UNIVERZITET

MAŠINSKI FAKULTET

PROJEKTOVANJE FABRIKA

MASTER RAD

2016.

1

SADRŽAJ

1. UVOD..................................................................................................................................2

2. PROIZVODNI SISTEMI....................................................................................................4

2.1.

Tok unutar proizvodnog sistema................................................................................12

2.2.

Sistemski pristup........................................................................................................17

2.3.

Sistemska analiza....................................................................................................... 18

3. TOKOVI MATERIJALA..................................................................................................19

4. OSNOVE PROJEKTOVANJA PROIZVODNIH SISTEMA..........................................27

4.1.

Struktura tehnološkog procesa...................................................................................27

4.2.

Izbor optimalne varijante tehnološkog procesa..........................................................29

4.3.

Projektovanje tehnološkog procesa............................................................................30

4.4.

Troškovi u tehnološkom procesu...............................................................................30

5. IZBOR PROIZVODNE OPREME I ALATA...................................................................32

6. KONKRETAN PRIMJER PROJEKTOVANJA PROIZVODNE LINIJE.......................36

7. ZAKLJUČAK....................................................................................................................40

8. LITERATURA.................................................................................................................. 41

9. PRILOG.............................................................................................................................42

9.1.

Spisak slika.................................................................................................................42

background image

3

Osnovni dijelovi operacije su zahvati.  Zahvat  predstavlja svaki zaokruženi poseban prosti 

proces unutar operacije. Zahvati se dijele na:  osnovne zahvate, koji predstavljaju dijelove 

operacije   neposredno   vezane   za   promjenu   oblika   ili   stanja   predmeta,   pri   radu   sa   jednim 

alatom (ili blokom alata) i pri određenom režimu rada; pomoćne zahvate, koji predstavljaju 

dijelove operacije koji nisu neposredno vezani za promenu oblika ili stanja predmeta, ali su 

neophodni za izvršenje operacije;

 

u ove zahvate spadaju: ulaganje i odlaganje predmeta ili 

alata, pomijeranje predmeta ili alata u toku operacije itd. (Brdarević, 1996). U okviru master 

rada   biće   analizirani   osnovni   aspekti   projektovanja   fabrika,   sa   posebnim   akcentom   na 

proizvodnje sisteme i projektovanje proizvodnih sistema.

Slika 1. 

Osnovni elementi tehnološkog sistema

4

2. PROIZVODNI SISTEMI

Rastuća složenost u tehnici, nauci i društvu i nemogućnost njihovog efikasnog usmjeravanja i 

upravljanja dovela je do nove naučne discipline Teorije sistema sa sistemskim pristupom 

rješavanju problema i sistemskim mišljenjem. Analitički način mišljenja, karakterističan za 

18., 19. i prvu polovinu 20. vijeka, doveo je do uske specijalizacije u nauci i tehnici. Kao 

posljedica   takvog   stanja   javili   su   se   problemi   u   sporazumijevanju   između   naučnika   i 

stručnjaka iz različitih specijalnosti, kao i među kolegama iz iste struke. Postojala je opasnost 

da naučni rezultati ostanu neiskorišteni i ostanu svojina malog broja ljudi koji su samo i njima 

razumljivi. Reakcija na ovakav pristup je da se naglašava analiza procesa u sistemima, a ne 

njihov elementarni sadržaj. Težište istraživanja je “cijelina” pojave, odnosno “makro” a ne 

“mikro” pristup.

 

 (Grujić, 1980)

Sistem je skup međusobno svrsishodno povezanih među-uticajnih elemenata, stvari, pojava i 

odnosa u njihovoj dinamici i interakcijskim odnosima sa svojim relevantnim okruženjem radi 

zajedničke   svrhe   svog   postojanja   i   funkcionisanja.   Sistem   je   skup   jedinica   (elemenata, 

dijelova,   uredjaja,   podsistema)   funkcionalno   povezanih   u   jednu   cjelinu   radi   ostvarivanja 

određenog cilja korištenjem, pretvaranjem i razmjenom energije, materije i/ili informacija. U 

teoriji sistema osobine pojedinih elemenata se proučavaju samo u onoj mjeri koja je dovoljna 

da se upoznaju osobine i karakteristike cijelog sistema. Sami sistemi mogu biti raznovrsne 

prirode, pa se mogu navesti:

biološki (ribnjak, plantaža, itd.),

ekonomski (preduzeće, banka, privreda jednog regiona i sl.),

društveni (porodica, studenti jednog fakulteta, sportsko društvo i sl.),

tehnički (avion, brod, CNC mašina, parni kotao, i sl.),

kombinovani (fabrika). (Grujić, 1980)

Sistemi mogu biti gradirani i po složenosti.   Matematički model je formalan opis sistema 

pomoću matematičkih simbola, relacija, operacija, dijagrama, dinamičkih i statičkih osobina 

sistema   nezavisno   od   početnih   uslova,   vrijednosti   ulaznih   i   izlaznih   veličina   i   karaktera 

njihovih promjena. (Goodman, 1982) Matematički model realno opisuje sam sistem ako on 

sadrži sve bitne informacije o osobinama sistema.

Teorija sistema se bavi istraživanjem različitih fenomena nezavisno od njihove specifične 

prirode,   a   u   smislu   proučavanja   međusobnih   veza   elemenata,   strukture,   organizacije, 

background image

6

Konkretna sistemska stvarnost nije zauvijek data i nepromjenljiva, već cjelina koja se 

razvija, čiji su elementi kroz uzajamnu interakciju orijentisani ka postizanju cilja.

Strukturisana cjelina ne može imati autonomne i međusobno izolovane dijelove.

Svaka cjelina, odnosno svaki sistem podrazumijeva različite tipove otvorenosti prema 

svom okruženju.

Elementi   ili   dijelovi   strukturisane   cjeline   se   specijalizuju   za   pojedine   parcijalne 

funkcije, što je bitna pretpostavka za određivanje njihovog mjesta i doprinosa funkciji 

cjeline i njihove interakcije.

Svaka cjelina, sistem je istovremeno dio neke složenije i kompleksnije cjeline (princip 

hijerarhije).

Funkcionisanje   cjeline,   sistema   se   zasniva   na   procesima   transformacije   ulaznih   u 

izlazne veličine.

Entropija se u organizovanom sistemu može smanjivati.

Princip dijalektičke ravnoteže, pri čemu se statička ravnoteža shvata samo kao jedna 

tačka na liniji promjene stanja sistema.

Svaka   pojava   ili   element   pojave   posmatra   se   u   svojoj   prostornoj   i   vremenskoj 

dimenziji, tako da opšta teorija sistema odražava suštinu cjeline ili promjenu pojave.

Prihvata   se   jedinstvo   kvaliteta   i   kvantiteta,   što   znači   da   kvantitativna   promjena 

istovremeno znači novi kvalitet, odnosno prelazak iz jednog u drugi sistem višeg ili 

nižeg reda.

Kretanje   i   razvoj,   održavanje   dinamičke   ravnoteže   i   prilagođavanje   promjenama 

omogućavaju funkcionisanje i razvoj sistema.

Spajanjem dejstva pozitivne i negativne povratne sprege objašnjavaju se svi složeni 

mehanizmi regulacije funkcionisanja sistema bez obzira na njihovu prirodu (tehnički, 

biološki, ekonomski, politički itd.). (Brdarević, 1996).

 

Osim   do   sada  analiziranh   principa  posotji   i   dodatni  principi   sistemskog   pristupa:   princip 

složene stvarnosti, princip povezanosti i međusobnog, princip neprekidnih promjena, princip 

poimanja funkcionalnog sklada, princip uticaja okoline na promjene oblika postojanja, princip 

strukturne analize složenosti, te princip internog uticaja u prostoru i vremenu. (Želanović, 

2012).

Želiš da pročitaš svih 43 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti