POJAM I PREDMET POSLOVNOG PRAVA

Poslovno pravo je nova grana prava nastala u posljednjim dekadama ovog vijeka. Samo
poslovanje   predstavlja   aktivnost   koja   već   dugo   zaokuplja   pažnju   mnogih   stručnjaka   od
ekonomista, menadžera, pa do pravnika. No, i pored te zainteresovanosti trebalo je da prođe
vrijeme da bi se oformilo shvatanje da poslovanje treba i mora da bude poseban predmet
regulisanja i specifičan skup pravnih normi, institucija i principa kojima se regulišu poslovni
odnosi   koji   nastaju   između   raznih   subjekata.   U   početku   se   mislilo   da   je   Trgovinsko   ili
Privredno pravo  sasvim dovoljno  za "pokrivanje"  novih  pojava  vezanih za  i  proisteklih iz
poslovanja.

Čini se, ipak , da je sve više onih koji smatraju da poslovanje, zbog sve veće složenosti i
raznolikosti,   neumitno   nameće   sve   veću   potrebu   za   njegovim   svestranim   izučavanjem   i
razjašnjavanjem, što svakako dovodi i do potrebe da i pravnici daju odgovore na pitanja koje
im praksa nameće. Otuda se sve više o Poslovnom pravu govori kao o nečem realnom. Ono
treba  da   obezbedi   da   se   identifikuju,   blagovremeno   izbegnu   i   otklone   posljedice   pravnih
problema koji u vezi sa poslovanjem nastaju. Kako su ti problemi postajali sve složeniji to se
pred pravo postavilo slijedeće pitanje: mijenjati tradicionalne grane prava i dopunjavati ih
novim pravnim institutima ili stvarati novo pravo? Naime, razvojem raznih oblika poslovanja,
mogućnosti   da   ono   prevaziđe   klasične   načine   i   da   korišćenjem   informacione   tehnologije
pređe bez problema u kratkim vremenskim intervalima granice, ne samo jedne ili dve zemlje
nego velikog broja zemalja, dovelo je do prevazilaženja prvobitnog pitanja - da li je potrebna i
opravdana nova grana prava? Odgovor je - da, neophodna je nova grana prava koja će
obuhvatiti, na odgovarajući način, postojeće probleme i predvideti nova i buduća pitanja i
pokušati dati nova rešenja.

Poslovno pravo prvenstveno reguliše odnose ekonomskog prometa u koje stupaju subjekti
ne radi neposrednog zadovoljavanja svojih potreba, nego sa ciljem trajnog sticanja dobiti.
Stoga se kao nosioci prava i obaveza pojavljuju lica koja u te odnose stupaju stalno i
profesionalno. Kao subjekti poslovnog prava pojavljuju se trgovačka društva i obrtnici (imaoci
radnje – registrovani).

Predmet poslovnog prava

u najširem smislu su svi odnosi koji se tiču trgovine u pravnom

smislu te riječi, tj. svi oni odnosi koji nastaju u toku privređivanja ili su sa njim u neposrednoj
funkcionalnoj vezi. Na toj osnovi trgovinsko pravo se može definisati kao “skup propisa koji
se tiču trgovine”, a poslovno pravo kao skup normi koje uređuju odnose u privrednom
poslovanju. Sužavanje predmeta i pojma poslovnog prava izvršeno je najpre zahtjevom da
ono obuhvati samo norme u kojima dominira metod koordinaceije. Drugi kriterij je bio da on
obuhvati samo one privatno-pravne odnose koji potiču iz dinamike robno-novčanih odnosa.

Predmet poslovnog prava je dakle složena kategorija. On obuhvata:
-status poslovnih subjekata,
-reglementarno pravo - pravila koja regulišu odnose privrednog subjekta i države,
-trgovačke ugovore (transakcije između subjekata)
-vrijedonosni prapiri - mjenično i čekovno pravo – posebne transakcije
-pravila konkurentskog djelovanja na tržištu

SUBJEKTI POSLOVNOG PRAVA

Subjekt prava uopšte je svako lice koje ima sposobnost da bude nosilac prava i obaveza, da
ima pravnu sposobnost. Određivanje subjekata poslovnog prava nije tako jednostavno.
Postoje tri osnovna kriterija kojima se određuju subjekti poslovnog prava:
-objektivni

-subjektivni
-mješoviti.

Objektivni kriterij određivanja subjekta poslovnog prava
-za ovaj model vezano francusko pravo
-zakonom su izričito određeni trgovački poslovi u koje spadaju: bankarski poslovi,
izdavanje mjenice, kupovina robe radi preprodaje, posrednički poslovi idr.
-svojstvo trgovca ima lice koje obavlja ove poslove,
-prema tome subjekt poslovnog (trgovinskog) prava je lice koje obavlja ili po prvi put uđe
u trgovačke poslove koje su objektivno (zakonom) definisani .

Subjektivni kriterij određivanja subjekata poslovnog prava
-uzor je njemačko pravo
-u obzir uzima lica, a ne prirodu posla
-trgovac je lice koje obavlja trgovačku profesiju, a za to je uslove odredio zakon:
a) da su trgovci po zanimanju - obavlja poslove u vidu svog zanimanja ili
b) da su trgovci po formi – da je po načinu postanka i formi trgovac ili
c) da su trgovci po upisu i obimu poslovanja – da poslove obavlja na način ili po obimu
koji zahtjevaju njegovo regulisanje kao trgovca
-i svi poslovi koje poduzmu trgovci podpadaju pod režim trgovačkog prava
-zakonodavna praksa pokazala da ovaj kriterij nije primjenjljiv u svom čistom obliku

Mješoviti kriterij određivanja subjekata poslovnog prava
-tipičan primjer je američko pravo
-američko pravo za određivanje subjekata poslovnog prava alternativno (jedan od
kriterija)uzima slijedeće kriterije:
a) predmet transakcije - poslovanje određenom robom
b) odnos prema ukupnoj transakciji - zanimanje lica koja pokazuju znanje ili vještinu
svojstvenu djelovanjima ili robama obuhvaćenim transakcijama
c) profesiju ili zaposlenje lica (agent, broker i dr. posrednici) – koji pokazuju da posjeduju
znanja i vještine za te poslove

ODREĐIVANJE SUBJEKATA POSLOVNOG PRAVA

Primjenjuje se mješoviti kriterij. Lica koja ulaze u krug subjekata poslovnog prava redovno
ispunjavaju više kriterija:
1. cilj radi koga se osniva i postoji određeno lice
2. obavezna registracija kod nadležnog državnog organa (suda ili organa uprave)
3. obavljanje registrovane djelatnosti u vidu zanimanja
4. priroda poslova kojima se određeni subjekt bavi

Cilj radi koga se osniva i postoji određeno lice
Ukoliko   je   cilj   stvaranje   dobiti   (profitne   organizacije)   onda   se   radi   o   subjektu   poslovnog
prava.Nasuprot  njima  pravna lica  (neprofitne  organizacije) koje  za cilj imaju zadovoljenje
kulturnih,prsvjetnih,   zdravstvenih,   naučnih,   humanitarnih,   socijalnih,   sportskih,   ekoloških   i
drugih potreba nisu subjekti poslovnog prava.U subjekte poslovnog prava spadaju i pravna
lica čiji cilj nije u postizanje neposredne dobiti nego: - odvijanja određenih poslovnih funkcija i
prometa uopšte (berze, profesionalni posrednici),- zadovoljavanje tržišnih i drugih ineteresa
osnovnih poslovnih subjekata - javne kompanije – u funkciji zadovoljavanja potreba građana i
poslovnih subjekata - zadruge – zadovoljavanje interesa određenog kruga lica.

Federalni zakoni
1. Zakon o privrednim društvima
2. Zakon o vrijedonosnim papirima
3. Zakon o komisiji za vrijedonosne papire
4. Zakon o registru vrijedonosnih papira
5. Zakon o mjenici
6. Zakon o čeku
7. Zakon o obligacionim odnosima

Tendencija zakona u BIH – harmonizacija zakona na nivou FBiH i RS pa čak i distrihta.

Zakonodavne aktivnosti sa nivoa kantona su:
-uređenje obrta individualnog trgovanja
-oblast koncesija o privrednim dobrima kojima rapspolaže kanton

PODZAKONSKI AKTI I AKTI SEMOREGULACIONIH ORGANIZACIJA
1. Od svih podzakonsih akata kao izvora poslovnog prava najvažniji su oni koje
donosi vlada .Vlada nije ovlaštena da uredbama stvara potpuno nove dužnosti i ovlaštenja.
Jedna od najvažniji uredbi u ovoj oblasti je Uredba o upisu u sudski registar preduzeća i
drugih pravnih lica koja obavljaju privrednu djelatnost.
2. Od ostalih akata tereba spomenuti one koje donose niži upravni organi (ministarstva), a to
su pravilnici, upustva i naredbe. Donose se na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja
ili ovlaštenja sadržanog u uredbi vlade.
3. Najvažniju ulogu u emisiji i prometu dugoročnih vrijedonosnih papira (dionica,
obveznica,certifikata) ima Komisija za vrijedonosne papire u FBiH, kao samostalan organ
imenovan od Parlamenta FBiH. Ona reguliše uslove i način izdavanja i prometa vrijedonsnih
papira.Ona se pojavljuje kao regulacioni organ.
4. U oblasti tržišta kapitala značajnu ulogu imaju akti samoregulacionih organizacija:
-berze i
-organizacija profesionalnih posrednika.
One utvrđuju pravila i standarde berzanskog poslovanja vrijedonosnim papirima, te pravila
za članove organizacije profesionalnih posrednika (brokere i dilere).

OBIČAJI (kao izvori poslovnog prava)
Običaj kao izvor poslovnog prava ima daleko veću ulogu u poslovnom nego u građanskom
pravu.Učesnici na tržištu su uglavnom profesionalci, koji razvijaju etičke norme ponašanja
koji nisu regulisani zakonima i to postaje praksa. Običaji kao ustaljena praksa pokazala se
efikasna   i djelotvorna   i   koje   se   pridržavaju   subjekti.   (Kod   običaja   nema   sankcije   oni   su
prihvaćeni iz razumnog razloga – zato što je to bolje).
Sa naše zakonodavne prakse možemo razlikovati dvije vrste običaja:
  -"Dobar poslovni običaj" – pravila poslovne etike izgrađeni od strane poslovnog svijeta
  -"Trgovinski običaj" – komercijalna praksa.

Dobar poslovni običaj –

Zakon o obligacionim odnosima u članu 21. kaže "sudionici u

obaveznim odnosima dužni su u pravnom prometu postupati u skladu sa dobrim poslovnim
običajima". Dobri poslovni običaji su pravila poslovne etike. Privredne komore dužne su da
prate, razvijaju i evidentiraju dobre poslovne običaje. One izdaju i potvrde o njihovom
postojanju. Osnov primjene dobrog poslovnog običaja jesete izričita naredba zakonodavca
(član 21. ZOO).

Trgovinski običaji

– su komercijalna praksa, koja je u takoj širokoj primjeni da privrednici

očekuju da će ugovorne strane postupati u skladu sa takvom praksom. Da bi u društvenoj
praksi stvoreno pravilo moglo da bude izvor prava u oblasti privrede, potrebno je da ispuni
slijedeće uslove:

-da bude razumno, izvjesno, notorno (očito) i prihvaćeno od većine privrednika (određen
u pravnotehničkom smislu)
-dobar, odnosno u skladu sa pravilima poslovne etike.

Trgovinski običaji mogu se podijeliti na:
1. na osnovu teritorijalne obuhvaćenosti – opšte, regionalne i lokalne
2.   prema   strukama   u   kojima   važe   na   –   opšte   (horizontalne   –   važe   u   svim
privrednim djelatnostima) i posebne (vertikalne – koje važe samo za pojedine poslove, u
pojedinim djelatnostima)Osnov   primjene   trgovinskih   običaja   su   različiti.   Ukoliko   on   sadrži
rješenje suprotno dispozitivnoj odredbi ZOO primjenjivat će se samo ukoliko je to izričito
ugovoreno.   Zakonodavac   ne   nalaže   primjenu,ali   sudovi   i   arbitraža   uzima   u   obzir
komercijalnu praksu.

Osnov i način primjene običaja kao izvora prava

Teorija navodi dva osnova primjene običaja kao izvora prava:
-svijest o njegovoj cleishodnosti i prihvaćenosti običaja
-zakonsko priznanje poslovnog običaja kao izvora prava, koje je sadržano u
materijalno pravnim propisima
U pogledu načina primjene običaja:
•običaj se primjenjuje i bez obzira na to da li su stranke znale za njega ili ne
•kada propis ne postoji ili nije dovoljan, a stranke u ugovoru nisu ni izričito ni prećutno isključ
ile primjenu običaja
•eventualno nepoznavanje običaja je pravno irelevantno, svako mora da snosni
rizik nepoznavanja običaja na teritoriju kojem živi, u grupama u kojima se kreće i u poslovima
kojima se bavi.

Kao izvor poslovnog prava običaj se može pojaviti u dva svojstva:
-može djelovati primarno (samostalno) ako propis ne postoji
-ukoliko propis postoji ili je zastario, običaj tada dopunjuje zakon i olakšava njegovo
tumačenje.

Uzanse

Uzanse   su   dobri   poslovni   običaji,   sistematizovani   u   zbornika.   Stvaranje   uzansi   teorijski
znači konstatovanje postojećih običajnih normi i njihovo objavljivanje radi lakše primjene. U
praksi to je kreativna selekcija uzansi prema kriterijumu cjelishodnosti.Zavisno od toga koji
su običaji predmet sistematizacije, uzanse se mogu podijeliti na opće – one koje važe za sve
poslove   u   privredi,   i   posebne   –   one   koje   se   primjenjuju   samo   u   pojedinim   strukama
ili određenim vrstama poslova jedne struke. U slučaju međusobnog sukoba, jače su uzanse
koje dolaze sa užeg područja.
Donosilac uzansi po pravilu je nedržavni organ, ako ako se državni organ pojavi kao redaktor
uzansi,uglavnom je to sud, on ima tjesnu vezu sa privrednim životom. Uzanse spadaju u
autonomno privredno pravo bez obzira ko ih donosi. Donosilac uzansi su ovlaštene javne ili
polujavne   organizacije (npr.   berze)   i   profesionalna   udruženja   (komore).   Oni   sistematizuju
dobre   poslovne   običaje   iz   domena svog   djelovanja.Uzanse   važe   samo   na   osnovu   volje
stranaka, a pristanak na primjenu uzansi može biti na različit način:
-članstvo   u   organizaciji   koja   je   stvorila   uzanse   podrazumjeva   i   pristanak   na   primjenu
uzansi uvijek   kada   u   međusobne   odnose   stupaju članovi   organizacije.   Kada   ne   bi   htjele
koristiti uzanse   one   bi   to   izričito   naglasile.   Dakle   kod članova   šutnja   znači   pristanak   na
uzanse.
-ona   lica   koja   nisu članovi   uzanse   obavezuju   samo   onda   kada   su   pristale   izričito   ili   na
neki drugi   način   nedvosmisleno   pokazale   da   pristaju   na   uzanse   (poslovanje   u   okviru
institucije koja  je donijela uzanse).
Državni   organi   vrše   ograničenu   kontrolu   nad   donošenjem   uzansi,   bilo   prilikom   davanja
ovlaštenja bilo prilikom njihovog formulisanja.Cilj kontrole je zaštita javnog interesa

10. građansko pravo
11. odluke upravnih i sudskih organa

III. POJAM OBLIGACIONOG PRAVA I OSOBINE

OBLIGACIJA

Obligaciono   pravo   je   skup   pravnih   normi   koje   regulišu   obligacione   odnose.   Obligacioni
odnos (obligacija) je takav pravni odnos među određenim licima u kome je jedno lice (dužnik)
obavezno da drugom licu (povjeriocu) izvrši određenu radnju (prestaciju, činidbu), a to drugo
lice ima pravo,ovlaštenje da traži od prvog da mu to učini, a ukoliko ne učini, pošto je to
"pravni   odnos",   povjerilac može   da   traži   intervenciju   državnog   organa   radi   izvršenja
prinudnim putem. Obaveza i ovlaštenje su u korelaciji: ono što je za jednog u tom odnosu
dužnost, obaveza, za drugog je pravo, ovlaštenje.Obligacioni odnosi se zasnivaju povodom
prometa roba i usluga.U obligacionom odnosu nalaze se dvije strane,s tim da na svakoj
strani može biti jedno ili više lica. Na  jednoj strani je lice koje se naziva povjerilac ili vjerovnik
(aktivna   strana   obligacije).   Njegovo   ovlaštenje da   traži   nešto   od   druge   strane   naziva   se
“tražbinom”, ”potraživanjem”. Na drugoj strani je dužnik (pasivna strana obligacije). Subjekti u
obligacionom odnosu mogu biti fizička i pravna lica.Pošto je obligacioni odnos pravni odnos,
povjerilac može dužnika da prinudi i putem intervencije državne vlasti da učini ono što mu je
dužan u tom odnosu.
Sama riječ obligacija nastala je od latinske riječi obligatio što znači obaveza.

Znači pod obligacijom možemo poradzumijevati odnos između najmanje dva lica, od kojih je
jedno ovlašteno da od drugog zahtjeva da nešto učini ili ne učini.

Obligacija kao i svaki drugi pravni odnos ima subjekte i sadržaj bez kojih ona nebi mogla ni
postojati. Pored njih svaka obligacija ia i svoj predmet tj. ono povodom čega je i nastala.
Ponašanje na koje jedan ili više subjekta obavezan može biti aktivno i pasivno. Aktivno
ponašanje je davanje ili činjenje, a pasivno trpljenje ili propuštanje.

Pravne karakterstike obligacije

Obligacija je odnos između tačno određenih lica. Nije poznato samo koja su lica vezana
obligacijom nego se zna koja od tih lica ima pravo zahtjevati određeno ponašanje, a koje je
obavezno to ponašanje izvršiti. Ovaj obligacioni odnos djeluje inter-partes što znači da
povjerioc svoje pravo može ostvarivati samo prema dužniku, ne i prema trećim licima. Osim
povjerioca ili od njega ovlaštenog lica niko drugi ne može zahtjevati od dužnika ispunjenje
obaveze.

Subjekti obligacije mogu biti fizička i pravna lica. To su ustvari ona lica koja su vezana
obligacijom. Oni su nosioci prava i obaveza koji iz tog odnosa proizilaze.Subjekti občligacije
su uvijek tačno određena lica, povjerilac i dužnik.Povjerilac ima pravo zahtjevati od dužnika
činjenje ili nečinjenje neke radnje koja mu pripada.
Na strani povjerioca ili dužnika ne mora uvijek biti jedno lice. U obligaciji je moguće da se na
strani povjerioca ili dužnika javi više lica i u tom slučaju govorimo o množini subjekata
obligacije. Međutim ukoliko se pojavi i veći broj lica u obligaciji mora se znati njihov tačno
određen broj i položaj. Obligacija ne može stupiti u dejstvo samo sa jednim subjektom, ona
će proizvesti dejstvo tek kad se pojavi i drugi subejekat obligacije.

Razlika između obligacije i obligacionog odnosa

Obligacija je pravni odnos između dvije strane povjerioca i dužnika. Iz tog odnosa za
povjerioca prositiče pravo, a za dužnika obaveza. Ukoliko obligaciju promatramo i užem