prije svega, primjenjuju u slučajevima kada neka pitanja iz područja radnog prava nisu ure-
đena radnopravnim propisima ili postoji njihova neusklađenost. Naime, poznato je da ni-
jedno područje društvenih odnosa zbog njegove dinamike i izloženosti promjenama nije
moguće u potpunosti normirati. Poznato je takođe da se pravo u društvenoj stvarnosti ost-
varuje u relacijama ideja - materijalni i formalni sadržaj prava i njegovo ostvarenje (prim-
jena). Subjekti radnog prava u ovim relacijama trebaju se držati osnovnih načela kao
“putokaza“ kako postupati u slučajevima kada postoje pravne praznine i kada određena pi-
tanja nisu uređena pravnom normom. Subjekti radnog prava u postupku od donošenja do
primjene radnopravnih propisa trebaju se držati osnovnih načela, jer se u biti radi o
temeljnim pravilima koji su rezultat vrijednosne orijentacije i opštih pravnih standarda.
Načela radnog prava svake zemlje odraz su društveno-ekonomskih uslova te zemlje, os-
novnih načela društvene i tehničke organizacije rada, položaja radnika u društvu sa nje-
govim političkim, ekonomskim, socijalnim, granskim i radnim pravima.

1.1

Načelo slobode rada

Načelo slobode rada podrazumijeva pravo čovjeka da slobodno, bez ikakve prisile,

lično obavlja rad za koji se sam, svojom voljom, odlučio. Sloboda rada ustavna je kate-
gorija, u većini modernih demokratskih država. Svako ima pravo na rad i slobodu rada.
Svako slobodno bira poziv i zaposlenje i svakom je pod jednakim uslovima dostupno
svako radno mjesto i dužnost. Sloboda rada pretpostavlja postojanje ostalih sloboda u
društvu, a nadasve: lične slobode, političke slobode, slobode udruživanja, slobode javnog
izražavanja itd. Naravno da je sloboda rada ograničena kao i sloboda uopšteno. Prije svega,
sloboda pojedinca ograničena je slobodom drugog pojedinca. Sloboda rada ograničena je i
društvenim i ekonomskim, te materijalnim uslovima života i objektivnim mogućnostima u
kojima se realizuje. Stoga, možemo reći da se sloboda rada izražava negativno, odnosno
kao odsutnost zabrana i ograničenja, a ne stvarne mogućnosti koje pojedinac želi.

Načelo slobode rada manifestuje se u svoja tri osnovna oblika:

Svaki građanin je slobodan da radi samostalno, tj. na sopstvenim sredstvima proizvodnje
rada, ili da svoj rad udruži s radom drugih osoba. Odnosno da stupi u radnopravni odnos
kod druge osobe;
Svaki građanin ima slobodu izbora, odnosno prihvatanja dopuštenih zvanja ili zanimanja,
slobodu da sam izabere poslodavca ili organizaciju kod koje će raditi, slobodu izbora
mjesta zaposlenja i vremena osnivanja, trajanja i prestanka radnog odnosa;
Svaki građanin, kao i pravna lica moraju se uzdržavati od djelatnosti kojima bi se
ograničavala ili ukidala jednaka sloboda rada drugih lica.

1.2

Načelo prava na rad

Načelo prava na rad usko je povezano sa načelom slobode rada. U Deklaraciji o

pravima čovjeka od 10. decembra 1948. godine zapisano je: Član 23. 1. Svako lice ima
pravo na rad, na slobodan izbor svoga rada, na pravedne i zadovoljavajuće uslove rada i na
zaštitu od nezaposlenosti. Pravo na rad osim što omogućava slobodu rada, obuhvata i
obavezu države da radno sposobnom stanovništvu omogući rad preduzimanjem odgovara-
jućih mjera intervencije, prije svega, vladine radne politike kao i nizom mjera socijalne
politike. Ustavom Crne Gore propisano je:Svako ima pravo na rad i slobodu rada. Svako

slobodno bira poziv i zaposlenje i svakome je pod jednakim uslovima dostupno svako
radno mjesto i dužnost. Pravo na rad jedno je od osnovnnih ljudskih prava iz korpusa
ekonomsskih i socijalnih prava, a pripada pojmovno-kategorijalnom sistemu radnog prava.
Naime, norme koje uređuju pitanje prava na rad čine pravni institut radnog prava kao
posebne pravne grane i posebne naučne discipline. Budući da se pravo na rad pojavljuje
kao radnopravno načelo i kao jedan od najvažnijih instituta radnog prava njega sam
posebno obradila u seminarskom radu.

1.3

Načelo prava na udruživanje

Načelo prava na udruživanje izražava slobodu i prava organizovanja udruženja rad-

nika (sindikata) i korporativnih udruženja poslodavaca. Pravo na udruživanje proizlazi iz
potrebe ostvarivanja prava i zadovoljavanja posebnih interesa koji proizlaze iz procesa
rada koje pojedinci nisu u mogućnosti samostalno ostvarivati. Prema tome, riječ je o in-
teresnim organizacijama putem kojih radnici i poslodavci artikuliraju i ostvaruju svoje in-
terese. “Radi se o procesu koji prema jednoj od definicija predstavlja društvenu interakciju
u grupi koja se sprovodi prihvatanjem ili pridonošenjem grupnim aktivnostima; potez ili
stanje učestvovanja u nekom djelovanju grupe; povezivanje sa drugima u formalnom
odnosu koji nosi neka prava i obaveze.”

Poznato je da interesi “obavljaju dvije važne

društvene funkcije: a) povećavaju predvidivost ljudskog ponašanja i odnosa te b) daju na-
jveću stabilnost poretku kojeg utemeljuju. Stoga je važno imati realnu sliku stvarnosti,
uočavati promjene i pratiti njihovu dinamiku. Opšti ili široki interes koji organizacija pre-
tendira zastupati nije izravan produžetak pojedinačnih i posebnih interesa, niti je njihov
mehanički zbir, ali može biti njihova kvalitativna sinteza i treba biti sadržana u stavovima,
ciljevima i djelovanjima do kojih je došlo saradnjom i sučeljavanjima sa drugima.”

Radi

zaštite svojih ekonomskih i socijalnih interesa, svi zaposleni imaju pravo osnivati sindikate
i slobodno u njih stupati i iz njih istupati. Sindikati mogu osnivati svoje saveze i udruživati
se u međunarodne sindikalne organizacije. U oružanim snagama i redarstvu zakonom se
može ograničiti sindikalno organizovanje. Poslodavci imaju pravo osnivati udruženja i slo-
bodno u njih stupati i iz njih istupati.

1.4

Načelo zaštite i sigurnosti radnika

Zaštita na radu predstavlja osiguravanje fizičkog i psihičkog integriteta svih radnika

koji se ostvaruje primjenom tehničkih, zdravstvenih, pravnih, socijalnih, ekonomskih,
vaspitno - obrazovnih i drugih mjera. Zaštita i sigurnost radnika kao načelo radnog prava
podrazumjeva ukupnost mjera i sredstava i to kako pravnog regulisanja tako i ostvarivanja
primjene propisa kojima se reguliše zaštita i sigurnost radnika. Sa istorijskog aspekta za-
štita na radu obuhvatala je propise, mjere i sredstva koji su predviđeni za zaštitu života i
zdravlja ljudi. U suvremenim uslovima područje zaštite na radu proširilo se i na zaštitu psi-
hičkog integriteta radnika te zaštitu životne i radne sredine radnika, poslodavaca i trećih
osoba. Zaštita i sigurnost radnika obuhvataju: socijalnu zaštitu, zdravstvenu zaštitu, zaštitu
na radu, protivpožarnu zaštitu, zaštitu ličnosti, zaštitu dostojanstva radnika, ograničenje
noćnog rada i prekovremenog rada, posebnu zaštitu određenih kategorija radnika.

Dušanka Marinković Drača:

Sudjelovanje radnika u odlučivanju

, TIM press, Zagreb, 2004., str. 8.

Svjetlana Šokčević:

Industrijska demokracija i zaštita na radu

, TIM press, Zagreb, 2006., str. 41.