Primenjena biomehanika u sportu
UNIVERZITET U ISTOČNO SARAJEVU
FAKULTET FIZIČKOG VASPITANJA I SPORTA
Seminarski rad:
IGRA SA LOPTOM SA STANOVIŠTA
BIOMEHANIKE
Predmet: Primenjena biomehanika u sportu
PROFESOR:
STUDENT:
Dr Dejan Gojković
Januar,2021
SADRŽAJ
3. RAZVOJ BIOMEHANIKE KAO NAUKE...................................................................5

2. ZNAČAJ PREDMETA
Potreba za kretanjem je sastavni dio svakog živog bića, jer predstavlja izuzetno važnu ulogu
u njihovom razvoju. U fizičkom vaspitanju svako kretanje predstavlja aktivnost učesnika
koji su svjesni svog cilja. Radi se o aktivnom odnosu čovjeka prema sredini u kojoj se kreće.
Iz tog razloga kretanje se ne može shvatati samo kao biološko - mehanički proces, već kao i
društveno značajna aktivnost. Sa društvenog aspekta, istraživanje kretne aktivnosti čovjeka
je vrlo kompleksno i široko, a u današnjim uslovima ono se sve više proširuje. 3 Ta
kompleksnost istraživanja strukture i toka kretanja u fizičkom vaspitanju može se vršiti samo
objedinjavanjem rezultata istraživanja anatomije, fiziologije, psihologije, fizike,
psihomotorike, biomehanike. U tom pogledu značaj biomehanike je posebno važan. Budući
da u biomehaničkim istraživanjima pokreta i kretanja učestvuju egzaktne nauke, a rezultati
se eksperimentalno potvrđuju dajući konačne zaključke koji postaju opšte vrijednosti. Na taj
način nauka o kretanju sa biomehanikom dobija konkretnu naučnu podlogu čime se
učvršćuje i egzaktnost teorije fizičkog vaspitanja. Sva kretanja koja izvodi čovjek kako na
poslu tako i u sportu, podvrgnuta su zakonitostima biomehanike. U kretanju koje se vrši u
procesu fizičkog vaspitanja može se pratiti: razlog kretanja, kvalitet kretanja i tok kretanja. U
procesu formiranja motoričkih navika za neko složeno kretanje kod početnika, nastavnik
fizičkog vaspitanja može to kretanje razložiti na dijelove, samo na bazi poznavanja
biomehanike. Poznavajući osnove biomehaničkih zakonitosti on može da utiče na pravilan
razvoj aparata za kretanje kod učenika u smislu njegovog poboljšanja. U suprotnom može se
desiti da nepoznavanjem biomehanike i svojim nesavjesnim radom podstiče stvaranje
tjelesnih deformiteta na koštano - zglobnom sistemu i tamo gdje se oni nebi pojavili.
Poznavanje biomehaničkih zakonitosti i njihovo permanentno izučavanje treba da omogući
bolja i kvalitetnija saznanja i shvatanja sportskih pokreta (tehnika ) u njihovoj suštini, kao
njihovo objektivno procjenjivanje i usavršavanje u cilju poboljšanja sportskih dostignuća.
Biomehaničke analize treba da omoguće lakše i objektivnije otkrivanje i odstranjivanje
grešaka, te uspješnije traženje i primjena odgovarajućih korekcija u dotadašnjem načinu
izvođenja tehnike (traženje racionalnije tehnike). Na primjer, skakač u vis je preskočio
visinu od 200 cm. Da bi pomenuti skakač preskočio visinu od 210 cm, neophodno je da u
svojoj tehnici koju je ranije koristio unese odgovarajuće korekcije. Samo na taj način može
se spriječiti pojava pogrešnog kopiranja tehnike koja je često uzrok nastajanja tzv. „plafona“.
3. RAZVOJ BIOMEHANIKE KAO NAUKE
Biomehanika je prešla izuzetno dug vlastiti razvojni put dok konačno nije postala samostalna
naučna disciplina. Teškoće koje su u najvećoj mjeri otežavale razvoj biomehanike kao
samostalne nauke imale su objektivne uzroke u velikoj složenosti problema kojim se ona
bavila, a to je kretanje čovječijeg tijela. Kako je taj problem postajao sve aktuelniji za
izučavanje, u smislu pravilnog razvoja organizma i sticanje određenih navika kretanja i
poboljšanje psihomotoričkih sposobnosti, biomehanika se izdvaja kao posebna naučna
disciplina i nalazi svoje mjesto u okviru fizičke kulture. 4 Prvi podaci počinju od Galena (131
- 201), poznatog gladijatorskog ljekara, koji je utvrdio da se impulsi, koji potiču iz mozga,
živcima prenose na mišiće, koji se zbog toga skraćuju (grče), što prouzrokuje kretanje. U
srednjem vijeku dolazi do zastoja u razvoju anatomije i drugih nauka, zbog poznatog odnosa
crkve prema prirodnim naukama. Leonardo da Vinči (1452 - 1519), veliki naučnik i
umjetnik, potajno se interesovao za čovječiji aparat za kretanje i mogućnosti da i čovjek
može da poleti.Njegovu studiju o anatomiji čovjeka ovjekovječili su brojni crtži ostali do
danas a posebno onaj na kojem je prikazan veliki grudni mišić koji bi trebao da pokreće
vještački konstruisana krila. 5 Boreli (1679), italijanski ljekar i matematičar objavio je prvo
pisano djelo sa biomehaničkim sadržajem pod nazivom „De Motu Animalum“ (o kretanju
životinja). On po prvi put teži da odredi težište čovječijeg tijela primjenom zakona o
ravnoteži na poluzi. U drugoj polovini 19.vijeka francuski ljekari Marey i Demeni, uvode
nove metode u istraživanju kretanja istražujući tehniku brzog marša na kolonijalnim
trupama. Pronalazak fotografije, pravi prekretnicu u biomehaničkom istraživanju kretanja.
Marey (1882), konstruisao je kinokameru koja je bila preteča modernoj kinokameri sa ciljem
da otkrije tajnu letenja. Demeni, Mareyev učenik je pronašao novu metodu istraživanja,
hronofotografski metod, koja je imala mnogostruku primjenu. Dvadesetih godina 19.vijeka
njemački naučnici W. Braune i O. Fischer, usavršili su metod hronofotografije. Uspjeli su da
odrede težište tijela i težinu pojedinih dijelova tijela. Objavili su rad pod nazivom: “Der
Gang Des Menschen.“ (čovječiji hod). U periodu prije 1.sv.rata više anatoma je objavilo
radove, koji su doprinijeli razvoju funkcionalne anatomije, (H.Straser,1908, udžbenik o
mehanici mišića i zglobova; R.Fick,1910, udžbenik o anatomiji i mehanici mišića i
zglobova; H.Braus, djelo anatomija čovjeka). 6 U periodu između dva svjetska rata u bivšem
SSSR, biomehanika doživljava snažan zamah u svom razvoju. Objavljeni su značajni radovi
u tom periodu, kao što su: M. F. Ivanjicki, (1938) „ Kretanje čovječijeg tijela.“ A. Kokotov,
(1939), „Biomehanika tjelesnih vježbi.“ N. A. Bernštajn, (1940) „Ispitivanje biomehanike
hodanja, trčanja i skoka.“ U bivšoj Jugoslaviji na inicijativu B. Poliča direktor Instituta za
fizičku kulturu u Beogradu, 1950. godine, osnovan je kabinet za biomehanička istraživanja,
prvi takve vrste na našim prostorima. 1960. godine u Lajpcigu je održano prvo međunarodno
zasjedanje o biomehanici na kome je biomehanika promovisana kao posebna naučna
disciplina. Za Winter-a (1979), biomehanika je interdisciplinirana nauka jer opisuje,
analizira i procjenjuje ljudsko kretanje. Miller i Nelson, (1973), smatraju da je biomehanika
nauka koja istražuje efekte unutrašnjih i vanjskih sila koje djeluju na živi organizam. U

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti