Akademija scenskih umjetnosti

Univerzitet u Sarajevu

Odsjek: Gluma

DIPLOMSKI RAD 

Proces

Profesor

:                                                                                                             

Studentica: 

Ermin Bravo                                                                                                      Mirjana Đan
v.ass. Džana Pinjo

Sarajevo, april 2016.

DIPLOMSKI RAD – ODSJEK: GLUMA – I CIKLUS STUDIJA

Sadržaj

Uvod......................................................3

Pozorište.................................................4

Recepcija.................................................9

Gluma(c).................................................12
 
Proces...................................................16

Kolektivna diplomska predstava: Na dnu...................20

Samostalna diplomska predstava: ‘Noć, Majko..............28

Epilog...................................................40

2

background image

DIPLOMSKI RAD – ODSJEK: GLUMA – I CIKLUS STUDIJA

Pozorište

„Voljelo je da se desi

.“

3

Pozorište  u   sebi   sadrži:   višeznačnost,   diskontinuitet, 
heterogenost,   simultanost,   parataksu,   svemijesnost, 
autorefleksiju,   dekompoziciju,   slavi   umjetnost   kao   fikciju 
i  slavi   pozorište   kao   proces,   pluralizam,   više   kodova, 
subverziju,   perverziju,   dekonstrukciju   –   bilo   da   je   akter 
tema ili glavni lik, a tekst osnovni materijal ili važi kao 
autoritaran   i   arhajski,   bilo   da   je   polazište 
netekstualnost,   igra   s   gustoćom   znakova,   muzikaliziranje, 
vizualna   dramaturgija,   tjelesnost,   šok,   uzbuđenje, 
zbunjenost i druge reflektivne forme.

Autorefleksija   se   javlja   kao   nužnost,   možda   upravo   zbog 
opšteg shvatanja da pozorište uvijek govori o nečem drugom, 
o   prošlosti   kojom   priča   o   sadašnjosti.   Autorefleksija   je 
pomjeranje   iz   “sigurne   luke”,   jer   upućuje   gledaoca   da 
značenje traži unutar prostora događanja, i da taj prostor 
nije samo onaj koji pred sobom vidi i u kojem sjedi, nego i 
onaj   koji   se   sobom   u   sebi   vidi.  Otvoreno   poziva   na 
recipročnost.  Kako   i   sam   čin   pozorišta   u   sebi   sadrži 
ponavljanje,   gotovo   ritualno   se   manifestira   iskustvo   u 
kojem   dolazi   do   razbijanja   ustaljene   matrice   vremenskog 
kontinuuma.   Pozorište   se   manje   bavi   prikazivošću   razvoja 
fabule, a više involviranjem unutrašnjih i vanjskih stanja. 

Pozorište i vrijeme
„Kada   se   vremena   budu   sklopila,   čitava   magija   postojanja 
pretočiće se u jedne jedine grudi.“

4

Vrijeme postoji samo po tome što ide tamo gdje više nije. 
Pozorište vrijeme ne shvata konformistički: ništa ne čeka i 
ništa se ne odlaže “za poslije”. 

3

 Marko Aurelije

4

 „Pozorište i njegov dvojnik“ – Antoin Artaud

4

DIPLOMSKI RAD – ODSJEK: GLUMA – I CIKLUS STUDIJA

Sadašnje   vrijeme   jedino   je   u   kojem   ono   može   postojati. 
Vrijeme   je   trenutak   prisustvovanja   mogućnosti   da   se   sutra 
glumac   i   gledalac   ne   mogu   sastati   na   istom   prostoru, 
trenutak osveštene smrtnosti. Mogućnost da sutra ni onog ko 
je ovo pisao, ni onog koji upravo čita možda neće biti, da 
možda   ničeg   neće   biti.   Zato   ono   ne   može   postojati   kao 
vizija, već samo kao trenutna težnja. 

Vrijeme je iskustvo koje svi dijele, to je u središtu novih 
dramaturgija vremena: od mnoštva iskrivljavanja vremena do 
približavanja pozorišta performansu u realnom vremenu, kao 
zajedno   proživljenoj   situaciji.   Trenutak   nije   ništa   drugo 
nego   treptaj   odlučnosti   u   kojem   se   puna   situacija 
djelovanja otvara i drži mogućom.

Pozorište i prostor
Pozorište je svako mjesto na kojem se održi igra gledaoca i 
glumca.   Kvalitet   igre   zavisi   od   njenih   sudionika   i   od 
ujednačenog razumijevanja njenih pravila, od pojedinačne i 
zajedničke želje za prepuštanjem i osjećajem (osjetilima i 
osjećanjima, ne zaboravljajući da je u toj riječi sadržana 
i   riječ   “sjećanje”),   od   spremnosti   na   razmišljanje   i 
zamišljanje.

Prostor je uokviravanje uokvirenog. On je realna fikcija i 
fiktivna realnost, fiktivna fikcija i realna realnost - sve 
u   odnosu   na   svijet   u   kojem   se   nalazi   i   onaj   na   koji   se 
referira. Prostor može imati onoliko nivoa na koliko uspiju 
da   borave   gledalac   i   glumac   istovremeno.   To   je   prostor 
mašte i prostor osjetila, materijalni i energetski prostor, 
lični prostor, prostor pozorišta i prostor države – a može 
biti   i   prostor   univerzuma   u   svoj   njegovoj   nepreglednosti. 
On   nije   samo   stvar   materijalnog.   O   njemu   se   može 
razmišljati   kao   o   prostoru   pozorišnog   procesa,   njegovoj 
trenutačnosti,   živoj   nedovršivosti   i   istinitoj   i   izravnoj 
komunikaciji sa gledaocem.

5

background image

DIPLOMSKI RAD – ODSJEK: GLUMA – I CIKLUS STUDIJA

„Dramski   prostor   uvijek   ostaje   odvojeni   simbol   nekog 
svijeta   kao   totaliteta,   ma   koliko   se   on   fragmentarno 
prikazivao.   U   postdramskom   kazalištu   prostor   pak   postaje 
doduše   istaknutim   dijelom   svijeta,   ali   dijelom   koji   se 
misli,   tako   da   ostaje   u   kontinuumu   realnoga:   svakako   i 
prostorno-vremenski   uokviren   isječak,   ali   ujedno   i   dio   u 
kontinuitetu, te utoliko fragment životne zbilje.“

7

  

Ako   govorimo   o  značaju   pozorišta,   treba   razmišljati   o 
spektru   osobenosti   i   nezamjenjivosti   u   odnosu   na   druge 
medije,   o   specifičnosti   pozorišne   umjetnosti   kao 
presijecanju   estetski   organiziranog   i   svakodnevno   realnog 
života.   Njegova   snaga   leži   upravo   u   slobodi   iskaza,   u 
neograničenim   mogućnostima   svakog   elementa   pojedinačno. 
Zato   je   pozorište   nepregledno   za   svaki   otvoren   um,   za 
pristanak na širinu, za prepuštanje igri, za ličnu katarzu. 
Služi Čovjeku kao kompas sa kojim može da osjeti ko je on i 
kako   se   mijenja.   Podsjeća   da   značenje   uvijek   prevazilazi 
riječ,   zvuk,   pogled,   drhtaj.   Pozorište   upućuje   na 
postojanje   drugačijih   pogleda   na   realnost,   osobito   na 
uzaludnost čovjekove borbe da ovlada prirodom. 

Težnja   pozorišta  je   bogatije   iskustvo.   Zato   ono   ne   može 
biti okrenuto samo sebi.  Pozorište koje želi da “ide gore” 
mora sa sobom povesti i gledaoca – pa bilo da izabere da ga 
gurne   prema   naprijed,   da   hoda   paralelno   sa   njim   ili   da 
gledaoca   podstiče   da   ga   vodi.   Zato   ono   ne   smije   ugađati 
publici,   niti   pak   činiti   drugu   akciju   u   cilju   da   bude 
hvaljeno,   društveno   prihvaćeno   ili   korišćeno   od   strane 
vanjskog subjekta radi propagiranja ideje koja ne polazi od 
same ideje pozorišta kao umjetnosti. 

Pozorište   treba   artikulisati   sudbinsku   izručenost   čovjeka 
nekom   zakonu   koji   ostaje   nepoznat   –   a   ne   trivijalnu 
kauzalnost   svakodnevnice.   Ono   nije   mimeza,   niti   prikaz 
prošlosti   samim   tim   što   ništa   ne   podražava   –   ono   jeste. 

7

 Postdramsko kazalište – Hans Thies Lehmann

7

Želiš da pročitaš svih 41 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti