PANEVROPSKI UNIVERZITET „
APEIRON
‟
FAKULTET PRAVNIH NAUKA
PRAVNI POSLOVI
(Seminarski rad)
Uvod u gradjansko pravo Student: Tešić Marija
Prof. dr Duško Medić Broj indeksa: 94-11/ROP
Banja Luka
Decembar, 2012.
2. POJAM PRAVNOG POSLA
Pravni posao se može definisati kao izjava volje koja proizvodi pravno dejstvo odnosno
nastanak, prestanak, prenos ili izmenu postojećih subjektivnih prava. Prema opštem pravilu,
ovakva izjava treba da potiče od lica koje ima potrebnu poslovnu sposobnost. Ona mora da bude
ozbiljna, slobodna, u potrebnoj formi ako zakon to zahteva, i da su željena pravna dejstva u
skladu sa ustavnim načelima, imperativnim normama i društvenim moralom. U protivnom,
postoji nedostatak koji čini da je posao nevažeći.
U gradjanskom pravu važi načelo autonomija volja, tj.dopušteno je samim strankama da u
granicama zakona regulišu svoje odnose, stvarajući odgovarajuće odredbe za svoj pravni odnos.
U tu svrhu služi najvažnija vrsta radnje - pravni posao. Rimsko pravo poznaje samo pojedine
tipove pravnog posla. Njemu je stran opšti pojam ugovora, već samo pojedini tipovi ugovora kao
što su kupoprodaja, zakup itd. Istorija pojma pravnog posla, usko je povezana sa nastankom tzv.
"pandektnog sistema". Ime je utoliko neadekvatno što lako potiče od Pandekta, glavnog dijela
Justinijanove kodifikacije. Pandekte nisu bile po ovom sistemu podijeljene. Pandektni system
reguliše cjelokupnu materiju privatnog prava u jedan opšti dio koji sadrži osnovna učenja
građanskog prava (stvarno, obligaciono, porodično i nasljedno pravo). Glavna karakteristika
pandektonog sistema je postojanje jednog opšteg dijela, a srž tog opšteg dijela čini teorija o
pravnom poslu.
Po prvi put, termin "pravni posao" upotrebljava zvanično njemački professor Arnold Heise u
svom udžbeniku Osnovi sistema opšteg građankog prava sa osvrtom na pandekte - predavanja.
U pravni posao ulazi uvijek izjava volje, kao najznačajnija pravna činjenica, bez koje se ne može
zamisliti nastanak pravnog posla. Pojam pravnog posla i izjava volje mogu se podudarati samo u
onom slučaju ako je za nastanak, promjenu ili prestanak jednog pravnog odnosa dovoljna izjava
volje jednog lica, npr.kod testamenta.
2.1 Izjava volje
Volja se može izjaviti na razne načine: riječima (usmeno ili pismeno), uobičajenim znacima ili
drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. S obzirom na
način izražavanja, sve izjave se mogu podijeliti na izričite i prećutne.
Izričita izjava je ona koja je učinjena postupcima čija je neposredna svrha da trećima pokažu
određenu volju. Najčešće, to se čini riječima, ali isto tako i uobičajenim znacima kao što je
npr.klimanje glavom i li rukovanje kojim se izražava pristanak.
Prećutna izjava je ona koja je učinjena konkludentnim radnjama (ponašanjima) a to su postupci
čija neposredna svrha nije u tome da pokažu određenu volju već nešto drugo, ali iz kojih se sa
izvjesnošću može zaključiti da lice njima izražava određenu volju.
Sam izraz prećutna izjava ima taj nedostatak što sugeriše pomisao kako se volja (prećutno) može
izjaviti i ćutanjem a što inače u načelu nije tačno. Po pravilu, unutrašnja i izjavljena volja se
poklapaju, ali iz raznih razloga može doći i do neslaganja, pa se postavlja pitanje kojoj od njih
treba dati primat nad onom drugom.
Prema jednom stanovištu (teoriji volje) mjerodavna je unutrašnja volja, budući da izjava i nema
drugu svrhu već da stvarnu volju manifestuje u spoljnom svijetu.
Prema drugim (torija izjave), pravno dejstvo treba priznati izjavi volje, pošto ona redovno
odgovara unutrašnjoj volji i pošto se u pravnom životu unutrašnja volja ne može saznati na drugi
način do pomoću izjave. Zakonodavstva ne usvajaju (odnosno ne odbacuju) nijednu od ove dvije
teorije u potpunosti, već različite slučajeve različito rješavaju.
