-Poredbena gramatika uspoređuje jezike. Pri tome nam se čini običnim i normalnim
da su jezici međusobno različiti i stoga

razlike među jezicima nisu osobito

obavijesne

ako se promatraju neovisno o sličnostima.

-Mnogo je zanimljivija činjenica da među jezicima postoje i

sličnosti (srodnosti).

Jezici mogu biti

tipološko srodni

(imaju iste vrste jedinica na različitim strukturnim razinama)

kontaktno srodni

(srodnost koja je posljedica zajedničkog života, tj. dodira)

genetski srodni

(srodnost po podrijetlu).

Poredbenu gramatiku zanima samo

genetska srodnost.

O pojmu genetske srodnosti u suvremenom smislu prvi je govorio engleski
kolonijalni sudac u Indiji

Sir William Jones

koji je 1786. održao predavanje o

sanskrtu i njegovoj srodnosti s grčkim i latinskim: "Sličnost je tolika da nijedan filolog
ne može proučavati ta tri jezika a da ne povjeruje da potječu iz zajedničkoga izvora
koji možda više ne postoji."
- No gotovo jedno stoljeće prije Jonesa njemački filozof

G. W. Leibniz

tvrdio je da su

svi jezici povezani jer imaju zajednički izvor, tj. da su svi inačice istoga korijena. Taj
prajezik Leibniz nazvao je

adamskim.

On je jasno odredio cilj poredbenih

istraživanja, a to je

rekonstrukcija prajezika

-Pojmovi jezične porodice i prajezika počivaju na pretpostavci da se jezici mijenjaju:
neki brže, neki sporije.
Npr. imamo jezik A. S vremenom su se na području jezika A dogodile promjene koje
nisu zahvatile cijelo područje na kojemu se on govori već samo dio.... (slike 1-4).
U tim su slikama sve promjene opisane s pomoću slike vala. Kad bacimo kamenčić u
vodu, on uzrokuje nastanak vala koji se u koncentričnim krugovima širi dok ne naiđe
na prepreku i zamre. Svaki val dopire do određene crte. Takav se način prikazivanja
jezičnih promjena uobičajio nakon njemačkog jezikovca druge polovice 19. st.

Johannesa Scmidta,

a poznat je pod nazivom

teorija valova (

Wellentheorie).

Crtu do koje je dopro val, odnosno granicu proširenosti jezične promjene ili svojstva
zovemo

izoglosom.

Gdje se međusobno poklapaju dvije ili više izoglosa, tj. granice

proširenosti dvaju ili više jezičnih svojstava, govorimo o

snopu izoglosa.

- No iz toga ne vidimo vremenski tijek zbivanja pa postoji i drugi način prikazivanja
poznat kao teorija

rodoslovnog stabla

. (

Stammbaumtheorie)

i stariji je od prvoga:

prvi ga je popularizirao

August Schleicher

u prvoj polovici 19. st. Jezik iz kojeg su

dijeljenjem

(

Spaltung

) posredno ili neposredno proizašla dva ili više jezika zovemo

njihovim zajedničkim prajezikom.
-Dva su moguća odnosa između

prajezika

jezika potomaka:

prvi je da prajezik

prestane postojati

kada se njegovi dijalekti razdvoje i počnu živjeti samostalno.

Druga je mogućnost da prajezik

postoji i dalje

, tj. da kao živi jezik živi sa svojim

potomcima. Indoeuropski prajezik supostojao je s većinom svojih potomaka, a prestao
je postojati kada su se preostali dijalekti razdvojili na baltoslavenski i germanski
ogranak.
-STABLIMA SE PRIKAZUJE DIJELJENJE JEZIKA U VREMENU, A
IZOGLOSAMA U PROSTORU.

Glasovna promjena

povijesni je događaj kojim se jedan glas ili skupina glasova

zamjenjuje drugim glasom ili skupinom. To je događaj kojim

glas jednog jezika

postaje

glasom drugog jezika

. Glas izvornog jezika zovemo

izvorom

, a glasove koji

su se od njega razvili

refleksom.

Odnos je između izvora

tranzitivan:

ako je glas

izvor glasu

a glas

glasu

tada je

izvor i glasu

-Glasovna promjena može biti

neuvjetovana

(ako pogađa svaku pojavu nekoga glasa

bez obzira na okolinu -

apsolutna neutralizacija

) ili

uvjetovana

(ovisna o okolini).

Većina su promjena uvjetovane.
Uvjeti mogu biti sljedeći: a) položaj glasa u riječi: početak, sredina, kraj
b) narav prethodnoga ili sljedećega glasa c) položaj naglaska u odnosu na pogođeni
glas d) narav sloga (je li otvoren ili zatvoren).
-Glasovne promjene opisujemo pomoću

glasovnih zakona.

To je pravilo s pomoću

kojega se refleksi mogu jednoznačno izvesti iz izvora. Pri formulaciji tih pravila samu
promjenu obično označujemo

→

ili >. Izvorni znak stavljamo lijevo od znaka za

promjenu, a refleks desno. y

→ i

Za uvjetovane glasovne promjene moramo u formulaciju pravila uključiti i okolinu: /
k

→ č / _______e

Odnos među različitim refleksima istoga prajezičnoga glasa u jezicima potomcima

koji su rezultat primjene glasovnih zakona zovemo

podudarnošću.

Podudarnost među

morfemima i riječima zvoemo

etimološkom podudarnošću.

-Rasmus Kristian Rask

1818. prvi je uočio da su se "slova" u indoeuropskim

jezicima promijenila tako da se mogu formulirati određena pravila. Usporedbom
mnogih riječi u germanskim jezicima utvrdio je da često postoji podudarnost
latinskoga i grčkoga

s germanskim

Da glasovni zakoni djeluju

slijepo i mehanički

prvi su došli pripadnici

mladogramatičarske škole (

Wilhelm Scherer

1875. i

August Leskien).

Promjena na nekom području pogađa sve riječi obuhvaćene pravilom, a nedosljednosti
postoje samo na prijelaznim područjima između dijalekata koji su jasno definirani i u
kojima promjena pogađa svaku riječ.
Također treba napomenuti da se poredbena gramatika ne bave jezicima koji su još u
procesu mijenjanja, već gotovo samo jezicima u kojima su promjene već izvršene i
završene.

TIPOLOGIJA GLASOVNIH PROMJENA:
-Čovjek ne može trajno ponavljati složeni obrazac ponašanja, a da ne unese kakvu
promjenu.
1) SLABLJENJE (LENICIJA): Općenito se smatra da su zatvornici jači od
tjesnačnika, suglasnici od poluvokala, glasovi koji se artikuliraju u ustima od onih koji
se artikuliraju u ždrijelu i na glotisu te da su prednji i stražnji samoglasnici jači od
središnjih. Najčešće slabiji glas zamjenjuje jači.
2) JAČANJE (FORTICIJA): Slabiji se glas zamjenjuje jačim. To je mnogo rjeđe.
Primjer je rotacizam, npr. promjena

između samoglasnika (

ježe

jer

;

moći

morem

). U nekim se govorima još čuva i međuoblik

jere.

U forticiju spadaju i različita

ispadanja:

to su krajnji slučajevi slabljenja jer se može

reći da je najslabiji glas onaj kojega uopće nema.
a)

afereza (oduzimanje)

: ispadanje početnoga glasa u riječi, npr.

oću, ajde.

apokopa (odsijecanje):

otpadanje završnoga samoglasnika u riječi, npr.

jer

ježe;

otpadanje jerova na kraju riječi u slavenskim jezicima
c)

sinkopa (izrezivanje)

: ispadanje samoglasnika u sredini riječi. Njezin je rezultat

često postanak novih suglasničkih skupina kojih prije nije bilo. Tako je ispadanje
slabih jerova na kraju praslavenskoga razdoblja dovelo do ponovnoga pojavljivanja
zatvorenih slogova i suglasničkih skupova koje prije nisu bile dopuštene. Označilo je

glasovno sličniji (jednak). Jedan će glas postati sličniji drugom ako se poveća broj
njihovih zajedničkih glasovnih svojstava. Djelomična su jednačenja češća od
potpunih.
Postoji jednačenje

po načinu artikulacije

(npr. po zvučnosti:

vrabac – vrapca

) i

jednačenje

po mjestu artikulacije

(npr. prva palatalizacija:

vuk – vuče, junak –

junačina

S obzirom na redoslijed pogođenoga i uvjetujućega glasa jednačenja mogu biti

regresivna

(ako se uvjetujući glas nalazi iza pogođenoga glasa) i

progresivna

(ako se

uvjetujući glas nalazi ispred pogođenog glasa). I jednačenje po zvučnosti i prva
palatalizacija regresivna su jednačenja, a zamjenjivanje samoglasnika

samoglasnikom

iza palatalnih suglasnika

progresivna

(

selo – polje, volovi – noževi

)

-Glasovi se mogu mijenjati i pod utjecajem glasova koji im nisu susjedni, već se
nalaze dalje od njih. U takvim primjerima riječ je o

daljinskom jednačenju

(

asimilaciji na daljinu). Daljinska jednačenja koja su pravilna zovu se

harmonijama

U mnogim jezicima postoji

samoglasnička harmonija

, tj. pojava da se jedan

samoglasnik nekim svojim svojstvima prilagođuje drugim samoglasnicima u istoj
riječi.

Razjednačivanja glasova
Razjednačivanje glasova (disimilacija)

je promjena gdje glasovi postaju manje slični

jedan drugome. Ono smanjuje broj zajedničkih svojstava dvaju glasova. Najpoznatiji
je primjer promjena praslavenskih skupina

*dt

*tt

st: *pletti – plesti; *vedti – vesti.

KRONOLOGIJA GLASOVNIH PROMJENA:
Glasovne se promjene zbivaju u točno određenom vremenskom razdoblju i nakon toga
zamiru.
Za određivanje kronologije glasovnih promjena važne su i posuđenice, kako one iz
drugih jezika u jezik koji se promatra, tako i one iz tog jezika u druge jezike. Ako
postoje posuđenice koje su u jeziku primaocu podložne dvjema glasovnim
promjenama A i B, tada kažemo da je promjena A starija od promjene B i da su
posuđenice u taj jezik došle između tih dviju glasovnih promjena.
Npr. na temelju posuđenica iz germanskih jezika koje su u slavenski ušle nakon 375.
g. i u kojima je izvršena prva palatalizacija znamo da ta promjena ne može biti starija
od te godine:

*kinda > čędo, geld > žlĕd-, *helmaz > šlĕm

ּ itd. Ako je ta promjena

završena prije posuđivanja, u posuđenicama iz drugih jezika glasovi koji bi inače bili
podložni toj promjeni neće se mijenjati, a posuđenice u druge jezike bit će u oblicima
s izvršenom promjenom.

Tako na temelju slavenskih posuđenica u grčki čiji su oblici

palatalizirani možemo zaključiti da je prva palatalizacija bila završena prije doseljenja
južnih Slavena na današnja područja.

UZROCI GLASOVNIH PROMJENA:
Uzroci se dijele na unutarnje (jezične) i vanjske.
Od unutarnjih treba istaknuti sljedeće:

težnja za lakšim izgovorom, naglasak

(npr.

jak naglasak na prvom slogu u riječi može uzrokovati otpadanje,

sinkopu,

završnih

glasova ili čak cijeloga sloga),

fonemski sustav,

točnije postojanje praznina u njemu i

težnja da se uspostavi simetričnost;

ekonomičnost fonemskog sustava

(težnja da se

uz što manje napora postigne što više – tako se katkad iz sustava uklanjaju opreke koje
su funkcionalno slabo opterećene, a veliko su opterećenje za govornikovu memoriju,
npr.

Među vanjskim čimbenicima važan je utjecaj drugih jezika. Krajnji je primjer takvog
utjecaja kad govornici jednog jezika prihvate drugi jezik kao svoj, ali govoreći ga,
zadržavaju stare artikulacijske navike i tako nastaju promjene. Jezik koji je u osnovi
govornih navika zove se

supstratom

, a novi jezik

superstratom

. Dva jezika koja

postoje usporedno jedan na drugi zovu se

adstratima

ANALOGIJA

Analogija

je promjena jednog oblika ili riječi po uzoru na koji drugi oblik ili riječ.

Razlikujemo

razmjernu (proporcionalnu)

analogiju od

nerazmjerne

(nepropocionalne)

Primjer za razmjernu A:

sin : sinovi = sat : satovi = dan : x

peći : pečem : pečeš = moći : x : možeš

Primjer za nerazmjernu A:

*nogat – nokta – nokat

-Glasovni zakoni djeluju slijepo (mehanički) ne obazirući se na značenje i morfološki
sustav jezika. Oni mogu narušiti npr. morfološki sustav i njegovu pravilnost i
predvidljivost. Tu analogija može ponovno uspostaviti stanje kakvo je bilo prije.
Primjer za to je uklanjanje učinka druge palatalizacije kod pridjeva:

tih -*tisi – tihi;

suh - * susi – suhi, velik - *velici – veliki

(u staroglagoljskim spomenicima oblici pod

zvjezdicom zabilježeni su).
-Analogija mora imati

model

. Razlozi za analoške promjene mogu biti različiti, ali

najčešći je razlog smanjenje broja morfoloških tipova i pojednostavljivanje sustava.

-Nije lako odrediti u kojem će smjeru analogija djelovati jer i u srodnim jezicima
može djelovati u suprotnim smjerovima. U baltoslavenskom je razdoblju akuzativni
nastavak

*-om

postao

*-um

djelovanjem glasovnih zakona U praslavenskom se jeziku

za akuzativom povelo i nominativno

*-os

koje je dalo

*-us

u muškom rodu. Tako se

otpadanjem završnog

i prelaskom kratkoga

nominativni se oblik izjednačio s

akuzativnim. U prabaltičkom je razvoj tekao obratno. Tamo se akuzativ poveo za
nominativom.
- U potpuno istim uvjetima analogija katkad djeluje, a katkad ne. U hrv. je jeziku, npr.,
u prvom licu jednine prezenta većine glagola nekad bio nastavak

–u,

a onda je

analogijom prema maloj skupini glagola koji su tvorili prezent nastavkom

–m,

kao što

su glagoli

biti

dati,

kod većine glagola

–u

zamijenjeno nastavkom

–m.

Kod

moći

htjeti

to se nije dogodilo jer su posrijedi 2 modalna glagola koji se zbog svoje funkcije

često pojavljuju. Vrlo česte riječi

otpornije su

na djelovanje analogije. One su tako

čvrsto ukorijenjene u pamćenju da ih nije lako zamijeniti drugim oblicima.
-Analogije u korijenskim morfemima mnogo su rjeđe. Poznata je ona npr. gdje je glas

došao u

devet

pod utjecajem

deset

(očekivali bismo fonem

DRUGE VRSTE OBLIČNIH PROMJENA
Takva je promjena

dodavanje.

Posrijedi je najčešće stapanje pune riječi s enklitikom

ili proklitikom u jednu riječ. Tipičan je primjer stapanje prijedloga i imenice u prilog,
a enklitike postaju nastavci, npr. praslavenski nastavak za 3. l. jd. -

ə postao je od

pokazne zamjenice

*tas

„taj, on“.

Preuzimanje oblika:

oblik neke kategorije nestale iz sustava preuzima i rabi u kojoj

drugoj kategoriji. Tako je imperativno –

u praslavenskome preuzeto od staroga

indoeuropskoga tematskog optativa, glagolskog načina što izražava želju, koji se kao
kategorija u slavenskim jezicima izgubio.

INDOEUROPSKI JEZICI

Veliko je bilo miješanje indoeuropskih i neindoeuropskih elemenata elementa: Tako

su Hrvati kod naseljavanja našli u svojoj novoj postojbini Avare i Obre s kojima su neko
vrijeme živjeli. Tako je ime avarskog poglavice *

bajan

ostalo kao

ban.

Bugari su se pomiješali s turskim stanovništvom i preuzeli su mnoge riječi, npr.

belčug

(biočug), pašenog

„muž ženine sestre“ (

badžanak

črtog

„soba, odaja“

(perz.

čar-tak, čar

„četiri“ + tak „trijem“),

tojaga

„toljaga“

(

dajak

Tradicionalno se dijele na

kentumske

satemske

jezike.

A) Kentumski jezici:

Anatolijski jezici

– govorili su se na području današnje Turske: hetitski, palajski,

luvijski, licijski, lidijski, karijski

Grčki jezik

– Najstariji oblik tog jezika zovemo KRETSKO-MIKENSKIM.

4 su skupine grčkih dijalekata: jonsko-atička (Homerovi spjevovi; klasični grčki), arkadijsko-
ciparska; eolska, zapadnogrčka skupina.

Novozavjetni grčki

temelji se na razgovornome grčkome jeziku 1. i 2. st.

Suvremeni grčki jezik

razvio se iz koine nastalog na temelju atičkoga dijalekta. Dvije su

inačice suvremenoga grčkoga:

dimotiki

(pučka inačica) i

katarevusa (

arhaizirana inačica).

Diglosijsko je stanje formalno razriješeno 1976. kada je dimotiki priznat kao službeni jezik.

Italski jezici

– Oni se dijele na

latinsko-faliskičku

sabinsku

skupinu.

Latinski

je jezik pokrajine Lacija i grada Rima. Širenjem Rimskog carstva postao je jezik

različitih zemalja i klasični jezik zapadnoeuropske civilizacije. Iz njegovih lokalnih
inačica u različitim zemljama razvili su se suvremeni romanski jezici:

portugalski,

španjolski, katalonski, provansalski, rumunjski i dalmatski

(jezik istočnojadranske

obale: raguzejski u Dubrovniku do 15. st. i veljotski: zadnji govornik Tone Udina umro je
1898.).
Od sabinske skupine najpoznatiji je

umbrijski jezik

Keltski jezici

– Kelti su narod koji je razvio i proširio u Europi kulturu mlađega

željeznoga doba. Obitavali su na području srednje Europe odakle su na prijelazu iz 5.
u 4. st. pr. Krista započeli pohode u sve europske krajeve. Proširili su se tako od
Španjolske do Male Azije, a potkraj stare ere prešli u Britaniju i Irsku.

Najpoznatiji keltski jezici su

galski

(govorio se u Francuskoj za vrijeme Cezarovih

osvajanja, a preživio je do 4. st.);

staroirski, škotski, manski

(govorio se do 1974. na

otoku Manu),

velški

bretonski (

njegovi govornici su prešli između 5. i 7. st. preko

kanala u današnju francusku pokrajinu Bretagnu gdje ima još dosta govornika tog jezika).

Germanski jezici

Područje najgušće koncetracije germanskih jezika bio je europski sjever, točnije njemačka
obala, Danska, jug Norveške i Švedske. Odatle su se širili prema jugu i zapadu.
Tradicionalno se dijele na istočne, sjeverne i zapadne.

Istočni su se širili rijekom Vislom, a najpoznatiji je

gotski jezik

koji je

izumro do

početka srednjega vijeka (osim na Krimu gdje se čuvao do 16. st.). Zapadni su Goti
uspostavili svoje kraljevstvo u Španjolskoj i južnoj Francuskoj, a Istočni su Goti zauzeli
sjever Italije i veći dio Balkana.