Doc. dr. sc. Milijan Sesar

PRAVNI FAKULTET – SPLIT

Katedra građanskog procesnog prava

PRAKTIKUM ARBITRAŽNOG PRAVA

DIO I. – UVODNI POJMOVI

Šta je arbitraža?

Arbitraža je tijelo nedržavnog karaktera sastavljeno od (jedne ili više) osoba o čijem su se

izboru stranke sporazumjele, komu stranke sporazumno i dragovoljno povjeravaju donošenje

meritorne odluke u sporu, a Zakon tu odluku izjednačava s pravomoćnom sudskom

presudom.

Kada govorimo o definiciji arbitraže prema stranim autorima, onda su uočljivi elementi iz

naprijed navedene definicije, ali se u tim definicijama posebno inzistira na terminu „privatni

sud“ koji se odnosi na narav arbitražnog suda.

Lojze Ude: „Civilni pravni postopek“, Ljubljana, 1988., str. 301., Milijan Sesar: „Arbitražni postupak“

(doktorska disertacija), Pravni fakultet Ljubljana, 1991, str. 7., Željko Borić: „O arbitraži, arbitrabilnost, ugovor
o arbitraži, stranke, arbitražni sud i postupak“, Pravo i porezi, Zagreb, 1/2009, str. 94.
S. Triva, Mihajlo Dika: „Građansko parnično procesno pravo“, Zagreb, 2004., str. 851.
S. Triva: „Izbrani sud ili arbitraža“, Zagreb, 1985., str. 3.

Tako u njemačkom pravu G. Henn, „Schiedsverfahrensrecht“, Ein Handbuch, Heidelberg, 1986, str. 1., A.

Baumbach-K. H. Schwab, „Schiedsgerichtsbarkeit“, München und Berlin 1960, str. 49, K. H. Schwab,
„Schiedsgerichtsbarkeit“, München 1979, str. 1, P. Schlosser, „Das Reicht der internationalen privaten
Schiedsgerichtsbarkeit“, Tübingen, 1975, str. 7, u austrijskom pravu: H. Fasching, „Schiedsgericht und
Schiedsverfahren im östereichischen und im internationalen Recht“, Mainz-Wien, 1973, str. 1-2, u švicarskom
pravu: M. Glldener, „Schveizerisches Zivilprozessrecht“, Zürich, 1979, str. 594-595, T. Rüede-R. Hadenfeldt,
„Schwizerisches Schiedsgerichtsrecht“, Zürich, 1980, str. 3., H.U. Walder-Bohner, „Zivilprozessrecht“, Zürich,

Moje je mišljenje da se termin „privatni sud“ može rabiti uvjetno, jer taj sud proizvodi

pravne učinke koji imaju iste posljedice kao što je to i državni sud.

Kada se govori o povijesnom arbitražnom sudovanju, poznato je da se arbitražno

rješavanje sporova koristilo u povijesti i prije nego što su nastali pisani zakoni ili što su

ustanovljeni formalni sudovi. Jedan od razloga je i taj što arbitraža jamči tajnost postupka i

prilagodljivost arbitražnog postupka pravilima koja određuju stranke.

2. Vrste arbitraže

a) po načinu organiziranja:

institucionalne

ad hoc

Institucionalne arbitraže su oni arbitražni sudovi koje u okviru već postojeće organizacije

koja ih je utemeljila rješavaju sporove među strankama.

Te arbitraže imaju svoje organe, kao

što je u pravilu lista arbitara, tajništvo, tajnik arbitraže, administrativni aparat. Posebice je

bitno istaknuti da se pri tim arbitražama formira i nastaje određena arbitražna praksa i to od

odluka koje je donio taj sud, tako da buduće stranke u arbitražnom postupku mogu na neki

način već biti upoznate s praksom toga suda u odnosu na spor koji se rješava pred arbitražom.

Ad hoc

arbitraže su oni arbitražni sudovi koji ih neki autori nazivaju prigodnima.

Potrebno je napomenuti da takvi arbitražni sudovi prestaju funkcionirati onog momenta kada

odluče o sporu koji je pred njih iznešen. Kako bi se ipak i pred tim arbitražnim sudovima, na

neki način, unificirala pravila po kojima se vode ti arbitražni postupci, Generalna skupština

UN na 31. redovitom zasjedanju, 15. prosinca 1986. godine, donijela je rezoluciju o

arbitražnim pravilima pod nazivom Arbitražna pravila Komisije Ujedinjenih Naroda za

međunarodno trgovačko pravo – A. P. UNCITRAL. Istom rezolucijom je preporučila

1983, str. 501.

Stojan Cigoj: „Značilnosti in viri mednarodne trgovinske arbitraže“, u: „Združeno delo“, Ljubljana, 1987, broj

1, str. 21.

A. Goldštajn-S. Triva, „Međunarodna trgovačka arbitraža“, Zagreb, 1987, str. 13, D. Babić: „Arbitraža u

inozemstvu u sporovima bez međunarodnog obilježja“, Pravo i porezi“, 11/2006, str. 51, L. Ude, o.c. str. 301.
Triva-Dika, o. c., str. 857, K. Sajko: „Mjerodavno materijalno pravo za arbitražne sporove s međunarodnim
obilježjem“, Privreda i pravo“, 3-4/1994, Zagreb, str. 335, Milijan Sesar: „Verfahrensordnung des ständigen
Schiedsgerichts bei der kroatischen Handelskammer für Rechtsstreitigkeiten mit internationalem Bezug
(Zagreber Vorschrirten), Recht in a 67-72 Ost und West, Zeitschrirt für Ostrecht und Rechtsvergleichung, Heft 2,
15, Februar, 41 Jahrgang, Freie Universität, Berlin.

H. Fasching, o. c. str. 4, K. H. Schwab, o.c. str. 5, M. Sesar: „Pravilnik o rješavanju sporova s međunarodnim

elementom pred Stalnim izbranim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Zagrebačka pravila“, Zbornik
radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1999, br. 1-2 (53-54), str. 175-178.

zemalja, to su sve elementi na temelju kojih se određuje je li određeni arbitražni postupak s

međunarodnim elementom.

Potrebito je istaknuti da se u međunarodnim arbitražama ne radi o organizacijskom

pristupu, nego samo o funkcionalnom pristupu.

Kako bi koliko-toliko unificirala pravila po kojima se vodi, u prvom redu pred

institucionalnom međunarodnom arbitražom arbitražni postupak, Komisija UN međunarodno

trgovačko pravo dana 21. lipnja 1985. je donijela model Model-Zakon UNCITRAL o

Međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (MZ UNCITRAL).

nacionalne

Nacionalne arbitraže su one arbitraže koje vode arbitražne postupke između stranaka koje

pripadaju istoj državi, odnosno imaju sjedište u državi u kojoj se vodi arbitraža. U pravilu se

osnivaju pred nadležnim gospodarskim komorama pojedine države, imaju domaće arbitražne

suce, primjenjuje se domaće materijalno i procesno pravo.

3. Osnovne karakteristike arbitraže

arbitre biraju same stranke

Dakle, jedna od najvažnijih karakteristika arbitraže je da same stranke biraju arbitre, ili

direktno, ili na način da imenuju ovlaštenika za imenovanje arbitara, što znači da u svakom

slučaju imaju važan i odlučujući utjecaj na to tko su arbitražni suci. To su sigurno osobe od

njihovog povjerenja, i osobe izrazito specijalizirane za predmet spora koji je nastao. Oni

arbitražni sudovi koji imaju liste arbitara tu listu imaju u pravilu samo kao sugestiju izbora, ali

uz napomenu da to nije obveza imenovati suca sa te liste.

primjenjuje se materijalno pravo koje one odrede

Arbitražne stranke mogu odrediti i određuju koje će se materijalno pravo primijeniti u

njihovom sporu, jer je i to jedan od razloga upućivanja na arbitražu a ne na državni sud.

primjenjuje se procesno pravo koje stranke odrede

Izuzetno je važno istaknuti da stranke mogu odlučivati i o tomu koje će se procesno pravo

upotrijebiti u arbitražnom postupku. To znači da su i tome autonomne, jer je i postupak jedan

od razloga za odlučivanje stranaka za arbitražu. To npr. mogu biti određeni pravilnici koji su

Pobliže o načinu utvrđivanja kada je arbitraža međunarodna vidi u članku 1/3 MZ UNCITRAL. Prema

određenim mišljenjima, način na koji MZ UNCITRAL određuje međunarodnost arbitraža je dosta širok. Tako A.
Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 498-499, D. Babić: „Ograničenje izbora stranog mjesta arbitraže prema Zakonu o
arbitraži i sloboda pružanja usluga u pravu EZ i asocijacijskom pravu“, u: Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, br.
56 (1) 49-84/2006, str. 49-83, K. Sajko: „Međunarodno pravni aspekti hrvatskog međunarodnog arbitražnog
prava“, Pravo i porezi, 4/2004, str. 31-39.

A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 499.

važeći u postupcima pred određenim arbitražama i to u prvom redu pred institucionalnim

arbitražama ili, npr., odgovarajući zakonski propisi građanskog procesnog prava u određenim

državama, ili za institucionalne arbitraže, a posebice za

ad hoc

arbitraže koje, kao što je

poznato, nemaju svoje organe pa tako niti svoje pravilnike. Potrebito je istaknuti da se

pojedini instituti iz određenih zakona procesnog prava također mogu koristiti u arbitražnom

postupku.

postupak je jednostupanjski

Jedna od važnih karakteristika arbitraže je da je u pravilu postupak jednostupanjski i da su

izuzeci izuzetaka kada se u arbitražnom postupku predviđa dvostupanjsko sudovanje. Stranke

se i odlučuju za arbitražu da bi što prije okončali spor između njih, u pravilu prihvaćajući

prvostupanjsku arbitražnu odluku izjednačujući je s pravomoćnom sudskom presudom.

nejavnost suđenja

Jedan od važnih, ili najvažnijih razloga za odlučivanje stranaka da im se riješi arbitražom

njihov spor je i taj što u arbitražnom postupku nema javnosti. Naime, polazi se od

pretpostavke kako bi javnost u arbitražnom postupku mogla ugroziti poslovni i svaki drugi

ugled stranaka koje se spore u arbitražnom postupku.

Čak samo objavljivanje odluka arbitražnog suda, u prvom redu kada se radi o

institucionalnim arbitražama, može biti realizirano uz izričiti pristanak stranaka i uz

dopuštenje predsjednika toga arbitražnog suda.

suđenje se odvija izvan državnog ili drugog aparata

U arbitražnom postupku nema sudjelovanja, ili je to svedeno na najmanju moguću mjeru,

uplitanja državnih organa i državnog suda. I to je jedan od razloga odlučivanja stranaka za

arbitražno sudovanje. Naime, stranke su upravo željele izbjeći intervenciju državnih organa ili

državnog suda odlučujući se za arbitražu. Postoje određene mogućnosti uplitanja suda u

arbitražni postupak koje su minimalne, a očituju se na primjeru zamolnicama, preslušavanju

svjedoka, pobijanja arbitražne odluke, vrlo rijetko imenovanje suca državnog suda za arbitra,

itd.

među stranka postoji odnos kooperacije

Nema arbitraže ako se o tomu nisu sporazumjele obje stranke u sporu. Taj sporazum mora

biti pisan. Jedna od poznatih rečenica za arbitražu je ta po kojoj se stranke upuštajući se u

arbitražu otprilike slažu s onom rečenicom da se odlučuju za arbitražu kad su sigurne „da

svaka stranka neće sve izgubiti, ali niti sve dobiti“.

sporazum ima isključivo materijalni učinak, a postoje mišljenja da imaju isključivo

procesnopravni učinak i mišljenja da imaju i procesnopravni i materijalni učinak.

Dakle, ugovorom o arbitražnom sudovanju isključuje se nadležnost za suđenje državnog

suda, a eventualno spor koji može nastati ili je već nastao daje se na rješavanje sucu pojedincu

ili više arbitara ili čak (prema njemačkom pravu) i određenoj pravnoj osobi koja donosi

odluku u arbitražnom postupku.

Postoje dva načina zaključenja arbitražnog ugovora i to: arbitražni ugovor i

kompromisorna klauzula.

Arbitražni ugovor se zaključuje nakon nastanka spora i to je samostalni ugovor o

arbitražnom sudovanju, a može se odnositi i prije nastanka spora.

Postoji ipak određena

prednost kompromisa, dakle, arbitražnog ugovora koji se zaključuje nakon nastanka spora

kada se radi o

ad hoc

arbitraži. Tada je porebito unijeti niz odrednica koje se odnose na ad hoc

arbitražu, za razliku od institucionalne arbitraže u kojoj su mnoge stvari poznate, jer

institucionalna arbitraža ima svoje organe.

Moje je mišljenje kada se nakon nastanka spora ugovara ad hoc arbitraža da je u taj

sporazum potrebito unijeti imena sudaca, točno odrediti ad hoc arbitražu, sjedište vijeća itd.

Kompromisorna klauzula, kao arbitražni ugovor, zaključuje se prije nego što je spor

nastao, bilo kao samostalni ugovor ili kao sastavni dio temeljnog građanskopravnog

ugovora.

Kompromisorna klauzula na koji god način da je zaključena u glavnom ugovoru ili izvan

glavnog ugovora uvijek ima poseban status u odnosu na temeljni građanskopravni ugovor koji

regulira pravni odnos čiji se spor rješava pred arbitražom. U tom se slučaju radi o potpuno

odvojena dva ugovora pa se u tom smislu kompromisornoj klauzuli prizanaje potpuno

autonoman status.

Ovdje je potrebito napomenuti da se kompromisorna klauzula mora

odnositi na poznati pravni odnos i na eventualno naknadno nastali pravni spor. U suprotnom,

arbitražni ugovor nema pravni učinak.

Arbitražni ugovor i kompromisorna klauzula moraju

biti zaključeni u pisanom obliku gdje su jasno vidljivi potpisi stranaka.

U švicarskom pravu: H. U. Walder-Bohner, o.c., str. 502, H. Sträuli-G. Messmer-F. Wiget, „Kommentar zur

Zürcherischen Zivilprozessordnung“, Zürich, 1976, str. 445, M. Guldener, o. c., str. 601, u austrijskom pravu: H.
Fasching, o.c., str. 9. Kako sam rekao, u njemačkom pravu postoje različita mišljenja o naravi arbitražnog
sporazuma. Tako G. Henn, o.c., str. 4-5, A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 54. Stoga mislim da nije potpuno
ispravno mišljenje u K. Sajko-M. Dika, o. c., str. 15, po kojemu se isključivo misli da arbitražni ugovor ima
samo materijalno-pravni učinak o procesnim pitanjima.

A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 138.

T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 33.

K. Sajko-M. Dika, o. c., str. 19, član 178/3 ŠZMPP, H. Sträuli-G. Messmer-G. Wiget, o.c., str. 446.

Vidi članak 1026. DZPO, članak 577/2 ÖZPO.

Tako A. Goldštajn, MTA, 1976, str. 17.

S. Triva-M. Dika, o.c., str. 868-869.