EVROPSKI UNIVERZITET „KALLOS“ TUZLA
PRAVNI FAKULTET
OPĆE PRAVO
PRAVNI LIJEKOVI U PARNIČNOM POSTUPKU
DIPLOMSKI RAD
Mentor: Kandidat:
4
UVOD
Građansko procesno pravo čini skup pravnih normi koje regulišu građanske sudske
postupke. Građansko procesno pravo je, kao i svako drugo procesno pravo, dio javnog prava
jer ono ne reguliše privatno pravne odnose između ravnopravnih subjekata. Shodno tome,
zadatak ove pravne discipline je da uredi i razgraniči uticaj stranaka i suda na tok građanskog
sudskog postupka u kojem se traži ostvarenje i izvršenje subjektivnih prava. Također,
građansko procesno pravo čini skup normi po kojima se raspravlja i odlučuje u
građanskopravnim sporovima pred nadležnim sudovima, ako posebnim zakonom nije
drugačije određeno. Građansko procesno pravo određuje način zaštite, realizaciju i način
prinudnog izvršenja određenih subjektivnih prava, dok građansko materijalno pravo reguliše
privatnopravne odnose između ravnopravnih subjekata. Procesne norme su prinudnog
karaktera, a ne dispozitivnog što je karakteristično za građansko materijalno pravo.
Da bi suzbila samopomoć kao sistem, država mora organizovati efikasan pravosudni
aparat koji će biti u stanju da raspravi svačiji zahtjev za pružanje pravne zaštite. U zavisnosti
od predmeta spora i specifičnih svojstava građanskopravnih odnosa obzirom na koje se
postupak vodi, pravna zaštita se pruža u parničnom, vanparničnom, izvršnom i stečajnom
postupku. Kao neuređena privatna zaštita, samopomoć je po pravilu zabranjena u savremenim
državama. Primjena samopomoći imala bi za posljedicu primjenu zakona jačeg, odnosno
primjenu nekontrolisane sile pojedinca, pa samim tim i stanje narušavanja društvenog mira u
pravnom poretku i nastupanje haosa. Pod dopuštenom samopomoći podrazumijeva se pravo
svakog lica da otkloni povredu prava koja neposredno prijeti, ako je takva zaštita nužna i ako
način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.
Izvori građanskog procesnog prava su: Ustav BiH, Ustav FBiH i RS, Međunarodni
dokumenti, Zakoni, podzakonski akti, pravna nauka, običaji i sudske presude.
Postupak u parnici manifestuje se kroz niz aktivnosti procesnih (parničnih) subjekata –
suda, stranaka i ostalih učesnika u postupku, koje se odvijaju nadovezujući se jedna na drugu
radi raspravljanja i odlučivanja o osnovanosti tužiočevog traženja da mu se pruži pravna
zaštita određenog sadržaja. Sva učenja mogu da se svedu na tri teprije. Po prvoj, parnica je
manifestacija građanskopravnog ugovora između stranaka. Po drugoj, parnicu treba tretirati
kao procesnopravni odnos nezavisan od građanskopravnog odnosa povodom kojeg je došlo do
parnice. Po trećoj, parnica se pokazuje samo kao određena pravna situacija koja dovodi do
zasnivanja pravnog odnosa tek kada odluka koja je donesana u parnici postane pravosnažna.
Spor je određeni životni odnos tj. materijalnopravni odnos u kojem jedan pravni
subjekt smatra i tvrdi da mu u odnosu na drugog pravnog subjekta pripada određeno
subjektivno pravo, dok drugi pravni subjekt osporava ili postojanje samog subjektivnog prava
ili postojanje pravnog ovlaštenja da se to subjektivno pravo vrši. Spor se rješava u parnici u
postupku pred sudom.
5
Stranke u parnici imaju istovremeno i ovlaštenje i procesni teret da pred sud iznesu sve
činjenice i dokaze za koej smatraju da su podobni za utvrđivanje tačnosti njihovih navoda.
Procesni teret u procesnopravnom smislu predstavlja obavezu koju je stranka dužna ispuniti u
sopstvenom interesu. Parnični postupak nastaje u monentu kada je tužilac predo tužbu sudu i
u tom momentu je zasnovan procesnopravni odnos isključivo između tužioca i suda. Tek kada
sud dostavi tužbu tuženom, parnica počinje da teče i uspostavlja se, osim inicijalnog i
procesnopravni odnos između tužioca i tuženog i između tuženog i suda.
Parnični postupak se razvija kroz nekoliko faza: podnošenje tužbe, pripremanje glavne
rasprave, glavna rasprava, donošenje presude, postupak po pravnim lijekovima, pravosnažnost
i izvršnost.
Parnični postupak se uvijek pokreće tužbom jer bez tužbe nema ni parnice i pokreće se
na inicijativu onog lica koje smatra da mu pripada pravo na pravnu zaštitu. Po prijemu tužbe
sud se upoznaje sa procesnom građom i utvrđuje da li je tužba dopuštena, tj. da li su ispunjene
sve procesne pretpostavke za raspravljanje i odlučivanje o predmetu spora. Glavna rasprava se
obavlja na ročištu i ona je srž parničnog postupka. Na ročištu za glavnu raspravu sud utvrđuje
činjenice koje će biti osnov za meritornu odluku. Usmenost je u parničnom postupku pravilo,
a pisanost izuzetak. Najvažnija aktivnost u stadijumu glavne rasprave je izvođenje dokaza, a
izvođenje dokaza sud određuje po prijedlogu stranaka i u vezi sa onim činjenicama koje su
među strankama sporne. Dokaze sud cijeni po svom slobodnom uvjerenju.
Donošenje presude je faza u koja slijedi nakon što se okonča dokazni postupak i stvar
postane „zrela“ za odlučivanje. U postupku presuđivanja sud najprije utvrđuje činjenično
stanje na osnovu rezultata dokaznog postupka, a zatim na tako utvrđeno stanje primjenjuje
pravne posljedice iz odgovarajućih materijalnopravnih normi. Donošenje presude je
silogistička operacija, tj. zaključivanje iz dvije ili više premisa prema određenim pravilima
prema kojima se izvodi neki zaključak.
Postupak po pravnim lijekovima sprovode viši sudovi koji kontrolišu zakonitost i
tačnost odluka nižih sudskih instanci kao prvostepenih. Razlikuju se redovni i vanredni pravni
lijekovi. Redovni pravni lijek je žalba protiv presude ili rješenja prvostepenog suda. Vanredni
pravni lijekovi se izjavljuju protiv pravosnažnih presuda ili rješenja donijetih u prvostepenom
ili drugostepenom postupku. To su: revizija i zahtjev za ponavljanje postupka. Zakon o
parničnom postupku više ne poznaje zahtjev za zaštitu zakonitosti kao vanredni pravni lijek.
Pravosnažnost je najznačajnije pravno dejstvo sudske odluke. Razlikuju se formalna i
materijalna pravosnažnost. Formalna podrazumijeva da se sudska odluka više ne može
pobijati redovnim pravnim lijekom i ona je uslov za nastupanje materijalne pravosnažnosti.
Materijalna pravosnažnost se odnosi na sadržaj presude i spriječava da se u istoj pravnoj
stvari ponovo odlučuje (
ne bis in idem
). Izvršnost je drugo važno pravno dejstvo sudske
odluke i podrazumijeva da njen titular može tražiti da se sudska odluka prinudno izvrši
upotrebom mjera državne prinude protiv lica koje je naznačeno kao dužnik u sudskoj odluci.
7
Pravila postupka obezbjeđuju da donesena presuda bude zakonita i da se
pravovremeno donese, bez nepotrebnog odugovlačenja postupka. Zato je pravilna primjena
pravila postupka važna za donošenja pravilne odluke.
Presudom sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva tako što ili usvaja tužbeni
zahtjev ili ga odbija i to kako u glavnoj stvari tako i u sporednim traženjima. Zaključak o
osnovanosti tužbenog zahtjeva (
conclusio
) izvodi se silogističkom operacijom: donju premisu
(
praemissa minor
) obrazuje pravno relevantne činjenice, a gorna premisa (
praemissa maior
)
odgovarajuće norme materijalnog prava. Činjenično stanje sud utvrđuje, po pravilu,
izvođenjem dokaza, a sadržaj pravnih normi koje primjenjuje tumačenjem
(lura novit curia
).
Kada je utvrdio obje premise sud supsumira (
supsumatio
) utvrđeno stanje pod odgovarajuće
norme materijalnog prava i izvodi zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
1.1. PRESUDA
Presuda je odluka kojom sud meritorno (sadržinski) odlučuje u tužbenom zahtjevu, tj.
o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i ostalih sporednih traženja. Nakon što stranke na glavnoj
raspravi izvedu sve prihvaćene relevantne dokaze, sud proglašava da je glavna rasprava
zaključena i pristupa izradi presude. Presudom sud odlučuje o osnovanosti postavljenog
zahtjeva tako što ga usvaja ili odbija, u cjelosti ili djelimično, kako o glavnoj stvari tako i o
sporednim traženjima postavljenim u tužbi ili u toku glavne rasprave.
Donošenjem presude sud ostvaruje sudijsku funkciju. Ako je u toku parnice podnijeta i
protivtužba sud odlučuje presudom i o protivtužbenom zahtijevu. Presudom sud mora odlučiti
i o osnovanosti prigovora kompenzacije. Presudom se odlučuje i kada je u tužbi postavljeno
više zahtjeva prema istom tuženom. Drugostepeni sud donosi presudu po žalbi kad
prvostepenu presudupotvrđuje ili preinačuje, a rješenje kada je ukida. Revizijski sud
presudom odbija reviziju kao neosnovanu ili je preinačuje.
Pravila postupka omogućavaju da presuda bude pravilna (zasnovana na pravilno i
potpuno utvrđenom činjeničnom stanju) i zakonita (da nije učinjena povreda odredaba
parničnog postupka i da je materijalno pravo pravilno primjenjeno). Pravosnažna presuda je
izvor prava za konkretan sporni pravni odnos i individualni zakon za stranke.
2
Presudom sud
rješava sporna činjenična i pravna pitanja.
2
Mulabdić, Senad, Građansko procesno pravo, Tuzla, 2010. str. 352.
