SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
KINEZIOLOŠKI FAKULTET
(studij za stjecanje stručnog naziva:
Stručni specijalist trenerske struke,
kondicijska priprema sportaša)
Alen Melon
PRIMJENA PLIOMETRIJSKIH VJEŽBI U
TRENINGU SKAKAČA U VIS
(
završni rad)
Mentor
:
doc.dr. sc. Luka Milanović
Zagreb, veljača 2019
.
PRIMJENA PLIOMETRIJSKIH VJEŽBI U TRENINGU
SKAKAČA U VIS
Sažetak
Pliometrijski trening bitan je element trenažnog programa svih atletičara pa tako i vrhunskih
skakača u vis. Iako se razvio prije više od pola stoljeća i bilježi se u literaturi, brojni treneri još
uvijek ne razumiju njegovo pravilno korištenje. Nepravilna primjena takvog treninga umanjuje
njegove pozitivne učinke ili dovodi do neželjenih ozljeda, dok izbjegavanje korištenja istog
kompromitira razvoj sposobnosti kod sportaša. Cilj ovog rada je detaljno opisati pliometriju te
prikazati trening pliometrije i specifične pliometrijske vježbe u pripremi skakača u vis.
Kljucne rijeći: atletika, pliometrija, skok u vis.
THE USE OF PLYOMETRIC EXERCISES IN HIGH
JUMPER’S TRAINING
Summary
Plyometric training is an important element of the training programme of most top level track
and field athletes, including high jumpers. Although it has developed over more than half a
century and been reported in the literature,its proper utilisation is still not fully understood by
many coaches. Some apply plyometrics incorrectly, which can reduce the positive training
effects or even lead to injuries, while others avoid the means, and thus compromise the
potentialperformances of their athletes.The aim of this work is to describe plyometrics in details
and show its use in the training process of high jumpers.
Key words: high jump, plyometrics, track and field.
1
1. UVOD
Iako su zapadnjački sportski znanstvenici postali svjesni važnosti pliometrije 1970-ih, ovaj oblik
treninga razvijen je u Sovjetskom Savezu između 1950. i 1960. godine. Pojam pliometrije u
početku je bio sinonim za troskokaše i troskokaški trening. Za razvoj specifične vrste snage
potrebne stopalu za izvedbu svih faza skoka, atletičari su u treningu koristili kutije s kojih su
izvodili razne vrste doskoka i naskoka sa što kraćim zadržavanjem na podlozi. Izrazi “istezanje-
skraćivanje”, ”dubinski skok”, ”reaktivni trening” počeli su se sve više pojavljivati u literaturi
1960-ih godina. U to se doba pojavila vrlo bitna studija u literaturi od strane Verkhoshanskog
(1967), u kojoj je autor zagovarao korištenje dubinskih skokova u trenažnom procesu s visina
između 0.75m i 1.15m. Prema REID-u (1967) mnogi su treneri tako zaključili kako bi bilo
moguće razviti specifičnu vrstu snage doskačući sa sve viših i viših kutija te naskačući ponovno
na iste. Takva vrsta treninga u to doba nije bila potkrijepljena znanstvenim istraživanjima te se
značajno povećavao broj neželjenih ozljeda. Treneri su međutim često racionalnim
razmišljanjima dolazili do zaključaka kako su atletičari koji nisu bili u stanju izvesti zadanu
vježbu bili jednostavno preslabi.
Valeriy Borzov, dvostruki olimpijski pobjednik u sprinterskim disciplinama na Olimpijskim
igrama u Munchen-u 1972. godine, bio je veliki zagovarač ovakve vrste treninga u trenažnom
procesu sprintera, te je intenzivno koristio različite vrste skokova, ali nikako nije bio prvi sprinter
koji je primjenjivao pliometrijski trening. Mnogi su sprinteri također sudjelovali u disciplinama
skoka u dalj, kako bi unaprijedili vlastite pliometrijske sposobnosti. Međutim, pliometrijski
trening ni u kojem slučaju nije bio korišten samo od strane skakača i sprintera, već su ga bacači
koristili za pripremu kako donjeg tako i gornjeg dijela tijela. Pliometrija gornjeg dijela tijela
uglavnom se sastojala od vježbi s medicinkom težine tri do šest kilograma. Pliometrijski su
trening koristili i trkači na srednje i duge pruge u obliku poskoka uzbrdo kako bi razvili snažan i
brz korak, a otpor im je stvarao nagib terena.
Svi ovi primjeri pokazuju kako pliometrijski trening, posebno kod atletičara pa tako i skakača u
vis, kao takav nije novost, ali njegova ispravna primjena zahtjeva pojašnjenja i smjernice koje će
se obraditi u ovom radu.
3
su svaka u svome vremenu dovodile do značajnih poboljšanja u ostvarenim rezultatima. Razvoj
tehnike nastupao je sljedećim redoslijedom:
1.ZGRČKA: zalet je okomit na letvicu, skakač preskače letvicu zahvaljujući fleksiji u zglobu
kuka i koljena u fazi nakon odraza, kako bi postigao čučeći položaj u trenutku prelaska preko
letvice.
2. ŠKARE: zalet je pod kutem od 45 stupnjeva iz kojeg slijedi odraz vanjskom nogom. Zamašnu
je nogu potrebno podignuti iznad visine letvice te se na istu nogu vrši i doskok. Ovo je jedna od
najjednostavnijih tehnika te se primjenjuje u radu s mlađim dobnim skupinama.
3. DVOSTRUKE ŠKARE: ova se tehnika razvila iz prekoračne tehnike. Nakon zaleta i odraza,
podiže se opružena zamašna noga uz rotaciju trupa kako bi se postigao horizontalni položaj.
Podizanje kukova na veću visinu postiže se zahvaljujući rotaciji trupa, a koordinacija i
fleksibilnost neophodne su za pravilno i efikasno izvođenje ove tehnike.
4. ZGRČNA TEHNIKA: zalet je dužine od prilike 14 metara te se nalazi pod kutem od 45
stupnjeva s obzirom na letvicu. Odraznu nogu potrebno je privući na grudi, zamašnu se nogu
podiže prema letvici pogrčenu u koljenom zglobu, dok se desnu ruku spušta iza letvice. Prelazak
letvice je u „poniranju“, zahvaljujući kružnoj akciji koljena i stopala, a doskače se na ruke i nogu
s kojom se skakač odrazio.
5. OPKORAČNA TEHNIKA: izvodi se iz zaleta duzine 6 do 10 koraka, nakon zaleta slijedi
odraz i zamah ispruženom nogom i rukom prema gore, što dovodi do rotacije oko uzdužne osi
tijela. Skakač prsima prelazi letvicu te doskače na ruku, rame i kuk.
6. LEĐNA TEHNIKA: pojavila se 1968. godine na Olimpijskim igrama u Meksiku kada je
skakač imenom Dick Fosbury zahvaljujući njoj osvojio zlatnu medalju s preskočenih 224 cm.
Razlikuje se od svih ostalih tehnika jer je zalet polukružni, a prelazak letvice leđni. Ovom se
tehnikom koriste gotovo svi skakači u vis u današnjem vremenu te su svi važeći svjetski rekordi
