pronalazača parlamentarne opozicije, vlada i
opozicija razlikuju se i po stalnoj tenziji između onoga ko posjeduje vlast i onoga
tko je ne posjeduje. Demon moći opasan je samo za vladu, za onoga tko je
posjeduje, jer sa sobom nosi opasnost korupcije. Zadaca opozicije je spriječiti
takav razvoj. Institucionaliziranjem opozicije treba biti osigurana sloboda, tako što
će se prirodu čovjeka, posebno prirodu čovjeka koji je na vlasti, spriječiti da krene
putem koji bi slobodu odveo u anarhiju ili u despotiju.
Page | 4
Vlada cesto, isto tako, iskoristivši kritiku opozicije i promijenivši svoje pozicije,
dobra djela koja iz toga proizilaze pripiše sebi, na veliko nezadovoljstvo opozicije,
ali se time istodobno postiћe bolje stanje za zajednicu. Sve se to dogaрa pred
očima birača koji kao suci svakih četiri ili pet godina trebaju donijeti odluku tko je
pobijedio u toj igri. Da bi im se dao materijal za takvu odluku, govori iz parlamenta
se često namjerno, ali i s pravom, prenose u javnosti.
5)Kontrola funkcija opozicije
I svakodnevni politički posao opozicije u parlamentu je od velike važnosti. Buduci
da je vlada proizašla iz stranke koja u parlamentu ima većinu ili iz koalicijskih
stranaka, te stranke imaju jako malo razloga i volje da strogo kontroliraju vladu
(egzekutivnu vlast); tu funkciju mora preuzeti opozicija, a jedino u predsjedničkom
sustavu, kakav je u Sjedinjenim Američkim Državama, preuzima je cjelokupan
parlament. Jer stvarna linija razdvajanja u parlamentarnim sustavima ne odvaja
vladu i parlament, egzekutivu i legislativu, nego vladu, vladajuću stranku ili
koaliciju na jednoj i opozicijske partije na drugoj strani. Klasična raspodjela vlasti
zamijenjena je "vitalnom raspodjelom vlasti", o čemu će još detaljnije biti riječi.
Kontrolne mogućnosti opozicije ne smije se precijeniti. Samo rijetko opoziciji
uspijeva na svoju stranu pridobiti potrebnu većinu koja će glasovati protiv vlade.
Ali, već sama javna kritika ili prijetnja zbog nekog stanja može jako djelovati.
Parlamentarna opozicija ima izravan utjecaj na zakonodavstvo. Promjene ustava u
pravilu ovise o odobravanju opozicije. Ali, i u normalnom zakonodavstvu opoziciji
uspijeva uz pomoć jednog krila vladajuće stranke bitno promijeniti nacrte zakona.
Ona preuzima ulogu advokata za interese onih na koje vlada nije obratila, ili ne
dovoljno, pozornost te osigurava slobodnu i opširnu diskusiju o nastalim
zakonodavnim problemima.
