1
1. UVOD
Posvojenje je obiteljsko-pravni institut kojim se pravnim putem zasniva roditeljski
odnos između tuđeg maloljetnog djeteta (posvojenika) i punoljetne osobe (posvojitelja), i to
pravnim aktom nadležnog tijela.
1
Posvojenje je kao faktički odnos egzistiralo i u vremenima koja su prethodila nastanku
države i prava. Podrijetlo posvojenja, u njegovoj najranijoj formi, dijelom je i religijskog
karaktera. Naime, u davnim vremenima vjerovalo se da je onaj tko umre, a iza sebe ne ostavi
potomstvo koje bi mu odavalo pogrebne počasti, osuđen na vječnu usamljenost u zagrobnom
životu, te je posvojenje često predstavljalo izlaz iz takve beznadne situacije
U suvremenom pravu posvojenje predstavlja najkvalitetniji vid zaštite djece bez
roditeljske skrbi. Posvojenjem se zasniva roditeljski odnos. Dijete bez roditeljske skrbi dobiva
roditelje, dobiva porodicu i stječe uvjete za sretno odrastanje.
Različitost društveno – političkih uvjeta u kojima je posvojenje nastalo i trajalo,
određivali su njegovu svrhu i njegove ciljeve, ali i uvjete za njegov nastanak, njegova dejstva
i prestanak. Posvojenje se javlja kao razvijen institut već u zakonodavstvima robovlasničkih
država sa stanovitim razlikama, ali sa gotovo istovjetnim ciljem. Naime, ono je prvenstveno
služilo zaštiti interesa posvojitelja, produženju porodice, porodične tradicije, očuvanju
imovine, a ponekad i poboljšanju položaja izvanbračne djece i oslobođenju robova.
Srednjovjekovno pravo uglavnom nije poznavalo institut posvojenja. Naime, ni pravni
izvori ni običajno pravo ne ukazuju na njegovo postojanje.
Kapitalističko društvo je u najranijim periodima svoja postojanja ponovo normiralo
institut posvojenja, ali sa tipičnim patrijarhalnim obilježjima. Osnovni cilj posvojenja još
uvijek je jačanje i produženje porodice posvojitelja.
Tokom XX. stoljeća razvoj ovog instituta ide u drugom pravcu i poprima druge
karakteristike. Privatno-pravni ciljevi i dalje su prisutni, ali ne i dominantni.
1
Alinčić, Mira; Hrabar, Dubravka; Jakovac-Lozić, Dijana; Korać Graovac, Aleksandra : Obiteljsko pravo, III.
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., Zagreb, 2007., str. 318.
2
Prisutna je pojava mnoštva elemenata koji imaju pravni i društveni karakter. Ovaj
pomak u shvaćanju osnovnih ciljeva osnovnih ciljeva posvojenja evidentan je poslije I.
svjetskog rata, da bi nakon II. svjetskog rata – kada se posvojenjem željela osigurati zaštita
ogromnog broja djece bez roditeljske skrbi, kada im se želio osigurati dom i porodica – došlo
je do izmjene značaja i svrhe posvojenja. Ono postaje institut čija je osnovna svrha zaštita
maloljetne djece bez roditeljske skrbi i njihovih interesa.
Promjena ciljeva posvojenja odražava se na uvjete za njegovo zasnivanje, posebno kad
je riječ o posvojitelju. U patrijarhalnim pravima gdje se posvojenje prvenstveno zasnivalo u
interesu posvojitelja, kada je ono trebalo da znači produženje porodice i porodičnog kulta,
donja starosna granica za posvojitelja iznosila je između 50 i 60 godina.
U modernim pravima cilj posvojenja nije produženje porodice posvojitelja, nego
prvenstveno zaštita interesa posvojenog djeteta. Ono treba da nadoknadi djetetu roditelje, dom
i porodicu. Posvojenje treba da imitira roditeljski odnos, pa je logično da se mijenjaju uvjeti
na strani posvojitelja, ali i posvojčeta.
Starosna dob posvojitelja se smanjuje. U Europskoj konvenciji o posvojenju to je
životna dob između 21. i 35. godine života. Godine starosti posvojitelja razlikuju se od
zakonodavstva do zakonodavstva.
Razlog je jasan. Osobe u visokoj životnoj dobi ne bi mogli biti posvojitelji. Osnovni
razlog navedenih izmjena je da posvojitelji budu u životnoj dobi koja je optimalna za
roditeljstvo.
Posvojenje je u najvećem broju zakonodavstava prvenstveno zadržano za maloljetnike,
ali nije mali broj ni onih koji dopuštaju posvojenje punoljetnih lica.
O posvojenju u suvremenim uvjetima možemo govoriti kao o najkvalitetnijem obliku
društvene zaštite djece bez roditeljske skrbi, koju roditelji neće ili ne mogu da zadrže i da u
njihovom interesu vrše roditeljsko pravo. No, ne može se osporiti značaj posvojenja za
roditelje – posvojitelje. Oni na ovaj način zadovoljavaju svoju želju za roditeljstvom i djecom.
4
3. POVIJESNA GENEZA INSTITUTA POSVOJENJA
Ekskurz u povijest nedvojbeno upućuje na činjenicu da je posvojenje kao faktički odnos
egzistiralo i u vremenima koja su prethodila nastanku države i prava.
U svom prvobitnom pdređenju to nije bila samo utjeha za roditelje bez djece,
sentimentalna ilzuija ili moralna zadovoljština, čemu je možda odgovarala romanska ustanova
alumnusa
(hranjenika), nego je to bila i povlastica stjecanja građanskog statusa stranaca i
primanje jednoga novog člana s identičnim obvezama u političko-religiozni konzorcij kao
jamstvo njegova kontinuiteta i snage.
Posvojenje se javljalo u obliku uzimanja stranaca, progonjenih osoba i ratnih
zarobljenika u gens, a s ciljem jačanja gensa u pogledu njegove kolektivne radne i obrambene
sposobnosti.
4
Podrijetlo posvojenja, u njegovoj najranijoj formi, dijelom je i religijskog karaktera.
Naime, u davnim vremenima vjerovalo se da je onaj tko umre, a iza sebe ne ostavi potomstvo
koje bi mu odavalo pogrebne počasti, osuđen na vječnu osamljenost u zagrobnom životu te je
posvojenje često predstavljalo izlaz iz takve beznadne situacije.
Posvojenje je, neminovno, nosilo biljeg vremena i obilježja društvenog uređenja u
kojem je postojalo. Njime su se u povijesti postizali različiti ciljevi.
5
4
Primjerice: „…ubojica, pripadnik stranog gensa, kojem je prijetila osveta od gentila ubijenog, mogao se spasiti
od krvne osvete time da bude posvojen u gens ubijenog“. Jakovac-Lozić, Dijana: Posvojenje, Pravni fakultet
Sveučilišta u Splitu, Split, 2000., str. 2.
5
Na primjer, osim borbenog i radnog jačanja gensa i produženja obitelji, služilo je i kao osnova za stjecanje
nasljednika, postizanje egzistencijalno sigurnije starosti, poboljšanje položaja izvanbračne djece, čak i za
oslobođenje od ropstva. Ibid, str. 2.
5
3.1. Posvojenje u starom vijeku
Za stari vijek nužno je uputiti kako na propise istočnih država (drevne Mezopotamije,
Egipta i Indije), tako i na pristup posvojenju u zapadnim državama robovlasničkog razdoblja
(helensko i rimsko pravo).
3.1.1. Posvojenje u istočnim državama robovlasničkog razdoblja
Kada se govori o istočnim državama robovlasničkog razdoblja, misli se na
mezopotamske države, naročito na Babilon, Egipat i Indiju.
Neizostavno treba spomenuti Zakonik poznatog vladara drevne Mezopotamije,
Hamurabija, koji datira iz 17. stoljeća prije Krista (dalje u tekstu: pr. Kr.), kao i Bilalamov
zakonik koji potječe od vladara iz Ešnune, i to iz vremena oko 2000. pr. Kr.
Adopcija je često bila način kojim se prikrivalo pretvaranje slobodnih ljudi u kućne
robove.
Posvojenje je u asirskom i babilonskom pravu služilo ne samo za uspostavljanje
roditeljskog nego i srodničkog odnosa. Netko je mogao biti posvojen ne samo kao sin ili kći
nego i kao brat, unuk, pa čak i kao otac. Posvojenje je služilo ne samo za stvaranje vlastita
potomstva nego i kao forma postavljanja nasljednika, legitimacije izvanbračnog djeteta,
oslobođenje robova, ustanovljenja doživotnog uzdržavanja, itd. Dakle, neovisno o tome je li u
braku bilo djece od žene ili esirtu, tj. konkubine, obitelj je imala pravo na posvojenje druge
djece. Posvojče je stjecalo ista prava na nasljedstvo kao i biološka djeca, ali ne na njihovu
štetu.
Posvojenje se zasnivalo pred svjedocima, posvojče je adoptivnom ocu darivalo mali dar.
Otac je imao velika prava – mogao je raskinuti posvojenje, te dijete vratiti natrag.
Najznačajniji zakonik je Hamurabijev zakonik, koji u usporedbi s hebrejskom Torom i
rimskim Zakonikom XII. ploča nedvojbeno svjedoči o velikom utjecaju što ga je on imao na
Mojsijev zakonik, a preko ranih helenskih zakonika i na Zakonik XII. ploča kojim rimska
književnost počinje, a Justinijanovim Corpus iuris civilisom završava.
Devet zakonski odredaba odnosi se na posvojenje. Po Hamurabijevom zakoniku
posvojenje je moglo biti raskidivo i neraskidivo, a bitne okolnosti za takvu distinkciju bile su:
7
posvojenje. Posvojitelj, kao i ostavitelj testator, morao je biti pri zdravoj pameti i nije smio
biti nagovoren od žene na taj psotupak. Posvojče nije moglo posvojiti drugu osobu.
Nakon peloponeskih ratova, atensko pravo bilježi paralelno postojanje dviju vrsta
posvojenja – inter vivos i testamentarno posvojenje.
Rimska pravna povijest govori nam kako su jedan od načina da se pravnim poslovima
poslije rođenja dođe pod patriam potestatem bile i adopcija i adrogacija.
Adrogacija- posvojenje osobe sui iuris, prelazak adrogiranog - oca obitelji (pater
familias) sa svim podložnim mu osobama i imovinom pod očinsku vlast i u obitelj adroganta.
Adrogirani može biti samo muška osoba. Adrogant je morao imati najmanje 60 godina, bez
djece i stariji od adrogiranoga. Cilj - produženje obitelji, s vremenom se pojavljuje i kao
nadomjestak za pomanjkanje vlastitog djeteta ili utjeha za izgubljeno dijete.
Adopcija – posvojenje osobe alieni iuris, posvojenik prelazi pod očinsku vlast novog
patera familiasa, Adoptirati se moglo muške i ženske osobe, odrasle i djecu. Po
Justinijanovom pravu adoptirani je morao biti barem 18 godina mlađi od adoptanta za kojeg
nije bilo neophodno da je u braku. Cil je nadomjestak za rođeno, biološko potomstvo.
Justinijan je uveo dva oblika adopcije:
adopitio plena - ulazi u obitelj i pod očinsku vlast;
adoptio minus plena - adoptirani stječe samo pravo nasljeđivanja, a ranija očinska
vlast se ne raskida kao ni nasljednopravne veze s ranijom obitelji.
