1. UVOD
Postanak i razvoj poduzetnika i poduzetništva
Poduzetništvo i poduzetnik u gospodarskom smislu kao nosilac jednokratne, višekratne ili privremene
trgovačke i slične djelatnosti pojavili su se prije poduzeća kao trajnije organizacije još između 12. i 15. stoljeća.
Poduzetništvo je u prvo vrijeme obuhvaćalo trgovinu, kreditne i mjenjačke poslove,
brodarstvo, ali i osvajanje novih područja, razbojništvo i gusarstvo. Kao podloga za razvoj
poduzetništva ističe se poklapa za zlatom i novcem i sredstva za stjecanje novca silom i razbojstvom,
praznovjerjem, pronalazaštvom (stvaranje “projekata” istraživačkih, osvajačkih i trgovačkih pothvata)
i posuđivanjem novca. Kao osnovni tipovi poduzetnika u to vrijeme izdvajaju se:
1. gusari
2. feudalci
3. državni činovnici
4. špekulanti
5. trgovci i
6. obrtnici.
Trgovati, u smislu velike trgovine, značilo je: opremiti i naoružati brodove, vrbovati borce, osvajati
zemlje, puškama i sabljama rastjerati domoroce, oduzeti im imovinu, natovariti brodove i u domovini
rasprodati robu na javnim dražbama najboljem ponuđaču. Kada je trgovac-pustolov uspješno prodao
svoju robu i završio putovanje, profit se dijelio s kapitalistom koji je dobio veći dio (više od 75%) dok
je trgovac dobio preostalih 25%.
U Srednjem vijeku pojam poduzetnika korišten je da bi opisao osobu koja je realizirala veće
proizvodne projekte. U takvim većim proizvodnim projektima, osoba nije preuzimala nikakav rizik,
već je jedino rukovodila projektom koristeći se prirodnim bogatstvom. Veza između rizika i
poduzetništva uspostavljena je u 17. stoljeću, kao je poduzetnik postao osoba koja je ulazila u
ugovorne odnose s vladom za izvršenje određenih usluga ili snabdijevanje ugovorenom robom. Dok
je ugovorena cijena bila fiksna, profit ili gubitak pripadao je poduzetniku.
U 18. stoljeću, razlikuju se osobe koje imaju kapital od osoba koje kapital trebaju. Drugim riječima,
poduzetnik se razlikuje od osobe koja ima kapital i želi ga povećati. Suština ovog razlikovanja vezana
je uz industrijalizaciju koja se proširila po čitavom svijetu.
U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću poduzetnik nije bio distanciran od managera i promatran je u
svjetlu ekonomske perspektive. Poduzetnik organizira i posluje u poduzeću za svoj osobni dobitak.
Sredinom 20.stoljeća značenje poduzetnika prerasta u inovatora. Koncept inovativnosti i novina je
vrlo prisutan pri definiranju poduzetnika. Funkcija poduzetnika je upotrijebiti tehnološke mogućnosti
za proizvodnju novih roba ili proizvodnju starih na novi način, otvaranje novih mogućnosti zamjene
materijala novih, novih načina proizvodnje. U ovoj definiciji značajno mjesto zauzima inovativnost.
Inovativnost, kao činjenica uvođenja nečeg novog, je jedna od težih zadataka koji se postavljaju pred
poduzetnika. Ono podrazumijeva, ne samo mogućnost kreativnosti i koncepcije, nego i mogućnost
razumijevanja snaga posla u okruženju. Novine se mogu javiti u svim fazama proizvodnje i distribucije
proizvoda, u metodama razvoja i nove organizacijske strukture.
Pojam poduzetnika i poduzetništva
Poduzetnik
je osoba koja posluje na vlastiti rizik. Raspolaže sredstvima potrebnim za
određenu gospodarsku djelatnost i samostalno donosi odluke koje se odnose na tu djelatnost,
organizira i kombinira proizvodne činitelje, koordinira njihovo djelovanje, nadzire, rukovodi i upravlja
cjelokupnim radom i poslovanjem. Zarada poduzetnika je poduzetnička dobit, koja ostaje nakon što
se iz ukupnog prohoda odbiju troškovi.
Sam termin
poduzetnik
( entrepreneur) prvi je u ekonomsku znanost uveo
Cantillon
u svojoj
Raspravi o naravi trgovine (1725) u kojoj je kao poduzetnika prikazao zakupnike zemljišta, trgovce,
manufakturiste, graditelje itd., ali i slikare, liječnike i odvjetnike, naglašavajući već spomenutu
neizvjesnost i rizik u njihovom poslovanju i dijeleći ih na poduzetnike s kapitalom i poduzetnike s
vlastitim radom.
Ovisno o tome rade li poduzetnici i sami ili stječu kapital
A. Smith
razlikuje poduzetnike koji
to čine: 1) marljivošću i štedljivošću, 2) poslovnim špekulacijama i 3) poslovnim inovacijama.
J. Schumpeter
definira poduzetnika kao nosioca inovacija, novih kombinacija činitelja proizvodnje.
On razlikuje poduzetničku funkciju kao donošenje važnih strateških odluka i odluka o inovacijama od
rukovodeće funkcije održanja rutinskog djelovanja poduzeća. Inovativni poduzetnik svojom
stvaralačkom energijom, konkurentnošću i tehničkim napretkom predstavlja pokretača gospodarskog
razvoja.
John Samuel Dodds
(1987) smatra da je poduzetnik vlasnik i upravljač poduzeća koji pribavlja kapital,
snosi rizik proizvodnje i kontrolira poduzeće. On odlučuje što će se i u kojoj količini proizvesti,
odgovoran je za poduzeće i za kombinaciju i koordinaciju proizvodnih resursa u optimalnim
proporcijama.
U svojem djelu R.L.
Heilbroner i J.K.Galbrait
(1987) definirali su poduzetnika kao čovjeka čija
je ekonomska zadaća upravljanje poduzećem. Njegova je temeljna zadaća utvrditi opseg proizvodnje,
pronaći najbolju konbinaciju faktora i utvrditi optimalnu količinu učinaka. Poduzetnik može, ali i ne
mora, biti vlasnik poduzeća pa, ovisno o tome, može i ne mora dobivati profit. Kao zadaće
poduzetnika autori su naveli: pregovaranje sa sindikatima, uspostava kreditne linije s bankama,
angažiranje konpleksa sredstava za rad i predmeta rada, angažiranje stručnjaka za proizvodnju i
dizajn te ocjena zahtjeva tržišta glede potreba i prodajnih cijena.
