Univerzitet za poslovne studije
Istočno Sarajevo
SEMINARSKI RAD
Pokretanje i tok parničnog postupka
SADRŽAJ:
UVO.....................................................................................1
STRANKE U POSTUPKU ........................................................2,3
Stranačka sposobnost...........................................................3,4
Parnična sposobnost.............................................................4,5
PODNOŠENJE TUŽBE U PARNIČNOM POSTUPKU....................6,7,8,9
NAČELA PARNIČNOG POSTUPKA.........................................10,11,12
SADRŽAJ PARNIČNE TUŽBE.......................................13,14,15,16,17
SUPARNIČARI...........................................................18,19
ZAKLJUČAK................................................................................20
LITERATURA..............................................................................21
UVOD
Tužba je prva parnična radnja kojom se pokreće parnični postupak za zaštitu
određenog subjektivnog građanskog prava. Tužilac se obraća sudu sa zahtjevom da sud
donese odluku kojom tužitelju pruža određenu pravnu zaštitu, u odnosu na tuženog za koga
tvrdi da se prema njemu nalazi u određenoj građansko pravnoj obavezi koju neće da
dobrovoljno ispuni ili u odnosu na koga tvrdi da je u svoju korist tražiti autoritativno
utvrđenje sadržaja nekog pravnog odnosa ili proizvođenje neke promjene u pravnim
odnosima.
1
Podnošenjem tužbe zasniva se dvostrani procesni odnos između tužitelja i suda,
a dostavljanjem tužbe tuženom zasniva se trostrani procesni odnos. Stranke u parnici
označavaju se kao tužilac i tuženi.
• tužilac-stranka koja traži zaštitu svog prava,
• tuženi-stranka prema kojoj se taj zahtjev ostvaruje.
Prvi izuzetak od pravila da se parnica pokreće kada postoje suprotni interesi stranaka
jeste: kada za primjenu prava ili pravnog odnosa nije dovoljna saglasnost stranaka već je
nužna odluka suda, Primjer: -bračni sporovi kada su obe stranke saglasne (razvod braka ili
poništaj braka).
Drugi zuzetak kada treće lice može pokrenuti postupak, ako je u nekom pravnom
odnosu sa strankama.
Već kod podnošenja tužbe dolazi do izražaja značaj NAČELA DISPOZITIVNOST kao jednog od
osnovnih načela parničnog postupka. Ovo načelo je ograničeno samo na procesne dispozicije
a ne i na materijalnopravne. Tako stranka može tražiti izuzeće sudije, oslobađanje od
plaćanja troškova postupka, izbora mjesno nadležnog suda, obezbjeđenje dokaza,
kumulaciju zahtjeva. U skladu sa ovim načelom je i pravo stranke da raspolaže sa svojim
zahtjevom ali ne i nedopuštenim raspolaganjima, koja sud neće uvažiti.
Stranka se može i odreći od tužbenog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika, sklopiti sudsko
poravnanje i time utjecati i na materijalnopravne posljedice .
Ovo načelo dolazi do izražaja i u odredbi Zakona koja propisuje da sud raspravlja samo u
granicama zahtjeva iz tužbe (protivtužbe).
To znači da se stranki ne može dosuditi više od onoga što ona zahtjeva. Kada se u postupku
desi da sud dosudi više od zahtjeva stranke, sud je “prekoračio tužbeni zahtjev”.
Na tu povredu drugostepeni sud ne pazi po službenoj dužnosti ali će po prigovoru protivne
stranke, preinačiti odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev.
1
Vedriš, M. – Klarić, P., Građansko pravo, Zagreb 1996.g
.
Može se desiti da sud ne odluči o svim zahtjevima i tada sud nije riješio o zahtjevu stranke,
pa se može donijeti dopunska presuda o dijelu zahtjeva o kojem nije odlučeno.
.Postupak započinje kada se podnese tužba tužitelja.U postupku učestvuju stranke i njihovi
zakonski zastupnici koje mogu ovlastiti punomoćnika za zastupanje.
Stranka može biti svako fizičko i pravno lice, a posebnim propisom se određuje ko osim
fizičkih i pravnih lica može biti stranka u postupku.
Stranke u parnici označavaju se kao tužilac i tuženi. Umješač u postupku nije stranka ali im
zakon priznaje određena procesna ovlaštenja koja pripadaju strankama.Na strani tužilačke i
tužene strane može učestvovti i više lica što zovemo suparničarstvo.Stranka u postupku
mora imati stranačku i parničnu sposobnost.
2
Stranačka sposobnost
Stranačka sposobnost je sposobnost lica da bude stranka u postupku.To je procesna
predpostavka za vođenje postupka.Onaj ko nema stranačku sposobnost ne može podnijeti
tužbu niti poduzimati druge parnične radnje. Sa takvom osobom sud ne smije raspravljati niti
donosti meritorne odluke
Stranačka sposobnost se stiče kod fizičkih lica rođenjem, a kod pravnih lica kada je određena
materijalnim propisom i upisana u registar pravnih lica. Kada sud utvrdi da da osoba koja se
pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj nedostatak se može otkloniti,
pozvat će tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će poduzeti druge mjere da bi se
postupak mogao nastaviti sa osobom koja može biti stranka u postupku (295 st.1)
3
. Sud će
takvoj stranci odrediti rok da otkloni takav nedostatak, a ako stranka to ne učini u roku, sud
će rješenjem ukinuti provedene radnje ako su zahvaćene tim nedostatkom i odbaciti tužbu
ako su nedostatci takve prirode da sprečavaju daljnje vođenje postupka.
Sposobnost lica da bude stranka u postupku priznata svim fizičkim i pravnim licima koji po
pravilima materijalnog prava mogu biti nosioci prava i obaveza -može izuzetno i oblici
udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost ako ispunjavaju bitne uslove za sticanje
stranačke sposobnosti i raspolažu imovinom na koju se može sprovesti izvršenje Fizička lica
to svojstvo stiču u momentu rođenja, a izuzetno već od momenta začeća pod uslovom da se
dijete rodi živo( pravo nasljeđa priznato je djetetu koje je u momentubotvaranja nasljeđa
bilo začeto, pod uslovom da se živo rodi).
Ako do gubitka stranačke sposobnosti dođe tokom postupka –zbog smrti stranke ili zbog
prestanka pravne osobe, nastupa ex lege prekid postupka( osim ako je fizička osoba imala
punomoćnika u parnici) pa će se postupak nastaviti kada nasljednici, staratelj ostavine ili
2
Branko Čalija, Sanjim Omanović, Gradjansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu,Pravni fakultet, 2000.
3
Zakon o parničnom postupku FBIH
Stvarna legitimacija
Za razliku od stranačke i parnične sposobnosti koje su procesna legitimacija, postoji
građanskopravna legitimacija koja se zove
stvarna legitimacija
stranaka. To je materijalo
pravni odnos stranaka prema predmetu spora i odnosi se samo na subjekte
građanskopravnog odnosa. Može biti aktivna i pasivna legitimacija.
Treba razlikovati:
poslovnu sposobnost
stranačku sposobnost
parnična sposobnost,
Posebno u odnosu na:
legitimaciju stranaka.
1. PODNOŠENJE TUŽBE U PARNIČNOM POSTUPKU
S obzirom na svoj oblik, tužba je podnesak , koji može u pravilu zamjeniti usmena
izjava dana na zapisnik pred parničnim sudom.
Osnovna pravila o podnesku važe i za tužbu, jer tužba u pravilu ima značaj pripremnog
podneska, izuzetno i konačnog.
Tužba je podnesak kojim se pokreće parnični postupak. Njom se pokreće mehanizam za
ostvarivanje pravne zaštite u građanskopravnim sporovima.
Međutim parnica počinje teći tek dostavljanjem tužbe na odgovor.N Postojanje parnice
naziva se
LITISPEDENCIJA
, pa isticanje prigovora litispedencije znači da se prigovara da je već
pokrenuta takva parnica ili da je u toku ili da je pravomoćno presuđeno.
5
Na postojanje identične parnice pazi sud po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka,
ali
je Zakon obavezao i stranke da o takvoj parnici obavijeste sud. Pri tome
novina
je da se na
litispedenciju pazi kada su u pitanju postupci i odluke sudova na
teritoriju cijele BiH, a ne
samo entiteta kako je to bilo ranijim Zakonom definisano.
5
Branko Čalija, Sanjim Omanović, Gradjansko procesno pravo, Univerzitet u Sarajevu,Pravni fakultet, 2000.
