kroz savjetodavnu praksu sportski psiholozi implementiraju spoznaje psihologijske znanosti u
specifičan kontekst sporta, njegujući interdisciplinaran pristup i spoznaje iz područja sportske
znanosti, medicine, antropologije i biologije za ostvarivanje temeljnih ciljeva istraživanja i
primjene njihovih rezultata u praksi.
Primarne principe i zakonitosti psihologijske znanosti sportski psiholozi primjenjuju
prvenstveno kako bi ostvarili dva temeljna cilja, tj. kako bi:
a) pomogli sportašima u unaprjeđenju individualne ili timske sportske izvedbe
b) razumjeli kako sudjelovanje u sportu i tjelesnom vježbanju utječe na individualni sportski
razvoj, zdravlje i psihološku dobrobit pojedinca.
(American Psychological Association, Division 47, Definition)
Kako je psihologija sporta mlada disciplina, područja interesa sportskih psihologa još uvijek se
šire i razvijaju. Općenito gledano, sportska se psihologija razvija u okviru dva široka konteksta:
akademskom
, te
primijenjenom
/
Područje djelovanja psihologije sporta, prema Rokusfalvy (1980, prema Tušak i Tušak, 2001)
može se sistematizirati u sljedeća podpodručja:
1.
psihološka analiza sportske djelatnosti
, što je ujedno i centralni problem cjelokupnog
psihologijskog istraživanja u području sporta. Ona obuhvaća otkrivanje psihofizioloških i
psiholoških specifičnosti pojedine sportske discipline, te utjecaj toga na procese
motoričkog učenja, komunikaciju među sportašima, doživljaj psihološkog opterećenja za
vrijeme sportske izvedbe i sl.
2.
psihološka
sredstva za poboljšanje sportskih postignuća.
to pretpostavlja identifikaciju
psiholoških elemenata optimalnog sportskog postignuća, te sadržaje i procese njihove
promjene koji su potrebni za dostizanje takvih uspjeha.
3. psihološka problematika sportskih disciplina.
U ovom segmentu važna je upotreba
psihodijagnostičkih sredstava kao jedne od selekcijskih metoda, što će uz identifikaciju
sposobnosti te preferencije pojedinca rezultirati preporukom za odabir pojedincu
najprikladnijeg sporta
.
Na taj način osiguravaju se pretpostavke za uspostavljanje
ravnoteže između sportaša i njegove socijalne okoline, što je jedan od važnih faktora koji
2
konceptualne modele koji se mogu koristiti za predikciju sportskog ponašanja. Ovi sportski
psiholozi također često surađuju u kreiranju tretmanskih intervencija i programa sportske
pripreme sportaša s kolegama koji rade 'u praksi' sa sportašima, timovima i sportskim trenerima.
Drugi dio sportskih psihologa u okviru akademskog okruženja jesu edukacijski sportski
psiholozi, sveučilišni ili srednjoškolski profesori, koji rade na predaji i širenju znanja i spoznaja
iz područja sportske psihologije.
Sportski psiholozi također znanstvene spoznaje i stručna znanja primjenjuju u praksi, bave se
savjetodavnim radom. Sportske psihologe u tom području može se nazvati kliničkim sportskim
psiholozima, no možda je ispravnije nazivati ih savjetodavnim sportskim psiholozima, budući da
rade s populacijom mladih i odraslih sportaša i trenera koji uglavnom ne pripadaju kliničkom
uzorku, već normalnoj populaciji bez izraženih simptoma psihopatoloških poremećaja.
Savjetodavni sportski psiholozi su stručnjaci koji pomažu sportašima (individualno i u timu) na
psihološkom planu, s ciljem poboljšanja njihovih sportskih postignuća, kao i u savladavanju
poteškoća s kojima se susreću u svojoj sportskoj karijeri. Savjetodavni sportski psiholog bavi se
tako emocionalnim problemima koji se kod sportaša javljaju kao posljedica stresnih uvjeta
odvijanja sportske aktivnosti (Horga, 1993), problemima ovisnosti i interpersonalnim konfliktima
(Cox, Qiu, Liu, 1993). Osim toga, njihova je zadaća također surađivati s trenerima i ostalim
sportskim kadrovima, a svoju ulogu uglavnom obavljaju u okviru šireg tima stručnjaka (npr.
liječnik, fizioterapeut, nutricionist) zaduženih za kompletnu brigu o sportašima.
Moguće je da sportski psiholog pripada obima profilima istodobno, što je često slučaj kod, npr.
sveučilišnih profesora koji se bave istraživačkim radom u nekom od područja psihologije sporta,
te svoja znanja potom primjenjuju i u praksi.
II. Specifična razina djelovanja sportskih psihologa definirana je praktičnim zadaćama
sportskih psihologa u različitim područjima djelovanja. Ostvaruje se kroz međudjelovanje
psihologijske i sportske znanosti, tj. stručnjaka i znanstvenika ovih područja i njihovu suradnju.
Uloga sportskog psihologa u praksi različita je ovisno o području rada i interesa, no neka
područja djelovanja usko su povezana, pa je nužna šira stručna kompetentnost. Prema Singeru i
suradnicima (2001) specifično djelovanje sportskih psihologa obuhvaća sedam temeljnih
4
područja. Toj se listi može pridodati još jedno područje djelovanja sportskih psihologa koje
postaje sve aktualnije u novije vrijeme, tako da ih u konačnici možemo navesti osam. To su:
1. učenje, izvedba, vještine
2. sport mladih
3. mentalne/psihološke vještine i programi
4. savjetovanje
5. grupna dinamika
6. zadovoljstvo (well-being)
7. evaluacije
8. life-style management sportaša.
Učenje, izvedba vještine
U okviru ovog područja djelovanja sportski psiholozi se, općenito gledano, bave
problematikom motoričkog učenja, razvoja sportskih vještina, unaprjeđenja sportske izvedbe te
motoričkog pamćenja i kontrole.
Problemi na koje se fokusiraju u ovom području jesu:
-
zahtjevi motoričkih zadataka
-
tehnike vježbanja, motoričke simulacije
-
djelovanje povratnih informacija na učenje i učinak
-
strategije učenja
-
procesiranje informacija
-
automatizacija kretnih struktura
-
ekspertni sustavi za procjenu
-
integracija perceptivnih i motoričkih procesa.
Praktična zadaća sportskog psihologa jest usmjerenost na utvrđivanje načina na koji kognitivni i
perceptivni procesi za vrijeme učenja funkcioniraju na razini pojedinog sportaša, postoje li
5
