Pokazatelji razvijenosti i efikasnosti ekonomije

4
UVOD
Predmet istraživanja ovog diplomskog rada jesu pokazatelji razvijenosti i efikasnosti
ekonomije. Zbog učestalog pominjanja BiH na dnu ljestvice po razvijenosti ekonomije, ili na
vrhu ljestvice po siromaštvu njenih građana, odlučila sam se za temu koja će razlučiti
makroekonomske podatke i rasvijetliti stanje u BiH.
Zadaci i problem istraživanja rada jesu:
definisanje osnovnih makroekonomskih pokazatelja;
prikaz broja zaposlenih,
zatim broja zaposlenih u proizvodnji,
visina BDP-a,
zaduženost zemlje,
nezaposlenost i
omjer uvoza i izvoza.
Ovo su ujedno i glavni makroekonomski pokazatelji razvijenosti jedne ekonomije.
Cilj nam je pokazati presjek ovih parametara kroz posljenje četiri godine i uporediti ih sa
susjednom zemljom koja je u EU – Hrvatskom.
Rad ću koncipirati u tri poglavlja. Prvo poglavlje će govoriti o ekonomskim
politikama države, drugo o osnovnim elementima tržišne privrede, dok ću u trećem dati
konkretno poređenje razvijenosti Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.
5
1. ULOGA EKONOMSKE POLITIKE U FUNKCIONISANJU
EKONOMIJE
Funkcionisanje savremenih privreda nužno nameće pitanje ciljeva, nosilaca, mjera i
instrumenata ekonomske politike. Ako se ekonomska politika shvati kao svjesno djelovanje
društva na privredu, ili kao aktivnost privrednih subjekata da određenim sredstvima, mjerama
i instrumentima ostvare utvrđene ekonomske ciljeve, onda se funkcionisanje jedne privrede
teško pravilno može objasniti bez razmatranja ekonomsko političkih ciljeva i mjera.
Mehanizam kojim se na nacionalnom nivou realizuje politika razvoja savremenih tržišnih
privreda je ekonomska politika. Sadržaj ekonomske politike obuhvata složena pitanja
održavanja opšte ravnoteže i stimulisanja privrednog rasta. Ekonomsku politiku možemo da
definišemo kao aktivnost države kojom ona u skladu sa zadatim ciljevima utiče na
ekonomsku aktivnost, odnosno, na (promjenu) ponašanja ekonomskih učesnika u željenom
pravcu. Na taj način, ekonomska politika predstavlja sastavni dio koordinacionog mehanizma
kao jedne od ključnih privredno-sistemskih odrednica. S druge strane, ekonomska politika
kojom se utiče na (re)alokaciju ljudskih i materijalnih resursa, u značajnoj mjeri je određena i
ostalim odrednicama privrednog sistema:
dominirajućim oblikom svojine,
načinom donošenja odluka i
motivacionim sistemom.
Odgovarajućim instrumentima i merama ekonomske politike, država nastoji da
aktivnosti privrednih učesnika usmjeri u željenom smjeru, čime se realizuju kratkoročni i
dugoročni društveno-ekonomski ciljevi. Na temelju najnovijih spoznaja ekonomske nauke,
savremena država nastoji da paletom najraznovrsnijih mjera kreira adekvatnu
makroekonomsku politiku. U koncipiranju svojih aktivnosti ekonomska politika polazi od
savremene makroekonomske analize i na nju se neposredno naslanja. Ekonomska politika
podrazumijeva posredne metode djelovanja na odvijanje privrednih procesa. Svrha njenih
akcija nije direktno pomijeranje na poželjne upotrebe nego djelovanje na subjekte koji
raspolažu resursima i donose odluke o pravcima njihovog angažovanja.
„Shvaćena kao skup postupaka i akcija koji imaju karakter posrednog uspravljanja
ekonomska politika pretpostavlja da su ispunjeni određeni uslovi. Oni se sastoje u
responzivnosti privrednih subjekata, koji autonomno odlučuju u jednom privrednom

7
Osnovni koncept ekonomske politike koju vodi jedna zemlja uvijek odražava
međuzavisnost između ekonomske i političke sfere života. Tačnije, izborom osnovnog
koncepta ekonomske politike konkretizuje se i usaglašava ”politička ponuda” i ”politička
tražnja” u oblasti ekonomske aktivnosti države. U tom smislu može se govoriti o suštinskoj
razlici koja postoji između ekonomske politike koja se oslanja na tržišni sistem i
parlamentamu demokratiju i one koja je izraz komandne privrede i jednopartijskog političkog
sistema. U prvom slučaju država putem ekonomske politike konkretizuje svoju ”političku
ponudu” čime pokušava da zadovolji ”političku tražnju” za ostvarenjem određenih
ekonomskih ciljeva koja se ispoljava kroz zahteve birača, političkih stranaka, interesnih
grupa, raznih udruženja i sl. U parlamentarnom sistemu, nosioci ekonomske politike su pod
stalnom kontrolom i proverom i pritiskom da se stalno prilagođavaju i po potrebi mijenjaju
svoju ”političku ponudu”. U slučaju komandne privrede i društva tog mehanizma
demokratske kontrole izbora koncepta i vođenja ekonomske politike nema, jer se ona
sprovodi direktivama uz ideološku argumentaciju izabranih ciljeva i instrumenata. To je i
suštinska razlika između dva koncepta ekonomske politike nezavisno od niza pojavnih
sličnosti u vezi definisanja ciljeva i instrumenata ekonomske politike.
1.1. Nosioci, ciljevi i instrumenti ekonomske politike
Država u svojoj aktivnosti nastoji da pored političkih ostvaruje niz opšteprihvaćenih
socio-ekonomskih ciljeva kao što su: porast materijalnog blagostanja, veća jednakost u
raspodjeli nacionalnog dohotka i u vezi stim smanjivanje socijalnih tenzija, veća
međunarodna konkurentnost i sl. Da bi ostvarila ove globalne ciljeve država definiše svoje
specifične ciljeve ili zadatke koji se mogu izraziti u ekonomskim veličinama i koji se mogu
kvantifikovati, odnosno, mjeriti. Nosioci ekonomske politike, tj. subjekti koji na bilo koji
način učestvuju u kreiranju, definisanju i sprovođenju mjera i instrumenata ekonomske
politike su brojni i raznovrsni. Kao i svaka ekonomska odluka, tako i bilo koja mjera (ili
instrument) ekonomske politike, najprije mora biti definisana sa aspekta ekonomskog cilja
koji se njome postiže, zatim konkretizovana na određeno područje privrednog sistema putem
zakonskog propisa ili praktičnom interventnom mjerom, a tek na kraju, sprovedena putem
izvršnih organa države ili njenih institucija. Prva grupa nosilaca ekonomske politike pripada
grupi njenih kreatora. To je stručni dio posla koji sprovode timovi stručnjaka različitog
profila. U kreiranju ekonomske politike oni prevashodno moraju poći od naučnih rezultata
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti