2
UVOD
Prekršajnim nalogom službeno lice ovlašćenog organa novčano kažnjavanja nekoga
ako osnovano smatra da su počinili prekršaj za koji je previđena novčana kazna u fiksnom
iznosu. Prekršajni nalog se sastoji od originala i dvije kopije. Original se uručuje licu
protiv koga se izdaje prekršajni nalog, a kopije zadržava organ koji izdaje prekršajni nalog.
Prekršajni nalog je institut koji je veoma važan u prekršajnopravnoj praksi, jer u
mnogim slučajevima rješava prekršajnu stvar na licu mjesta i odmah, bez potrebe za
standardnim procedurama, odnosno pokretanjem i vođenjem prekršajnog postupka.
U ovom radu ćemo obraditi pojam prekršajnog naloga, njegove najvažnije
karakteristike, ovlašćena lica, te sve sporne situacije kod izdavanja prekršajnog naloga,
odnosno ulogu suda kod eventualnog otvaranja i vođenja postupka. Po zakonu, svako lice
kojem se izda prekršajni nalog, može odbaciti odgovornost za prekršaj i tražiti sudsko
odlučivanje o tom pitanju, odnosno redovnu proceduru u kojoj će imati priliku da iznese
svoju odbranu. Podrazumijeva se da će to lice, ukoliko bude proglašeno odgovornim za
prekršaj, uz novčanu kaznu, snositi i troškove postupka.
4
1.2. Načela prekršajnog postupka
S obzirom na specifičnosti sopstvene pravne prirode i srodnosti sa ostalim granama,
posebno krivičnog i upravnog prava, prekršajno procesno pravo zasnovano je na nekoliko
osnovnih principa :
a)
principu zakonitosti;
b)
principu akuzatornosti i inkvizitornosti;
c)
principu pretpostavke nevinosti;
d)
principu istine;
e)
principu ravnopravnosti;
f)
principu slobodne ocjene dokaza;
g)
principu ekonomičnosti;
h)
principu neposrednosti i
i)
principu dvostepenosti.
Princip zakonitosti.
U sistemu principa svakog prava pa i prekršajnog procesnog
princip zakonitosti nije slučajno na prvom mestu. On je i najvažniji princip, jer ukoliko nije u
sistemu ostali principi gube svaki smisao i značaj. Kod prekršajnog procesnog prava on
podrazumijeva dva osnovna načela. Jedno da se odgovornom učiniocu prekršaja može izreći
prekršajna sankcija, od strane nadležnih organa, pod uslovima koje predviđa zakon i na
osnovu zakonito sprovedenog postupka.
Prvo značenje jeste da se primjene norme koje predviđa materijalno prekršajno pravo,
a drugi norme koje predviđa procesno prekršajno pravo.
Princip akuzatornosti i inkvizitornosti
. Ovaj princip sadržan je u zakonskoj odredbi da
se prekršajni postupak pokreće i vodi na osnovu zahtjeva ovlašćenog organa ili oštećenog. U
suštini on se odnosi na dva pitanja. Jedno je da su subjekti prekršajnog gonjenja i odlučivanja
odvojeni, te da se postupak može voditi samo na osnovu odgovarajućeg akta (prijave)
nadležnog organa ili subjekta (oštećenog). Drugo pitanje je da se taj i takav postupak može
voditi samo povodom onog pitanja i onog subjekta koji je naveden u optužnom aktu (prijavi).
To, praktično, znači da izvan nadležnog organa i ovlašćenog subjekta – oštećenog, niko drugi
ne može pokrenuti prekršajni postupak.
Princip pretpostavke nevinosti.
Iako ovaj princip nije izričito naveden u Zakonu o
prekršajima on se iz smisla zakona i ostalih principa pretpostavlja. Naime, zakonska odredba
upućuje na to da zakon osigurava da niko nevin ne bude kažnjen, ali to u suštini znači da se
niko za prekršaj ne može smatrati odgovornim dok se to ne ustanovi pravosnažnim aktom
prekršajnog organa. Krivicu za prekršaj mora da dokaže subjekt koji pokreće postupak. Nije,
dakle, u obavezi subjekta koji je prijavljen za prekršaj da dokazuje svoju nevinost, ali on na
to ima pravo. U postupku je, prema tome, na tužiocu a ne na prijavljenom da dokazuje i
5
postojanje prekršaja i postojanje prekršajne odgovornosti. Nepostojanje ili nedostatak dokaza
za jedno ili drugo čini prijavljeni subjekt nevinim.
Princip istinitosti
. Princip istinitosti je načelo svih savremenih kaznenih postupaka, pa
i prekršajnog. On se posebno odnosi na utvrđivanje materijalne istine. Sadržan je u zakonskoj
odredbi da je sud dužan da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su važne za donošenje
zakonite odluke i da sa jednakom pažnjom ispita i utvrdi ne samo činjenice koje terete
okrivljenog nego i one koje mu idu u korist. U vezi s ovim principom tri pojma su njegova
okosnica za valjanost odluke prekršajnog organa, a to su istina, potpuno razmotrenih
činjenica i svake činjenice ponaosob. U stvari, smisao postupka u cjelini jeste utvrđivanje
istine. Istina se utvrđuje samo na osnovu potpuno razmotrenih činjenica, i to kako na osnovu
razmatranja svake činjenice ponaosob, tako i činjeničnog stanja u cjelini. Nadležni organ za
vođenje prekršajnog postupka, prema tome, može odluku da donese samo na osnovu pažljivo
razmotrenih činjenica prijavljenog i okrivljenog u vezi sa prekršajem, tj. utvrđivanjem
potpune istine.
Princip ravnopravnosti stranaka – pravo na odbranu.
Ravnopravnost stranaka u
prekršajnom postupku podrazumijeva da okrivljeni, posebno ukoliko je u pitanju pravno
neuka stranka, ima ravnopravan stručni i drugi status pred nadležnim organom, da poznaje
svoja prava i da bude u mogućnosti da osporava dokaze optužbene strane i iznosi dokaze u
svoju korist. Ovaj princip izvodi se iz nekoliko zakonskih osnova:
a)
da je organ, nadležan za vođenje prekršaja, dužan da se stara da neznanje ili neukost
stranaka ne bude na štetu njihovih prava;
b)
da u prekršajnom postupku okrivljeni mora već na prvom ispitivanju da bude
obaviješten o prekršaju za koji se tereti i o osnovama optužbe;
c)
da okrivljeni ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam
izabere;
d)
da je organ nadležan za vođenje prekršaja dužan da prilikom prvog ispitivanja
okrivljenog pouči o pravu na branioca i
e)
da okrivljeni, svjedoci i druga lica koja učestvuju u prekršajnom postupku imaju
pravo da pri izvođenju pojedinih radnji u postupku ili na usmenom pretresu govore na svom
jeziku.
Princip slobodne ocjene dokaza
. Princip istinitosti nalaže da je organ nadležan za
prekršaje dužan da u postupku utvrdi istinu i to na način što će se u odluci voditi činjenicama
koje su dokazane, odnosno na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno,
svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Dakle, taj organ razmatrane
činjenice ne posmatra kao formalne dokaze, već ih ocjenjuje po svom slobodnom uvjerenju.
Na ovaj način princip slobodne ocjene dokaza obezbjeđuje da organ nadležan za vođenje
prekršaja umjesto formalne utvrđuje materijalnu istinu, da činjenice u dokaznom postupku
objektivno procjenjuje, one ga u konačnoj odluci u potpunosti ne obavezuju, već je slobodan
u svom uvjerenju, ali ni ono ne može biti protivrječno materijalnoj istini, čime se obezbjeđuje
da ovaj princip ne bude predmet zloupotrebe u odlučivanju.
