Prorogacija nadležnosti
UVOD
Prorogacija nadležnosti je jedan od osnovnih načina zasnivanja nadležnosti
međunarodnog suda. U radu je obrađen i usklađen pojam prorogacije, kako prema
međunarodnim zakonima tako i prema našim zakonskim propisima. Osnovna
karakteristika i ujedno i značajna crta same prorogacije jeste i njen uslov, koji bi se u
ovom slučaju označio kao Ugovor koji postaje valjan onda kada barem jedna od
ugovornih strana ima prebivalište na području jedne države članice EU, ugovor je
valjan ako je sklopljen: pismeno ili usmeno s pismenim dokazom, u obliku koji
odgovara praksi što su je stranke uzajamno uspostavile, u međunarodnoj trgovini, u
obliku što odgovara trgovačkom običaju kojeg su stranke poznavale ili trebale
poznavati, i kojeg ugovorne stranke takvih vrsta ugovora uopšte poznaju i redovno
primenjuju
. Da bi postojala prorogacija nadležnosti neophodno je postojanje
omekšane forme ugovora, tj. na odgovarajući način to moraju formulisati uredbom
.
Svaka dršava na suveren način uređuje odnose na svojoj teritoriji, a pravila jedne
države samo nesporedno vrede u odnosima izvan njenog područja. S druge strane
državne granice nisu prepreka za nastanak raznih odnosa između osoba različite
pripadnosti. Upravo razrešenje tih odnosa nije moguće isključivom primenom pravila
nacionalnog prava jedne države. S druge strane za sada ne postoji opšte
nadnacionalno privatno pravo, izuzev u određenom smislu u smislu međunarodnog
privatnog prava EU koje se izričito primenjuje u zemljama članicama EU.
Ako krenemo sa tumačenjem i opisom i karakteristikama termina „prorogacija
nadležnosti“, neophodno je poći od pojedinačnog opisa i samog deklarativnog
saznanja o terminima: „nadležnost“, međunarodna nadležnost“, i na kraju
„prorogacija“.
Za pojam
nadležnost
se može reći da je to krug poslova jednog suda, a koji se
prema strankama ispoljava kao dužnost suda da postupi u određenoj stvari – da
raspravlja po tužbi. Ako uzmemo u obzir da sem stvarne, mesne i funkcionalne
nadležnosti, postoji i nadležnost koja je se zove međunarodna nadležnost, a koja je u
opisu ovog rada često upotrebljavana kao sinonim za rešavanje određenih situacija.
Kada imamo slučaj
međunaordne nadležnosti
onda znamo i da je reč o
kompetencijama jednog pravosuđa, a ne konkretnog suda; propisi o međunarodnoj
nadležnosti određuju sudovi koje države imaju pravo i dužnost da postupaju, ali ne
određuju konkretno nadležan sud – to je prepušteno normama o stvarnoj i mesnoj
nadležnosti zemlje čiji je sud međunarodno nadležan; u svakom slučaju, prilikom
ocene svoje međunarodne, stvarne i mesne nadležnosti svaki sud uvek polazi od
propisa svoje zemlje – primenjuje sopstveno pravo (lex fori).
Kada je u pitanju termin
prorogacija
, sveopšte je prihvaćen kao tremin koji se
koristi u pravnoj nauci, imajući iza sebe i određenu reč koja će ga detaljnije opisati,
kao što je to ovde slučaj sa pojmom nadležnosti. Za ovaj pojam se upotrebljava i
termin prorogirana nadležnost, ugovorena nadležnost ili kako je gore navedeno
nadležnost po sporazumu stranaka. Naravno, o ovoj vrsti nadležnosti će biti više reči
u daljem radu.
1
1. Prorogacija nadležnosti – opšti pojam
Prorogacija nadležnosti je jedan od načina zasnivanja međunarodne nadležnosti
domaćeg suda. Ovaj vid nadležnosti zavisi od sporazuma stranaka, odnosno pristanka
tuženog na zasnivanje nadležnosti domaćeg suda. Taj pristanak može biti izričit i
prećutan (prorogatio tacita).
Izričiti pristanak (expressis verbis) može biti sadržan u pismenom sporazumu o
nadležnosti, podnesku ili izjavi tuženog datoj usmeno pred sudom. Uslovi kod
izričitog pristanka su da je bar jedna od strana državljanin Srbije i da je reč o sporu u
kome je dozvoljeno ugovaranje međunarodne nadležnosti. A prećutni pristanak
(prorogatio tacita) postoji u sledećim slučajevima: ako je tuženi podneo odgovor na
tužbu u kome nije osporio nadležnost; ako se upustio u raspravljanje, a da prethodno
nije osporio nadležnost, ili ako je podneo protivtužbu.
I pored činjenice da ZMPP ne uređuje posebno formu prorogacionog sporazuma,
trebalo bi prihvatiti rešenje iz člana ZPP, koji se odnosi na formu prorogiranja mesne
nadležnosti (prorogatio iurisdictionis)
U ZMPP-u je u članu 24. data forma sporazuma, a u članu 23. se govori o
sporazumu o nadležnosti suda, tj. u stavu 1. ovog člana se kaže da u stvarima sa
međunarodnim elementom u kojima ima pravo Republike Srbije dopušta da slobodno
raspolažu svojim pravima, stranke se mogu sporazumeti o nadležnosti stranog suda ili
sudova za rešavanje već nastalog spora ili spora koji će nastati iz određenog pravnog
odnosa.
U sadržinskom smislu, određeni sporazum bi mogao predviđati nadležnost suda
određene zemlje za već nastali spor, ili za sve buduće sporove koji nastanu iz
određenog pravnog odnosa. Generalna prorogaciona klauzula ( kojom se svi budući
sporovi koji mogu nastati iz poslovnih odnosa stavlajju u nadležnost suda određene
države) nije dopuštena.
Treba uzeti da je prorogacioni sporazum samostalan pravni posao koji ne deli
sudbinu glavnog ugovora: ništavost potonjeg ne utiče na punovažnost prvog. On ima
procesnu prirodu, a pravo merodavno za ocenu njegove punovažnosti je
lex fori
prorogati
( pravo zemlje čiji je sud prorogiran – dakle, srpsko pravo ukoliko je
ugovorena nadležnost srpskog suda). S druge strane u slučaju derogacije srpske
nadležnosti, naš sud bi njenu sadržinsku valjanost, osim po
lex fori prorogati,
imao
ceniti i po srpskom pravu kao
lex fori derogati
. Tek ukoliko su ispunjeni zahtevi
obeju prava, naš sud bi se imao oglasiti nenadležnim.
"Sl. glasnik RS", br. 72/2011, 49/2013 - odluka US i 74/2013 - odluka US
T.Varadi, B.Bordaš,G.Knežević,V.Pavić, Međunarodno privatno pravo, Beograd,2007,str. 508.
2

3. Prorogacija nadležnosti prema ZMPP
Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja (ZMPP)
, predviđa da
je za ocenu nadležnosti domaćeg pravosuđa merodavan momenat kada je parnica
počela teći, dakle momenat dostavljanja tužbe tuženom. Iz ovakve odredbe proizilaze
tri nesporna zaključka:
1. zakon eksplicitno reguliše samo pitanje momenta merodavnog za ocenu nadležnosti
domaćih sudova;
2. zakon predviđa kao relevantan momenat koji je različit od onoga za koji Zakon o
parničnom postupku vezuje ocenu interne nadležnosti – početak toka postupka, a ne
momenat pokretanja postupka (parnice);
3. zakon ništa ne kaže eksplicitno o ustaljivanju međunarodne nadležnosti.
Ovde je osnovno pitanje (dilema), da li je zakonodavac svesno napustio kriterijum
momenta koji sadrži Zakon o parničnom postupku i pomerio ga na vremenski kasniji
momenat – momenat dostavljanja tužbe tuženom ili je u pitanju redakcijska
nespretnost.
U pogledu uslova pod kojima je prorogacioni sporazum punovažan, razlikujemo
prorogacioni sporazum i prorogacionu klauzulu. Prorogacioni sporazum se zakljucuje
nakon sto je spor nastao. Prorogaciona klauzula je inkorporirana u pravni posao iz
kojeg bi spor mogao na nastane. Ona ima nezavisnu pravnu sudbinu od pravnog posla
u koji je inkorporirana, jer se radi o posebnom pravnom ugovoru s procesnim
dejstvima.- Tzv. generalna prorogaciona klauzula kojom se predviđa nadležnost suda
za rešavanje svih sporova iz svih pravnih odnosa koje postoje između stranaka nije
dopuštena. Za obe vrste izričite prorogacije neophodna je pismena forma. Zaključenje
prorogacionog sporazuma je moguće sve do momenta dok ne nastupi litispendencija
3.1. Princip perpetuatio fori
Perpetuatio fori služi da bi se sprečile manipulacije u vezi sa nadležnošću, do kojih
dokazi usled činjenice da su osnovne nadležnosti, često, varijabilne tačke vezivanja.
Iz toga sledi da njihovom svesnom promenom tuženi može uticati na odugovlačenje
postupka, ukoliko bi se sud koji je zasnovao nadležnost, zbog promene domicila, ima
oglasiti nenadležnim, a novi sud bi imao zasnovati svoju nadležnost. Zato načelo
pravne sigurnosti i ekonomičnosti postupka govori u prilog ustaljivanja nadležnosti.
Sama mogućnost zloupotrebe će se smanjiti ukoliko se jedan momenat uzme kao
bitan, i posle njegovog proteka dolazi do ustaljivanja nadležnosti, znači, ukoliko se
prenebregava kasnija izmena činjeničnog stanja. Pošto do zloupotreba može doći
najčešće, pošto je tuženi saznao da je tužen, a to je po pravilu momenat kada dobije
tužbu, s jedne strane, i kako je dostava dugotrajniji proces u stvarima sa stranim
elementom nego bez njega (najčešće je dostava u inostranstvo), s druge strane,
logično je da je zakonodavac pomerio momenat relevantan za ocenu nadležnosti sa
momenta dostavljanja tužbe sudu, na dostavljanje tužbe tuženom. Time se
"Službeni list SFRJ" br. 43/82, 72/82 i "Službeni list SRJ" br. 46/96
A. Jakšić, Građansko procesno pravo-skripta, Str. 72., http://www.scribd.com
4
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti