SEMINARSKI RAD

PREDMET: 

Tehnologija mleka

TEMA: 

Proizvodnja belih sireva u salamuri

Mentor:                                                        Student:

Potpis: __________________                      Potpis: __________________

1

UVOD

Od   davnina   čoveku   je   bila   poznata   hranljiva   vrednost   mleka   i   mlečnih 

proizvoda. Kako bi ovu osetljivu namirnicu čuvao za duži vremenski period čovek je 
iznalazio   razne   načine   konzervisanja,   a   jedan   od   načina   konzervisanja   bila   je   i 
proizvodnja sira.

Poznato je da se sir pravio u Aziji nekoliko hiljada godina p.n.e.; u Egiptu 

4000   godina   p.n.e.,   a   najstarije   slikovito   pismo   o   proizvodnji   sira   potiče   iz 
Mesopotamije još 3500-2800 godina p.n.e.. Na Mediteranu se sirarstvo razvilo preko 
starih Grka i Rimljana. U našoj zemlji sirarstvo se razvilo u srednjem veku( XIII, 
XIV, XV vek ). Međutim, sve do drugog Svetskog rata proizvodnja sireva je bila 
primitivna   i   uglavnom   individualna,   a   tek   posle   rata   se   naglo   razvija   i   dobija 
industrijske razmere.

Vidno mesto u sirarskoj proizvodnji u našoj zemlji zauzima beli sir. Preciznih 

podataka od kada datira proizvodnja ovog sira nema, ali iz starijih zapisa se može 
zaključiti da je našim narodima bio poznat od davnina, pa se sa pravom može reći da 
je to naš autohtoni sir.

Beli sir spada u grupu mekih, kiselo slanih sireva koji zru u slanom rastvoru 

koji doprinosi formiranju senzornih svojstava karakterističnih za ovu vrstu sira.

Od   oko   500   varijeteta   sireva   koje   priznaje   IDF   (International   Dairy 

Federation)   izdvaja   se   poseban   varijetet   „sirevi   sa   visokim   procentom   soli“,   koji 
obuhvata bele sireve u salamuri. Tehnološki proces proizvodnje nije standardizovan, 
već varira po lokalitetima, zavisi od klimatskih uslova i tradicije. U našoj zemlji je 
najzastupljenija   vrsta   sira   i   postoji   više   varijeteta   ovog   sira:   zlatarski,   sjenički, 
homoljski, vlaški i dr. Većina belih sireva se suvo sole i imaju zrenje i čuvanje u 
salamuri, a način soljenja predstavlja osnovnu razliku u odnosu na varijetete sireva 
koji se proizvode u severno evropskim zemljama.

Proizvodnja belog sira u odnosu na druge sireve se pokazala kao rentabilniji 

proizvod, proces zrenja ne traje dugo, a troškovi nege i čuvanja su mali.

background image

3

Iz   praktičnih   razloga,   radi   jednostavnijeg   prikaza   svekolikog   bogatstva 

asortimana sireva, moguće je kod nas sirarsku ponudu sistematizovati u nekoliko 
grupa: sveži (mladi) sirevi, salamureni sirevi, polutvrdi sirevi, tvrdi sirevi, specijalni 
sirevi i topljeni sirevi.

Sveži   mladi   sirevi

 dobijaju   se   zgrušavanjem   mleka   dodavanjem   sirila 

(ferment   koji   se   dobija   iz   telećeg   želuca)   ili   kiselo-mlečnom   fermentacijom   uz 
najmanju dodatnu obradu gruša. Ovi sirevi pripremaju se za brzu potrošnju. Mogu se 
praviti u najjednostavnijim tehničkim uslovima, pa i u kuhinji svakog domaćinstva, ne 
samo na selu već i u gradu.  Najpoznatiji je "švapski sir"- kvark dobijen iz obranog 
mleka. Naknadnim dodavanjem maslaca ili pavlake, dobija se sir "imperijal", "krem 
sir" ili sl. proizvodi. Za ove proizvode karakteristično je prisustvo velike količine 
vlage, više i od 80%. 

Salamureni sirevi

 su tipični za sve zemlje Balkana. U našoj zemli je to beli 

srpski sir, kod Bugara "bugarsko belo sirenje", u Grčkoj "feta" sir (feta na gčkom - 
kriška,   komad).   Kada   se   u   Srbiji   kaže   sir,   misli   se   na   beli   sir,   za   razliku   od 
oblikovanih   sireva   sa   korom   koji   se   pogrešno   nazivaju   kačkavaljima.
Beli   sir   je   tipično   narodni   sir.   Po   kvalitetu   najpoznatiji   je:   pljevaljski,   sjenički, 
zlatarski, svrljiški...

Polutvrdi   sirevi 

nazivaju   se   još   i   sirevi   sa   niskim   dogrevanjem   gruša   ili 

holandski tip sireva. Najpoznatiji predstavnici ove grupe dobili su ime po gradovima 
iz kojih se izvoze još iz 17. veka. Pomenućemo neke:

Gauda 

(gouda) je oblika pogače težine do 12 kg, najčešće oko 8 kg i ispod jednog kg 

(bejbi gauda). Izrađuje se od punomasnog mleka, pa spada u extra masni sir, što mu 
daje prijatan ukus i miris.

Slika 1. Gauda

4

Edam 

sir (edamer ili ajdamer po nemačkom izgovoru, ili edamski sir po našem) u 

obliku je lopte, težine 1,5 kg do 4 kg. Proizvodi se od standardizovanog mleka, pa ima 
najmanje 40% masti u suvoj materiji. Ima relativno tanku, glatku i zaštićenu koru. U 
Nemačkoj ga nazivaju "sir za rezanje".

Slika 2. Edam

Trapist 

sadrži 45% mleč. masti u suvoj materiji, 54-63% vode u bezmasnoj materiji 

sira i 1,5-2,5% soli. Proizvodi se u težini od 2,4 do 0,9 kg. Sir je slamnožute boje, 
aromatičnog   i   slabo   kiselkastog   ukusa,   plastičnog   testa   sa   nekoliko   šupljika   na 
preseku veličine graška. Komercijalana zrelost sira, pod određenim uslovima, postiže 
se za 30 dana.

Slika 3. Trapis

Tvrdi sirevi

  čine vrlo  heterogenu  grupu  sireva,  različitih  po  obliku,  svojstvima i 

tehnologiji izrade. Svaki tvrdi sir, kao kačkavalj, ementaler, čedar, parmezan i mnogi 
drugi izrađuju se posebnom tehnologijom. Zajedničko im je što imaju sadržaj vlage 
ispod 40% i što se prave u velikim komadima. Odlika tvrdih sireva je dug period 
zrenja. Kačkavalj je jedini tvrdi sir u domaćoj ponudi. Sve više liči na polutvrdi sir 
koji   se   prodaje   kao   relativno   mlad,   posle   6   nedelja   zrenja   pa   i   ranije.

Posebni ili specijalni sirevi

 takođe su heterogena grupa: izrađuju se različitim 

tehnologijama,   različiti   su   po   izgledu,   obliku   i   organoleptičkim   svojstvima. 
Najcenjeniji   su   i   najskuplji.   Iz   ove   grupe   pomenućemo   najpoznatije   predstavnike 
pojedinih tipova:

background image

Želiš da pročitaš svih 21 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti