SADRŽAJ

UVOD

1. STICANJE PUNOPRAVNOG ČLANSTVA U EU 

……………………………………..4

2. PRIDRUŽIVANJE EVROPSKOJ UNIJI 

………………………………………………..4

3. PRAVNA STEČEVINA EU I PREGOVARAČKA POGLAVLJA 

……………………5

3.1. VAŽNOST PRAVNE STEČEVINE EU U PROCESU PREGOVORA O ČLANSTVU U EU.6

4. KRITERIJUMI IZ KOPENHAGENA 

…………………………………………...………7

4.1. POLITIČKI NIVO KRITERIJUMA IZ KOPENHAGENA

 

………………………..7

4.1.1. Politički okvir kao prostor za funkcionisanje ekonomije ………………………..........8

5. KRITERIJUMI IZ MAASTRICHTA 

…………………………………...……………….9

5.1. PET KRITERIJUMA ZA UVOĐENJE EVRA 

………………………………………10

5.2. IZVEŠTAJ O KONVERGENCIJI ZA 2018. GODINU 

……………………...........11

ZAKLJUČAK
LITERATURA

2

UVOD

EU je utemeljena na principima slobode, demokratije, vladavini prava, poštovanju ljudskih 
prava i osnovnih sloboda. Od pada Berlinskog zida politikom Evropske unije (EU) dominira 
ideja   o   daljem   proširenju.   Prema   osnivačkim   dokumentima   EU   može   pristupiti   svaka 
zainteresovana evropska država koja poštuje postavljene temeljne principe. Države koje joj 
žele pristupiti pre svega su obavezane principima i načelima na kojima počiva sama Unija. 
Preduslov evropskih integracija je funkcionalno prihvatanje demokratije i ostvarenje njene 
pune   delotvornosti,   što   znači   da   su   integracije   direktno   zavisne   od   procesa   reformi   i 
demokratske stabilnosti društva koje se želi pridružiti EU.
Preteče Evropske unije su tri zajednice osnovane pedesetih godina prošlog veka: Evropska 
zajednica za ugalj i čelik (1951), Evropska ekonomska zajednica (1957, a od 1991. godine - 
Evropska zajednica) i Evropska zajednica za atomsku energiju (1957). 
Sporazumi kojima su osnovane ove zajednice primenjivale su se izvorno samo na šest država 
osnivača: Belgiju, Francusku, Holandiju, Italiju, Luksemburg i Nemačku.
Od svog osnivanja, EEZ je više puta proširivana. Prvo su joj se priključile Velika Britanija, 
Irska i Danska (1973), a 1981. godine i Grčka. Sa pristupanjem Španije i Portugalije (1986), 
formira   se   „Zajednica   dvanaestorice”.   Njoj   su   1995.  godine   pristupile   Švedska,   Finska   i 
Austrija. Do najvećeg proširenja došlo je 2004.  godine, kada su punopravne članice postale 
Estonija, Litvanija, Letonija, Poljska,  Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Kipar i Malta. 
Poslije toga je sledilo proširivanje 1. januara 2007. godine, kada su članice postale Bugarska i 
Rumunija, a zatim je i Hrvatska postala član EU, tako da ona danas broji 28 država.

background image

4

Sporazum   o   pridruživanju   se   zaključuje   sa   svakom   zainteresovanom   državom   nečlanicom 
ponaosob. Iako je Sporazum tipski dokument, njegova sadržina ipak zavisi od ekonomske i 
političke zainteresovanosti EZ za izvesnu zemlju. Pridruživanje ugovornih strana je dugotrajan 
proces koji se ostvaruje postepeno, kroz više faza i u periodu koji je predviđen Sporazumom. 
Krajnji   cilj   ovog   procesa   se   ogleda   u   prilagođavanju   političkog   i   ekonomskog   sistema 
pridružene  države  zahtevima EU, kao  uspostavljanju zone slobodne trgovine između EZ i 
pridružene zemlje. Po isteku perioda pridruživanja, pridružena država ne postaje članica EU. 
Naprotiv, ta zemlja ulazi u  proces pristupanja  koji predstavlja daleko složeniju i zahtevniju 
fazu procesa evropske integracije.
Suštinske razlike između  procesa pridruživanja  i  procesa pristupanja  se odnose na sledeće 
činjenice:

pridružena država ne učestvuje u donošenju odluka u okviru organa EZ, pa samim tim i 
nema uticaja na formiranje volje Evropske zajednice, i

pridružena država ne uživa prava i obaveze koje proizilaze iz osnivačkih ugovora EU.

Kako su procesi evropskih integracija politički i ekonomski uslovljeni, tako izvesna država, 
pre zaključenja Sporazuma o pridruživanju, mora da ispuni unapred definisane uslove. Savet 
Evropske   unije   je   definisao   sledeće   kriterijume   koje   je   neophodno   zadovoljiti   sa   ciljem 
pridruživanja EU:

1

stabilan institucionalni sistem unutar države, obezbeđen demokratski sistem vladavine uz 
poštovanje prava i uvažavanje ljudskih i manjinskih prava, i 

postojanje funkcionalnog tržišnog sistema privređivanja.

3. PRAVNA STEČEVINA EU I PREGOVARAČKA POGLAVLJA

Pravna stečevina Evropske unije – acquis communautaire, je naziv koji se koristi za celokupno 
dosad akumulirano pravo Evropske unije, odnosno na skup pravnih normi i sudskih odluka 
koje   obavezuju   sve   zemlje   članice   Evropske   unije.   Svaka   država   koja   želi   pristupiti   u 
Evropsku uniju mora prihvatiti osnivačke ugovore i druge sadržaje izvedene iz ugovora i 
uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom Evropske unije.
U Evropskoj uniji se osim ugovora donose četiri vrste akata i svaki od njih postaje deo pravne 
stečevine Evropske unije. Najvažniji akti su uredbe i direktive koje imaju obavezujuću pravnu 
snagu za sve države članice Evropske unije. Razlika je u tome što se u pogledu direktiva 
ostavlja državi članici da uređuje formu i metod provođenja, dok uredbe obavezuju države 
članice kako u pogledu rezultata koji se njome ostvaruju, tako i u pogledu forme i metoda 
provođenja samog akta. Osim ovih, postoje i odluke, koje se odnose samo na individue kojima 
je odluka obuhvaćena, i preporuke, koje nemaju obavezujuću, nego imaju političku snagu.
U   svrhu   pregovora   između   zemalja   kandidatkinja   i   Evropske   unije,   sva   pravna   stečevina 
Evropske unije je podeljena na tematska poglavlja.

U vreme pregovora sa zemljama kandidatkinjama za članstvo u EU, a za peto proširenje 
Evropske unije (10 članica koje su pristupile 2004. godine), celokupna pravna stečevina bila je 
podeljena   na   31   poglavlje.   Za   pregovore   o   pristupanju   Hrvatske,   te   ostalih   država 

1

 Džombić I., 

Evropske inicijative i institucije,

 Sarajevo, Friedrich Ebert Stiftung, 2010., str. 88.

Želiš da pročitaš svih 12 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti