SADRŽAJ

UVOD

3

1.Ciljevi i rizici privatizacije

4

1.1.Ciljevi privatizacije

4

1.2.Rizici privatizacije

4

2.Metode privatizacije

5

2.1.Metode privatizacije

5

3.Proces privatizacije u BiH

6

3.1.Proces privatizacije

6

3.2.Bosna I Hercegovina u poslijeratnoj tranziciji

6

3.3.Ishod privatizacije u BiH

8

3.4.Problemi I prepreke u procesu privatizacije u BiH

9

4.Uzroci neefikasnosti javnih komunalnih preduzeća

9

4.1.Modeli povjerovanja poslova javnih komunalnih preduzeća

11

5.Dugoročne promjene u komunalnim djelatnostima zakonodavstva  13

5.1.Privatizacija I reforma zakonodavstva komunalnih djelatnosti

13

5.2.Primjena metoda i politika privatizacije komunalnih preduzeća

14

ZAKLJUČAK

16

LITERATURA

17

UVOD 

 

2

“Privatizacija“   uključuje   interakciju   između   države   i   privatnih   poslovnih   ljudi   i/ili 

kompanija, kakva postoji i u slučajevima bilo kakvog oblika javnog ugovaranja ili javnih 
nabavki.

1

  Odnosno, privatizacija predstavlja proces transfera imovine, odnosno kapitala iz 

javne (državne) u privatnu svojinu. U širem smislu može označavati i privatno upravljanje 
državnom imovinom. 

Koja je svojina ekonomski efikasnija (privatna ili državna) je pitanje oko kojeg su se 

koplja lomila jako dugo. Historija je, za sada, presudila da je privatna svojina jedini zdrav 
temelj   ekonomskog   života,   pa   su   i   sistemi   zasnovani   na   državnoj   i   društvenoj   nestali   – 
pogotovo novija historija, bar što se tiče naših prostora. Savremena ekonomska teorija kaže 
da   su   državna   i   privatna   svojina   jednako   efikasne   ako   su   zadovoljene   pretpostavke   o 
savršenom tržištu, potpunim informacijama i potpunim ugovorima. 

Prije skoro 30 godina započet je svjetski proces privatizacije, iniciran u Velikoj Britaniji 

od   strane   vlade   Maraget   Tačer.   Proces   je   postao   globalan   i   zahvatio   je   ne   samo   bivše 
socijalističke zemlje, već i razvijene i zemlje u razvoju. Sve vlade se žure da se riješe državnih 
preduzeća, iako neke još oklijevaju ne bi li ih još malo koristile za sopstveno bogaćenje. 

No, i danas postoje autori koji osporavaju uticaj svojine na efikasnost preduzeća i 

privrede,   odnosno   koji   izvore   efikasnosti   traže,   i   nalaze,   negdje   drugdje.   Jedna   linija 
razmatranja oslanja se na studiju Berlea i Meansa iz 1932. godine i tvrdi da ni savremene 
korporacije nisu privatna preduzeća u pravom smislu, jer je upravljanje odvojeno od svojine, 
tj. korporacijama upravljaju menadžeri, a ne vlasnici, pa se opet javlja agencijski problem, tj. 
pitanje može li se i kako obezbjediti da menadžer, bio on u privatnom ili državnom preduzeću, 
radi u najboljem interesu vlasnika, bio on država ili privatno lice. Tačno je da agencijski 
problem postoji u privatnim korporacijama, ali je izvjesno da velika većina menadžera radi u 
interesu privatnih vlasnika, jer su brojni mehanizmi koji ih na to podstiču u zrelim tržišnim 
privredama – od skupštine akcionara, preko podsticajnih sistema nagrađivanja, do tržišta 
kapitala.  

Proces   tranzicije   u   BiH   duboko   je   zašao   u   svoju   drugu   deceniju.   Tranzicija 

podrazumeva   raskid   sa   nekadašnjim   obrascem   privređivanja   i   njemu   primjerenim 
instituacionalnim ambijentom, odnosno prelazak iz jednog oblika ekonomskog i društvenog 
sistema (netržišnog ili nedovoljno tržišnog i totalitarnog, odnosno populističkog) u drugi, 
sasvim drugačiji sistem (tržišni i demokratski). U ovom radu akcenat je stavljen na proces 
privatizacije kao centralno pitanje, ili kako sam naslov rada kaže osnovno uporište tranzicije. 
Privatizacija je osnovno uporište tranzicije, jer je prvi uslov za reafirmaciju tržišne privrede. 
Procenjujući   na   osnovu   vrijednosti   preostalog   neprivatizovanog   kapitala   u   društvenom   i 
državnom   vlasništvu   (preostala   preduzeća   i   banke,   zemljište,   javni   sektor),   proces 
privatizacije je i danas tek pri kraju početne faze.U ovom radu akcenat ćemo dati na temi 
privatizaciji komunalnih preduzeća.Navest ćemo razloge zašto treba privatizovatii na koji 
način.

1.

CILJEVI I RIZICI PRIVATIZACIJE 

 

1

 

http://sh.wikipedia.org/wiki/Privatizacija 

2

 Rikalović G, 2002, Aktuelni koncept privatizacije kao osnovno uporište tranzicije, Ekonomski anali (br. 46), 

Beograd: Ekonomski fakultet, 77. str.

 

3

background image

2.1.

Metode privatizacije 

 

Privatizacija (čitava ili djelimična) se može izvršiti uz pomoć nekoliko metoda: 

Direktnom prodajom ili kroz zajednička ulaganja sa strateškim investitorom; 

Prodajom najboljem ponuđaču/ponuđaču koji ima najvišu ponudu, nakon odabira 

tendera unutar: 

Otvorene ili 

Zatvorene grupe ponuđača; 

Aukcijom, bilo: 

„Otvorenom“, ili 

„Kontrolisanom“,

Prodajom akcija na berzi; 

Prodajom ili distribucijom vaučera javnosti ili dijelu javnosti (poseban problem koji 

prati prodaju ili distribuciju vaučera je činjenica da često, zbog njihove isuviše široke 
distribucije, ne postoji grupa vlasnika vaučera koji su kompetentni ili odgovorni za 
upravljanje preduzećem); 

Otkupom od strane zaposlenih ili menadžera; 

Kombinacijom nekoliko metoda. 

Svaki   od   ovih   metoda   ima   ulazne   tačke   ili   rizike   korupcije,   od   kojih   su   neki 

generalno primjenjivi, a drugi specifični za pojedini metod. 
 

3.

PROCES PRIVATIZACIJE U BIH 

3.1.

Proces privatizacije 

 

 

5

Privatizacija   praktično   svakog   pojedinačnog   preduzeća   odvija   se   kroz   identični 

proces od četiri (4) koraka: 

Strateško   razmatranje   i   odlučivanje:   razmatranje   i   postavljanje   političkih   i 

ekonomskih ciljeva, uključujući očekivanja od uvoza kapitala i/ili znanja i pristupa 
tržištima   i   tehnologiji;   evaluacija   političkog   i   ekonomskog   okruženja;   selekcija 
privatizacionih kriterija; procjena privatizacionih rizika; razvoj strategije za borbu 
sa   političkim   poteškoćama,   kao   što   je   otpor   javnosti   ili   zaposlenih   i   menadžera 
preduzeća prema privatizaciji, što je zapravo otpor (organizacionim) promjenama.

2

 

Priprema privatizacije: neophodne fizičke, finansijske (npr. tretman starog duga) ili 

organizacione, strukturalne ili kadrovske promjene prije privatizacije, kako bi se ona 
olakšala; procjena imovine i obaveza preduzeća; eventualno određivanje minimalne 
cijene; formulisanje investicija i mjera za zaštitu zaposlenih, koje će novi vlasnik 
preduzeti;   određivanje   zakonske   i   druge   odgovornosti   za   postupanje   sa   „starim 
dugom za zaštitu životne sredine“; garancije da će preduzeće zaista nastaviti da 
posluje i/ili garancije kvaliteta proizvoda; izrada nacrta neophodnih pravnih akata. 

Marketing:   potraga   za   strateškim   investitorom,   tenderski   ili   aukcijski   proces, 

oglašavanje i druge marketinške aktivnosti kao što su: direktne ponude, turneje, itd. 

Evaluacija ponuda/ponuđača, pregovori i zaključivanje ugovora. 

3.2.

Bosna i Hercegovina u poslijeratnoj tranziciji 

 

Iako je od rata prošlo skoro šesnaest godina, Bosni i Hercegovini tek slijedi značajan 

ekonomski oporavak. Uzimajući u obzir vrijeme koje je BiH izgubila tokom rata devedesetih 
godina i dugi period tranzicije do kraja devedesetih (koji je zapravo još uvijek u toku), ova 
decenija reformi nije uspješno iskorištena kako bi se dovršili svi ključni procesi i kako bi se 
omogućilo da država sustigne ostale zemlje koja se više uznapredovale u ovom procesu. 

Tek nedavno je BiH prebacila fokus sa poslijeratne rekonstrukcije na transformaciju 

prema tržišnoj ekonomiji i sporom otvaranju za strane investicije. Međutim, strani i domaći 
investitori se suočavaju sa brojnim preprekama, uključujući složen pravni i regulatorni 
okvir, netransparentne procedure poslovanja, slabe sudske strukture i korupciju. 

Prema izvještaju Svjetske banke „Doing Business 2009”, BiH je sa 117. mjesta na 

kojem je bila prethodne godine, pala na 119. mjesto. Sada je na posljednjem mjestu među 
zemljama Evrope i centralne Azije kada su u pitanju vrijeme i troškovi osnivanja preduzeća, 
kao i troškovi registrovanja imovine. 

Preduzeće će moći pristupiti promjenama samo ako postoji dovoljan nivo znanja o tome šta i kako treba mjenjati.  
No, prije svođenja bilo kakvih promjena neophodno je definisati sve organizacione karakteristike i mogućnosti 
zaposlenih da prihvate nove kulturne obrasce. Neophodno je ubjediti zaposlene da je napredak moguć jedino kroz 
promjene. Zagovornici promjena polaze od toga da su promjene poželjne jer donose beneficije, korist. Protivnici 
ističu teškoće u izvođenju promjena, nejasne posljedice po njihov status, sigurnost, navike... Dakle, postoji „sukob  
kultura”,  pa   je   zadatak  menadžera   da  “otporaše”  prevede  u  dijelove   koje   podržavaju  promjene   (ubjeđivanjem, 
demonstracijom prednosti, davanjem garancija, itd). 

 

6

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti