INDIDUALIZACIJA NASTAVE U CILJU UNAPREĐENJA USPJEHA UČENIKA U
POJEDINIM NASTAVNIM PREDMETIMA
Pojam „uspješan nastavnik“ možemo posmatrati kroz više parametara a to su: postignuti
rezultati u radu sa učenicima, disciplina na časovima, uspjeh na školskim takmičenjima i sl. Za autore
ovog članka je uspješan onaj nastavnik koji poštuje principe individualizacije nastave ili
individualizovane nastave.
Za Individualizaciju nastave sa razlogom možemo reći da predstavlja vrhovni ideal
konstantnih reformi obrazovanja. Ove reforme najčešče podrazumijevaju stavljanje učenika u centar
pažnje, napredovanje u skladu sa individualnim razlikama, samostalan rad učenika i povezivanje
obrazovnih sadržaja sa zahtjevima tržišta rada.
Pod pojmom individualizovane nastave podrazumjevamo takvu organizaciju nastavnog
rada koja se temelji na individualnim razlikama između pojedinaca. Zahtjevi nastave usklađeni su
sa individualnim mogućnostima učenika i njihovim karakteristikama u radu. Temelji se na
samostalnom radu učenika (Marković, 2005).
Suština individualizovane nastave je „u različitim didaktičko-metodičkim postupcima
usmjerenim ka zadovoljenju individualnih potreba svakog učenika tako da se do maksimuma utiče na
njegovo učenje i razvoj.“ (Đukić, 1995)
Svi nastavnici moraju uzeti u obzir činjenicu da pojedini učenici bez obzira na tip škole koju
pohađaju, bila ona opšteobrazovna ili stručna, imaju manje ili više razvijeno apstraktno mišljenje.
Dalje, učenici se razlikuju po mentalnim sposobnostima kao što su divergentno ili konvergentno
mišljenje, retencija, kreativnost i sl.
Neki učenici teže shvataju uzročno – posljedične u nekoj pojavi ili procesu, tj. mogu ih shvatiti samo
ako ih sagledaju u cijelini / u njihovoj stvarnosti.
Činjenica je da svaki školski predmet u sebi sadrži određene specifičnosti kao i to da su
pojedini predmeti sami po sebi apstraktniji od drugih (npr. matematika). Samim tim teže je približiti
njihove sadržaje učenicima i pronaći odgovarajuće načine poučavanja. Ipak, svi časovi mogu biti
uspješni ako nastavnik na adekvatan način uvede učenika u određeni sadržaj, izabere i adekvatno
primjeni različite oblike rada u nastavi. Na kraju, prilikom vrednovanja učenikovih usvojenih znanja i
vještina potrebno je iskazati određenu fleksibilnost i odgovornost jer ocjena iz predmeta nije samo
brojčani parametar. Ona će kasnije imati veliki utjecaj na život učenika, i zbog toga kao formalni
pokazatelj mora što objektivnije odražavati realno znanje ili usvojene vještine.
Iz pomenutih razloga veoma je bitno u prvom dijelu sata, prije najave ciljeva realizovati kvalitetnu
psihološku pripremu koja nije ništa drugo nego povezivanje obrazovnog sadržaja sa realnim životom.
Psihološka priprema ima dvostruku ulogu:
1. Da emocije učenika otvori ka obrazovnom sadržaju;
2. Da učeniku ukaže koja je povezanost između nastavnog sadržaja i stvarnosti u kojoj učenik
živi i djeluje (na koji način taj sadržaj može doprinijeti kvalitetu njegovog života).
Od nastavnikove kreativnosti ovisiće intenzitet učenikove usmjerenosti ka sadržaju. Nastavnik
treba pratiti aktuelna dešavanja iz stručne oblasti kako bi u uvodnom dijelu sata mogao u odjeljenju
staviti na razmatranje neki događaja koji se desio u skoroj prošlosti ili koji tek treba da se desi. U
okviru diskusije koju će usmjeravati nastavnik, učenici će prepoznati važnost informacija koje će
obrađivati na aktuelnom satu. Da bi ovakva psihološka priprema u potpunosti ili većem dijelu uspjela,
potrebno je naglasiti da nastavnik mora biti dobar poznavalac interesa i motiva koji su pokretači
ponašanja učenika u određenom razvojnom periodu.
Saradnička nastava je karakteristična po daleko većoj aktivnosti učenika nego što je to
slučaj u predavačkoj nastavi. Saradnička (kooperativna) nastava podrazumjeva aktivnost oba
faktora – i nastavnika i učenika. Udio jednoga i drugoga u tome radu ne može biti jednak jer
nastavnik znanjem, životnim iskustvom i zrelošću daleko nadmašuje učenika. (Vilotijević,
2007) Uprkos tome što veći broj škola nemaju sve potrebne uslove za rad to jeste nemaju
dovoljan broj učionica i kabineta, nedostaju neophodna nastavna sredstva i pomagala, postoji
veliki broj učenika u odjeljenju i sl, treba koristiti sva četiri oblika rada u odjeljenju (frontalni,
grupni, individualni i rad u parovima).
Frontalni oblik rada prevladava u tzv. staroj školi. Nastava je uniformna, pojavljuje se monotonija
u radu, nedostaje individualni pristup svakom učeniku (Bognar, 2002 prema Števanić – Pavelić &
Vlasac, 2006). Frontalni oblik rada je oblik rada prema kojem većina nastavnika gaji određene
simpatije jer je lakši za realizaciju. Ovaj oblik rada je kritikovan u savremenoj nastavnoj metodologiji,
ali je ipak veoma koristan jer nastavnik učenicima prenosi informacije na sistematičan način. Ipak,
evidentno je da čas na kojem veći dio vremena učenici pasivno slušaju izaziva dosadu zbog čega
retencija sadržaja značajno slabi. Postoje dva načina kako da izbjegnemo ove nedostatke frontalnog
oblika rada.
1. Na samom početku sata nastavnik treba zamoliti učenike da klupe u učionici postave u obliku
slova „U“ tako da se ostvari direktan kontakt nastavnika sa svim učenicima u odjeljenju i time
izbjegne efekat „zadnje klupe“.
2. Frontalni oblik rada, nastavnik ne bi trebao primjenjivati više od 15 minuta, nakon čega bi
trebao prećI na drugi oblik rada.
Frontalni oblik rada treba predstavljati samo uvodnu fazu u kojoj nastavnik učenicima daje primjer
kako će u nastavku sata pomoću nastavnih sredstava i pomagala samostalno raditi na zadacima.
Od fronatalnog oblika rada u razredu / fronatalnog poučavanja, prema nekim autorima značajno
bolje rezultate daje kooperativno učenje (Ćatić & Sarvan, 2008).
O kooperativnom (saradničkom) učenju govorimo onda kada učenici rade zajedno, u
parovima ili malim grupama, da bi ostvarili zajednički zadatak, istražili zajedničku temu ili
nadogradili uzajamne spoznaje, stvorili noveideje, nove kombinacije ili jedinstvene inovacije.
Da li će u nastavku sata nastavnik koristiti grupni, individualni ili rad u parovima zavisi od broja
učenika u odjeljenju. Grupni rad je dobro koristi u odjeljenjima sa većim brojem učenika dok za rad u
parovima ili individualni oblik rada važi suprotno. Treba imati na umu to da je rad u parovima ustvari
ništa drugo nego rad sa malim grupama. Prednost rada u parovima nad radom u grupama je to da je
lakše podjednako angažovati učenike u paru i koordinirati njihov rad nego što je to slučaj sa grupom.
O radu u grupama većina nastavnika posjeduje potrebne informacije a mi ćemo se bazirati samo na
njegovim prednostima i nedostacima, koji su navedeni u tabeli ispod.
