SADRŽAJ
1.UVOD
3
2. Historijski razvoj radnog prava
4
3.Pravo na plaću
6
4. Pojam plaće 8
5. Reguliranje plaća u Bosni i Hercegovini
11
5.1. Zakoni o radu u Bosni i Hercegovini
11
5.2. Kolektivni ugovor 12
5.2.1. Kolektivni ugovor u Federaciji BiH
13
5.2.2. Kolektivni ugovor u Republici Srpskoj 14
5.3. Autonomni opći akti
16
5.3.1. Pravilnik o radu
16
5.3.2. Ugovor o radu
16
6. Naknada plaće
17
7. Zaštita plaće 19
8. Plaće državnih službenika
19
9. ZAKLJUČAK 21
10. Dodaci
23
10.1. Dodatak 1- Platni razredi državnih službenika
23
10.2. Dodatak 2- Opći kolektivni ugovr za teritoriju Federacije BiH
26
10.3. Dodatak 3- Opšti kolektivni ugovor
35
LITERATURA
40
2
1. UVOD
Radno pravo je skup pravnih pravila koja reguliraju radno-pravne odnose, institucije i pravne
odnose koji nastaju ili se pravno uređuju u vezi sa zasnivanjem i raskidanjem (prestankom)
radnog odnosa, kao i s ostvarivanjem prava i obveza iz radnog odnosa, te podrazumijeva
mjere posebne pravne zaštite i osiguranja osoba u radnom odnosu.
Jedan od bitnih elemenata radnog prava su radni odnosi iz kojih proizilazi pravo na plaću. To
pravo je jedno od najvažnijih prava iz rada i radnog odnosa i osigurava se međunarodnim
radnim pravom kao i domaćim zakonodavstvom te kolektivnim i individualnim ugovorima.
Plaća je osnov zasnivanja radnog odnosa između poslodavca i zaposlenika i ona predstavlja,
još uvijek, najvažniji segment egzistencije građana.
Sadržaj ovog seminarskog rada će se zasnivati na objašnjavanju historijskog razvoja radnog
prava, pojam plaće te trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini. Svrha je detaljno opisati
institut plaće u radnom pravu, njen značaj i načine ostvarivanja i zaštite prava na plaću.
Značaj ove teme se, prije svega, ogleda u nastojanju Bosne i Hercegovine pristupanju
Evropskoj Uniji, a s tim u vezi i prilagođavenje njenih normi normama evropskog
zakondavstva u svim oblastima, kao i u oblastima radnog prava. Nastojanje ulaska Bosne i
Hercegovine u Evropsku Uniju već je dovelo do određenih promjena u zakonskom
regulisanju pojedinih segmenata radnih odnosa u našem društvu, što pokazuju deklaracije i
drugi dokumenti Međunarodne organizacije rada koji su integrisani u zakonodavstvo Bosne i
Hercegovine. Međutim, trenutna situacija u Bosni i Hercegovini nije zadovoljavajuća i to
ukazuje na potrebu što skorije reforme u svim segmentima društva, a time i normi koje
regulišu radne odnose.
Budući da svaka savremena država teži osiguravanju i postiznaju socijalnog blagostanja, ona
ima posebnu ulogu u reguliranju i ostvarivanju prava na plaću.
Zbog složenosti strukture države Bosne i Hercegovine i njene pravne kompleksnosti na svim
nivoima vlasti u praksi se pojavljuje problem primjene zakonskih i drugih propisa, a i dolazi
do čestog kršenja osnovnih prava radnika.
Nužno je ukazati i na potrebu drugačijeg shvatanja zapošljavanja i ostvarivanje prava iz
radnog odnosa od strane radnika i poslodavaca. U sadašnjim uslovima, nužna je
drugačija politika i pristup poslodavaca u omogućavanju radnicima da ostvare minimum
zagarantovanih prava iz radnih odnosa
U ovom radu bavit ću se analizom prava na plaću i zakonskih okvira za ostvarivanje istog na
svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini.
4
(3)
U periodu između dva svjetska rata (treći period)
dolazi do procvata radnog
zakonodavstva. Ovaj period je period konačnog priznavanja i uspostavljanja radnog prava kao
posebne grane prava u većini zemalja. Od posebnog značaja u ovoj fazi razvoja radnog prava
je stvaranje Međunarodne organizacije rada. Osnivanjem Međunarodne organizacije rada na
Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine otpočelo je novo poglavlje i na međunarodnom i
na nacionalnom planu u razvoju radnog prava, ali i u razvoju međunarodnog prava uopće.
Ovaj period karakterizira shvatanje da se opći i trajni mir može zasnivati samo na socijalnoj
pravdi, a da zbog uslova rada koji velikom broju lica nanose nepravdu, bijedu i odricanje,
postoji hitna potreba da se ovi uslovi poboljšaju.
(4)
Savremeni, četvrti period
obuhvata vrijeme od završetka Drugog svjetskog rata, pa do
danas. Ovaj period je obilježen daljim nastavkom procesa intervencije države u odnose na
radu i u vezi sa radom, posebno s obzirom na novi ideal države označene kao socijalna pravna
država, kao i procvatom kolektivnog ugovaranja uslova rada i zapošljavanja između socijalnih
partnera (radnika i poslodavaca). Postojeći propisi iz ove oblasti se znatno modificiraju,
proširuju ili se donose potpuno novi zakoni o radu. Radno pravo kao samostalna grana prava
u svim državama postaje jedna od najrazvijenijih i najznačajnijih grana prava, sa stalnim
širenjem svog predmeta i sadržaja, tako da se s razlogom može reći da se radi o jednoj od
najdinamičnijih grana prava.“
1
1
Dedić prof. Sead, Gradaščević-Sijerčić doc. dr. Jasminka, Radno pravo, drugo, novelirano i prošireno izdanje,
Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2005. godine, str. 23
5
3. Pravo na plaću
Pravo na plaću je jedno od najosnovnijih prava iz radnog odnosa. U današnjem društvu je
opće prihvaćeno da da je plaća nagrada za čovjekov rad, s kojom može poboljšati svoj životni
standard. Međutim, ovdje je bitno razlikovati nagradu od prinude. U moderno doba društva su
odbacila ideju o prinudnom radu, koje se najčešće shvaća kao ropstvo. Pri tome se prinudni
rad vidi kao nepravedan i nemoralan položaj čovjeka u društvu.
Međutim, ukoliko radnik ne radi za poboljšanje svojih životnih uvjeta, nego samo za
preživljavanje, tada očito nije riječ o nagradi nego prinudi.
Kritičari tvrde da, bez inicijative za rad, ljudi bi prestali raditi što bi uzrokovalo ekonomski
krah i glad. Također u današnje doba većina ljudi ima mogućnost birati poslodavca i dati
otkaz, te nerad mora imati surove posljedice. U poređenju s ropstvom, današnje društvo
dozvoljava mnogo veće slobode, gdje radnik može birati što da čini sa svojim slobodnim
vremenom.
Pravo na plaću se smatra osnovnim ljudskim pravom koje se navodi u Općoj deklaraciji o
ljudskim pravima usvojenoj u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, u članovima 22., 23. i 24.
„Član 22.
Svako, kao član društva, ima pravo na socijalno osiguranje i pravo da ostvaruje ekonomska,
socijalna i kulturna prava neophodna za svoje dostojanstvo i za razvoj svoje ličnosti putem
državne pomoći i međunarodne suradnje u skladu s organizacijom i sredstvima svake države.
Član 23.
1. Svako ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravične i povoljne uvjete rada i
na zaštitu od nezaposlenosti.
2. Svako, bez razlike, ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad.
3. Svako ko radi ima pravo na pravičnu i povoljnu naplatu koja njemu i njegovoj obitelji
osigurava čovjeka dostojni opstanak i koja se, po potrebi, dopunjuje drugim sredstvima
socijalne zaštite.
4. Svako ima pravo da radi zaštite svojih interesa obrazuje sindikate i da stupa u njih.
Član 24.
Svako ima pravo na odmor i dokolicu uključujući razumno ograničenje radnih sati i
periodične plaćene praznike.“
2
Pravo na plaću se spominje još i u sljedećim dokumentima:
- Preambula Ustava MOR-a;
2
http://www.ohchr.org/EN/UDHR/Documents/UDHR_Translations/src1.pdf
7
4. Pojam plaće
„ U literaturi radnog prava plaća se definira kao novčani iznos koji je poslodavac dužan
isplatiti zaposleniku u skladu sa pravnim propisom, kolektivnim ugvorom, pravilnikom o
radu, odnosno ugovorom o radu ili drugim aktom o zasnivanju radnog odnosa, za rad koji je
lično zaposlenik obavio za poslodavca u određenom vremenskom razdoblju prema prethodno
utvrđenim mjerilima.“
3
Osnovni elementi pojma plaće su:
plaća je uvijek novčani iznos
pravo na plaću je lično pravo svakog zaposlenika
osnova za utvrđivanje visine plaće i njenu isplatu su rezultati rada
Visina plaće također zavisi i od:
složenosti poslova i zadataka
radnog učinka
odgovornosti u radu
kvaliteta rada
godina rada
Plaća se može tretirati kao:
roba na tržištu
organski dio procesa rada
konstitutivni element troškova proizvodnje
„U savremenim pravnim sistemima u pojmovnom smislu plaće se posmatraju sa dva bitna
aspekta:
-kompenzacijsog (plaća kao naknada za izvršeni rad, u okviru koje se pojavljuje plaćanje po
vremenu ili plaćanje po učinku),
-motivatorskog (plaća kao motivator ponašanja na radu i u vezi sa radom, odnosno postizanja
radnih rezultata).
U praksi ova dva aspekta se međusobno prepliću i dopunjavaju, bez obzira kojem segmentu se
daje prioritet.“
4
3
Dedić prof. dr. Sead, Gradaščević-Sijerčić doc. dr. Jasminka, op. cit. str. 292
4
ibidem str. 293
