Dr. Mustafa Imamović:
«Pravni položaj i unutrašnjo-
politički
razvitak BiH od 1878 – 1917»
Formiranje i politika modernih građanskih političkih pokreta
Godina 1903. bila je prelomna u političkom životu i razvitku većine
jugoslovenskih zemalja (nestanak dinastije Obrenovića u Srbiji, pad
apsolutističkog režima Khuena Herdervaja u Hrvatskoj, Ilindenski ustanak
u Makedoniji, smrt Benjamina Kallaja u BiH, itd). Ta je godina, na neki
način obnovila nacionalnu svijest u glavnim južnoslovenskim zemljama.
Nakon Kallajeve smrti u BiH se otvara prostor za nove forme političkog
života. Domaće građanstvo je ekonomski dovoljno ojačalo da stekne svijest
o svojoj društvenoj i političkoj ulozi. Stvaranjem vlastitih preduzeća i
banaka i organiziranim radom u oblasti kulture i prosvjete, svaka od tri
nacionalne buržoazije nastoji da se odupre stranom kapitalu i
doseljenicima. Pored toga i prva generacija moderne domaće inteligencije
koja se bori za demokratizaciju društvenog života, stavlja se u službu svojoj
buržoaziji. Kako je Kallajeva uprava postigla određene rezultate na planu
privrednog razvitka, opšte kulturno-političke i institucionalne postavke
stranačkog stanovništva ostale su potpuno nerazvijene. Oko 90%
stanovništva bilo je nepismeno, izdvajanja za zdravstvo su bila slaba itd.
Najvećim Kallajevim neuspjehom smatra se njegov pokušaj da Bosnu i
Hercegovinu odvoji od opštih tokova razvitka u Srbiji i Hrvatskoj. Uprkos
njegovom angažmanu na tom planu, Kallaj nije uspio ostvariti osnovni cilj
svoje političke misije, a to je obezbjeđenje stabilnosti i trajnosti
Austrougarske uprave U BiH. Novi zajednički ministar finansija Istvan
Burian najavljuje uprave (poreske, političke i dr.), te priznaje potrebu
ostvarenja vjerske prosvjetne autonomije. On najavljuje da će upravu u
BiH usmjeravati u pravcu samouprave uz posebno stvaranje demokratskih
ustanova (srezske i okružne skupine, sabor itd.). Najavljene reforme, a
posebno one političkog karaktera ostvarivale su se veoma sporo. Burian je,
između ostalog prekinuo sa provođenjem Kallajeve ideje bošnjaštva.
U prosvjetnom pitanju, Burian je vodio kurs koji je predstavljao kompromis
između Kallajeve politike koja je sprečavala svaku ekspanziju školstva koja
je mogla izmaći kontroli i prosvjetnih potreba naroda u BiH. Zalagao se za
miran i postepen proces razvitka školstva.
O tome da se nakon 1903. godine stvaraju se uslovi za javni politički život,
govore i podaci o razvoju štampe (politički, književni, naučni i vjerski
1
časopisi). Krajem 1906. godine odobren je, a 2 marta 1907. godine
proglašen novi zakon o štampi, po kojem za izdavanje lista više nije
potrebna koncesija, nego prosta prijava vlastima osam dana prije izlaska.
Građanske političke stranke se formiraju u BiH u prvoj deceniji 20. stoljeća
po svom obliku, političkoj ideologiji i psihologiji, uglavnom su odgovarale
tipu «narodnih organizacija» koje nastaju u kolonijalnim zajednicama u
doba njihove borbe za nacionalno oslobađanje. Bez predstavničkog tijela,
nije bilo ni uslova za djelatnost klasičnih političkih stranaka i svako
političko diferenciranje bilo bi štetno po osnovne nacionalno-političke
ciljeve. Složnost se mogla postići najprije kroz narodne organizacije, jer tek
kad jedan narod postigne svoje državno-pravne ciljeve, mogu se putem
stranaka i parlamenta rješavati različita staleška pitanja.
2
Sastavni dio programa MNO je i program lista «Musavat» (Jednakost) koji je
postao zvanični organ stranke. List je naglašavao da će raditi na buđenju
narodne svijesti i organizovanju jake stranke koja će biti čuvar narodnih
prava. Početkom 1907. godine održani su izbori u cijeloj BiH na koje je
izašlo oko 130 000 odraslih Muslimana. U svim mjestima izabrani su tzv.
«Miletski odbori» MNO koji su poslali svoje delegate na prvu stranačku
skupštinu u Budimpešti 11. marta 1907. godine. Na toj skupštini je proširen
Egzekutivni odbor.
Burian u početku nije htio priznati Egzekutivni odbor i nastojao je riješiti
muslimansko pitanje preko Zemaljskog povjerenstva. Međutim,
Povjerenstvo odgovara da nije ovlašteno da govori u ime naroda, a o tome
svjedoči uspjeh MNO na prethodnim izborima. Dobivši tako nedvosmisleno
priznanje da je jedini pravi zastupnik muslimanskog naroda, Egzekutivni
odbor razvija široku aktivnost. Uspio je zainteresirati izvanbosansku
javnost za muslimansko pitanje a posebno Mađare.
Glavni pravac djelatnosti MNO bio je usmjeren na pitanje vjerske i
vakufsko-meafirske autonomije i zaštitu posjedničkih interesa
zemljovlasnika.
Zemaljska vlada je 4. aprila 1907. godine zvanično izjavila da prihvata
Egzekutivni odbor kao predstavnika muslimanskog naroda. Na osnovu
ovog priznanja Egzekutivni odbor podnosi 1. jula 1907. godine ministru
Burianu predstvaku u kojoj rekapitulira cijeli tok autonomne borbe,
obrazlaže sporna pitanja i nove zahtjeve. U predstavci su posebno
naglašena ekonomska pitanja, traži se ukidanje vanrednih policijskih
mjera koje obespravljuju bh. Građane. Na iznesenu predstavku Burian je
reagovao tako što je naglasio da se pitanje vjersko-prosvjetne autonomije
mora posmatrati odvojeno od ekonomskog. Poseban problem predstavljalo
je pitanje Menšure, tj. ko će davati duhovnu investituru reis-ul-ulemi kao
vrhovnom poglavaru islamske zajednice u BiH. Zbog nemogućnosti
dogovora Firdus predlaže da se odgovor potraži od carigradskog šejh-ul-
islama. Na odluku iz Carigrada dugo se čekalo, pošto je Austrougarska
diplomatija svim silama radila da rješenje bude u njenom interesu.
Neposredno pred aneksiju stigla je odluka šejh-ul-islama, koja je u 3 tačke
sadržavala kompromis između zahtjeva MNO i vlade:
1). Duhovna izborna kurija izabrat će tri kandidata za mjesto reis-ul-uleme
i podnijet će vladi njihova imena; 2). Car i kralj će jednog od te trojice
imenovati za reis-ul-ulemu; 3) Duhovna kurija će sastaviti molbu na ime
ovog izabranog kandidata koji će se pomoću izjave Austrougarskog
poklisarstva u Carigradu uputiti šejh-ul-islamu radi izdavanja menšure.
4
Međutim, samo nekoliko dana nakon što je odgovor stigao, došlo je do
aneksije, pa je to pitanje izgubilo politički i državno-pravni značaj. Car je 15
aprila 1909. godine sankcionisao «Statut za autonomnu upravu islamskih
vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova U BiH, koji je stupio na snagu u
maju 1909. godine.
Muslimanska narodna organizacija nije imala većeg uspjeha u nekoliko
pokušaja da modernizira i ojača muslimansku privredu. Osnovnu socijalnu
bazu stranke činilo je muslimansko gradsko stanovništvo, sitni trgovci i
zanatlije. Nerazvijenost i pretežno esnafski karakter muslimanske gradske
privrede pokazuje činjenica da je u poslovima novca, kredita i osiguranja
bilo angažirano svega pet Muslimana kao sopstvenika sa 37 namještenika.
Najstariji čisto muslimanski novčani zavod je Prva muslimanska kreditna
zadruga u Tešnju koja je onda ubrzo prerasla u Muslimansku trgovačku i
poljodjelsku banku d.d. u Tešnju sa kapitalom od 600 000 kruna.
Srž ogromnog programa MNO sastoji se u insistiranju na privatno-pravnom
karakteru postojećih zemljišnih odnosa u BiH. rješenje agrarnog pitanja
vidi u ugovoru između kmetova i aga, a ne u nekom statutu ili zakonu.
MNO nije uživala podršku inteligencije. Faktički, to je bila stranka bez
intelektualnog vodstva. Zbog toga ona u kulturnom radu neće postići
značajne rezultate. Jedini veći uspjeh stranka je postigla preuzimanjem
kontrole nad muslimanskim potpornim i humanitarnim društvom «Gajret»
koje je 20. februara 1903. godine osnovala i vodila grupa intelektualaca –
političkih protivnika MNO. «Gajret» je jedva uspijevao obezbjediti 2-8
stipendija godišnje, u odnosu na «Prosvjetu» koja je davala 70-90 , te
«Napredak» koji je davao oko 30 stipendija. MNO je bila u izvjesnom
akcionom savezu sa srpskim nacionalno-političkim pokretom, ali se to od
naroda pokušalo što više sakriti, obično se opravdavalo time što u
programu Srpske narodne organizacije stoji da je «BiH sastavni dio Turske
carevine, kojima Austrougarska upravlja na osnovu mandata evropskih
sila». Pismena saradnja sa SNO je uglavnom izbjegavana.
Srpska narodna organizacija
Devetogodišnja borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju obogatila je
političko iskustvo srpskog građanstva, izbacila na površinu njegove vođe i
razvila određeni sistem komuniciranja između njih čime su postavljeni
temelji za osnivanje jedne političke organizacije. Prvi praktičan korak
srpske inteligencije bilo je osnivanje srpskog kulturnog i prosvjetnog
društva «Prosvjeta». Osnovali su ga srbi činovnici kojih je u to vrijeme sa
5
rješenja agrarnog pitanja. Osnovao je časopis «Dan» u kojem je propagirao
to radikalno rješenje. Smatrao je da će Austrougarska osloboditi srpske
kmetove ukoliko se prema njoj budu držali lojalno. Zbog prorežimske
politike, ova struja nije uživala podršku, a nakon što je u maju 1907. godine
dr. Dimitrijević osnovao svoju «Srpsku narodnu samostalnu stranku»
reagovala je i mostarska grupa oštrim osudama, ali i sazrijevanjem vijesti o
potrebi osnivanja jedne nacionalne organizacije. U centar svog programa
ova grupa stavlja zahtjev da narod dobije što veće građanske slobode,
zatim se zahtijeva sređivanje agrarnih prilika, samostalno carinsko
područje itd. U nacionalnom pitanju program «Naroda» imao je osjećaj i za
bosanstvo i za jugoslovenstvo. List je nagalašavao da će Srbi zastupati
srpsko nacionalno stanovište, ali da neće nikome nametati srpsko ime.
Zasjedanje Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta u maju 1907. godine
trebalo je poslužiti za prevazilaženje sukoba između različitih struja.
Rezultat je tzv. Sarajevska rezolucija od 11/12 maja 1907. godine. U
rezoluciji se naglašava da je srpska politička i privredna organizacija
stvorena na najširoj i čisto demokratskoj osnovi najpreča potreba. Cilj
organizacije je autonomija «otadžbine» koja se jedino može izvojevati
posredstvom građanskih sloboda i ustavnog života. Taj cilj može se postići
samo kroz saradnju sa svim domaćim «elementima», posebno sa
Muslimanima. Odluku o osnivanju organizacije donijet će narodna
skupština na kojoj će učestvovati poslanici svih mjesta u BiH. Skupština će
se sazivati najkasnije u roku od tri mjeseca u Sarajevu, a pravo aktivnog i
pasivnog izbora imaju svi punoljetni Srbi-domaći sinovi. Svaki politički
kotar bira poslanika, a Brčko, Bijeljina, Tuzla, Prijedor, Bosanska Gradiška,
Prnjavor, Nevesinje, Stolac, i Bosanska Krupa po dva poslanika. Sarajevo,
Mostar i Banja Luka biraju po četiri poslanika. U izradi Sarajevske
rezolucije aktivno su učestvovali i predstavnici upravo stvorene radikalno-
nacionalističke srpske grupe iz Bosanske Krajine. Neposredno poslije
rezolucije ova grupa je u Banja Luci pokrenula list «Otadžbina», po kojem
je kasnije i sama nazvana. Glavni urednik bio je Petar Kočić. Oko njega se
okupila jedna manja grupa intelektualaca koja je brzo napustila ideju o
samostalnoj političkoj ulozi inteligencije i političke se vezala sa seljaštvom.
Program «Otadžbine» je uglavnom bio identičan sa programom «Naroda».
List je radio sa na narodnom prosvjećivanju, kritikovao nemar uprave u
tom pogledu, borio se za reviziju crkvene-prosvjetne uredbe itd. U
nacionalnom pitanju smatralo se da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje.
Vlasti su često reagirale na pojavu rezolucije, a učesnici su uglavnom
novčano kažnjeni. Međutim takav stav vlade nije pokretao Privremeni
7
