PREVENCIJA MALOLJETNIČKOG PRESTUPNIŠTVA – ALMA MEHANOVIĆ
4
2. ''NAJBOLJI INTERES DJETETA''
Djeca se rađaju sa osnovnim pravima i slobodama koja pripadaju svim ljudskim bićima. Zbog
svog uzrasta, kao i stepena fizičkog i psihičkog razvoja, djeca su ovisna o pomoći odraslih
osoba. Zato je nastala potreba da se izdvoje i istaknu posebna prava djeteta. Tokom prošlog
vijeka, u svijetu se formiralo uvjerenje da prava djeteta treba da budu priznata i zaštićena na
poseban način i putem posebnih međunarodnih dokumenata.
1
2.1 Određenje standarda ''najbolji interes djeteta''
Standard ''najbolji interes djeteta'' prihvaćen je kao jedno od osnovnih načela za uređenje i
zaštitu prava djeteta u Konvenciji o pravima djeteta iz 1989. godine (u daljem tekstu:
Konvencija), ali i drugim dokumnetima koji se direktno ili indirektno tiču ovih prava.
Određivanje ''najboljeg interesa djeteta'' vrši se na individualnoj osnovi, imajući u vidu
kontekst u kojem se odlučuje i okolnosti koje postoje na strani svakog pojedinog djeteta, s
obzirom da Konvencija nije precizno definirala navedeni pojam. To je službeni postupak u
okviru kojeg se određuju najbolji interesi djeteta radi donošenja posebno važnih odluka koje
se direktno odnose na dijete i koji zahtijeva striktnije procesne garancije. Također, je
neophodno da se mišljenju djeteta da odgovarajuća težina u skladu sa njegovom dobi i
zrelošću.
2
U ovom postupku učestvuju stručnjaci iz različitih oblasti, jer od njihove interakcije
zavisi uspješnost ocjene ''najboljeg interesa djeteta''.
Postizanju uniformnosti ne treba da se teži sa stanovišta djeteta, jer bi ona imala više loših
nego pozitivnih strana, a bila bi i suprotna ciljevima koji se žele postići korištenjem standarda.
U pravilu, ovaj standard je lakše odrediti negativno nego pozitivno, često je lakše reći šta mu
je suprotno, nego šta mu ide u prilog. Međutim, ovakav način određenja trebalo bi da se
izbjegava, jer u praksi dovodi do slabljenja značaja ovog načela. Nadležni organi i tijela
obavezni su uvažavati ovo načelo pri donošenju svake odluke koja se tiče djeteta, bilo da se
radi o staranju roditelja o djetetu, bilo o ostvarivanju pojedinih prava koja su djetetu priznata
Konvencijom o pravima djeteta.
1
Ilić, Z., Jovanović, V., Žita, K., Lj., Muhibić, E., Poturković, M., Raguz, B. i Sarajlija, Dž. (2007). Putokazi.
Sarajevo: UNICEF i Institucija ombudsmana Federacije BiH,
http://portal.skola.ba/start/LinkClick.aspx?
fileticket=sRilTiOPNVY%3D&tabid=166
(05.03.2020.)
2
United Nations High Commissioner for Refugee (UNHCR) (2008). Smjernice UNHCR – a za određivanje
najboljeg interesa djeteta. Ženeva: Office of the United Nations High Commissioner for Refugees Community
Development, Gender Equality & Children Section Division of International Protection Services,
http://www.refworld.org/cgi-bin/texis/vtx/rwmain/opendocpdf.pdf?reldoc=y&docid=5a816e484
(05.03.2020.)
5
Pretpostavke za realizaciju ovog načela dodatno su osigurane i obavezivanjem roditelja da se
rukovode ''najboljim interesom djeteta'' pri izvršavanju roditeljskih dužnosti. Ono je u funkciji
pomoći donošenja najadekvatnije odluke uz obavezno sistemsko traženje ''rješenja s najviše
pozitivnog ili najmanje negativnog utjecaja na dijete'', njegovom primjenom treba da se
ograniči ''širenje vlasti'' odraslih osoba nad djecom (roditelja, učitelja, ljekara, sudija itd.).
3
2.2. Međunarodni i nacionalni pravni okvir
Kao što smo naveli prilikom određivanja standarda ''najboljeg interesa djeteta'', Konvencija o
pravima djeteta iz 1989. godine je prvi međunarodni dokument koji je svojim odredbama
propisao navedeni standard, a koji je široko prihvaćen od strane država potpisnica
Konvencije. Međutim, Konvencija nije jedini dokument koji se bavi pravima djeteta. Postoje i
drugi relevantni dokumenti koji se također, bave istom tematikom, a koje ćemo u nastavku
rada svakako spomenuti.
2.2.1 Konvencija o pravima djeteta
Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine predstavlja glavni pravni instrument za zaštitu
djece. Pored brojnih pricipa koje je normirala, kao najznačajniji izdvojio se princip ''najboljeg
interesa djeteta'' koji je postao pravnim standardom.
Konvencija ne sadrži preciznu definiciju niti eksplicitno nabrojane zajedničke faktore
najboljih interesa djeteta, ali je Konvencijom propisano sljedeće:
Najbolji interes mora biti odlučujući faktor prilikom preduzimanja posebnih radnji,
naročito onih koji se odnose na usvojenje djeteta
4
i odvajanje djeteta od roditelja protiv
njihove volje.
U svim drugim postupcima koje prema djeci preduzimaju javne ili privatne ustanove,
centri za socijalni rad, sudovi, organi uprave ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno,
ali ne i jedino voditi računa o najboljem interesu djeteta.
U oba slučaja radi se o standardu, zahvaljujući čijoj širini i neodređenosti je moguća njihova
primjena u svim navedenim aktivnostima i svim sporovima, odnosno pri preduzimanju
pojedinih mjera, uz obavezu utvrđivanja njihove sadržine u svakom konkretnom slučaju.
3
Bubić, S. (2014). Standard ''najbolji interes djeteta'' i njegova primjena u kontekstu ostvarivanja roditeljskog
staranja: zbornik radova
''Najbolji interes djeteta'' u zakonodavstvu i praksi
. Uredila Suzana Bubić. Mostar:
Pravni fakultet Univerziteta ''Džemal Bijedić '' u Mostaru.str. 12.
4
Konvencija
Ujedinjenih
nacija
o
pravima
djeteta,
https://www.unicef.org/bih/ba/Konvencija_o_pravima_djeteta.pdf
(05.03.2020.)
7
3. PREVENCIJA MALOLJETNIČKOG PRESTUPNIŠTVA
3.1 Pojmovno određenje maloljetničkog prestupništva
Sintagma maloljetničko prestupništvo ili prestupništvo maloljetnika naizgled je općepoznata
sintagma koja se gotovo svakodnevno susreće u općem javnom diskursu, ali i naučnom
diskursu različitih društvenih i humanističkih nauka, poput: sociologije, kriminologije,
(socijalne) pedagogije, psihologije, socijalnog rada, (krivično) pravnih nauka itd. Međutim,
primijetno je kako se o istoj u svim tim disciplinama nerijetko daju različita sadržinska
značenja. Ipak, ukoliko bi se pokušala odrediti sadržina tog pojma prihvatljiva svim oblastima
nauke koja za predmet svog interesovanja imaju prestupništvo maloljetnika, moglo bi se
kazati da se tom sintagmom označava pojava koja spada u red društvenih pojava u najširem
smislu označenim kao društveno neprihvatljiva ponašanja maloljetnika. Pri tome, čak u okviru
istih nauka, kao što su, na primjer, krivično pravo i kriminologija, ne postoji univerzalno
prihvaćena definicija iste. Razlog tome leži u činjenici što navedena sintagma obuhvata dvije
pojmovne komponente u vezi sa: a) vrstom ponašanja koja se imaju smatrati prestupničkim i
b) subjektima ponašanja koji se označavaju kao maloljetnici, a koje su u nacionalnim
krivičnim zakonodavstvima pojedinih zemalja različito određena.
6
Prema užem shvatanju navedenog pojma, ono obuhvata protivpravna ponašanja maloljetnika
koja su u krivičnom zakonodavstvu neke države inkrminisana kao krivično djelo, te da
maloljetnici pred nadležnim pravosudnim tijelima mogu biti krivično gonjeni i procesuirani
isključivo povodom onih ponašanja za koja pred tim tijelima i na takav način mogu biti
procesuirane punoljetne osobe. Prema širem shvatanju, ono obuhvata pored krivičnih djela i
druge oblike poremećaja u ponašanju, odnosno tzv. rizična ponašanja maloljetnika.
3.2. Pojmovno određenje prevencije
Prevencija se definira kao ''strategija i mjere koje za cilj imaju smanjenje rizika za pojavu
maloljetničkog prestupništva, smanjenje potencijalnih posljedica maloljetničkog prestupništva
na pojedince i zajednicu, uključujući i strah od prestupništva, i to utjecajem na višestruke
etiološke faktore prestupništva''. Prevencija maloljetničkog prestupništva obuhvata sve mjere
kojim se smanjuje ili na drugi način pridonosi kvantitativnom i kvalitativnom smanjenju
6
Gurda, V., Kovačević, R. i Mahmutović, Dž. (2016).
Upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike. Pravni
aspekti i evaluacija tretmana.
Sarajevo: Dobra knjiga, str. 13.
