Petz B. (1987).

Psihologija rada.

Zagreb: Školska knjiga.

by: Ana Perić

NESREĆE I LJUDSKO DRUŠTVO

Često se ne poduzima ništa protiv nesreća, jer većina ljudi nesreće smatra „sudbinom“, koja
se, ionako, ni na koji način ne može izbjeći. Činjenica je da su nesreće s vrlo belikim brojem
faktora u izvjesnoj, obično maloj korelaciji. Brojni faktori izazivaju poteškoće pri proučavanju
nesreća. a) Godine 1947., zaslugom Međunarodnog biroa rada, uvedena su dva najvažnija
indeksa, kojih bi se morale pridržavati sve zemlje članice Ujedinjenih naroda. To su indeks
frekvencije i indeks težine nesreća.

Indeks frekvencije je broj nesreća na milijun radnih sati, dakle

IF =broj nesreća x 1000000 / ukupni broj radnih sati

Indeks težine je broj nesreća izgubljenih radnih dana na hiljadu radnih sati

IT= zbog nesreća izgubljeni radni dani x 1000 / ukupni broj radnih sati.

b) Posebne teškoće u diskusiji o nesrećama izaziva još postojeća konfuzija u nekim važnim
pojmovima. Pojam „uzroka“ nesreće ima veoma različita značenja: dok neki pod tim pojmom
razumijevaju ono što bi i trebali razumjeti, tj. uzroke (faktore) koji su uzrokovali nesreću, neki
kao uzroke navode npr: rušenje predmeta, pad radnika, eksploziju kotla i sl., pri čemu je
očito riječ o opisu vrste nesreće, a ne o njenim uzrocima. Jedne je O. Maček nazvala
uzrocima (prve), a druge izvorima. Pojam nesreće ne treba miješati s pojmom ozljede. Jedna
od najuspješnijih definicija nesreće:

U nizu događaja, koji su planirani i kontrolirani, dogodi se neplaniran događaj koji je rezultat
neke neprilagođene čovjekove reakcije (uzrokovane različtim faktorim) i koji može ali ne
mora, rezultirati ozljedom; to je nesreća.

I zato – za vozača auta koji u 3 sata ujutro, kada

nema prometa, prođe kroz nekoliko crvenih semafora, treba smatrati da je imao nesreću,
iako ozljede nije bilo; naprotiv, ako neki čovjek u namjeri samoubistva, svojevoljno skoči s
10. sprata, to se neće smatrati nesrećom, iako je završilo smrtonosnom ozljedom. Prema
tome, subjektivno uzrokovana nesreća je zapravo „

kažnjena pogreška

“. Nečije pogreške

ostaju samo pogreške, i ne pretvaraju se u nesreću, dakle, u kažnjenu pogrešku.

c) Uspoređivanje različitih izvora otežavaju i

različite službene definicije određenih stanja i

situacija

. Školski primjer za tu vrstu nesporazuma je činjenica je Jugoslavija bila otprilike na

vrhu evropskih ljestvica po indeksu frekvencije nesreća u industriji, ali pri dnu ljestvice
smrtnih nesreća. To sve jer je postojao interni propis po kojem e kao smrtna nesreća na radu
mogla smatrati samo ona nesreća pri kojoj je unesrećeni umro prije ulaska u zdravstvenu
ustanovu.

d) U proučavanju faktora koji djeluju na događanje nesreća, mi proučavamo one ljudi koji su
imali nesreću. To ima 2 ozbiljna nedostatka – 1. je što tim

postupkom katkada u analizu

uzmemo ljude

koji s pravom uzrocima nesreće nisu imali nikakve veze: neki je radnik

stradao jer je neki drugi radnik nepažljivo rukovao čekićem koji mu je pao i ozlijedio prvog
radnika. Psihologa bi trebao zanimati taj prvi radnik. Drugi neodstranjivi nedostatak je što kao

kriterij služi nesreća, a ne pogreška

: na taj način gubimo golem broj situacija, jer

jednostavno budući da se ništa nije dogodilo, za njih i ne znamo.

Hipoteze o nastanku nesreća

Nesreće su slučajne.

Bivše nesreće djeluju na buduće nesreće.

Mogući smjerovi djelovanja su:

a) bivš nesreće imuniziraju za nove nesreće; NT

b) bive nesreće senzibiliziraju za nove nesreće; ---

Ljudi se međusobno razlikuju po nečemu što bi se moglo nazvati „sklonost
nesrećama“.

(?)

Što se tiče sklonosti za nesreće – američki autori tvrde da su u svakom momentu i u svakoj
nesreći prisutni drugi faktori, koji su doduše subjektivni, ali su nepredvidivi i neustanovljivi, pa
se stoga protiv nesreća valja boriti ergonomskim pristupom, tj. poboljšanjem tehničkih
svojstava vozila, ceste i strojeva. Mogli bismo reći da je

sklonost za nesreće

neposjedovanje onih sposobnosti i svojstava koji su u danome momentu važni za sigurnost
rada – ili posjedovanje onih karakteristika koje su u danome momentu nepoželjne za
sigurnnost rada.

Faktori koji ljude čine „sklonim nesrećama“ ipak bi se mogli klasificirati u 3 skupine:

pretežno stabilni faktori

– pokazalo se da jedna posebna sposobnost, nazvana

perceptivnim stilom, koja naizgled nema nikakve veze s prometnim nesrećama, dobro
diferencira grupu s nesrećama od grupe bez nesreća. Isto tako, test „selektivne
percepcije“ dobro diferencira te grupe.

faktori koji se u toku vremena postepeno mijenjaju

stupanj treniranosti, životna

dob, radno iskustvo.

povremeni faktori

(ipak autori upozoravaju da su mnogi od tzv. „povremenih faktora“

ustvari simptomi trajnih i stalnih faktora, ipak, to ne mora biti tako):

alkohol, bolest,

umor, raspoloženje i stav prema radu

Vanjski faktori koji dovode do nesreća

fizikalna radna atmosfera

(osvjetljenje, boja okoline, kontrast, nepodesne sjene,

temperatura, buka – kontinuirana i isprekidana...)

organizacija rada

(zakrčenost puteva u radionici npr.)

dani u tjednu

(ponedjeljkom najveći broj nesreća, utorkom i srijedom nešto manje,

dok broj nesreća raste približavanjem kraja radne sedmice – MADA čini se da
povećani broj nesreća u ponedjeljak treba pripisati u većoj mjeri načinu provođenja
nedjelje nego gubljenju uvježbanosti u toku vikenda).

Borba protiv nezgoda i nesreća

Glavni postupci koji dolaze u obzir pri akciji sprečavanja nesreća:

a) profesionalna orijentacija i selekcije
b) profesionalno obrazovanje (trening)
c) sigurnosni trening i sigurnosni odgoj
d) organizacija radne okoline
e) briga za radnikove „privatne“ prilike (vezano za zdravstvenu i socijalnu zaštitu)
f) zaštita (na radu)
g) propaganda (u obliku plakata, predavanja, filmova, brošura)
h) stimuliranje (nagrađivanje sigurnog rada, natjecanje „tko će imati manje nesreća“)
i) evidencija (samih nesreća)
j) premještanje (rad na nekom drugom mjestu)

U pogledu pristupanja sprečavanju nesreća, postoje i značajna razmimoilaženja među
stručnjacima: dok jedni smatraju da je bolji

statistički

(epidemiološki) pristup, drugi misle da

je uspješniji

klinički pristup.

U stanju umora dolazi do i

zvjesne dezintegracije onih funkcija koje je u normalnim prilikama

sve zajedno sudjeluju u reguliranju našeg ponašanja,

i do jedne nove integracije na jednom

drugom nivou. Laboratorijska ispitivanja umora su istraživače često tjerala u očaj, jer se čak
ni ekstremni napori ili vrlo dugotrajni radovi nisu odražavali u nekim mjerljivim promjenama,
koje bi se mogle pripisati umoru. U spoljednje vrijem se sve više spominje kriterij subjektivne
procjene intenziteta vlastitog umora, iako su psiholozi u početku bili vrlo rezervirani prema
tome kriteriju smatrajući ga subjektivnim.

Simptomi umora u praksi mogu biti:

objektivn

i – opadanje količine radnog učinka, povećanje varijabiliteta u kvaliteti,

povećava se postotak „škarta“, spontani umori (kratko vrijeme prekida kako bi se
predahnulo, ispušila cigareta često i sl.), povećanje broja suvišnih pokreta (koji nisu
izravno važni za rad i sl.

subjektivni

– teškoće u dosjećanju, donošenju brzih odluka, promjena raspoloženja

(umorni ljudi su većinom razdražljivi i zlovoljni, nekad apatični) – što sve često dovodi
do negativnog stava prema poslu

Odmor (glavni i najbolji način borbe protiv umora)

odmor treba uzeti, NE onda kada se smatra da daljnji rad postaje izričito naporan,
nego prije toga, dok još ne nastupi umor

najpogodniji momenat za uzimanje odmora može se relativno precizno izmjeriti kad
nam je poznatak rivljua radnog učinka, gdje možemo radni učinak mjeriti

bolje je više kratkih odmora nego jedan dugi

pasivni odmor

se sastoji u mirovanju, ležanju ili spavanju, tj. u perkidu svake

aktivnosti i on je prijeko potreban nakon napornih tjelesnih radova

aktivni odmor

se sastoji u aktivnosti druge vrste od aktivnosti koja nas je umorila –

on upadljivo smanjuje monotoniju i djeluje tako da dolazi do relaksacije, popuštanja
napetosti i osvježenja

Farmakološki i psihološki stimulatori u borbi protiv umora

dvije tehnike za smanjivanje umora i poboljšanje radnog učinka: uzimanje odmora i
upotreba stimulatora

fiziološki, farmakološki i psihološki stimulatori

PSIHOLOŠKI ASPEKTI ERGONOMIJE

Problemi prilagođavanja čovjeka i stroja mogu se rješavati samo ako ih promatramo u cjelini
jednog operativnog sistema: ondje gdje se ne može čovjek prilagoditi stroju, nego treba stroj
prilagoditi čovjeku. Osnovni pojam ergonomije je „

sistem čovjek-stroj

“. Oba elementa su

sistemu imaju faze ulaza, prerade informacija i izlaza.

Primanje informacija

– na nekim radnim mjestima čovjek dobiva suviše relevantnih

informacija samo preko jednog „kanala“, pa se nastoje rasporediti zadaci na dva ili više
operatora ili se pak neke informacije prebacuju na drugi kanal. Ljudi ne mogu stalno biti
pažljivi.

Obrada informacija

–

signal valja i razumjeti i treba osigurati da primalac zaista primi ono

što je signalom i poslano

. Ako signal nismo razumjeli, možemo reći da informaciju u pravom

smislu nismo ni primili! Poznati su mnogobrojni eksperimenti o čitljivosti različitih oblika skala.

Problem čitljivosti skala je mnogo kompleksniji nego što se čini. Tu si digitalne
(alfanumeričke) skale s izravnim učitavanjem.

Instrumenti s kvalitativnim očitavanjem

instrumenti kod kojih nije potrebno očitati stanje, već samo ustanoviti jesu li instrumenti u
normalnom položaju

. Čitljivost i preglednost je najbolja kada su „zone normalnosti“ na svim

instrumentima nan jednakom mjestu, bez obzira na apsolutne vrijednosti.

Akcija

–

u probleme akcije (reakcije) ubrajaju se pitanja kako moraju izgledati pojedine

ručice i poluge na uređajima, da bi se lako mogle vidno i taktilno razlikovati.

Istraživanja su

pokazala da su, kada je potrebna preciznost ili snaga pokreta, najprecizniji komandni uređaji
koji funkcioniraju na principu pritiska (a ne povlačenja ili pokretanja lijevo-desno). A što se
tiče uređaja koji se reguliraju slobodnim pokretima, najbolji i najprecizniji su oni koji se
osnivaju na principu antagonizma (jedan mišić agonist, drugi antagonist) – npr. upravljanje
volanom ili kružnim kormilom i sl.

Kompatibilnost između signalnih i komandnih uređaja

Princip uštede

uglavnom se koristi za projektiranje komandnih uređaja, tj. biraju se najmanje

naporni i najkraći pokreti.

Signalno-komandna kompatibilnost se može podijeliti na tri vrste:

kompatibilnost po obliku (izomorfizam)

– najjednostavniji oblik koji se sastoji u

tome da signali i komenade imaju sličan oblik

: npr. ako signal predstavlja svijetleći

krug, onda je ručica komande kugla, ako je signal trokut, ručiva je piramida.

prostorna (spacijalna) kompatibilnost

–

ovdje je riječ o takvom prostornom

smještaju komandnih uređaja koji po određenoj „prostornoj logici“ odgovara
prostornom smještaju signalnih uređaja

kompatibilnost sa stereotipima

–

znači usklađenost s nekim pokretima tipičnim i na

neki način „urođenim“ za većinu ljudi

– postanak tih pokreta nije potpuno jasan, ali se

smatra da ih je većina prirođena,a da su samo neki naučeni. Ova vrsta
kompatibilnosti se sastoji u tome da komande konstruiramo tako da odgovarajuonim
stereotipnim pokretima kojima se čivjek prirodno u tim situacijama koristi. Osnovnim
zakonima pokreta koji su u skladu s neki željenim pokretom instrumenta se bavio

Warrick

Autor Murrell sažeo je osnovne

prednosti uređaja kod kojih postoji signalno komadna

kompatibilnost

u ovih nekoliko tačaka:

1. Vrijeme učenja operacija s kompatibilnim upravljačkim mehanizmima je kraće.
2. Postoji manji rizik od nesreća nego kod nekompatibilnih, jer će u kritičnoj situaciji

čovjek obično reagirati na stereotipan način, bez obzira koliko je dobro prije toga
naučio nekompatibilno upravljanje.

3. Učinak na nekomp. uređajima će se smanjivati kod bilo kojeg stresa.
4. Svi upravljački uređaji moraju biti konzistentni u ovom efektu.
5. Svi upravljački uređaji, koji služe istoj svrsi, treba da se kreću u istom smjeru.
6. Što je više mogue, treba nastojati da se isti kommpatibilni pokret koristi na svim

dijelovimma, naročito ako se radnik kreće od jednog dijela k drugome.

7. Ako u fazi konstruisanja uređaja postane sumnjivo je li neki upravljački pokret u

skladu s čovjekom stereotipima, treba obaviti ponovno ispitivanje i konstruisanje.

8. Ako su ti uređaji povezani s instrumentima na instrumentalnoj ploči, instrumenti i

komandni uređaji moraju biti u jednakim prostornim odnosim.

9. Svi navedeni efekti postaju mnogo izraziti kod starijih radnika.