1. PSIHOLOGIJA KAO NAUKA

HISTORIJSKIRAZVOJ PSIHOLOGIJE

Od svog postanka covjek je iskazivao interes za spoznajom sebe i drugih.

Ovaj interes je odraz Ijudske znatizelje ali i potrebe da se upoznaju oni sa koji-
ma se zivi i radi. Kao drustveno bice covjek je oslonjen na druge i zato mora ra-
zumjeti ponasanje drugih i svoje uskladiti sa njihovim. Ako ovaj interes za spo-
znajom sebe i drugih shvatimo kao zacetak psihologije kao nauke, onda mozemo
reci da je ona jedna od najstarijih naucnih disciplina.

Filozofija je u pocetku sadrzavala sveopcu ljudsku spoznaju pa i onu iz ob-

Jasti psihologije. Od mnogih filozofa koji su se isticali u proucavanju psihoJos-
kih problema treba istaci Aristotela, Platona i Heraklita, Dekarta (R. Descartes),
Loka (J. Locke) i Hjuma (D. Hume).

Samo ime psihologija potice od grckog filozofa Aristotela koji je tumacio da

je psihologija nauka o dusi

(psiho

- dusa i

logos

- nauka). Demokrit, prije Ari-

stotela, svijet je tumacio materijalisticki (tzv. atomizam). Za njega je dusa sas-
tavljena od atoma, ali onih finijih, pa je i ona, kako je materijaine prirode, pod-
lozna umiranju. Platon je, medutim, smatrao da dusa nije materijalna, pa je sto-
ga vjecna. Ova dva ucenja, potakla su Aristotela da potrazi kompromis. Dusa, za
njega, ima tri razine:

vitalna dusa

- obuhvata vazne zivotne funkcije,

ammalna

dusa

- opazanja, osjecanja i zudnju te

razumska dusa

- spoznaju i volju. Njegovo

je ucenje bilo vise zasnovano na posmatranju i uocavanju zakonitosti psihickog
zivota, pa je i danas relevantno ucenje o zakonu asocijacija. Psihicki procesi
ucenja, prema velikom grckom misliocu, odvijaju se prema

zakonu dodira,

kada se dva sadrzaja dozivljavaju istovremeno ili neposredno jedan iza drugog,
sjecanje na jedan obnavlja i drugi;

zakonu slicnosti,

kada su dva sadrzaja slic-

na, onda obnavljanje jednog sadrzaja olaksa obnavljanje i drugog, i

zakonu

kontrasta,

kada se lakse pamte suprotnosti.

Dekart (1596.-1650.) je prvi filozof koji psihologiju izdvaja iz filozofije i

formira zasebnu filozofsku granu koju naziva

mentalna

filozofija.

Mada je

ovo

bio znacajan iskorak u osamostaljenju psihologije u zasebnu naucnu disciplinu,
jos dugo se zadrzalo misljenje da je psihicki zivot covjeka u domenu filozofije
te nije potrebna druga nauka da to izucava.

Pocetkom 16. stoljeca iz filozofije se izdvajaju egzaktne nauke astronomija,

fizika, hemija i biologija. Za naucno istrazivanje koriste se egzaktne metode,
prvenstveno eksperiment. Sredinom 19. stoljeca egzaktne metode se pocinju
primjenjivati i u istrazivanju psihickih pojava. Fiziolog E. H. Veber, (E. H. Weber),

vih stanja svijesti, osjecanja i dozivljaja. Psihologija nastoji otkriti i formulirati
zakone tih fenomena, potom objasniti njihovo nastajanje da bi, ako ustreba, "na
njih djelovala i mijenjala ih", i to tumace J. Delay i P. Pichot (Maria Furst,

Psi-

hologija,

Skolska knjiga, Zagreb, 1995., str.3). Dakle, psihologija ima za pred-

met svog izucavanja nesto sto nije materijalno a sto se da objektivno ustvrditi.
R. Bujas definira psihologiju kao nauku o subjektivnim dozivljajima, ukoliko se
oni mogu manifestirati i zahvatiti na objektivan nacin.

Kako je predmet izucavanja psihologije psihicki dozivljaj koji se moze objek-

tivno ustvrditi, to se psihologija svrstava u egzaktne nauke. Za utvrdivanje pred-
meta izucavanja psihologije bitni su sljedeci faktori:

fizicka okolina

koja djelu-

je na organizam izazivajuci razne subjektivne dozivljaje;

socijalna okolina

koja

djeluje na pojedinca i tako utjece na njegove dozivljaje i ponasanje; i na kraju

aktivnost

same individue koja na odredeni nacin utjece na okolinu, mijenja je i

prema njoj modifikuje svoje ponasanje.

ZADACI PSIHOLOGIJE

Osnovni je zadatak psihologije proucavanje zakonitosti psihickog zivota co-

vjeka. Ovaj osnovni zadatak mozemo razmatrati sa teorijskog i prakticnog stano-
vista. Teorijski zadatak podrazumijeva upoznavanje i razumijevanje psihickih za-
konitosti. U torn smislu ovaj zadatak treba dati odgovore na tri pitanja: "sta?",
odrediti psihicke pojave;

"kako?",

kako se odvijaju psihicki procesi, i "zasto?",

ukazati na uzroke psihickih pojava.

Prakticni zadatak psihologije podrazumijeva primjenu teorijskih psiholoskih

spoznaja u razlicitim ljudskim djelatnostima.

GRANE PSIHOLOGIJE

Psihologija se naglo pocela razvijati potkraj 19. stoljeca tako da je ubrzo tre-

balo razdvojiti psiholoske spoznaje koje imaju zajednicka obiljezja i postupke u
istrazivanju. Kako se i dalje siri psiholoska spoznaja, proces diferencijacije psi-
hologije na uza naucna podrucja je i dalje prisutan. S obzirom na predmet raz-
matranja, mozemo razlikovati teorijske i primijenjene psiholoske grane.

Teorijske psiholoske grane:

Opca psihologija

ima teoretski karakter i proucava osnove psihickog zi-

vota. Sve je prisutnija teznja da se opca psihologija dalje diferencira na zasebne
discipline koje ce izucavati pojedine psihicke procese ili stanja, kao npr. psiho-
logija motivacije, psihologija ucenja i si.

Fizioloska psihologija

izucava organske osnove psihickog zivota. Koris-

teci se spoznajama biologije, medicine i drugih nauka, fizioloska psihologija
proucava ovisnost psihickog zivota od strukture i funkcije nervnog sistema, en-
dokrinih zlijezda, culnih organa i organizma u cjelini.

METODA EKSPERIMENTA

Eksperimentalna faza u psihologiji nastala je pred kraj ovog vijeka. Njoj je

prethodio dug period tzv.

prednaučne ili literarne faze

koja je nesumnjivo do-

prinijela razvoju psihologije, ali je tek uvođenjem eksperimenta u psihološko
istraživanje ustoličilo psihologiju kao egzaktnu nauku.

Osnovna odlika eksperimenta je mogućnost umjetnog izazivanja neke pojave i

uvjeta pod kojima se ona razvija. Uvjeti kojima se namjerno manipulira u eks-
perimentu, zovu se

nezavisna varijabla,

a pojava koja se mijenja pod djejstvom

promjenjenih uvjeta zove se

zavisna varijabla.

Prednost eksperimentalne metode je upravo namjerno izazivanje pojave

ne če-

kanje da se ona pojavi. Također eksperiment omogućuje kontrolu djelovanja neza-
visnih varijabli koja se u prirodnim uvjetima ne bi mogla lako uočiti i pratiti. Ma-
nipulacija raznim nezavisnim varijablama omogućuje egzaktno utvrđivanje koliko
one djeluju na zavisnu varijablu, odnosno pruža se mogućnost mjerenja učinka po-
jedinih varijabli. Na ovaj se način isključuje subjektivizam u interpretaciji rezultata.

Za provjeru stvarnog učinka pojedinih eksperimentalnih varijabli i

kontrolu

ometajućih uvjeta

(neutralni, laboratorijski, prirodni), u eksperimentalnom se

istraživanju formiraju dvije grupe. One se ujednačavaju u općim i posebnim ka-
rakteristikama, tj. onima koje mogu imati utjecaja na zavisnu varijablu. Jedna
grupa se stavlja u eksperimentalnu situaciju i sistematski se prati djelovanje ne-
zavisnih varijabli -

eksperimentalna grupa,

dok druga grupa radi u uobičaje-

nim uvjetima, dakle, bez djelovanja nezavisnih varijabli -

kontrolna grupa.

Komparacijom rezultata u završnom ispitivanju utvrđuje se učinak nezavisne
varijable na pojavu koja se mjeri.

U psihologiji postoje dvije vrste eksperimenata.

Objektivni eksperiment:

prate se objektivne, uočljive manifestacije psihič-

kih pojava, reagovanje organizma ili pojedinih organa i receptora na podražaj.

Introspektivni eksperiment:

vrši se istraživanje i utvrđuju rezultati na te-

melju iskaza pojedinaca.

Kako se u psihologiji eksperiment uglavnom izvodi.na čovjeku, to razliku-

jemo tri faze njegove realizacije;

faza podražaja

- draži fizičke, hemijske, fiziološke i psihološke prirode;

faza doživljaja

- ispitanik registruje doživljaj u svojoj svijesti i oblikuje ga;

faza izražaja

- ispitanik reagira bilo pokretom bilo riječima na draž.

Eksperimentalna metoda je najpouzdaniji naučni postupak za utvrđivanje

uzročnih veza među pojavama, ali se u psihologiji ne može uvijek primijeniti.
Pored toga, ova metoda ima i izvjesnih nedostataka, prije svega zato što se eks-
periment ne može uvijek primijeniti i Što se ljudi ne ponašaju isto u prirodnoj i
eksperimentalnoj situaciji.

Zadatak:

1. Obrazloži kako bi eksperimentalno istražio djelovanje prijekora na školsko učenje!

Bez obzira na navedene nedostatke introspekcije, ova metoda je osnovna u

psihologiji, jer o mnogim psihickim procesima i stanjima ne bismo mogli.doz-
nati ni jednom drugom. Kako ovo nije jedina metoda u psihologiji, njene rezul-
tate treba provjeravati i dopunjavati drugim objektivnijim metodama. •

TEHNIKE ISTRAZIVANJA U PSIHOLOGIJI

Navedene psiholoske metode koriste razlicite tehnike za prikupljanje i obra-

du podataka. Tehnike psiholoskog istrazivanja omogucuju sistematsko, plansko
i objektivno istrazivanje psihickih pojava. Najcesce primjenjivane tehnike u psi-
holoskom istrazivanju su; intervju, upitnik, anketa, skala procjene, sociometrij-
ski postupci i testovi.

INTERVJU

Rijec intervju potice od engleske rijeci "interview" sto znaci sastanak, razgo-

vor, pitati nekoga za misljenje. Razgovor je cesto primjenjivana tehnika za do-
bijanje podataka u psiholoskom istrazivanju. Razlikuje se od razgovora koji vo-
dimo u svakodnevnom zivolu po svojoj organizaciji i siruktwri. Svakom psiho-
loskom intervjuu, odnosno razgovora mora prethoditi temeljita priprema koja
podrazumijeva tacno defmisanje predmeta razgovora, plana razgovora i nacina
(taktike) kako ce se voditi razgovor. Pitanja koja postavlja ispitivac trebalo bi da
budu kratka i jasno formulirana. Dvosmislena, neiasnaijaitanja na koja se una-
prijed zna odgovor nije dobro postavljati. Ova su pitanja neka vrsta zadataka,
usmjerenih na to da se ukaze na kvalitativne osobine proucavane pojave.

Intervjui se dijele na standardizovane i nestandardizovane. Kod standardnog

intervjua pitanja su unaprijed pripremljena i svim ispitanicima se postavljaju u
istoj formi, dok kod nestandardizovanog intrvjua ispitivac moze u zavisnosti od
situacije formulirati pitanja.

Za vodenje intervjua potrebno je veliko iskustvo. Tako se preporucuje da

ispitivac ne zauzima stav isljednika niti pak previse familijaran stav. Obicno se
razgovor dijeli na dvije etape. U prvoj etapi (tzv. odledivanje) ispitivac postav-
lja pitanja kojima uspostavlja kontakt. Poslije se govori o predmetu istrazivanja
gdje ispitivac mora imati svoju taktiku, tj. mora znati postavljati pitanja u pravi
cas i tako odrediti tempo i pravac razgovora.

Tokom razgovora ispitivac prati reakcije i ponasanja ispitanika koje moze

registrirati u toku ili odmah po obavljenom razgovora.

mtervju ne sluzi samo za dobijanje odredenih podataka u psiholoskom istra-

zivanju, nego se njime moze i terapeutski djelovati. Frojd (Sigmund Freud,
1856-1939) je radi psihoanalize, razvio narocitu vrstu razgovora, gdje je sago-