Pred-krivično djelo i Post-kriminologija?
LUCIA ZEDNER
University of Oxford, UK
Apstrakcija
Konvencionalno, kriminalom se u principu smatra nanošenje zla ili nepravde i dominantne prakse provođenja mjera pojavljuju se
post hoc. U rastućem pred-krivičnom društvu, kriminal se začinje u osnovi kao rizik ili potencijalni gubitak, prakse mjera su
preventivne i sigurnost je roba koja se prodaje za profit. Iako ova dihotomija previše pojednostavljuje kompleksniji skup
promjena, ona zahvata i važan vremenski pomak. Kao intelektualni potomak post-krivičnog društva, kriminologija se mora
prilagoditi izazovima pred-krivičnog djela i sigurnosti. Ovaj članak ispituje ključne karakteristike teorije koju sigurnost mora da
obuhvati. On istražuje neposredne sposobnosti kriminologije za promjenu i sugeriše vanjske intelektualne resurse na koje se može
osloniti. Zaključuje se da pred-krivično društvo ne mora nužno biti i post-kriminološko.
ključne riječi
sprečavanje zločina • kriminalno pravo • kriminologija • utvrđeni kontinenti • rizik • sigurnost
Iako kriminologija konstituiše sebe uz povećano povjerenje kao disciplinu, daleko je od razjašnjenja da je to već nezavisno ili
ustanovljeno disciplinarno stanje. (Abbott, 2000: 139–44). Iako kriminološki žurnali, serije monografija, odjeljenja i programi
diploma obilno rade, njihovi praktičari dijele samo malo više od zajedničkog suštinskog interesa u predmetu krivičnog djela i
njegove kontrole. Slijedi da bitna razlika u topografiji kontrole zločina ima duboke implikacije za disciplinu. Ako se, kao što će
biti navedeno, sama suštinska materija kriminološke pažnje promijeni do neprepoznatljivosti, mora se promijeniti ili kriminologija
ili irelevantnost rizika.
262 Teoretska Kriminologija
Uzimajući obzir najvažnije, nalazimo se na pomolu promjene iz post- u pred-krivično društvo, društvo u kojem se mogućnost
odlaganja potencijalnog rizika takmiči ili čak prednjači nad odgovaranjem na počinjene nepravde. Konsekventno, post-
kriminološka orijentacija je sve više zasjenjena pred-krivičnom logikom sigurnosti. Ova promjena postavlja važna pitanja o ulozi
kriminologije i njene budućnosti. Ako bi se tražilo da pred-krivično društvo ne postane post-kriminološko, prvi zadatak je označiti
koordinate ovog terena koji se mijenja i identificirati osnovne koncepte i karakteristike koje bi generalna teorija sigurnosti morala
da osvijetli. Drugi je da se postavi adaptivni potencijal kriminologije i u odnosu na njenu neposrednu sposobnost promjene i
vanjske disciplinarne resurse na koje se može osloniti u osiguravanju svoje budućnosti. Ovaj članak istražuje esencijalne promjene
i intelektualne izazove postavljene od strane pred-krivičnog djela i potrage za sigurnošću. Nastavlja se sa pitanjem da li pred-
krivično društvo treba nužno da bude post-kriminološko ili kriminologija može da se transformiše da bi udovoljila izazovima koje
sad susreće.
Pred-krivično djelo i sigurnost društva
Kriminologija je intelektualni potomak post-krivičnog društva u kojem se krivično djelo principijelno označava kao nanošenje zla
ili nepravde i gdje se glavne metode sprovođenja pojavljuju post hoc. U post-krivičnom društvu postoje krivična djela, počinitelji
i žrtve, kontrola kriminala, policija, istraga, suđenje i kazna, koji su sve postulati sadašnjih kriminoloških istraživanja. Pred-
krivično djelo, nasuprot tome, mijenja vremensku perspektivu da bi se predvidjelo i unaprijed odložilo ono što se još nije desilo i
nikad nije ni trebalo da se desi. U pred-krivičnom društvu, postoji kalkulacija, rizik i nesigurnost, nadgledanje, pozornost,
istrajnost, moralna šteta, prevencija i, nad svim ovim, potrga za sigurnošću. (Ericson and Haggerty, 1997; Loader and Sparks,
2002; Johnston and Shearing, 2003; O’Malley, 2004). Kriminološki leksikon se već proširio: iako su bili samo u blagoj upotrebi
prije dvije decenije, ovi termini su sad u opštoj upotrebi u kriminološkom istraživanju. Posljedica vremenskog pomaka u pred-
zločin jeste da odgovornost za sigurnost od rizika potpada ne samo pod nadležnost Države nego se širi u veći dijapazon
individualnih, društvenih i privatnih agenata. Pomak je zato ne samo vremenski nego i sektorski; šireći se iz Države da bi
obuhvatio preventivne aktivnosti koje su samo izdaleka vezane za zločin.
Privatna sigurnost je industrija u usponu, sigurnost društva i lično sprečavanje zločina su glavne platforme javne politike, a i
tehnološka oprema u svrhu sigurnosti raširena je po socijalnom svijetu (Crawford, 1998; Jones and Newburn, 1998; Lyon, 2001).
Prema podacima Britanske Asocijacije Sigurnosne Industrije (BSIA) postoji preko 600000 ljudi koji u Ujedinjenom Kraljevstvu
rade u privatnoj sigurnosnoj industriji; preko 4.25 miliona sigurnosnih CCTV (Closed Circuit TV) kamera su u funkciji; i
procijenjeni dohodak u britanskoj sigurnosnoj industriji u 2004. bio je preko 5 milijardi funti. Dohodak u privatnoj sigurnosnoj
industriji što se tiče CCTV kamera porastao je sa 84 miliona funti 1993. godine na 509 miliona u 2005., dok je promet što se tiče
ljudstva u službi čuvara i sigurnosti porastao sa 530 miliona funti na 1575 miliona funti u toku istog perioda
(
http://www.bsia.co.uk/
). Cifre za Sjevernu Ameriku su još i više zapanjujuće.
Ovakav razvoj događaja prouzrokovao je živu debatu. Tamo gdje neki vide potpuno napuknuće, drugi primjećuju više kontinuiteta
sa prošlošću, manje radikalne ili više kontradiktorne šablone promjene. (Bayley and Shearing, 1996; Jones and Newburn, 2002).
Ali niko se više ne pretvara da kriminologija može ostati ravnodušna ako želi udovoljiti izazovima ovih novih praksi socijalnih
aktivnosti (Braithwaite, 2000a; Shearing, 2001; Reiner, 2006).
Rast nedržavnih aktera u proizvodnji sigurnosti takav je da (ako se uopšte može) više nema smisla fokusirati se na rad kriminalno
pravne države na štetu privatnih, komercijalnih, društvenih, dobrovoljnih, i pojedinačnih aktera.
Pomak u vremenskoj perspektivi osjeti se čak i u profiliranju javnog sektora, registrovanim prestupnicima, nadgledanju, CCTV
kamerama, situacionoj prevenciji zličina i inicijativama sigurnosti.
Jednako važna je i promjena odnosa između javnih i privatnih sfera (Shapland and van Outrive, 1999). Mehanizmi delegiranja,
ugovora (Crawford, 2003) i strategije preuzimanja odgovornosti (Garland, 2001: 124–7) pozivaju na istraživanje novih sredstava
kojima država vodi poslove sa distance. Odnosi između različitih poduzeća u sigurnosti tako su kompleksni da je i sama razlika
između javnog i privatnog sve više nejasna (Jones and Newburn, 1998: ch. 8; Marx, 2001). Mapiranje ovih odnosa otkriva duboke
razdore između privatnog i javnog. Demarkacija je provedena prekidanjem ugovora javnih službi i okretanjem ka privatnim;
državnim propisima kroz licenciranje, inspekciju i praćenje industrije privatnog sektora sigurnosti
(Zedner, 2006c); i takođe privatnim sponzorisanjem državne policije, na primjer kroz proviziju hardvera pa čak i vozila. U nekim
državama SAD-a policije je, u najbukvalnijem obliku ‘’Donesena do Vas uz pomoć Toyote’’. Zabrinutost sa antagonističnim,
takmičarskim, ili prosto proturječnim aspektima odnosa javno/privatno imala je tendenciju da osakati nivo do kojeg sada
profesionalni odnos, interakcija, reciprocitet, pa čak I uzajamna ovisnost određuju radne odnose između ovo dvoje. (Feeley, 2002;
Vindevogel, 2005).
Tendencija da se sigurnost iz privatnog sektora posmatra kao konkurent javnom zacementirala je stav da su ova dva analogna u
funkcionalnom smislu, maskirajući važne vremenske razlike i distinkcije uloge i orijentacije. Tradicionalne post-krivične funkcije
Teoretiziranje sigurnosti
Razvoj situacije koji je do sada opisan je previše rasplinut i nepogodan za koherentno objašnjenje. Na površini izgleda da ima
malo zajedničkog između provalnog alarma i satelitskog sistema za praćenje ili posla izbacivača i analitičara sigurnosnih sistema.
Ali postoji li ispod svega toga neka zajednička logika, možda logika sigurnosti? Na minimumu, ‘generalna teorija’ sigurnog
društva trebala bi da bude u mogućnosti objasniti slijedeće konceptualne konture i topografske karakteristike terena u nastajanju.
Prvo, kao što je već razmotreno, potraga za sigurnošću implicira pred-kriminalni vremenski pomak. Sigurnost se manje odnosi na
reakcije, kontrolisanje i krivično gonjenje nego na obraćanje uslovima koji su prethodili samom zločinu. Logika sigurnosti diktira
sve ranije intervencije da bi se smanjila prilika, da se jače utvrdi meta i pojača nadgledanje čak i prije nego što je sam čin zločina i
daleka mogućnost. (Clarke, 1995; von Hirsch et al., 2000).
Drugo, rizik uokviruje i daje racionalan pristup mnogim karakteristikama sigurnog društva (O’Malley, 1992; Ericson and
Haggerty, 1997). Iako je zabrinutost o rizicima zločina glavna snaga iza tržišta sigurnosti, ona se vodi većom strujom panike koja
ne mora nužno biti uzrokovana zločinom (Bauman, 1998: 116; Crawford, 2002). razum i logika aktuarijalizma, koji naglašava
mjere dizajnirane da lociraju, sortiraju i bave se određenim rzicima, postaju u najmanju ruku isto toliko važni kao i reaktivne
kaznene mjere (Feeley i Simon, 1994; O’Malley, 2001; Harcourt, 2003; Feeley, 2004). Preokupacija pojedinačnim počiniocima
nadvaladana je zabrinutošću sa identifikacijom i klasifikacijom sumnjive populacije da bi se smanjili rizici koje oni kolektivno
predstavljaju. U ovom kontekstu zatvor je manje instrument kazne, još manje reformiranja, nego blindiranog skladišta za
zatvaranje onih koji su kategorizirani kao predstavnici najvećih rizika (Simon, 2000).
Treće, prije nego fokusirati se na zločin kao nedjelo, dominantan raison d'etre sigurnosti je predumisliti, minimizirati i ukloniti
gubitke (Williams, 2005).
Mnogo pritiska da se smanji gubitak dolazi od sigurnosne industrije, industrije posvećene upravljanju i ograničavanju rizika
(Ericson et al., 2003). Omogućavanje sigurnosti takođe se bavi i dobavljanjem pojave i osiguranja zaštite (Crawford and Lister,
2004; Innes, 2004). Milioni godišnje potrošeni na sigurnost proizilaze iz zahtjeva privatnih i korporacijskih potrošača da se sami
začahure i, u slučaju komercijalnih preduzeća, njihovim mušterijama naizgled sigurnu okolinu koliko i svaka direktna odlučnost
da se smanje razine kriminala.
Ključno pitanje je da je sigurnost koja se daje kao javno dobro kojem svi imaju pristup biva ugrožena svojom komercijalnom
prodajom kao roba ili klupsko dobro, čemu je pristup ograničen mogućnošću kupovine (Hope, 2000; Crawford, 2006). U razlici
između javnog dobra i privatne robe izvor provizije je jasno manje bitan od lakoće pristupa (Coase, 1974). Do te mjere da
privatna industrija postaje glavni dobavljač sigurnosti, a vitalni problem je diskriminacija u raspodjeli rizika vođena tržištem.
Osiguravanje ekskluzivnog komercijalnog okoliša kao što je poslovni distrikt centra grada može voditi maksimiziranju dohotka ali
isto tako imati rashodujuće posljedice koje će se teško oboriti na susjedna ''nesigurna'' susjedstva (Rigakos, 2002; for a different
view see Vindevogel, 2005).
Osnov za prodavanje sigurnosti je potraga za profitom (Wakefield, 2003), i politička i finansijska, koja se izvodi iz industrijske
proizvodnje sigurnosti. Potraga za motivom profita može da bude u koincidenciji sa zahtjevima smanjenja stope zločina, ali isto
tako može voditi i u drugim pravcima.
Želja da se sakriju gubici kompanije, na primjer kroz pronevjeru, suprotna je javnom uvjerenju koje bi zahtijevalo krivično
gonjenje. Slijedi da su stalno promjenjivi modeli upravljanja nedjeljivi od normativnog pitanja kako je samo sigurnosno društvo
regulisano. (Ericson i Stehr, 2000; Johnston and Shearing, 2003). Tamo gdje je sigurnost roba koja se može prodati, pouzdanost
demokratske politike podložna je uzurpaciji od strane moćnijih zahtjeva užih konstitucija, bili oni ograničena politička društva,
grupe potrošača ili dioničari. Porast ugovornog upravljanja i pojava post-regulatorne države predstavljaju ozbiljne poteškoće za
regulaciju moći, od onog momenta kad se, makar i teoretski, rezervišu na nivo države. (Scott, 2004). Nerazdvojivo od pitanja
kako voditi društvo je i pitanje koliko se sad društvo upravlja kroz sigurnost u smislu da se vode različite politike sa stanovišta
sigurnosti (Valverde, 2001: 89).
Iz ovog kratkog mapiranja konceptualnih kontura sigurnosnog društva, pojavljuje se nekoliko pitanja. Ako je logika sigurnosti
vezana za zločin samo preko jednog čina otklanjanja, šta će ostati od kriminologije? Na koji način razuman pristup remeti ili
predumišlja tradicionalne funkcije krivične pravde praćenja, krivičnog gonjenja i kažnjavanja zločina koje su istorijski imale
pažnju kriminologije?
Da li kriminolozima treba novi rječnik i novi disciplinarni resursi sa kojima treba opisati i rješavati probleme koje ima potraga za
sigurnošću?
Do koje mjere se vrijednosti i principi kriminalnog prava, procesa i suđenja, i ciljevi opravdanja i kažnjavanja bave problemima
koje ono postavlja? Ako ne, da li moramo razviti novi normativni okvir ili artikulisati svježu ''etiku sigurnosti'' sa kojom bi se
vodilo njeno provođenje?
