REPUBLIKA SRPSKA – BIH
UNIVERZITET SINERGIJA
FAKULTET ZA BEZBJEDNOST I ZAŠTITU
BANJA LUKA
Seminarski rad iz predmeta: Krivično procesno pravo
Tema: Pravni lijekovi
Banja Luka, mart 2012. godine
4
Uvod
Pravni lijekovi su vrsta pravnih sredstava kojima stranke i druga ovlašćena lica u krivičnom
postupku osporavaju odluku suda o krivičnoj stvari koju smatraju nepravičnom ili
nezakonitom, tražeći od suda pravnog liieka da je izmijeni ili ukine. Pravni lijekovi
(legal
remedies, Rechtsmittel, emedia iuris)
su procesne radnje subjekata u krivičnom postupku
kojima se osporava sudska odluka s ciljem da se ukine ili izmijeni donošenjem nove sudske
odluke. Pravni lijek je materijalizovani izraz nezadovoljstva određenom sudskom odlukom u
obliku zakonskog pravnog sredstva.Pojedini autori definišu pravne lijekove "kao sredstva čiji
je cilj otklanjanje pogrešnih sudskih odluka" ili "kao sredstva za osporavanje presuda". Za
razliku od ostalih pravnih sredstava kojastoje na raspolaganju strankama i drugim učesnicima
radi ostvarivanja njihovih prava i interesa u krivičnom postupku (zahtjevi, prigovori,
prijedlozi, molbe, pritužbe i sl), pravni lijekovi
SU
upravljeni protiv odluka suda. Pravnim
sredstvima se osporavaju radnje i postupci ili propuštanje da se preduzmu određene radnje i
postupci, a pravnim lijekovima se osporava sudska odluka donesena u krivičnom postupku.
Pravnim lijekom osporava se odluka suda, dakle dokazuje njena nepravilnost ili nezakonitost
i po tom osnovu od neposredno višeg nadležnog suda traži da se ta odluka preinači ili ukine.
Smatra se, naime, da ispitivanje jedne krivične stvari u dvije sudske instance pruža dovoljno
jemstvo za pravilnost i zakonitost postupka, a takođe i za potpunu zaštitu prava i interesa
stranaka u postupku. Značenje pravnih lijekova ogleda se i upospješivanju efikasnijeg i
kvalitetnijeg rada i postupanja sudskih organa čime se bitno pridonosi sveukupnoj
afirmaciji pravosuđa. U svakom slučaju, pravni lijek je moguć samo pod uslovom da je
donesena odluka,, prethodnom stepenu i da ne postoji mogućnost da drugostepeni sud donese
odluku umjesto prvostepenog.
Kada se završi postupak u prvom stepenu, suđenje u višim stepenima uslovljeno je
upotrebom pravnih Iijekova. Postupak po pravnim lijekovirna je
fakultativnog karaktera
jer
zavisi od volje ovlašćenih lica, s tim da ta lica određuju i obim i predmet odlučivanja, sem
nekih izuzetaka (čl. 308 i 309).
5
1. Osnovi pravnih lijekova
Osnovi pravnog lijeka su nedostaci kako u samoj odluci, tako i u postupku njenog donošenja,
na osnovu kojih od višeg suda (suda koji ispituje odluku koja se osporava pravnim lijekom,
instancijskog suda,
iudex ad quem)
može da se traži ukidanje ili preinačenje odluke nižeg
suda
(iudex a quo).
Osnovi pravnog lijeka se, uglavnom, zasnivaju na neprimjeni ili
pogrešnoj primjeni zakona, kao i na nepravilno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.
U prvom slučaju (neprimjena ili nepravilna primjena zakona) radise o pravnim nedostacima
(pravne greške,
error iuris),
gdje je sud, prilikomdonošenja odluke, povrijedio odredbe
krivičnog postupka, tako da postupa i u kome je odluka donesena nije u skladu sa zakonom
[error in procedendo)
ilije prilikom primjene zakona na utvrđeno činjenično stanje pogrešno
primijenio krivični zakon
[error in iudicando).
U drugom slučaju (nepravilnoili nepotpuno
utvrđeno činjenično stanje), radi se o činjeničnim greškariig
[errorfacti),
na taj način što sud
nije imao u vidu sve potrebne činjenice ili je uzeo u obzir, ali pogrešno ocijenio, pa nepravilno,
u okviru zakona, izrekao krivičnu sankciju. Osnovi zbog kojih presuda može da se osporava
određeni su u članu 296, a dalje razrađeni u čl. 297-300.
1
Kod određivanja osnova pravnih lijekova bitno je da se obezbijedi, sjedne strane, efikasan
sistem pravilnog sudskog odlučivanja i, s druge strane da se isključi mogućnost nanošenja
neopravdane štete nekoj stranki. Ako pođemo od toga da bi neka povreda zakona bila osnov
pravnom lijeku, ona treba da je
bitna.
Da li je neka povreda zakonom bitna propisuje se u
samom zakonu, tako da osnov pravnom lijeku mogu da budu samo povrede zakona izričito
utvrđene zakonom. Međutim, ni sve bitne povrede zakona koje mogu da budu osnov pravnom
lijeku nemaju istu važnost. Polazeći od toga, razlikuju se apsolutne i relativne povrede
zakona, što dalje znači da sve bitne povrede zakona nisu i apsolutne. Kod
apsolutnih povreda
zakona
polazi se od neoborive pretpostavke da su one imale štetan uticaj na odluku, uz
isključivanje mogućnosti da se dokazuje suprotno. Traži se samo da podnosilac žalbe dokaže
povredu, bez obaveze da dokazuje i uticaj te povrede na odluku. Apsolutne povrede zakona
navedene su u članu 297 i one obuhvataju sve povrede krivičnog postupka iz člana 297 stav 1
tač. aj-k], Kod
relativnih povreda zakona
(nabrojanih u članu 297 stav
2)
ostavljenoje sudu da
u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje da li je povreda uticala na zakonito i pravilno
donošenje odluke. Zakonska formulacija iz člana 297 stav 2, po kojoj relativna povreda
zakona, kao bitna, postoji ne samo kada je utvrđeno da je imala uticaja na zakonito i pravilno
donošenje odluke, nego i onda kada je mogla da bude od uticaja, uprošćava i sam postupak
utvrđivanja veze između donesene odluke i učinjene povrede.
Uz izneseno, za sve osnove pravnih lijekova važe i neka druga pravila.Tako, na primjer, da bi
bile osnov pravnom lijeku, povrede krivičnog postupka moraju da budu aktuelne, što
podrazumijeva da treba da budu istaknute u odgovarajućoj fazi krivičnog postupka, u kojoj su
se dogodile. Isto tako, neke apsolutne povrede krivičnog postupka mogu da budu osnov
pravnog lijeka samo pod uslovima koji ukazuju na ozbiljnost povrede.
1
Simović, N. M.:
Krivično procesno pravo
, Banja Luka, 2009. str.366.
7
neposredni pravni interes i u pravcu otklanjanja štete koju on trpi, a ne zbog pravnog interesa
suprotne stranke. Ako bi se nasuprot tome, subjekat pravnog lijeka žalio u korist suprotne
stranke, to bi ne samo povrijedilo njegovo pravo da sam može da ocijeni da li je presuda za
njega štetna, već i da li će koristiti žalbu. Takva žalba bi bila nedopuštena i morala bi se
odbaciti (član 301 stav 2 i član 310 stav 1).
Svojstvo subjekta pravnog lijeka priznato je, u prvom redu, strankama krivičnog
procesnopravnog odnosa, tj. tužiocu i optuženom (clan 293 stav 1), s tim da subjekti
pravnog lijeka mogu da budu i neka druga lica, kako u odnosu na odluku o glavnoj stvari,
tako i na sporedne predmete. Žalba, u prvom redu, postoji radi optužbe ili odbrane, pa
subjekti žalbe najčešće i jesu tužilac i optuženi sa svojim braniocem. Najpotpunije pravo
žalbe ima tužilac, jer je može izjaviti i na štetu i u korist optuženog. Međutim, svi subjekti
pravnih lijekova nemaju ista prava na njihovu upotrebu. Iako su u članu 296 određeni
osnovi na kojima može da se osporava sudska odluka, to ne podrazumijeva da svaki
subjekat pravnog lijeka može da osporava odluku po svim osnovama. Pri tome, treba imati
u vidu da više ne postoje i neke povrede krivičnog postupka opšteg karaktera, koje je sud
morao da ispita uvijek po službenoj dužnosti, povodom bilo čije žalbe, čak i onda kada se
stranke na njih nisu pozvale. Iako se pravni lijek vezuje za interes subjekta
U
pogledu
pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, onda i rješenjem ukinuti prvostepenu
presudu i odrediti održavanje pretresa (član315 stav 1 tačka b), pa u tom slučaju neće ni
moći u smislu ove zakonskeodredbe da ispituje odluku o krivičnopravnoj sankciji i
oduzirnanju imovinske koristi. Međutim, ako žalilac u žalbi protiv prvostepene
presudenavede da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa
kasnije na javnoj sjednici odustane od te žalbe, ističući da traži samo korekciju krivične
sankcije, drugostepeni sud je ovlašćen da ispita prvostepenu presudu u dijelu odluke o
krivičnoj sankciji, ako iz sadržaja žalbe proizilazi da se presuda osporava i po tom osnovu.
3
Kada je u pitanju subjektivno proširenje ispitivanja presuđe preko žalbe, ispitivanje se ne
proširuje na dalje dijelove ili tačke presude, već se pored žalioca, proširuje na saoptužene,
putem ustanove
pogodnosti pripajanja [beneficium cohaesionis],
predviđene u članu 309.
4. Dejstvo pravnog lijeka
Pod uslovom da je dopušten i blagovremen, redovni pravni lijek, po pravilu, ima devolutivno,
suspenzivno i ekstenzivno dejstvo. Pravni lijekovi u krivičnom postupku u BiH su uspostavljeni
i kao
jedinstveni
(licima koja su ovlašćena da ih izjavljuju daju mogućnost osporavanja
činjeničnih i pravnih pogrešaka) i
dvostrani
(na podnesenu žalbu stranke suprotna stranka
uvijek ima pravo da odgovori).
3
Isto, str. 368.
