POSLOVNO ODLUČIVANJE

Poslovno odlučivanje je veština, kao i svaka druga, koja se usavršava vremenom i samim 
iskustvom, jer svako od nas svakodnevno donosi odluke, i to na desetine njih. Za razliku 
od odluka u privatnom životu koje se donose uglavnom intuitivno i obuhvataju samo 
manji broj osoba, odluke u poslovnom životu ne mogu se oslanjati samo na instituiciju, 
jer zavisno od nivoa na kojoj se odluke donose, obuhvataju manji ili veći broj zaposlenih 
ljudi. Ukoliko ste predsednik države ili premijer, o vašim odlukama zavisiće sudbina 
možda i svih građana jedne zemlje.
Poslovno odlučivanje zahteva više sistematičnosti nego odlučivanje u privatnom životu 
zato što ono obuhvata veći broj ljudi, odnosno članova same organizacije. Šta je nivo 
odlučivanja viša, to je i samo odlučivanje važnije jer se tiče većeg broja članova 
organizacije, pa pogrešna odluka može imati katastrofalne posledice za oganizaciju kao 
celinu.
Potreba za odlučivanjem postoji u svim vrstama poslova iu svim organizacijama. To 
znači da nema ni jednog radnog mesta na kojem se ne donose odluke. Razlika između 
pojedinih radnih mesta ogleda se u tome kolika je važnost (značenje) donesenih odluka. 
Tako razlikujemo strateške i izvršne odluke, zavisno o radnom mestu. Kod izvršnih 
radnih mesta, u strukturi radnog vremena dominiraju izvršne odluke, za razliku od 
menadžerskih radnih mesta, kod kojih dominiraju strateške odluke nad izvršnim. Udeo 
strateških odluka zavisi o nivou managementa unutar organizacione strukture, pa što je 
radno mesto menadžera su bliže organizacionom vrhu, udeo trateških odluka će biti veći.

1. Vrste odluka

Programirane i neprogramirane odluke

Kakve odluke donose menadžeri zavisi pre svega od prirode problema koji su 
strukturisani i često se ponavljaju donose se programirane odluke koje sistemski rešavaju 
postojeći problem. Ove odluke se referiraju na postojeće propise i procedure i donošenje 
ovih odluka često podrazumeva prenošenje ingerencija za sprovođenje propisane odluke 
na niže stupnjeve koji kasnije implementiraju istu na slične problemske situacije.
Sa druge strane kada su u pitanju problemi koji se prvi put javljaju, i na koje postojeći 
sistem ne može odgovoriti, donose se tzv. neprogramirane odluke. Ove odluke 
predstavljaju jednokratno rešenje koje nije aplikabilno za druge situacije, već je svaki put 
potrebno iznova donositi odluke. Neprogramirane odluke uglavnom donosi viši 
menadžment i one po prirodi stvari zahtevaju kreativnost u prosuđivanju i izlistavanju 
potencijalnih rešenja. Ove odluke su, na pimer, odluke o investiranju, odluke o 
pokretanju nove proizvodne linije itd. 

Očekivane i neočekivane odluke

Odlučivanje zahteva dobro prioritiziranje, to jest sposobnost razdvajanja hitnog od 
nevažnog. Ovo je potrebno kako bi se predupredilo gubljenje vremena na rešavanje 
nevažnih problema ali i situacije propuštanja hitnih i važnih problema na koje je 
neophodno reagovati. Dugoročne odluke zahtevaju sigurnost u konačni ishod, cilj. Kada 
vam svrha bude jasna, moći ćete odlučiti šta treba raditi. Pritom je presudno odlučiti da se 
nešto učini, a ne dopustiti da se stvari događaju same od sebe, zbog oklevanja ili 
nedelovanja. Odluke koje menadžeri donose svakodnevno mogu biti dvojake prirode: 
očekivane odluke i neočekivanje odluke. 
Očekivane odluke su uglavnom odluke vezane za preporuke za zapošljavanje novog 
kandidata, odluke o nagrađivanju, preporuke za napredovanje, odobravanje zahteva za 
godišnjim odmorom, podela redovnih zadataka podređenima, različite odluke na 
sastancima i sl. Neočekivane odluke mogu biti na primer: iznenadni zahtevi zaposlenih za 
slobodne dane, zahtevi za premještajem onih zaposlenih koji se ne slažu s nekime u 
organizacijskoj jedinici u kojoj rade, iznenadni kvarovi opreme koja se koristi u procesu 
proizvodnje, odluke vezane uz suzbijanje straha zaposlenih od novih tehnologija, novih 
strojeva i sl. (uopšteno strah od promjena), iznenadna bolest ključnih radnika i sl. Iako se 
čini da menadžeri lakše donose očekivane odluke jer imaju više vremena razmisliti o 
njima, to ne znači da svi menadžeri njih lakše donose. Tako je na primer odluka koga 
zaposliti, iako očekivana, za mnoge menadžere teška.

Reaktivno i proaktivno odlučivanje

Kao što je navedeno u uvodnim lekcijama, proces donošenja odluka otpočinje 
ustanovljavanjem potrebe za donošenjem odluka. Situacije potrebe za donošenjem odluke 
može biti uzrokovana novonastalom situacijom koja zahteva hitnu reakciju ili pak može 
biti uzrokovana novom potrebom koja je nastala kao rezultat sagledavanja situacije i 
odluke da se preuzme inicijativa koja će ponuditi novu kvalitetniju situaciju. 
Reaktivno odlučivanje je takvo odlučivanje koje predstavlja davanje odgovora na 
postojeće zahteve, tj. promene u okruženju. Proaktivno odlučivanje podrazumeva 
donošenje odluka u uslovima anticipiranih spoljnih zahteva i drugih elemenata, koji 
uslovljavaju donošenje odluka. Ono je znatno složenije nego reaktivno odlučivanje. U 
procesu proaktivnog odlučivanja, pored za to ovlašćenog menadžera, treba da 
participiraju i mnogi eksperti raznih specijalnosti, koji će obezbediti široku 
participativnost i učešće svih. 

Sistematično i intuitivno odlučivanje

Sistematično i intuitivno odlučivanje razlikuju se po načinu, modelu sprovođenja procesa 
donošenja odluke. U zavisnosti od toga koliko je proces sistematičan, baziran na jasno 
promišljenim unapred isplaniranim koracima ili pak predstavlja intuitivan čin, donošenja 
odluke, bez preterane brige za činjenično stanje i racionalno analiziranje efekata različitih 
rešenja, razlikujemo sistematične i intuitivne odluke.

background image

Želiš da pročitaš svih 11 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti