1

 

Politi

č

ka ekonomija                       

prvi  kolokvijum

 

1.

 

M

ATERIJALNA PROIZVODNJA USLOV OPSTANKA LJUDSKOG DRUŠTVA

 

Materijalna proizvodnja

 je proces u kome čovek od prirode uzima predmete i prilagodjava ih svojim 

potrebama. 

Proizvodnja je odredjena dvojako

: ona je prvo proizvodnja odredjenog predmta, a isto 

tako je proizvodnja i istorijski odredjena. 
 
Odredjenost  proizvodnje 

sa  stanovišta  proizvodnje  odredjenog  predmeta

  govori  da  je  reč  o 

proizvodnji  konkretnih  proizvoda  iz  šarolikog  robnog  sveta.  Proizvodnja  je 

istorijski  odredjena

  jer 

nema proizvodnje van istorija. Sama proizvodnja u istorijskom smislu reči je različita; bitna je razlika 
izmedju proizvidnje u robovlasničkom periodu razvoja ljudske istorije u odnosu na period razvojenog 
kapitalizma. 
 
Razlikujemo  tehničku  i  društvenu  stranu  proizvodnje.  Ako  se  posmatra 

tehnološka  strana 

proizvodnje

 u smislu tehničko – tehnoloških postupaka za proizvodnju odredjenog proizvoda, tada je 

taj aspekt predmeta izučavanja tehnoloških disciplina, recimo poznavanje robe. 
 

Društvenu  stranu  procesa  proizvodnje

  odredjuje  područje  analize  u  smislu  identifikacije  načina 

saradnje ljudi u procesu materijalne proizvodnje. 
 

Činioci procesa rada su: 

 

Svrsishodna  delatnost  ili  sam  rad 

-  delatnost  radi  izradjivanja  upotrebnih  vrednosti,  radi 

prisvajanja  prirodnih  stvari  za  ljduske  potrebe,  opšti  uslov  za  razmenu  materije  medju 
čovekom i prirodom, večiti prirodni uslov za život ljudi. 
U tom smislu rad tretiramo kao subjektivni faktor društvene proizvodnje. Čovek je taj faktor 
koji  uz  pomod  sredstava  za  rad  transformiše  predmete  rada,  on  menja  njihov  oblik,  a  ova 
promena se unapred predstavlja kao svrha. 

 

Predmet  rada 

–  predstavlja  onaj  momenat  procesa  rada  na  koji  se  deluje  u  procesu 

proizvodnje,  u  kome  čovek  menja  prirodu  prilagodjavajudi  je  svojim  potrebama.  Postoji 
razlika izmedju sirovina i predmeta rada. Svaka sirovina jeste predmet rada, ali svaki predmet 
rada nije sirovina. Sirovina je rezultat učinjenog čovekovog rada, i u tom smislu kažemo da je 
svaka sirovina ujedno i predmet rada, ali ako uzmemo predmet rada iz prirode, na koji nije 
prethodno učinjen nikakav ljudksi rad, tada govorimo o predmetu rada uopšte. 

 

Objektivni  uslov  proizvodnje  sadržan  je  u 

sredstvima  za  rad.

  Sredstva  za  rad  radnik  stavlja 

izmedju  sebe  i  predmeta  rada  proizvodedi  novu  upotrebnu  vrednost.  Sredstva  za  rad  nam 
otkrivaju stepen razvoja čovekove radne snage i društvene odnose u kojima se radi. 

 
Sredstva za rad i predmet rada se ispolajvaju kao sredstva 

za proizvodnju

, a sam rad kao 

proizvodni 

rad.

  Dok  neka  upotrebna  vrednost  izlazi  iz  procesa  rada  kao  proizvod,  druge  upotrebne  vrednosti, 

proizvodi ranijih procesa rada ulaze u nju kao sredstva pa kažemo da su 

proizvodi ujedno i rezultat 

rada i usov za proces rada. 

 
Materijalni opstanak  pojedinca u ljudskom društvu vezan je  za proizvodnju najrazličitijih proizvoda. 
Da  bi  se  pojedinac,  odnosno  celo  društvo  repordukovalo  potrebno  je  proizvedena  dobra  trošiti  u 
smislu zadovoljenja najrazličitijih potreba. 

Potrošnja se javlja kao uslov ponovne porizvodnje.

 

Potrošnju čiji je rezultat proizvodnja novih porizvoda zovemo 

proizvodna potrošnja

, a onu potrošnju 

čije je rezultat reprodukovana radna snaga zovemo 

individualnom potrošnjom

. Dakle, 

potrošnja je i 

rezultat proizvodnje i, istovremeno, uslov proizvodnje. 

 

 

2

 

Rezutltat 

podele rada

 u društvu ogleda se u stanju gde pojedinac ne proizvodi sve proizvode koji su 

mu  potrebni  za  zadovoljenje  svih  svojih  potreba,  ved  do  najrazličitjih  proizvoda  dolazi  putem 

razmene.

  U  tzv.  Naturalnoj  privredi  koju  karakteriše  nizak  stepen  razvijenosti  materijalnih 

proizvodnih snaga društva, razmena kao sastavni deo proizvodnje  ima minoran značaj. Medjutim u 
uslovima  razvijene  robne  proizvodnje  ona  ima  suštinski  značaj.    Ona  govori  koje  proizvode  demo 
kupovati pladajudi cenu. Ona ne daje odgovor na pitanje koliko proizvoda možemo kupiti obavljajudi 
proces razmene, ved nam taj odgovor daje raspodela. 
 

Raspodela

 pokazuje udeo pojedinca ili društvene grupe u potrošnji narodnog dohotka. Ovaj udeo je 

različit u različitim načinima proizvodnje, tako da se menja i način raspodele. Značajno je istadi da se 
raspodela predstavlja kao posrednik izmedju proizvodnje i potrošnje. Raspodela za pretpostavku ima 
razmenu, koja opet sa svoje strane, ima za pretpostavku robnu privredu, tj. Tržiđte. 
 

U Kritici Gotskog programa Marks je pisao

Ako izraz „prinos rada“ uzmemo u smislu proizvoda rada, onda je kolektivni prinos rada – celokupni 
društveni proizvod. Od njega treba odbiti: 

1.

 

Ono što je potrebno da se nadoknade utrošena sredstva 

2.

 

Dodajni deo za proširenje proizvodnje 

3.

 

Rezervni fond ili fond za osiguranje od nesrednih slučajeva, elemetarnih nepogoda i sl. 

Ti odbici od „neokrnjenog prinosa rada“ su ekonomska nužnost, i njihova veličina odredjuje se prema 
postojedim sredstvima i snagama. 
Ostaje drugi deo celokupnog proizvoda, deo koji je odredjen da služi ako sredstvo potrošnje.  
Pre nego što dodje do individualne raspodele od njega se opet odbijaju: 

1.

 

Opšti troškovi oko upravljanja koji se odnose na proizvodnju 

2.

 

Ono  što  je  namenjeno  zajedničkom  zadovoljavanju  potreba  –  školama,  zdravstvenim 
ustanovama, itd. 

3.

 

Fondovi za nesposobne za rad. 

Tek  sada  dolazimo  do  raspodele,  do  onog  dela  sredstava  potrošnje  koji  se  deli  medju  individualne 
proizvodjače. 
 

Pojavu robe i robne proizvodnje odredjuju:

 podela rada, višak proizvoda i privatna svojina. 

 

 

2.

 

 

P

ROIZVODNOST I INTENZIVNOST RADA

 

 

Sa  stanovišta  teorije  radne  vrednosti  roba 

ima  vrednost,  jer  je  u  njoj  materijalizovan  apstraktan 

ljudski  rad.

 

Veličina  vrednosti

  se  meri  društveno  –  potrebnim  radnim  vremenom  zahtevanim  za 

njenu proizvodnju. Kolika de količina maetrijalizovanog apstraktnog ljudskog rada biti, veda ili manja, 
zavisi od proizvodne snage rada, odnosno od produktivnosti rada.  
 

Proizvodna  snaga  rada

  se  definiše  kao  stvaralačka  sposobnost  ili  stvaralačka  mod  rada,  da  se  u 

jedinici vremena proizvede odredjena količina proizvoda. Veda je proizvodna snaga rada tada, kada 
se  za  dato  vreme  proizvede  veda  količina  proizvoda.  U  obrnutom  slučaju,  obrnuto.  Produktivnost 
rada se meri količinom proizvoda proizvedenih u jedinici vremena, ali se može izražavati i zahtevanim 
vremenom za proizvodnju jedinice proizvoda. 
 

Proizvodnu  snagu  rada  odredjuju

  razne  okolnosti,  izmedju  ostalog  prosečni  stupanj  umešnosti 

radnika,  stupanj  razvida  nauke  i  njene  tehnološke  primenljivosti,  društvena  organizacija  procesa 
proizvodnje, obim i delotvornost sredstava za proizvodnju, prirodne okolnosti. 
 
Pri razmatranju produktivnosti rada treba imati na umu da promene u proizvodnoj snazi rada nemaju 
za pretpostavku promene u utrošku radne snage.  

background image

 

4

 

materijalnog  života  uslovaljava  proces  socijalnog,  političkog  i  duhovnog  života.  Ne  odredjuje  svest 
ljudsko bide, ved obrnuto. 
 
Svako  društvo  u  datom  trenutku  raspolaže  odredjenim 

fondom  rada  i  sredstava

.  Njega  čine  dve 

komponente:  minuli  radi  i  živi  rad. 

Minuli  rad

  je  sadržan  u  sredstvima  za  proizvodnju,  za  čiju  je 

proizvodnju  u  nekom  prethodnom  vremenu  bilo  potrebno  angažovati  ljudski  rad. 

Živi  rad

  je  druga 

komponenta,  a  predstavavlja  proizvod  slededih  elemenata:  Pretpostavljene  dužine  radnog  dana, 
broja  radnih  dana  u  jednoj  godini,  kao  i  veličine  radnog  kontigenta,  tj.  Radno  sposobnog 
stanoviništva. Radni kontigent čine  ženske  osobe od 16-59 godina starosti i muške osobe od 16-64 
godine starosti, a prema oficijelnoj statistici. 
 
Kombinovanjem rada i  kapitala ostvaruje se odredjena velična društvenog bruto proizvoda kao izraza 
rasta materijalne proizvodnje. 
 

Kriterijum  deobe  društvenog  fonda  rada  i  sredstava

  može  da  bude  izražen  preko  interesa  za 

zadovoljavanjem potreba u domenu proizvodnog rada, ali i neproizvodnog rada.  
Kada  se  ved  po  prethodnom  kriterijumu  izvrši  podela  rada  i  sredtsava,  tada  preostaje  dalje 
raspodeljivanja  po  drugim  kriterijumima,  npr.  Masa  proizvodnog  rada  dalje  se  raspodeljuje  po 
kriterijumu potrošnje na fond rada i sredstva kojima se zadovoljavaju potrebe u području proizvodne 
i lične potrošnje. Reč je o raspodeli rada i sredstava na dva odeljka proizvodnje. Prvi odeljak obuhvata 
proizvodnju sredstava za proizvodnju, a drugi proizvodnju sredstava za potrošnju. 
 
Slededi  kriterijum  raspodele  društvenog  fonda  rada  i  sredstava  može  biti 

kriterijum  raspodele  po 

privrednim oblastima

, npr: industrija i rudarstvo, poljoprivreda i ribarstvo.. 

 
Bez  obzira  na  kriterijume  raspodele  ukupnog  društvenog  fonda  rada  i  sredstava,  reč  je  o  opštem 
zakonu srazmernog raspodeljivanja društvenog fonda rada i sredstava, koji ima opštu važnost. Oblik 
ispoljavanja ovog najopštijeg zakona društvene proizvodnje predstavalja 

zakon vrednosti,

 a vezuje se 

za  uslov  proste  robne  proizvodnje.  U  uslovima  razvijene  kapitalističke  proizvodnje  to  je  zakon 
prosečnog profita i cene proizvodnje. 
 

Ekonomski  zakoni

  imaju  objektivan  karakter,  što  znači  da  daluje  mimo  čovekove  volje.  Političku 

ekonomiju  koja  izučava  društvenu  stranu  porcesa  proizvodnje  u  širem  smislu  najviše  interesuju 
ekonomski zakoni. Oni se ispoljavaju u vidi identifikovanih razičitih uzročno – posledičnih odnosa, tj. 
Funkcionalnih veza različitih ekonomskih pojava u društvu. 

 

4.

 

N

ASTANAK KAPITALISTIČKOG NAČINA PROIZVODNJE I PROVOBITNA AKUMULACIJA

 

 
Osnovnu 

karakteristiku  feudalnog  načina  proizvodnje

  čine  poljoprivredna  proizvodnja,  koja  je  u 

osnovi naturalna, vezuje se za vrlo nizak stepen razvoja materijalni h proizvodnih snaga, proizvodnja 
se vrši u okviru jednog gazdinstva. 

Odvajanja zanatstva od poljoprivrede

, što je karakteristika druge 

velike  podele  rada  ima  za  posledicu  razvoj  proizvodnih  snaga  feudalnog  načina  proizvodnje  i  to  u 
višoj meri, ukoliko se više zanata izdvajalo iz poljoprivrede. Naturalna proizvodnja biva istiskivana, a 
na njeno mesto stupa zanatska proizvodnja, koja se po svom karakteru robna proizvodnja. Proizvodi 
zanatlije  nisu  namenjeni  njegovoj  potrošnji,  ved  razmeni.  Dve  osnovne  karakteristike  zanatske 
proizvodnje  su: 

Zanatlije  proizvode  robu,  dakle  proizvode  namenjene  tržištu,  tj.  Razmeni

.  U  tom 

procesu  razmene  novac  ved  ima  svoj  relativni  značaj,  što  de  redi  da  se  robe  obično  razmenjuju  za 
novac.  Na  drugoj  strani, 

zanatlije  su  vlasnici  sredstava  za  proizvodnju

.  Spoj  ova  dva  faktora  čini 

osnovnu sadržinu proste robne proizvodnje. 
 

 

5

 

Organizacija  zanatlija kao proizvodjača  roba  je 

cehovska

,  a  zasnivala se  na  hijerarhijskim odnosima 

zemljišnog poseda. Onaj ko je imao vedi posed bio je u nadredjenom položaju u odnosu na one koji to 
nisu imali. 
 
Ekonomska  celichodnost  istovremenog  bavljenja  i  proizzvodnjom  i  prometom  ima  za  posledicu 
izdvajanje jednog dela zanatlija, koji u suštini postaju trgovci.  
 
U prvi mah je njihov odnos prema zanatlijama bio dosta čvrst, da bi vremenom sve više labavio i to u 
direktnoj  srazmeri  sa  sticanjem  sve  vedih  količina  novca.  Umesto  prvobitne  zavisnosti  trgovaca  od 
zanatlije, sa razvojem feudalnog načina proizvodnje uspostavlja se obratan odnos zavisnosti, zanatlije 
od  trgovaca,  a  sve  se  voo  reflektuje  u  stalnoj  suprostavljenosti  cehova  na  jednoj  strani  i  gildi  kao 
trgovačkih  udruženja  na  drugoj  strani.  Cehovi  su  težili  zadržavanju  kontrole  nad  svojom 
proizvodnjom,  ali  su  zato  trgovci  želeli  da  je  stave  pod  svoju  kontrolu  proglašavajudi  svojom 
paradigmom što vedi ekonomski prinos. 
 
Da  bi  se  mogao  prilagoditi  novom  načinu  proizvodnje  zanatlija  pozamljuje  novac  od  zelenaša,  sa 
veoma  velikim  kamatama.  Ishod  ovakvog  odnosa  je  bio  jasan.  Ali  ključna  figura  feudalnog  načina 
proizvodnje je feudalac kome su i zanatlija i trgovac bili obavezni da pladaju porez. Sa ekonomskim 
jačanjem zanatlije i trgovci su uživale niz privilegija, koje su bile utoliko više izraženije ukoliko je sanga 
feudalaca slabila. 
 

Tehnički  pronalasci

  kao  i  njihova  primena  u  proizvodnji  omogudili  su  razvoj  zanata,  saobradaja  i 

uopšte  gradske  privrede,  a  što  je  drugi  izraz  za  ostvarene  pretpostavke  zančajnijeg  razvoja 
unutrašnjeg i svetskog tržišta. 
 

Osnovna karakteristika feudalnog načina proizvodnje

 predstavlja privatno vlasništvo čija je osnova 

soptsveni  rad.  Za 

kapitalističku  proizvodnju  karakteristično

  je  privatno  vlasništvo  bazirano  na 

eksploataciji  tudjeg  rada.  Kapitalista,  vlasnik  proizvodnje,  upravljač  proizvodnjom,  njegova  funkcija 
kao kapitala, u stvari je funkcija komande nad radom. 
 
Kapitalistički odnos ima za pretpostavku da su 

radnici odvojeni od svojine

 na uslovima za ostvarenje 

rada.  Proces  koji  stvara  kapitalistički  odnos  ne  može  biti  drugo  do  proces  odvajanja  radnika  od 
svojina na uslovima svoga rada. 
 
Tzv. 

Prvobitna akumulacija

 nije ništa drugo do istorijski proces rastavljanja proizvodjača od sredstava 

za proizvodnju. Proces prvobitne akumulacija kapitala u Engleskoj je tekao od kraja XV do XIX veka. 
 
Kapitalistički način proizvodnje nastaje i razvoja se postepeno od kooperacije, preko manufakture do 
krupne industrijske proizvodnje. 
 

Kooperacija

  je  istorijski  i  pojmovno  polazna  tačka  kapitalističke  porizvodnje.  Prostu  kooperaciju 

karakteriše delovanje vedeg broja radnika koje je istovremeno i uporedno, s obzirom na prostor, pa je 
društvena  snaga  vedeg  proja  radnika  koji  učsesvuju  u  proizvodnji  mnogo  veda,  nego  prost  zbri 
mehaničkih snaga izolovanih radnika. Složena kooperacija se odlukuje  unutrašnom podelom rada u 
taom procesu materijalne proizvodnje. 
 

Manufaktura

  predstavlja  oblik  složene  kooperacije,  koja  se  zasniva  na  podeli  rada    i  ručnoj  izradi 

porizvoda. Razvija se u vremenu od XVI veka do poslednje tredine XVIII v. 
Manufaktura ima za rpetpostavku najamnog radnika na jednoj strani i komandu kapitala nad radom 
na drugoj strani. Ona se zasniva na koncetraciji individualnih kapitala, koncentraciji najamnih radnika, 
kao  i  ana  pretpostavci  postojanja  velikog  tržišta  za  plasman  proizvoda  manufaktura,  ali  na 
nabavljanje sirovina za manufakturu. Razvoj manufakture kao oblika organizacije društvenog rada u 

background image

 

7

 

zakona  vrednosti  upuduje  na  zaključak  da  se  ovo  svodjenje  vrši  dvojako.  Prvi  smisao  se  ogleda  u 
svodjenju  individualnih  veličina  vrednosti  na  jednu  društvenu  veličinu,  odnosno  prosek,  na  jednu 
valorizovanu veličinu. Drugi smisao se ispoljava kao 

svodjenje individualnih radova na onu potrebnu 

količinu  društvenog  rada

,  koja  se  zahteva  za  proizvodnju  ne  bilo  koje  količine  proizvoda,  ved  one 

količine koja je društvu potrebna.  
 
Izračunavanjem  proseka  u  ovoj  prilici  pretpostavlja  dve  mogudnosti:  prostu  aritmetičku  sredinu,  ili 
ponderisanu aritmetičku sredinu. 
 

Proizvodjači 

Individualna  vrednost 
jedinice proizvoda 

Obim 

proizvodnje 

(potrebne količine) 

Ukupno 

utrošeno 

(priznato vreme) 

10 

100 

1000 

200 

1400 

400 

2000 

UKUPNO 

 

700 

4400 

 

Prosečno vreme  po jedinici proizvoda je 6, 28 a dobili smo ga stavljajudi u odnos ukupno utrošeno 
radno  vreme  sa  ukupnim  obimom  porizvodnje  na  nivou  sva  tri  proizvodjača.  Pretpostavka  je  da  je 

ponuda  jednaka  tražnji

,  jer  je  samo  u  tom  slučaju  prosečno  radno  vreme  jednako  društveno 

potrebnom  radnom  vremenu.  U  pretpostavci  veličine  individualnog  radnog  vremena  po  jedinici 
proizvoda,  odnosno  obima  proizvodnje  pojedinih  proizvodjača  je  sadržana  ideja  obrnute 
proporcionalnosti  u  kretanju  porduktivnosti  rada  i  veličine  zahtevanog  vremena  za  porizvodjnju 
jedinice proizvoda. 
 
Proizvodjači 

Individualna  vrednost 
jedinice proizvoda 

Obim 

proizvodnje 

(potrebne količine) 

Ukupno 

utrošeno 

(priznato vreme) 

10 

50 

500 

200 

1400 

400 

2000 

UKUPNO 

 

650 

3900 

 

Manja  tražnja u odnosu na ponudu,

 ima za posledicu pad društveno potrebnog radnog vremena u 

odnosu  na  prosečno  radno  vreme  zasnovano  na  jednakosti  ponude  i  tražnje.  Društvo  ne  priznaje 
vreme  utrošeno  za  porizvodnju  svih  700  jedinica  upotrebnih  vrednosti,  ved  samo  za  650  jedinica. 
Otuda 3900:650 daje količnik od 6, 00 časova rada. Pozitivna razlika izmedju višeg prosečnog radnog 
vremena i nižeg društveno potrebnog radnog vremena naziva se rasuto radno vreme.  
 

Veda tražnja od ponude: 

 
Proizvodjači 

Individualna  vrednost 
jedinice proizvoda 

Obim 

proizvodnje 

(potrebne količine) 

Ukupno 

utrošeno 

(priznato vreme) 

10 

200 

2000 

200 

1400 

400 

2000 

UKUPNO 

 

800 

5400 

 
Veda tražnja u odnosu na ponudu (800 jedinica se traži, a obim proizvodnje je 700 jedinica) ima za 
posledicu rast društveo potrebnog radnog vremena u odnosu na prosečno radno vreme, zasnovano 
na jednakosti ponude i tražnje. Upravo smo ptretpostavili da ovu količinu proizvoda koliko je tražnja 
veda od ponude, tj. 100 jedinica upotrebnih vrednosti, može proizvesti najporduktivniji proizvodjač. 
Ova pozitivna razlika izmedju višeg društveno potrebnog radnog vremena 6, 75 čr. i nižeg prosečnog 

Želiš da pročitaš svih 53 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti